Hopsanje pomaže

sPonukana razmišljanjima te nekim zanimljivim događajima imam potrebu s vama podjeliti ovo…


Vrlo sam kratko sa vama u grupi ali mogu potvrditi da mi se upravo u tom kratkom periodu jako puno situacija iskristaliziralo i raščistilo. I jednostavno, bez obzira na to kakvu informaciju dobila o određenoj situaciji koja me muči, ostajem smirena i prisebna♥

Recimo jedna od situacija je da sam saznala neke informacije o osobi koja mi je vrlo draga, i one imaju i direktan utjecaj na mene. Ali sam ostala smirena i samo pomislila “O.K. Polako, to što sad znas tu informaciju je alat koji će ti pomoći da lakše shvatiš neke postupke te osobe”… u momentu kad ce biti potrebno raspraviti o njima… Rekla sam sama sebi da prepuštam stvari u ruke onome koji zna je li je taj odnos za mene dobar ili ne, i da me dovede tamo gdje mi je mjesto…

Zatim imala sam slučaj na poslu, nešto nije bilo kako treba i radilo se o nečem nimalo ugodnom… ali nekako sam imala osjećaj da će se stvari riješiti… i zaista se u ponedjeljak ujutro stvar raščistila na najbolji mogući način…

Zato mogu sa sigurnošću reći da hopsanje pomaže… u nevjerojatno kratkom vremenu meni su se raščistile neke stvari.
A ovo na slici je moja energetska staza do posla i zaista je vrlo učinkvita jer mi pomaže da cijelim putem hopsam, a da i ne razmišljam o hopsanju…

– Tajana Vidojević

 

 

—————————————————————–

 

Za smirenje misli

sHtjela bih da s vama podijelim svoje iskustvo od jutros… Naime, meditirala sam prije polaska na posao, i odmah na početku su mi misli radile 1000 na sat i počela me hvatati lagana nervoza što ne mogu da umirim svoje misli, da bih onda sama sebi rekla “sve je u redu” i duboko udahnula… Istog momenta, sa svakim udisajem sam imala osjećaj da cu jednostavno izaći iz svog tijela i doslovno odletjeti u visine….

Nakon meditacije, bez obzira što sama sebi tako stvari objašnjavam, jednostavno sam sama sebi potvrdila da je HO zaista najlakši način da smirimo te velike količine misli koje u istom momentu kolaju po glavi… Jednostavno, hopsanjem se misli usmjeravaju samo na “hvala ti, volim te” i pomažu da se dovedemo na nultu tačku i oslobodimo pritiska. Pa, tko još nije počeo, navalite! Dobro  jutro!

 

– Zineta Udvinčić

 

 

 

Pogled u Nebo

perspektivaTko o čemu, ja opet o perspektivi (točki promatranja)

Ovih dana na Hvaru je predstavljena Hrvatska iz zraka – knjiga sa oko 200 fotografija koje fotka Davor Rostuhar za National Geographic iz zraka. Cijeli trg je prekriven mnoštvom panoa na kojima su postavljeni plakati (fotografije) iz spomenute knjige.
Jutros nailazim na izjavu od Moojia (koju sad ne mogu pronaći) u kojoj on kaže da je najvažnije ne brinuti se. I sad, na prvu – ok, ali nije to baš tako lako, posebno kad smo okruženi svim i svačim – i sve izgleda poprilično zabrinjavajuće. 
Često mi proleti glavom od kud Mooju ta ‘mogućnost’ bezbrižnosti? I onda um krene s podastiranjem odgovora tipa: pa to je zato jer on se i nema oko čega brinuti i sl. A onda dio mene reagira, jer zna da to nije pravi odgovor – da je istina ipak negdje drugdje, možda u drugoj poziciji ‘gledišta’ ?

Listam tu ogromnu knjižurinu ‘Hrvatska iz zraka’ i sve izgleda iz te pozicije naprosto savršeno: i poplave, i suše, i najobičniji plac, selo… sve izgleda upravo onako kako treba izgledati. Iz te pozicije – zračne. Čim kreneš s objektivom malo bliže tlu i ako je pri ruci još i mikrofon drama počinje i savršenstvo završava. Iz te mikro-perspektive ništa ne štima, bez obzira što se mi trudili dizati si moral na sve moguće načine.

