Maske straha

s“Kad životom upravlja lažno Ja (prikriveno programima), tuđe reakcije i ono što nam govore smatramo većom istinom od osobnih osjećaja i svega što možemo naučiti sami od sebe. Tuđe misli smatramo istinom, a u svoje osjećaje i reakcije sumnjamo. Na taj način gubimo vezu s autentičnim i važnim te postajemo laka meta straha. Koliko smo dugo u stanju živjeti stvarnost koju nam nameću drugi (tj. koju sami sebi namećemo radi programa) ? Možemo li uopće dobiti dovoljno veliko priznanje od drugih? Strah nas upozorava da se moramo prilagoditi drugima jer ćemo u protivnom biti izloženi na stupu srama i odbačeni. Naravno, istina je upravo suprotna. Što se više oslobađamo nametnute stvarnosti i izvanjskih zahtjeva i što se snažnije povezujemo sa sobom i živimo u skladu sa svojom autentičnom prirodom, to postajemo snažniji. A strah gubi dominaciju.

Duboko u sebi svi žudimo biti istinski svoji, upoznati svoju pravu prirodu i živjeti ispunjeno. Ali maske nije uvijek lako skinuti.
Ponekad se u tolikoj mjeri naviknemo na njih da ih počinjemo smatrati vlastitom kožom. Iako nas pritišću, grčevito se borimo da ih zadržimo na licu. Hvatamo se za maske i uloge na isti način kao što se utopljenik hvata za čamac za spašavanje (svjesno i nesvjesno). Ako netko masku pokuša razotkriti ili uvrijedi, strah koji se krije ispod nje će pobjesnjeti. Pa čak kad su jako bolesni, neki su ljudi i dalje najviše zabrinuti zbog dojma koji ostavljaju pred drugima. Žive zatočeni ispod svojih maski do samog kraja. Ali promjene s kojima se suočavamo u životu na kraju izbrišu sve obmane i maske i zaustavljaju igre koje igramo.”

„ Veliki učitelj Soen Nakagawa Roshi rekao je da obično kad želimo pronaći ljepotu u prostoriji, onda u nju donosimo brojne skupe stvari, slike, namještaj, sagove i druge ukrase. No želimo li pronaći ono što tražimo, najbolje bi bilo da sve iznesemo iz sobe. Kad je prazna njena izvorna ljepota izlazi na vidjelo. Kad sve iznesemo iz sobe, kažemo „ne“ svemu što se u njoj nalazi, a što zapravo ne želimo. Cijelu ćemo sobu isprazniti samo kako bismo joj vratili izvorni izgled.”

 – dr B.Shoshann, iz knige „Bez Straha“

Programi koje brišemo dok hopsamo kreirali su naše maske. Bilo da smo svjesni svojih maski ili da ih nismo svjesni i da ih smatramo našim istinskim Ja, postavlja se pitanje, znam li uopće tko sam uistinu ili mislim da znam stvarajući svoju vlastitu predođžbu o sebi na temelju pretpostavki na temelju projiciranih slika, na temelju tuđih viđenja. Te maske postepeno počnu upravljati našim Ja koje vapi za slobodom i izvornošću stalno tražeći izlaz.
Sjećam se kao dijete nisam voljela i svaki puta bi me dirnulo kad bih bliske, poznate ljude vidjela previše našminkane, ušminkane (Svjesna sam da je i to jedan moj program koji je se s vremenom malo izgubio)
Imala sam osjećaj da su mi onda daleki, da glume, da stavljaju neke“ bespotrebne maske“, a ja ih volim i doživljavam upravo onakvima kakvi jesu bez tih maski i dodataka. Sjećam se osjećaja straha i nelagode, žaljenja i pitanja u dječjoj glavi zar se u životu treba glumiti, prilagođavati biti netko tko nisi ?

Naša iskonska potreba je da jedni druge vidimo onakvima kakvi jesmo , a to je moguće kad dopustimo sebi da skinemo velove straha koji su kreirali maske i s istinskim Ja koračamo životom .

