Je li odricanje od kontrole najveći čin kontrole?

sHo’oponopono je jednostavan. Hoponopono uopće nije jednostavan. HO je najlakši način. HO je možda baš najteži način. HO je zapravo naizgled prepun paradoksa. Jedan od njih je kontrola, odnosno otpuštanje.

Svi razumijemo priču: treba otpuštati, i prepustiti stvari onome tko najbolje zna. Jednostavno – naš način vs. Božji način. I naravno – pitajte sebe ili bilo koga, svi će reći: Pa naravno, Božji način.
Bilo bi lijepo kad bi bilo tako, ali….

Pretpostavit ćemo da je većina ušla u hooponopono jer je u jednom trenutku imala velike probleme koje nije znala ili mogla riješiti. Tako je lijepo sjelo ono : let go and let God…
Tražilo se samo preuzimanje odgovornosti (“naravno, naravno, preuzeli smo!”), stalno čišćenje (“čistim koliko mogu”) i nemanje očekivanja (“evo, nemamo očekivanja!”). I onda smo čekali da Bog porješava stvari. Jer smo učinili baš sve što se traži.
Pa su se počele događati manje ili veće stvarčice, manja ili veća čuda, manji ili veći sinkroniciteti – sve mjereno našim, ljudskim metrom. Dobili smo potvrde da HO radi. Ali. Možda se ono što je nas najviše mučilo nije riješilo. Možda nismo imali neki životni problem, ali je ho trebao biti karta do savršenog života iz snova. Svatko ima svoju priču.
Ali vjerujem da nam je svima dana vježba otpuštanja, koju još uvijek vježbamo. Recimo da nas muči nečija bolest, ili težak odnos, ili financije, što god. Čistimo i čistimo, a nije se dogodilo ozdravljenje, nije se razriješio čudesno odnos, nismo postali bogati iako nas uvjeravaju da nam bogatstvo pripada.
A kao, nemamo očekivanja.

Navikli smo cijeli život da moramo imati kontrolu. Od kad smo krenuli u školu i MORALI pisati domaće, učiti satima, biti dobri učenici, a sve jer: moramo upisati dobru srednju školu, da bi poslije upisali faks, da bi mogli imati dobar posao, kako bismo imali pristojnu egzistenciju, našli nekog sebi ravnog (po obrazovanju i plaći), kako bismo svojoj djeci mogli priuštiti sve najbolje. Vidite li niz? A sve je počelo ulaskom u 1. razred i prvim slovom A.
Kontrola, tj privid kontrole vlastitog života se nastavlja:
– planiramo kratkoročno i dugoročno,
– razmišljamo o budućnosti;
– razmišljamo o prošlosti “da sam napravila/o drugačije”, “da je barem”…
– brinemo;
- “privlačimo” i “manifestiramo”;
- organiziramo tuđe živote;
– okrivljujemo;
– prosuđujemo i osuđujemo;
- itd.

Niz se može proširivati. I sad, otpuštanje znači brisanje svega toga. Nema više planiranja. Nema prevrtanja prošlosti ni budućnosti, nema briga, nema “zapravo ničega”. I to je jako, jako, jako težak dio.

Naučili smo da MORAMO kontrolirati. Bojimo se prepustiti kontrolu, pa neka je i samom Bogu, jer nam ta kontrola daje nekakav osjećaj sigurnosti (jednako apstraktan kao što je i sama kontrola).
I znate što? Jučer sam zaključila, zapravo došla mi je misao, niotkud, da je najveći čin kontrole odustajanje od kontrole. Jedino mogu kontrolirati sebe, onim svjesnim dijelom koji bira, i odreći se kontrole. I biti spremna odreći se svega – posla, novca, prijatelja, muža, zdravlja, djece, automobila, stana, kuće, … odreći se života samog. Jer jedino kad smo spremni odreći se svega, zapravo smo spremni primiti SVE. I nitko od nas neće tražiti da ostanemo bez svega u životu, ali ta spremnost, istinska, mora biti tu.

Spremnost da ostanemo bez svega je spremnost na prepuštanje kontrole.
A tada dolazi sve ono što smo davno prestali očekivati.
Nije li to prekrasan paradoks? 

- Karmen Jerković

Detaljnije o oglasima

Što je to u meni…

s‘Kakve, dakle, veze ima vaša kći s vašim problemom? Nikakve.Vaša je kći savršena za vas, jer će potaknuti svaku neistraženu ideju koju gajite, sve dok ne shvatite nešto o stvarnosti. To je njezin posao. Svako imam svoj posao. Ova svijeća gori i to je njezin posao, ruža cvjeta i to je njezin posao, vaša kći se drogira i to je njezin posao, a ja pijem čaj i to je moj posao. Kad vi shvatite, ona će krenuti vašim stopama, razumjet će. Jer ona je vaša projekcija. Kad zakoračite u istinu, i ona će učiniti isto…’