Dakle, da se zaključiti da postoji nekoliko perspektiva – iz nekih promatrano izgleda naprosto jezivo, a onda iz druge perspektive to isto izgleda potpuno drugačije. Znam, neki dan sam pisala o tome u velikoj grupi i sad se opet ponavljam Zanimljivo je da se perspektive ne poklapaju međusobno nikada. Iz ove zračne, bez obzira što se dešavalo, prikaz će uvijek izgledati savršeno, jer drugačije niti ne može izgledati, a ono što bi i moglo eventualno kvariti prikaz nije moguće uočiti iz te udaljenosti.
Sjećam se kao mala zamišljala sam da se valjam po oblacima. Kad sam se prvi puta vozila avionom sjetila sam se svojih djetinjih maštarija i kako iz pozicije zemlje oblaci izgledaju posve drugačije nego kad im se približiš ovako blizu.

I što je onda stvarno? Ono blizu ili ono daleko? Makro ili mikro svemir?
Nije slučajno da smo tu gdje jesmo – čvrsto na zemlji – s pogledom uprtim u Nebo.

- Dani Ella

Međuljudski odnosi

good timeČesto se setim, razmišljam. Ho je fenomenalan. Za godinu dana hopsanja, mnogo toga sam dobila, a dosta toga i izgubila. Mogla bih da nabrajam satima, ali najviše sam fascinirana brzinom protoka ljudi kroz moj život. Pa to je bila totalno prirodna selekcija. Iz ove perspektive, sada gledajući na to, pa meni bi zaista trebalo stotinak godina da raščistim i raščlanim sve te međuljudske odnose. Dosta njih je bilo deo mog života (dugi niz godina). Neki su ostali, a neki Hvala… otišli. Pre nego sam počela hopsati, za pojedine “te”, bila sam spremna u vatru i u vodu. Ali gle čuda, uz svakodnevno hopsanje (hvala ti,volim te..) i ostale alate (solarna voda, voda za čiščenje..) i ponešto što je dolazilo iz moje lične inspiracije, ti ljudi su neprimetno izašli iz mog života. E baš njima, želim svu sreću ovog sveta, jer mi je mnogo lepo bez njih. Hvalaaaa :)

- Jana Pavlović Vračar

Pomoć pri prakticiranju Ho’oponopona – pogled iz jednog iskustva

hvalaSvjesni um je “kratka vijeka”, njegova velika mana je zaborav! Ho’oponopono je praksa svjesnog uma, gdje se u svakodnevnoj pozornosti stvara vjetar koji onda puše u nesvjesni um. Stoga se moramo boriti protiv zaborava, jer je to glavni neprijatelj ove prakse. Međutim, strah je izvrstan podsjetnik! Kada smo u frci, onda nije problem sjetiti se hopsati. Problem je kada je sve u redu, kada je mir i spokoj, dok ležimo na plaži . Ali mi nećemo sad stalno inducirati strah da bi hopsali, to baš i ne možemo učiniti . Biti ćemo, stoga marljivi i služiti se trikovima; svim mogućim sredstvima programirati ćemo svjesni um da se sjeti.

Kod prakse lucidnog sanjanja, jedan od savjeta je vježbati tzv. “reality check”, u kome provjeravamo “valjanost” stvarnosti. To radimo tako da zastanemo i upitamo se: “Je li ovo san? Je li ja sanjam?”. Na ovaj način zaustavljamo svijet, odnosno, njegovu interpretaciju svjesnog uma. Mi dajemo umu novu naredbu sumnje, potkopavamo njegovu uvjerenost u sigurnost svega što ga okružuje. Na sličan način možemo programirati i praksu hopsanja. Kada kažemo “Volim te ili Hvala ti”, mi na neki način resetiramo našu uvjerenost da je sve kako izgleda na prvu. Kao da je svijet načinjen od čačkalica, pa mi onda izvadimo jednu odozdo! Malo po malo, urušiti će se ovaj san i dati nam priliku da uvidimo da svijet nije stvoren, već ga mi stvaramo iz sekunde u sekundu. Problem je što su njegovi temelji izliveni u programima, podacima, pa ga na tim temeljima gradimo i percipiramo. Ho’oponopono se bavi upravo tim temeljima i u konačnici, čini nas slobodnim graditi vlastiti univerzum iz Ljubavi i povjerenja.