Volim vas

- Vanja Štrmelj

Tragovi Ljubavi

sKako gledamo na svoj život? Kao pozitivan, negativan? Promatramo li ga kao teškog, sumornog, lijepog ili ljubavnog?
Kako vježbati odabir ljubavnog pogleda na život? Kako uopće izgleda Ljubav?

Ako tragamo u svemu samo za onim što je lijepo, naučiti ćemo gledati Srcem. Ujutro kada se probudimo, odaberimo gledati samo Ljubav, divotu, ljepotu.

“Gle, divan TV! Krasna dugmad! Dok je ugašen, njegova tmina upija sve negativno iz mene. Dok radi, uživam u igri svjetla i sjene na zidovima.”
“Gledam u svoje ruke. Kakva ljepota! One su divna priča mojega života. Svaka brazda Volim te mi kazuje. Volim svoje ruke.”

Krenimo u dan odabirom Ljubavi. Krenimo također i u noć! Kažimo danu Volim te, Hvala ti! U svemu gledajmo Ljubav. Neka nam to bude izazov… pronaći Sebe u svemu, svoju Ljubav u svemu.
Izazov je to traganja Srcem. Pažnjom Srca promatrati svijet. Sobom ga upijati.
Gledajmo sve dok ne vidimo! U jednom trenutku svijet će se prelomiti i dopustiti ćemo sebi da vidimo Ljubav, kako Ona izgleda – kako Sebstvo izgleda.

Kada razgovaramo s ljudima, pokušajmo pronaći tragove Ljubavi što zraći iz njih. Pomno promatrajmo sugovornike, vrebajmo najsvjetlija mjesta na njima; dok ih slušamo, dok im pričamo, gdje su ta mjesta, vidimo li ih? “Volim te” će nam pomoći u zadatku, jer ono filtrira Ljubav od programa.

Kada kažemo Hvala ti, Volim te, onda dopuštamo Srcu da za nas donosi odluke, da osijeća Istinu! Dopuštamo mu da preuzme odgovornost, da za nas voli, za nas ljubi. Da za nas obožava.

Učimo se promatrati svijet iz Srca, iz Ljubavi.

Volim te.

- Neno Lubich 

 

 

Kad sam zavoljela sebe, više nisam mogla biti žrtva

sU trgovini dok čekamo kruh, na ulici dok zamišljeno hodamo ili dok pravimo večeru za goste jedna misao se provuče među stotinama drugih sivih misli: Nešto nije u redu s ovim svijetom.Tad se zapravo osjećamo ovako: umoran sam za ovaj svijet. Kad razmišljam na hoponopono način ta izjava se mjenja: Nešto nije u redu sa mnom. U tom trenutku sam izašla kao čvrst duh iz Aladinove lampe. Otkrila sam novi svijet kad sam izašla iz čahure, lampe. Dopustila sam potencijalima da se razvijaju, manje sam oklijevala, a više radila na sebi. Možda ne mogu reći kako da radite na sebi jer svatko kao posebni trofej prirode ima svoj čarobni put. Zato vam mogu prenijeti ono što sam naučila.

