Trikovi uma

sNije isto razmišljati o vježbanju i vježbati.
Nije isto čitati o zdravoj prehrani i konzumirati istu.
Nije isto razmišljati o zdravim navikama i upražnjavati ih.
Nije isto proučavati meditaciju i meditirati.
NIJE ISTO RAZMIŠLJATI O HOPSANJU I HOPSATI.

Jednostavno nije isto…
Jedan od trikova uma jest da se voli petljati u sve, baš sve. I kad mu servirate HO u stanju je razraditi ga u tančine, ali rado bi ako ne mora se fizički naprezati odnosno hopsati. To je baš kao i s tjelovježbom – u stanju smo satima proučavati na netu koje su vježbe dobre, učinkovite i korisne, ali kad treba krenuti s praksom onda je to malo teže. Tu se uglavnom ‘pada na ispitu’.
Svaka nova aktivnost je neka vrsta šoka i prirodno se javlja otpor koji treba znati prepoznati jer za HO je potrebna i jedna vrsta discipline. Hopsanje nije analogno pripremanju sportaša za Olimpijadu već jedan disciplina koja je koncipirana na određeni način da bi bila učinkovita.
Hopsamo da ne bismo raspolagali s podacima iz uma. Zašto? Zato jer je um riznica svemogućnosti, ali ima jednu jedinu manu – ne zna istinu, tj. podaci su krivi. To što su podaci krivi ne znači da nisu uvjerljivi – jesu kao i film na TV, ali film je samo film, a ne stvarnost.
Dakle PRAKSA i to HO PRAKSA u ovom slučaju je jako bitna. To znači da hopsamo – onoliko koliko možemo.
Ta stavka je vrlo bitna jer inače um (Programi) će odigrati svoju priču kao na filmu – možda će to biti jako romantična priča, ali ostat će samo priča u kojoj vi ne sudjelujete.
Važno je da smo mi sami glavni akteri u stvarnoj priči – našem životu, inače će HO postati samo program ili još jedan film koji smo odgledali, a nismo u njemu sudjelovali.

- Dani Ella 

Detaljnije o oglasima

Zagreb: Hooponopono druženje

asja
Pozivamo vas na Ho’oponopono večer – Ljubav i Zahvalnost u Jednom! Predstavit ćemo ovu drevnu havajsku tehniku rješavanja problema, razgovarat ćemo o iskustvima, predstavit ćemo  knjige Mabel Katz na hrvatskom jeziku “Najlakši način”, “Živjeti na najlakši način” i slikovnicu “Odrasti na najlakši način”.
Moći ćete se uključiti sa svojim životnim pričama i podijeliti svoja iskustva na koji je način Ho’oponopono utjecao na vas!


Ho’oponopono večer održat će se u srijedu 14. svibnja 2014. i četvrtak, 15. svibja, s početkom u 18.30 sati u caffe baru Galerija, Tuškanova 22, Zagreb.

Srijeda je popunjena primamo prijave za četvrtak.

Ulaz je slobodan, ali je radi ograničenog broja sudionika potrebna prijava. Prijaviti se možete na: inspiracija@inspiracija.hr
Dovoljno je poslati samo ime i broj telefona.

Vidimo se! :)

 

Hvala hvala hvala

Poklon života

sMožda uspijem nešto suvislo iscijediti iz sebe, hvala inspiraciji .

Hopsam dvije godine koje su prošle velikom brzinom, vjerojatno sve što se događa ostavlja takav dojam na mene. Nisam imala nekih velikih problema kada sam počela hopsati osim onog osjećaja da nešto stvarno nije kako treba u mome životu. Mislim nije bilo idealno, ali bila sam u takvom nekom stanju da čak nisam mogla niti shvatiti što točno ne valja i treba mijenjati, poznato?

Danas mogu reći da sam sretna osoba bez obzira na događaje, normalno, nekad budem ljuta, tužna i sve ostalo tzv. negativno, ali sretna sam kao kada sam bila dijete.