Nekoliko sam puta opisivao kako sam/se nosio sa zaboravom, pa ću ponoviti

-Koristio sam vanjske instrumente koji su me podsjećali na hopsanje, sve što mi je dostupno i pri ruci. Recimo, postavio sam ponavljajući alarm u mobitelu, da mi svakih 10tak minuta, jednom tiho zavibrira. Ovo je bilo od velike koristi, jer sam imao odličan podsjetnik za hopsanje.

- Neprestano sam preslušavao seminare, audio knjige, pretvarao klipove sa youtube-a u mp3 fajlove, pa ih krcao u mobitel i slušao gdjegod sam imao prilike. Ovim sam se podešavao u otvorenost, davao sebi priliku da preko iskustva drugih, otvorim vrata i sebi. Odagnam sumnju uma.

-Postavio sam svugdje po stanu one “Post it” naljepnice (žute, samoljepljive) koje sam ispisao sa “Volim te”. Puna kuća mi je bila toga, nekoliko u automobilu, a jedan i u novčaniku . S ovim nisam mogao izbjeći hopsanje, jednostavno to nije bilo moguće. Ipak, um je jako vrckav, pa se jednom navikne i na alarm i na naljepnice, i počne ih ignorirati. Tada je potrebno učini promjenu, recimo vezati končić oko prsta ili raditi provjeru stvarnosti kao u vježbi kod lucidnog sanjanja! Zastati ćete i reći: “Volim te”! Pri tom neka to bude popraćeno nekom tjelesnom gestom, na primjer: na dlanove napišite “Volim te” i kada zastanete, pogledajte u dlanove izgovarajući “Volim te ili Hvala ti”, štogod ste odabrali! Ako postoji tjelesna gesta, onda vi preskačete lijenost uma koji bi to najradije ne-radio, jer “nema to veze s ničim” .

-Često, vrlo često zapravo, postoje faze kada su otpori za hopsanjem jako veliki! U tom slučaju meni je vrlo djelotvorno hopsati na glas. To djeluje rastjerujuće na lijenost i otpor. Topla preporuka

- Ako prakticirate neku tjelesnu metodu, tipa Yoga, Thai-chi, ples, pa i trčanje šumom, možete izražavati svoju Ljubav prema tijelu, prema pokretima koje činite, kakvi god da bili. Svjesnost o tijelu je također zaustavljanje svijeta, narušavanje programskih temelja što nas nisu nikada podučavali da je tijelo sklonište cijelog mnoštva programa, sjećanja i podataka. Nije (ništa) sve u mozgu! Bitno je proširiti horizonte i cjelovitost Sebstva, pa tako promatrati i preokret kojeg želimo učiniti. Povratak tijelu je početak voljenja sebe. Dakle, dok vježbate, govorite tim dijelovima tijela “Volim te ili Hvala ti”! Zamišljajte kako prihvaćaju vašu Ljubav, obzir i priznavanje. Ovo je meni od velike pomoći, vjerujem biti će i vama.

- Potrebno je inkorporirati “Volim te” u svaki aspekt našeg života, priznavanjem naše veličine, snage i ljepote. Nema niti jednog dijela nas koji nije “Volim te, Hvala ti”, štogod! Kaže se da je to jednostavna praksa, gotovo ništa ne treba, ali u konačnici, to je način života, preobražaj svijesti i kulminacija osobne odgovornosti. Ona će biti lagana ili teška upravo onoliko koliko smo mi lagani ili teški u otpuštanju i dopuštanju ka transformaciji u Ljubav, Nulu.

Malo o Ho frazama:

Koristite sve četiri fraze ili dvije, jednu možda. Nemojte druge pitati koje riječi treba koristiti! Te fraze su žive, u njih je ugrađena namjera da vas transformira! To je i vaša namjera, pa su stoga te dvije cjeline homogene. Zato je važno shvatiti da fraze nisu neko protokolarno razmještanje životnih obrazaca s jednog mjesta na drugo; neka prisila, kao radni logor! Radite na tome da osjetite koje vam riječi odgovaraju! Ako mislite da trebate oprostiti – onda opraštajte! Da li vam je žao što ste to učinili sebi i svome tijelu? Recite to! Preuzmite odgovornost! Ako pak, imate potrebu zahvaliti se životu samom – onda recite “Hvala ti”.
Dopustite riječima da same izađu iz crte u koju ste ih postrojili iz straha da neće biti dovoljne da vam pomognu. Vojni režim ovdje ne pali . Slobodno se bacite na sve fraze i dozvolite im da se one bace natrag k vama! S vremenom, one će se same filtrirati i ostati će samo one koje vam u tom trenutku trebaju. Na vama je da dopustite da onaj koji uspostavlja kontakt sa energijom tih fraza to učini slobodno bez vašeg uplitanja. “Hvala ti, Volim te, Oprosti mi, Žao mi je” – u jednom trenutku, ako dopustite, uvidjeti ćete da te riječi uopće ne izgovarate vi! One samo odjekuju po stjenkama vaših dubina što ih vode u močvarna područja sjećanja i podataka. Te fraze su zapravo jeka vaše Duše i one točno znaju što treba i koliko treba.
Pa dopustite im da znaju!
Počnite ih izgovarati i ne bavite se više s njima. Bavite se sa Tišinom – promatranjem kako se po prvi puta ohrabrujete baciti u povjerenje u Sebe.

Koliko god Len i Mabel govorili da nam ne treba ništa nego govoriti “Volim te”, to je tek samo djelić, početak. Jer Ho’oponopono je evolutivna praksa, to je praktički Beskonačnost!

Što mislite zašto ste ovdje, u praksi Ho’oponopona? Da li ste pozvani da čistite svoje živote ili ste nabasali na put Ljubavi? Je li to slučajno? Koja je vaša namjera, što želite postići?
Ho’oponopono i nije posve dobrovoljna praksa! Trebamo biti uvučeni u nju da bismo je shvatili ozbiljno. Svi su bili, i Len i Mabel i Morrnah, svi! Nitko od njih nije bio dobrovoljac koji se tu malo ušetao, tek tako iz dosade . E sad, način na koji ćemo biti dovedeni pred nju može biti blag, a može i tegoban. Koliko god problema da imali, bolestiju oboljevali, pomislite da li je to način na koji ste sebe same prisilili da učinite nešto za svoj život?
Imajmo na umu da odluka da budemo ovdje i ne mora biti posve naša! Možda i nismo mogli biti negdje drugdje?

No, bez obzira na sve, da ali ćemo ostati i cvasti u Drvo PUL-a (Pure Unconditional Love – Čista Bezuvjetna Ljubav) ovisi isključivo o nama.

Volim te!

- Neno Lubich

Životna Kreacija

kreacija životaČovjek , u pokušaju da izbjegne nelagodu životnih turbulencija i transformacija, pokušava život stavljati u kategorije, objašnjava ga, pojašnjava, razjašnjava, ili ga pak koči onda kada treba nastaviti djelovati… samo da nekako izbjegne ili ublaži onaj užas koji smo onda jednom doživjeli ili da ne doživi nelagodu, jer naše sjećanje blaženstva Raja tako je još prisutno u nama. Je li tako ? Evo i ovo što ja sada pišem isti je pokušaj „ublažavanja“života kroz objašnjavanje. I što je čovjek inteligentniji i senzibilniji više to čini, „ublažava“ život. A to rade i mali i veliki znate. Nastojimo izbjeći nelagodu života. Ali jedan veliki mudrac je rekao: ‘Dok ne umreš nekoliko puta, nema ti stvarnog života. ‘

Životu se moramo prepustiti, lijepom i ružnom, crnom i bijelom, jer je to onda potpuna stvarnost koja jest… a kada to tako radimo, onda shvatimo tu Stvarnost iza stvarnosti. Ali ovo je samo još jedna rečenica u moru rečenica koja ništa ne znači. Ono što znači je skok u život, življenje života , svjesno intenziviranje sokova života, otvorenost za novo, plakanje, smijanje, vikanje, trčanje, smirivanje, grljenje, odlasci, dolasci… i Svjesnost, Promatranje svega toga u isto vrijeme. Vlastito Iskustvo Života je ono za što smo tu…i Svjesnost tog našeg Života. Da život teče kroz nas , a mi ga u isto vrijeme potpuno živimo i potpuno promatramo, bez prosuđivanja, samo potpuno živimo i potpuno gledamo. Divota, i to je to. I svi uvidi, ideje za rješenje problema, mudrost i ljubav dođu sami iz Životne Kreacije.