Bila sam i Crvenkapica koja je stala pred vuka. Čvrsto sam odlučila ismijati svoje strahove, sa svakim OPROSTI postajali su sve plahiji, a na kraju su podvili rep. Svaka negativno nabijena misao koja vuče prema dnu kao teret postala je lagana kao perce. ” Loša sudbina, ja nisam stvorena za to, nisam dovoljno dobra, snovi se ne ostvaruju” nestalo je.
Ne, snovi se ne ostvaruju. Na njima se radi. Sa svakim HVALA sam sretna što sam tu, pod nebom s toliko koliko mi treba. Ni više ni manje. U detaljima koji su prije bili nevažni sad pronalazim nove prilike, a nova vrata kao da su oduvijek bila tu ali od puste crnine ih nisam primjetila. Novi ljudi, nova dešavanja, nove promjene brzo se odmotavaju. Klupko više nije tako čvrsto zapetljano. Hvala na prijateljima. Na novom danu koji donosi nova iznenađenja. Tim poklonima se dijete u nama veseli. Naravno, ubace se tu nove sumnje, hrpa pitanja koja sve češće utihnu na malo VOLIM TE.
Volim te me jednog umornog dana natjeralo da nađem nekoga kome mogu pomoći. Dok sam se pitala kako bih ja mogla nekome pomoći nisam bila ni svjesna da sam u dugačkom redu u bolnici, ništa posebno,rutinski pregled. Ispred sam pustila sve majke s djecom. Vidjela sam na njihovim licima zahvalu, osjećala sam se kao pobjednik. Mala sitnica ostala je urezana u meni. Uvijek ima netko kome možeš pomoći. Kad pomažemo a manje čekamo pomoć izlazimo iz programa žrtve. Volimo biti žrtve.
Kad sam zavoljela sebe više nisam mogla biti žrtva. I ljudi oko mene postali su drukčiji. Kad si pobjednik više te nitko ne gleda kao žrtvu. Pobjednik sam postala čekajući u tom redu, kad sam pobijedila samu sebe.
- Senka Staniševski

Noćas sam sanjao Ljubav

sNoćas sam sanjao Ljubav, sanjao sam da volim…. svim svojim bićem, neizrecivo… I jutros kada sam se probudio, bio je neki drugi san! Ali, Ljubav je ostala, Ona je tu i dalje. Što dakle?

Ljubav je stalna, onda je jedina Istina. Sni se izmijenjuju, njima kročim životom svojim, ali…Ljubavlju sam opčinjen, optočen… Ona me čvrsto stšiće za ruku, tjera me da joj dopustim da me budnim drži…ohrabrenim…
Tjera me da kažem Volim te! Da govorim njenim jezikom, pažnjom njenom da živim.

Sanjao sam… još sanjam… živim san, ovaj, onaj, tamo, ovdje, ali Ljubavi se držim, tu sam siguran.
Volim te!

- NenoLubich

Dva viđenja

s“Ja ne dajem svoju moć voljenja drugoj osobi. Svoju sposobnost da volim čuvam unutar sebe. Moj izbor da volim je dogovor između mene i Univerzuma, a ne između mene i tebe! Tebe otpuštam. I volim te bez obzira na sve.
Moj izbor da te volim ne ovisi o tome da me ti voliš natrag; ovisi samo o tome što sam odabrao da volim!

Univerzum ima svoj nastavni plan za mene, kao što ga ima i za tebe, i ja sam uvijek prisutan u učionici. Dokle god sam svjestan ovoga, u trajnoj sam razmjeni sa Univerzumom.

Voljenje sebe omogućuje mi da slobodno izražavam ljubav. Ovo me postavlja u tok Univerzalne Energije, jer je ljubav univerzalni jezik za sve nas.”

- David Elliott

 “Ja dajem svoju moć voljenja drugoj osobi. Svoju sposobnost da volim ne držim unutar sebe.
Moj izbor da volim je dogovor između mene i Univerzuma, a to znači i između mene i tebe! Tebe ne otpuštam jer to niti nije moguće.
Moj izbor da te volim ne ovisi o ničemu određenom.

Univerzum ima svoj plan za sve. I kad nisam toga svjesna to tako jest. Voljenjem sebe ja volim Sve. Ovo je stanje u kojemu sam oduvijek i iz kojega je nemoguće izaći.”

- Dani Ella

Kad bih mogla…

sKad bih mogla…
Kad bih mogla birati da mi se ispuni samo jedna želja svaku večer bila bi to želja da sa svakim novim danom mogu sve oko sebe vidjeti kao da vidim prvi puta.