I danas postoje neke situacije za koje jednostavno još nisam spremna preuzeti odgovornost, ali to nije loše, jednostavno je sada tako. Vezano uz te situacije primjetila sam da se programi stvarno naslijeđuju, mislim putem DNA. Gledam svoju dječicu (hvala, hvala, hvala) i muža (hvala,hvala,hvala) i svekrvu(hvala,hvala,hvala) kako dijele program straha od visine(hvala) i mislim si ja (hahahaha, nekada i mislim) pa to je moj program, ajme meni koliko meni dragih ljudi ga moraju pokazati kako bih ja konačno shvatila….eeeee pa što reći njima i svemiru nego Hvala do beskraja i volim sve što mi pomaže da se čistim.

Ho`oponopono je najbolje što mi je život poklonio. Ako je meni zbrkanoj pomogao toliko da ne mogu niti opisati, svakome će, sve što trebamo je reći
Hvala ti
Volim te

- Andrea Banožić Devčić

Više od programa

s‘Veliki proces ozdravljenja predstavlja odrastanje. Problemi se nikada ne rješavaju, već nadrastaju. Odrastanje se odvija kako nesvjesno postaje svjesno.’

‘Kada sam slab, onda sam jak’

Programi su smješteni u našoj podsvijesti. Podsvijest (unutrašnje dijete) skladišti sve naše strahove, traume, šokove, stresove… sve ono što smatramo našom tamnom stranom osobnosti. Kad ta tama izlazi na površinu, mi se s njom suočavamo… to zna biti veoma bolno i teško.
U takvim trenucima imamo dvije mogućnosti. Prva je da tu tamu otpuštamo od sebe (hopsajući npr.), ili je možemo potisnuti natrag u podsvijest i na taj način zadržati je za sebe.

Jasno je da je bolja i zdravija ova prva opcija. U HO čak nije niti potrebno osvijetliti tamu prije negoli je otpustimo, tako da cijeli proces može teći manje stresno, a svejedno je učinkovit. Često nam se desi da kad krenemo hopsati, malo se pojača taj protok isplivavanja programa na površinu, pa nam se čini da nam se cjelokupna situacija pogoršava iako vrijedno čistimo. To se dešava jer se otvorio dodatni kanal pomoću kojega se čišćenje lakše i brže odvija. U podsvijesti nisu smješteni samo ‘tamni’ Programi, ima i onih koji su lijepi, ‘svijetli’, veseli i sl. Kad se oni čiste i kad njih doživljavamo svijesno na površini onda nam se čišćenje čini puno lakšim i zabavnim. Čišćenje ‘svijetlih’ Programa ne treba brkati s Inspiracijom. Inspiracija je s onu stranu Podsvijesti i Programa. Pa nam se tako može desiti da, dok nas ‘drmaju’ tamni programi na površini jer su prirodno isplivali vani, mi umjesto da smo pod velikim stresom čistimo u jednom smirenom stanju. To je Inspiracija. Njeno djelovanje ne ovisi o vrsti i težini programa.

Inspiracija je stanje svijesti, jednako kao i Nula.
Inspiracija nam je ustvari cijelo vrijeme dostupna. Ali mi iz nekog razloga je ne doživljavamo cijelo vrijeme. To je zato jer nam je pažnja (svijest) luta. Pa tako, mi smo ti koji mislimo da su Programi mi sami iako nisu – mi smo ti koji se s njima poistovjećuju. S obzirom da nam je teško kontrolirati taj proces i biti njega svjesni, koristimo HO kao tehniku koja nam na neki način olakšava cijelu priču.

Mi smo puno više nego Programi, međutim teško je toga biti svjestan ako smo stalno uronjeni u zbilju gdje Programi vladaju. Zato je to sve zajedno proces, odnosno Put koji objektivno ne postoji, ali fiktivno je tu dok prevladavanjem ne nestane. U trenutku kad je nešto Osvjetljeno utapa se u Apsolutno Svijetlo i prestaje egzistirati samo za sebe (kao Program Tame ili kao Program Svjetla).
Hvala, Volim te…..  