- Dena

 

—————————-

Promjena perspektive

perspektivaTu gdje trenutno jesam jako sam blizu moru. Sve vidim, svaku sitnicu u luci, svaki zvuk, promjenu. Sve je krupno, glasno, brzo… Kao da se nalazite u samom centru zbivanja. Lijepo je to. Dobro, nije baš sve lijepo, ali mnogo toga jest lijepo – miris mora, fizička bliskost s morem, zvukovi mora kad vlada tišina.

Danas sam imala priliku udaljiti se pravocrtno dvjestotinjak metara sjevernije od mjesta gdje stanujem i nekoliko desetaka metara više. Prizor je potpuno isti, ali je drugačija perspektiva. More nije toliko blizu, ali je puno veće, brodovi više nisu tako brzi, već vrlo sporo plove po luci. Zvukova nema uopće, tišina je.

Kad puše vjetar, a slučajno ste klas pšenice u polju, najgluplje je ako se pokušavate vjetru oduprijeti. Ako ste uporni u tomu, moguće je da budete slomljeni. Ako pak pustite da vas vjetar klati možda vam to i nije neka ludnica, ali imate velike šanse da ostanete čitavi.

To podsjeća na svakodnevne životne situacije – ponekad samo uronjeni u sam centar zbivanja i sve je oko nas glasno, pokretno… sva osjetila su nam u punom pogonu.
A ponekad iz nekog razloga malo se udaljimo iz tog središta i imamo potpuno drugačiji doživljaj zbilje.
U spomenutom primjeru ništa se nije mijenjalo osim moje pozicije. Promjenom pozicije mijenjao se i moj doživljaj istoga i to drastično. U prvom slučaju cijeli prizor sam doživjela kao dinamičnu akciju, a u drugom slučaju taj isti prizor sam doživjela kao potpunu smirenost i statičnost.

U životu je sve postavljeno tako kako jest. I na isti način kao što je moguće promjeniti fizičku perspektivu, tako je moguće učiniti isto i s mentalnom perspektivom i onda odjednom sve izgleda drugačije.
Hopsanje je jedan od načina mijenjanja perspektive…
Hvala, Volim te :)

– Dani Ella

Još malo o Ljubavi prema sebi

let loveSjećam se, kada sam bio dijete, vozio sam se u autu s nekim, mislim da je bio netko od rodbine. Lik je bio vrlo agresivan za volanom, vozio je baš divljački! Njegova žena, suvozačica, počela je vikati na njega da je li poludio!? Ovaj je rekao da kako može tako nešto reći? On voli sebe i sigurno da je oprezan, zna on što radi, pa neće valjda dozvoliti da on, kojeg on voli, strada! :D

Zaista, svi mi volimo sebe! Ali što to volimo i tko voli? To su pitanja koja otkrivaju pozadinu te ljubavi. Ono što se uobičajeno smatra za nekoga tko kaže da voli sebe je ustvari devastacija svijesti o Ljubavi i optužuje da je to egoizam, taština i sebičnost. Ipak, vozač iz početka teksta voli interpretaciju sebe, onog čega se boji da bi mogao izgubiti. Temelj te ljubavi je, dakle strah! On, i ako doživi nesreću, te preživi, smatrati će da je to zato što se nije izgubio, nije nestalo to što on voli. Slično je sa svima koji devastiraju svoje tijelo alkoholom, drogama i koječemu drugom. Nisu nestali, pa je OK! Ta ljubav je poražavajuća za čovjeka jer je u principu, robija predstave o sebi, zatočeništvo. U toj lutkarskoj sceni dopuštamo sebi ići u ekstreme jer imamo osjećaj besmrtnosti. “Neće mi ništa biti ako pretječem i upadnem u škare između autobusa i kamiona sa prikolicom :D. Jer ja postojim, znam sebe i volim to što znam. Postojim u kontroliranim uvjetima; ja sam lutkar – vučem sve konce lutke koja je sebe i nema nikakvog problema” :D

Ipak, crne kronike i groblja prepuna su zaljubljenih lutkara.

Ali što se to voli zaista?

Voli se sve ono što vidim, a ne znam, tek nagovještaj neki iz davnina što sjećanjem stidljivo teren za oluju priprema. To je kontinuitet pristajanja prema luci u kojoj je svjesnost o Sebi odavna već usidrena. Zapravo, Samo-Ljublje je putovanje prema središtu svijeta, pažnja što zuri u sjaj poput noćnog leptira i požudno srlja u taj plamen s punim povjerenjem. Biti u Ljubavi sa sobom slično je mornaru u simbiozi sa brodom što gustom maglom je obavijen, ništa se ne vidi, niti nazire, tek slutnja neka čudna da je luka već tu, oduvijek je bila! Taj nevidljivi osjećaj, nijemo znanje Ljubavna je potvrda, pečat kraljevstva osobnog. Njime osiguravam prolaze u lijepe vrtove Sebstva, pouzdanost u procese stapanja u Jedinstvo u kojem sebe nema.