Ne radi se tu o želji o zasićenju postojećim već potreba da otpustim sve ono što me sprečava da vidim svijet oko sebe baš onakav kakav jest. To se odnosi apsolutno na sve: ljude, stvari, pojave…
Sjećanja, ta glupa sjećanja oko svega stvaraju vlastiti identitet, uokviruju sliku na svoj način dajući mu neko svoje vlastito značenje.
Uspomene nisu isto što i sjećanja. Uspomene ne nose teret sa sobom, a sjećanja da.

Kad bih mogla samo na 5 minuta vidjeti svijet oko sebe lišen svih mogućih etiketa, značenja… i ostalih programa bila bih barem na tih 5 minuta potpuno Slobodna.

- Dani Ella
  

Govorimo da vjerujemo, ali….

sGovorimo da vjerujemo, ali to baš i nije istina. Kažemo da prepuštamo naše probleme Božanstvu, ali ih još uvijek stišćemo uza se. Sve dok ne prestajemo razmišljati o njima, uznemiravamo se i zabrinjavamo oko njih – time kazujemo Božanstvu da sve želimo sami riješiti jer nemamo povjerenje u Njega! Zbog toga nam i ne dolaze odgovori na naše molitve, jer imamo očekivanja. Vjerujemo da pouzdano znamo što je savršeno i ispravno za nas i kada tražimo nešto od Božanstva, činimo to na gotovo zapovjedni način: govorimo Mu što točno želimo, koje boje, veličine i u koliko sati.
Međutim, Božanstvo zna i prije nego što pitamo! Ono je tako blizu da čak ne moramo niti zucnuti! Dovoljna je sama pomisao!

- Mabel Katz

Preplaviti se Ljubavlju

sJako je teško otpustiti strah! On je toliko duboko integriran u programiranu ideju našeg bića – baš kao neki zlokobni moćni demon što čuva sva četiri kuta svjesnosti . Jedini način “oslobođenja” je zasićenje s Ljubavlju!

Radije nego li se upuštati u razotkrivanje straha, njegova porijekla ili skidanja maski (terapije) – to je Sizifov posao. Međutim, preplaviti se s Ljubavlju je razgradnja straha, mijenjanje njegove vibracijske strukture u nešto posve drugo – polje svijesti gdje strah kao vibracija ne može postojati. To je povjerenje u Božanstvo, odnosno prema Sebi i time se bavi Ho’oponopono! Ono je natkrivanje Ljubavlju u suštinu i pojavnost našeg shvaćanja Sebe – što smo mi i kolika je naša moć kao Božanskog Bića. Da bismo mogli prepustiti i otpustiti potrebno je ući u stanje svijesti gdje je to moguće učiniti! Recimo, kao da idemo plivati u mulju/živom blatu, ili u bazenu sa vodom – tolika je razlika! Strah je mulj, Ljubav je voda, ili Svjetlo! Kada hopsamo, upadamo u ta stanja, to jest, počinjemo se prisjećati prirodnosti te vibracije iz koje smo i došli: Čiste Bezuvjetne Ljubavi. U tom domaćem okruženju strah neće imati šanse, povjerenje je 100%tno i možemo otpustiti problem.

“Volim te”, “Hvala ti” su načini koji vrše transformaciju straha u povjerenje, sa simple as that .

- Neno Lubich

Smisao

sPriznajem, poodavno sam čula za tehniku HO, ali tek prije desetak dana sam joj ozbiljno pristupila. Kad sam tek čula za nju, sjećam se da mi je sve to djelovalo prejednostavno.

Ponekad bih izgovorila mantre i zaključivala kako to nije za mene, kako mi treba nešto suprotno od monotonije ponavljanja. Medjutim, u jednom trenutku sam shvatila da je moj život postao monoton. Shvatila da sam tim programom monotonije u meni imala reakciju na HO kao da je monoton. A nije. Kako ljubav i otpuštanje suvišnosti, otpustanje pretrpanosti može biti monotono. S obzirom da sam upražnjavala i bila naklonjena raznim duhovnim tehnikama naučila sam kako je voljeti drugoga sami blagoslov od Boga. No, u moje bistvovanje su došle situacije kada su izvjesne osobe u meni počele buditi neljubav jer bi se ponašale suprotno od moga očekivanja složnosti i jedinstva.
Hvatala me panika i počela sam sebi prebacivati zbog svoje neljubavi, neduhovnosti, nekomunikativnosti zbog otpora od lošega.