- Dani Ella

Zaseban svijet

s‘Vidjeti svijet posljednji put jednako je kao i vidjeti ga prvi put.’

‘Vidjeti Svijet u zrnu pijeska,
Nebo u poljskom cvijetu
Beskonačnost na dlanu
Vječnost u jednom satu.’
(William Blake)

‘Naše tijelo pretpostavlja cijeli svemir kao što svaki trenutak predstavlja neizmjernost vremena. Provalu zbilje, prisutnost bitka, doživjeti ih možemo u samima sebi. Postavši svjesni samo jednog trena našeg života, samo jednog otkucaja srca, možemo se osjetiti povezani s cijelom kozmičkom neizmjernošću i čudesnošću postojanja svijeta.’

U svijetu kojem živimo, sve je prepuno pravila, naputaka, teorija i sl. o tome kako treba živjeti.
Napisane su knjige i knjige kako voljeti, odgajati dijete, što jesti, kako vježbati, gdje i kako spavati.
Cijeli život je pretvoren u jednu veliku Filozofiju Života.
To je područje uma.
Um si je stvorio jedan zaseban svijet za sebe. U njemu egzistira – uživa, pati… vrti se u vječnim ciklusima izmjena svih mogućih suprotnosti.
I HO je filozofija, iako ne mora biti. Pomoću filozofije HO mi pokušavamo što više živjeti u Sadašnjem trenutku, u Nuli. Sadašnji trenutak je stanje svijesti, isto kao i Nula.

Da nas nisu učili svemu i svačemu (gore nabrojanom) bismo li se izgubili u svijetu ili bismo naprosto bili prirodni – Izvorni, takvi kakvi zbilja jesmo?
Sve što smo učili pripada području Programa. Sve.
Uči li majka voljeti svoje dijete? Ne. Svaka majka prirodno voli cijelim srcem svoje dijete, problem su jedino Programi koji rade glavnu i jedinu pomutnju u svakom postojećem odnosu. Ako neki odnos ne štima, nisu problem akteri odnosa već Programi kojima su oni obuzeti, toliko da nisu niti svjesni.
Da nema programa ne bi ni bilo HO. On jednostavno ne bi bio potreban jer bi smo prirodno hopsali. Živjeli bismo u sadašnjem trenutku i svaki trenutak bi doživljavali kao jedan jedini – prvi i posljedni.
Zahvalnost bi se javljala konstantno kao prirodna posljedica za svaki proživljeni tren života. To je stanje Nule – stanje vječne Zahvalnosti i Ljubavi – Hvala i Volim te.   

 

- Dani Ella

Pat pozicija

sPa je’l moguće da smo toliko nesposobni?

Živimo u vremenu koje je takvo kakvo jest. Većina nas nije zadovoljna sa sobom i svijetom oko sebe – smatramo da treba nešto mijenjati. U startu smatramo da treba mijenjati svijet jer mi sami smo uredu – uostalom, baš mi smo ti koji smo svjesni postojećeg stanja pa po logici stvari sebe svrstavamo u kategoriju pravednika. To znači da baš JA sam ta koja je procijenila da se dogodila npr. nepravda, da je nešto nepošteno, da nešto nije humano… sve, baš sve što nije dobro sam otkrila baš JA i kao takva mogu zaključiti da sam jedino JA u redu, a sve ostalo treba popraviti i mijenjati.