Voljeti sebe znači tragati za izvorom te Ljubavi koja voli. To je sasvim krhak svijet, a opet, što si bliže spoznaji da si ti taj Izvor, veća je njegova snaga. To je biti vozačem i znati da si učinio sve što možeš da bi bio Jedno s tim autom, cestom i svemu što te okružuje.

Ljubav prema sebi nas uči Tišini, onoj tmini što bacismo se u nju sklopljenih očiju, bez glasa, tek sa uzdahom pustismo i zadnji stisak što ga ruke držaše iz zebnje da ćemo možda propasti. Tada odustajem od svih garancija da me neće nestati! Jer kada nestanem, onda zaista Jesam.

- Neno Lubich

//

Je li Bog prezaposlen za mene?

inspiracijaPukla vam je cijev u kuhinji. Voda jako curi na sve strane. Što radite u takvim situacijama?

Što god radili treba vam netko tko se razumije u posao vodoinstalatera. Dok to ne skužite, možete izvoditi sve i svašta: vrištati dok vam se kuhinja sve više i više natapa vodom, možete guglati po internetu tražeći rješenje, možete sjediti i meditirati, možete hopsati, možete izaći van iz stana i praviti se kao da poplava ne postoji, možete probati sami riješiti problem iako niste vodoinstalater (to ja volim raditi), možete zvati susjeda u pomoć. Možete odmah pozvati vodoinstalatera, naravno ako znate da će on vjerojatno najbolje riješiti problem.

S puknutom cijevi u kuhinji je lako, a što je s mukama koje svakodnevno doživljavamo i ne znamo što bi s njima? Ne znamo koga pozvati? Jasno nam je da jedino Bog ima cjelokupnu sliku stvarnosti i da bi bilo najbolje pozvati baš njega, kao i u onom praktičnom primjeru vodoinstalatera. Ali kako ga pozvati? Telefonom? To sigurno ne.  Po HO bilo bi dovoljno reći Hvala i Volim te i On je tu.

Što ako ponavljam Hvala i Volim te, a On kao da nije tu? Što ako ‘voda’ i dalje curi na sve strane – sad je već dosegla razinu omanjeg bazena?’ Tu onda ne pomaže rečenica tipa: ‘Čisti se nešto puno važnije – vjerojatno rat na Bliskom istoku…’ jer Bog nema problema s bivanjem na 10000000000000000 mjesta istovremeno. Dakle, nije problem u Božjoj prezaposlenosti, već u našoj nemogućnosti da uspostavimo pravu komunikaciju ili odnos. Istina da se veliki kvarovi ne mogu riješiti u pola sata, ali moraju postojati nekakve naznake da situacija ide barem malo na bolje. Ako toga nema, onda možda ne želite slušati vlastitu Inspiraciju, i to je uglavnom najveći problem.

Kad smo krenuli sa HO odlučili smo da ćemo preuzeti Odgovornost za svoj život. To znači da se nećemo s nikim uspoređivati niti takmičiti, jer je to naprosto smiješno. Isto tako to znači da ćemo slušati SVOJU INSPIRACIJU a ne tuđu, iako tuđa Inspiracija ponekad može biti uračunata u našu vlastitu – ako to i jest tako, to sigurno nije pravilo nego pojava koja se pojavljuje tu i tamo, nikako redovito. Treba uspostaviti komunikaciju s vlastitom Inspiracijom, to je bit HO.

- Dani Ellapratıte nas

Kako sve počinje

sŠto je pokretač? Što nas pokreće da bismo poželjeli nešto mijenjati u svom životu? Odgovor je: nezadovoljstvo.