HO mi je tada poklonio jedino, za mene, adekvatno rješenje. Dokučila sam da trebam prigrliti i čistiti neljubav u sebi, a ne okrivljivati ju, a ne pokušavati objasniti čitavom svijetu da treba biti u ljubavi kako bi ista i u meni neometano cirkulisala. S obzirom da sam bila lovac u traženju negativnosti kod drugih, a nakon što bih je očitavala trudila se maksimalno da omrznem tu “tudju” lošu naviku drugome, prečesto bez ikakva uspjeha neutralizacije iste, došao je dan kada su pale sve moje iluzije.
Shvatila sam kakvo sam samo neznanje širila okolo, shvatila da si i to opako zamjerim.

Danas, HO me liječi. Sve svoje reakcije čistim, neke svjesno, neke bez da sam ih osvijestila. Najvrijednije što me HO naučio je zahvalnost, i ljubav. Čitava moja svijest o postojanju je dobila smisao. HVALA TI, VOLIM TE čini u meni da mi je svaka sekunda suprotna monotoniji. Počinjem voljeti sebe tako da moj svaki naredni zagrljaj i prihvatanje moje unutrašnjosti učini ljubav u meni jos protočnijom, jos neometanijom. Nisam više lovac, sad sam samo obučena da uporno ljubim.  Dokučila sam kako pronaći mir. Sve češće grlim i ljubim i znam da sam živa Bozijim blagoslovom. HVALA BOGU, MENI I VAMA, VOLIM NAS SVE.

- Amra Kvakić

Program ili Inspiracija?

sJutros u Zagrebu pada snijeg. Iako baš nisam neki ljubitelj snijega, pahulje su mi lijepe same po sebi pa ih gledam kroz prozor stana. Ispred zgrade u kojoj živim je jedna malo veća zelena površina prekrivena travom i stablima (tu i tamo po koje). Uz tu površinu nalazi se živica i tu se često muvaju mačke koje ustvari nemaju vlasnika – odnosno one same su sebi vlasnik.

Svakodnevno ih posjećuje jedna žena starije dobi. Vrlo je predana u svojoj brizi za njih. Uopće nije važno koje je godišnje doba, kakvi su vremenski uvjeti…ona je uvijek tu, sa hranom i vodom. Znalo se desiti da dežura na velikom parkiralištu ispred zgrade pazeći nebi li itko nehotice s autom slučajno zgazio mačku koja se podvukla ispod samog vozila.
Gledam je i jutros, tu je opet na svojoj poziciji – pune ruke su joj vrećica, vadi iz njih nešto i daje mačkama koje čim ju vide u času se okupe oko nje. Nije ovo jedino mjesto koje će ona obići, bogme trebat će joj dosta vremena da prođe sve punktove u kvartu sa ovim zanimljivim životinjama.

Radi li ona to sve radi sebe ili radi mačaka? Da li je u igri Program ili Inspiracija?
Postoje područja u svačijem životu gdje se dajemo maksimalno, bezuvjetno kao da nam o tome ovisi sam život. Jesu li ta područja vezana za našu životnu svrhu ili su to samo Programi za koje samo jako vezani?
Teška su to pitanja i teško je na njih odgovoriti… Da li baš takva područja (teme) govore najviše o nama samima i našem punom potencijalu?

U prirodi sve stvoreno je nastalo sa puno pažnje. Bog nije dodijelio drvetu ‘više’ negoli na primjer ribi u moru. Božja pažnja i ljubav nisu selektivni, jer niti ne mogu biti, ako se čini da jesu onda se ne radi o bogu.
Neobično je koliko ovakvih misli protutnji između dva Volim te. Iako ne znam odgovor na njih barem znam da sam ih ušuškala u najljepše moguće.   

- Dani Ella