Dobro, a tko sam JA?
Iz pozicije vlastitog promatranja: JA sam netko ili nešto s tijelom, imenom i prezimenom i vlastitom poviješću. Ako maknem sve ovo što sam nabrojala onda sam samo Promatrač. Promatrač s određenom sviješću i znanjem.
Sviješću da sam svjesna da jesam (da postojim) i određenim znanjem. Svijest postojanja je neutralna, jer ona je konstanta koja jednostavno Jest. Ona ne procjenjuje, ne analizira… po tom pitanju je potpuno neutralna – bilo kakve procijene uopće nisu u njenoj domeni. Sa sviješću je tako, a sa znanjem je malo drugačije.
Znanje je stečena kategorija. S nekim znanjima se rađamo i ona su već ukalkulirana u nas same, a neka znanja preuzimamo živjeći vlastiti život.
Pa tako, lako uočavam da problemi koji nas muče ne odnose se na osnovne postavke života na zemlji. Ne muči nas postojanje sunca, vode, zemlje, životinja, biljaka i ljudi. Nije problem niti u promjeni godišnjih doba. Niti u izmjeni vremenskih prilika, a bogme niti u izboru pojedinih vrsta biljaka, životinja i ostalog bogom nam danog, što nas je po prirodi stvari dočekalo na ovom planetu.

Pa gdje je onda Problem?
Problem je u odnosima… Problem je što se neki ljudi na ovoj planeti ne ponašaju kako treba i time ugrožavaju i stanovnike planeta i samu planetu. Njih ima dosta, u stvari kad bolje razmislimo – gotovo su “svi sumnjivi”, jer naime nikad ne znamo kako će se netko ponašati u određenoj situaciji (primjer za to su naši ukućani i bliske nam osobe). Dakle, “svi su sumnjivi i nikome se ne može vjerovati”. Jedina osoba kojoj mogu vjerovati sam JA sama… za sve ostale jednostavno ne mogu garantirati sa 100% sigurnošću.
Pat pozicija.

I što sad? Dijagnoza je poprilično čudna, da ne kažem apsurdna. Od kuda krenuti iz te pozicije?
Ima samo jedna osoba u cijeloj ovoj priči za koju mogu garantirati i o kojoj nešto znam, za sve ostale upravo sam zaključila da jednostavno ne mogu i da hoću garantirati – a ta osoba sam JA sama.
Onaj dio koji me muči, nije vezan uz osnovne postavke života na zemlji već u mom poimanju istih. Znači JA se ustvari sastoji od dva dijela (to smo već zaključili): JA koji je svjestan i JA koji misli da nešto zna. Taj JA koji nešto zna osim što posjeduje određeno znanje to isto znanje i koristi: umnožava ga, analizira, pravi od njega nova znanja itd.

Imamo dvije strane mozga. Ako bi smo nekako isključili prvo jednu stranu: svijet bi doživljavali kao Promatrač cjeline, a ako bi smo isključili sad ovu drugu onda bi smo svijet doživljavali kao skup znanja, i primjene tih znanja kroz jedno ja.
Vratimo se korak natrag. Tko je onda JA? JA je u našem svakodnevnom životu i jedno i drugo – i Promatrač i Znanje, jel tako? Promatrač nas ne muči, jer on neutralno promatra. Muči nas znanje. Onda je možda znanje krivo? Jer ako je sve ostalo uredu, možda je problem baš u tom dijelu nas samih!!!

Znanje su Programi. I oni se zbilja vežu za nas same i nemaju veze s drugima. Odnosno imaju, ali to se nas ne tiče. Zašto? Zato jer ne može slijepac voditi slijepca iako mu je namjera vrlo plemenita. Ta vrsta akcije može biti i te kako opasna i pogubna za oba slijepca. Slijepac prvo mora pomoći sebi. U trenutku kad progleda, ako progleda, onda tek može pomoći nekome tko još uvijek ne vidi. Prije ne. Kad se to i desi – pomoć se neće sastojati u tomu da slijepu osobu okrivljujemo, kažnjavamo i vodimo, već ćemo vlastitim primjerom svjedočiti da je promjena moguća i da ona kao takva razriješava mnoštvo problema koji su nas mučili do sada.
Znači ako želimo bilo kome pomoći, uključujući tu i sebe trebamo krenuti od sebe – isključivo od sebe. Mijenjamo sebe, na način da otpuštamo sva ona stečena znanja ne uzimajući ih više kao mjerodavne i objektivne. Jer kao što smo upravo zaključili baš taj dio naše zbilje je problematičan. Ako taj dio štima i sve ostalo je uredu.