Ako ste zadovoljni sa sobom i svijetom u kojem živite nećete imati potrebu mijenjati bilo što u svom životu. Potreba za promjenom dolazi s našim saznanjem da nismo zadovoljni sa sobom i svojim životom. Moguće je da osjećamo da nam nešto nedostaje, ili bismo rado mijenjali neke ili sve segmente svog života. Moguće je da oko nas postoje ljudi koji nemaju taj problem. Zanimljivo je da ti ljudi uopće ne izgledaju produhovljeno (ne svi), već pomalo “priglupo” (ako tako smijem reći). Dovoljno im je vrlo malo da bi bili sretni, pa ipak ta sreća ne izgleda autentično, već nekako lažno, pod parolom “uzmi sve što ti život pruža”. Ne izgledaju tako svi, ali jedna poprilična količina ljudi ostavlja takav dojam.

Dakle, s jedne strane jedna od ‘poželjnih’ osobina jest biti zadovoljan sa sobom i svijetom, a s druge strane kad se ‘pogleda’ kako taj svijet izgleda prvo što nam pada na pamet jest: ‘ne hvala!’.
Malo koji je pojam toliko izlizan kao pojam ‘duhovnost’.
Ponekad je i sam osjećaj da se nešto radi dovoljan samo da se ne mora gledati u postojeće.

Vratimo se na ‘početak’. Na nezadovoljstvo, na osjećaj da bi život ipak trebao izgledati drugačije, humanije…
Od kuda krenuti nego od sebe? Recimo da smo u kinu s 8 milijardi ljudi (ogromno kino) i svi gledamo jedan te isti film. Neki u filmu silno uživaju, neki su očajni, ali i dalje sjede; neki spavaju, a neki ne mogu više izdržati pa ustaju i pokušavaju po svaku cijenu izaći iz dvorane. I dok ta nekolicina pokušava pronaći izlaz, prestaje pratiti prikazani film. Moguće je da više niti ne znaju o čemu se u filmu radi. Ne samo da više ne prate film, već su sada u ‘pokretu’ i više ne sjede u udobnim stolicama. Kokice i ostale grickalice više nisu tako ukusne kao kad su se utrpavale nekotrolirano, dok se gledala neka napeta scena na ogromnom ekranu. Iz te točke motrišta oni koji su ostali gledati film u puno su boljoj poziciji nego ovi koji tumaraju po mračnoj dvorani ni sami ne znajući kuda. Ali, sad je gotovo – povratka nema – nema šanse vraćati se na staro – ta su se ‘vrata’ nepovratno zatvorila.
Što sad? Kako dalje? Sama činjenica da nismo više mogli ‘sjediti’ na mjestu i buljiti u sadržaj na platnu, dio je naizvornije duhovnosti koja postoji.

Duhovnost nije ‘đir’ na koji se odlučujemo jedno ljeto pod utjecajem društva i koktela pri zalasku sunca, već neodgodiva potreba da se ‘ide dalje’. Mislite da možete birati? Nema tu nikakvog izbora – kada dođe vrijeme da se više neka hrana ne može probavljati, treba od nje odustati, jer drugačije se niti ne može. To je Duhovnost – ništa više i ništa manje… To je svjedočenje promjenama nas samih, promjenama koje su nas snašle i čije utjecaje ne možemo zanemariti i da to poželimo. Ako želimo izgledati duhovno, onda ćemo prije izgledati glupavo. Duhovnost se ne može izgraditi, jer se radi o stanju svijesti, a ne o našoj želji i volji da radimo na sebi.

Kad je to postalo jasno, sve ostalo dolazi kao prirodna posljedica – mijenjamo se kad više ne možemo trpjeti biti to što jesmo (bez obzira što to jest). To je proces koji traje i čiji je završetak poprilično enigmatičan kao i izlazak iz spomenute dvorane. Možda izlaz i ne postoji, ali što to vrijedi, kad povratak u udobnu fotelju više nije moguć. U tom procesu pomažemo se sa svim i svačim (u dvorani: sa svjetiljkom, raznim mapama i putokazima, naputcima arhitekata i graditelja dvorane i sl.) u stvarnom životu različitim tehnikama: meditacijama, kontemplacijama, tehnikama čišćenja i sl. – biramo po principu onoga što nam trenutno najviše leži i odgovara. Može li itko umjesto nas samih reći koji je izbor najbolji za nas? Ne! – mi izaberemo, kao što smo npr. izabrali HO a ne npr. Meditaciju na dah.

Što god izabrali u tijeku je neminovni proces, koji je izabrao nas prije negoli smo mi postali svjesni da smo nešto odabrali sami.

- Dani Ella

pratıte nas