I za kraj: je li moguće da ako se taj dio unutar nas promjeni – da se neće promjeniti i sve ostalo izvan nas? Nije moguće. Jer promjenom tog djela nas temeljno se mijenja komponenta Znanja. Tom promjenom ne samo da smo se promijenili mi sami nego i naše viđenje svega što nas okružuje. Mir počinje s mnom.  

- Dani Ella 

Na početku

sJeste ikada posadili nešto? Vjerujem da jeste, ako ništa drugo mogli ste košticu od limuna ili naranče utisnuti u prvu teglu a cvijećem i nakon par dana iz zemlje nikne mala zelena travčica  Ako tu travčicu zalijevamo, držimo je na suncu… s vremenom ako treba presadimo, može nam izrasti pravo pravcato drvo. 

Nešto slično se dešava i kad se odlučite na HO. Odlučili ste preuzeti odgovornost za svoj život, nemate nikakva specijalna očekivanja, kao što nemate nikakva specijalna očekivanja kad utisnete sjemenku npr. limuna u zemlju. Znate da će se nešto već desiti, ali ne znate točno što. Jednom kad smo nešto zasadili, kako u vrtlarstvu tako i u HO onda to na neki način održavamo. U vrtlarstvu zalijevamo i držimo na suncu, a u HO hopsamo i koristimo dodatne alate kao što su npr. Čaša s vodom i Plava solarna voda.
Ako tek posađenu biljku ne zalijevamo i ne brinemo se adekvatno o njoj ona vjerojatno neće preživjeti. Isto je i s HO, ako konstantno ne hopsamo HO neće oživjeti kao praksa u našem slučaju.
Ono što vrijedi u vrtlarstvu vrijedi i u HO – kako vrijeme prolazi naša fokusiranost na sam proces je sve manja. To ne znači da manje zalijevamo biljku ili da manje hopsamo već da je nešto postalo dio naše svakodnevnice, pa to zovemo svakodnevna praksa.

Kako vrijeme bude odmicalo tako ćemo i u slučaju vrtlarstva i u slučaju HO sve više i više uživati u plodovima svoga rada. U jednom slučaju ćemo imati obilje npr. limuna, a u drugom obilje razriješenih programa. Treba nam u životu i jedno i drugo. Pa ćemo vrlo brzo uvidjeti da HO nije samo ponavljanje: Hvala i Volim te već jedan prirodan proces iz kojega sve Dobro raste i razvija se.  

- Dani Ella

Emisija Najlakši način, tema: Novac

Karmen - Suzana, petak

Pridružite nam se u petak, 11.04., od 19.00 do 20.00 sati, u on.line emisiji Najlakši način. Govorimo  naravno Ho’oponoponu, a tema je ovaj put novac – materijalno blagostanje, financije, posao…  Objašnjenja i odgovore će dati psih. Suzana Vemić.

Pratiti i sudjelovati u emisiji možete jednostavnim klikom na link  http://bit.ly/Emisija-Najlaksi-Nacin-sa-Karmen  koji će biti aktivan od 18.30.

Roditeljski blagoslov

sU ne tako davna vremena roditelji su svoj blagoslov davali deci u važnim trenucima u životu – pred polazak u školu, na put, sklapanje braka. Danas to više nije uobičajena praksa, iako roditelji i dalje svojoj deci žele samo najbolje. Možda su neki roditelji i tada blagoslov davali samo formalno, ali to je takođe imalo neku vrednost, barem simboličnu. Smatralo se da je roditeljski blagoslov vrlo važan za uspešan život u blagostanju svake vrste.

Postoji teorija ( ili hipoteza) prema kojoj deca po rođenju veliki deo svoje lične energije ,,pozajmljuju,, svojim roditeljima, naročito majci, kako bi ona mogla da se stara o njima. Posle desetak godina, ulaskom u pubertet deca nesvesno osećaju nedostatak energije koja im je potrebna za osamostaljivanje i funkcionisanje u svetu i ,,traže,, svoju energiju nazad. Kako roditelji nisu svesni ove činjenice, oni ne vraćaju energiju deci, usled čega dolazi do brojnih trzavica i problema u međusobnom razumevanju. Na fizičkom planu težnja deteta za vraćanjem energije ispoljava se kao nedisciplinovanost, neposlušnost i slično. Dakle, ono što ( kao roditelji) doživljavamo kao ,,pubertetske i tinejdžerske bubice,, na energetskom nivou je prava ,,borba za energiju,,. Interesantno je da se prema ovoj hipotezi, energija deci vraća upravo kroz proces blagoslova.

Praktikujući ho’oponopono mi zapravo činimo istu stvar- naime, preuzimajući potpunu odgovornost za svoj život, pružamo priliku, pa i primer svojoj deci da i ona učine isto, odnosno da slobodno i nesputano žive svoje živote, preuzimajući stopostotnu odgovornost, ali ne razmišljajući šta mi kao roditelji od njih očekujemo. I dr Len i Mabel mnogo puta ponavljaju rečenicu:,, Kada sam ja u miru i svi ostali će biti u miru.,, – to naravno pre svega važi za našu decu. Mabel takođe često priča kako su se njeni sinovi potpuno promenili, kada se promenila ona sama,  primenjujući ho’oponopono. Pri tom se uvek naglašava kako mi ne znamo ni šta je dobro za nas, a kamoli za našu decu. Ho’oponopono je tehnika koja nas uvek vraća na neophodnost preuzimanja odgovornosti. Kada u tome uspemo, naša deca će sigurno dobiti nazad svoju energiju, ako je to najbolje za njih, ne moramo o tome da razmišljamo, dovoljno je da uživamo sa hvala ti i volim te.

- Suzana Vemić

Preuzeto s: http://hooponoponoija.wordpress.com/2014/04/08/roditeljski-blagoslov-kao-povratak-licne-energije/

Izbori

sZašto se različite osobe u identičnim situacijama ponašaju drugačije? Zašto jednojajčani blizanci s identičnom DNA, istim uvjetima života, na kraju postaju osobe različitog temperamenta, shvaćanja, uvjerenja, različitih ponašanja, afiniteta, karaktera, sudbina?

Odgovor naravno leži u programima. Na svijet dolazimo prepuni “prtljage” – iz prošlih života, od predaka, od trenutka začeća.
Programi su ti koji upravljaju postupcima, razmišljanjima, osjećajima, koji se talože i dalje prenose slijedećim generacijama, i nama samima kroz iduće živote. Programi su ti koje čistimo, kako bismo oslobodili prolaz za Inspiraciju, božansko, za vodstvo koje jedino zna što je najbolje za nas.

Osim ako, naravo, ne mislimo da smo mi ti koji najbolje znamo. To je jak program, vrlo zavodljiv, uspješan, dubok, i jako mu je teško odoljeti. Pogotovo je teško odoljeti kad nam “sve ide od ruke”, kad se slažu situacije baš kako mi želimo, kad se ideje, ciljevi i želje ostvaruju čim smo ih zamislili.
Da, programi znaju biti jako “dobri”, čak “izvrsni”. Jedina im je mana što su -programi. Prije ili kasnije, svaki program dođe na naplatu – njima se ne žuri. Sutra? Za 10 godina? Možda praunucima? Nama samima u idućem životu? Nema veze, svi smo u vječnosti. 

Ono što je dobro, to je da imamo slobodnu volju i možemo birati – hoćemo li čistiti ili ne. 
Ja sam izabrala.

- Karmen Jerković Yucel