Gledajući druge – gledamo sebe. Ne doslovno, naravno. Gornji citat  na malo drugačiji način pojašnjava s čime smo u stvari suočeni – što se u stvari čisti hopsanjem. Ponekad postoje uvjerenja da hopsanjem mijenjamo svijet i to je istina, ali samo preko nas samih – koliko se promijenimo mi toliko će i svijet. E sad na koji način se desi ta promjena to je već posebna priča. Tu bih se ja sad malo zadržala jer mi se to čini iz vlastitog iskustva i te kako važno i značajno. Gore u citatu je spomenut vrlo specifičan problem – naime jedna majka je očajna jer joj se kći drogira. Mislim da na samu riječ ‘drogira’ kod gotovo svih hopsića hopsanje se prebaci u maksimalnu brzinu. To nije čudno, rekla bih da je to sasvim prirodna reakcija, koja je u svakom slučaju bolja od bilo koje vrste kuknjave i panike – puno bolje i korisnije je govoriti hvala i volim te, ako treba u beskonačnost.
E sad ako nekoga zanima možemo dalje razmotriti što se u stvari sve može desiti kad se napokon npr. hopsanjem otpusti taj nimalo lak program.
Dakle, postoje dvije mogućnosti: prva je da nakon što se program očistio osoba koja se npr. drogirala prestane se drogirati ili druga mogućnost – da se osoba koja se drogirala nastavi i dalje drogirati. Pa u čemu je onda razlika? Razlika je u našoj promijeni svijesti u odnosu na taj problem – i u jednom i u drugom slučaju mi smo potpuno mirni. O tomu govori HO cijelo vrijeme – hopsanjem se možda neće promijeniti vanjske okolnosti, ali vaš stav u odnosu na problem će se sigurno promijeniti, odnosno zadobit ćete Mir – Mir koji ne ovisi o ničemu i nikomu. To svi znamo iz vlastitog iskustva, barem u nekim situacijama gdje je to postalo dio naše svakodnevnice. Bilo bi lijepo da smo u tom stanju cijelo vrijeme i zato hopsamo konstantno – svatko na svoj način, onako kako mu odgovara i paše.
Malo ću se još vratiti korak natrag na spomenuti primjer. Katie koja je razgovarala sa zabrinutom mamom u razgovoru je osvijestila nekoliko ključnih stvari ne samo zabrinutoj mami nego i svima ostalima koji su upućeni na sami problem. Naime, Katie je naglasila da baš ono što nas tako jako žulja kod drugoga jest nešto što je vrlo izražen naš problem. Pa tako je sa nevjerojatnom jasnoćom objasnila ovoj nesretnoj ženi da razmišljajući o svojoj kćeri na način koji je ona činila ustvari šteti i sebi i svojoj kćeri. Svojim teškim mislima se ustvari sama ‘drogira’ a posljedice te vrste ovisnosti su u stvari jednako teške kao posljedice konkretne konzumacije određene droge koju njena kćer konzumira. Ispalo je da sve ono što je ona nabrojala da njena kćer radi njoj i okolini svojim drogiranjem – da to u stvari isto, možda čak i gore radio ona sa svojim načinom razmišljanja. Kad na taj način sagledamo Programe onda ih je puno lakše pustiti. kad shvatimo da horor nije tamo vani već da se odigrava upravo sad i to baš u nama. Posljedice od toga nemamo samo mi sami već i cijela naša okolina. I zato ona glasovita: ‘Što je to u meni…. ‘ Pri tomu ne znači da ako vidim ovisnika da sam i ja sama ovisnik – čistimo naravno ono što doživljavamo promatrajući sami objekt promatranja. Ako sam ja u Miru i cijeli svijet je u Miru – bez obzira na sve.    

- Dani Ella

Gdje je duša?

sGdje se nalazi Duša u tijelu? Zar to nije isto kao da pitamo gdje je Ljubav? Nije baš da možemo točno locirati Ljubav, zar ne? Naslanjamo dlan na srce doduše, no da li se tu nalazi Ljubav?

Pa gdje je Duša zapravo? Kako to funkcionira – Duša u tijelu? Recimo da je san tijelo, a mi u snu smo Duša. Putujemo po bespućima sna, imamo direktno iskustvo tog putovanja. Ono je beskrajno, ogromno i nema mu kraja. To su putovanja po Sebi, u snu o životu u tijelu.
Takvo je putovanje Duše na Zemlji, u tijelu. Nigdje i svugdje, baš kao i Ljubav!
Sanjamo dakle Ljubav, ali zapravo, Ljubav sanja nas!

Ako želimo vidjeti iskustvo Duše, osvijestimo Sebe u snu/životu. Tako ćemo vidjeti i Ljubav, čim osvijestimo Sebe, sada i ovdje. Buđenje je tada pažnja na Ljubav, energiju Duše. I baš kao u snu, svjedočiti ćemo čudesnom svijetu Ljubavi, divnim transformacijama osobne stvarnosti. Odjednom, Duša sada ne treba više vikati “tu sam, tu sam, eeeej” .

Onaj tko sada viče smo mi u Cjelini, pa zato urlam: Volim te!

- Neno Lubich

A što kad ne osjećam ljubav 2.

s

Volim pričati i pisati o Bezuvjetnoj Ljubavi, znači onoj koja je u našoj prirodi, koja je naša jedina stvarnost prije programa. Za njome “tragam” i jedini mi je fokus u životu. Ho’oponopono se bavi povratkom u tu stvarnost i svako Volim te, Hvala ti posvećeno je tome. Ova osebujna stanja ekstaze, o kojima gore pišem, osjećam ponajprije u dubokim meditacijama, kada je um stavljen po strani i nema ih tko prosuđivati, procjenjivati ili sumnjičiti. Znači, ovdje govorim o svjedočanstvima Bezuvjetne Ljubavi, stanju takozvane Nule, o kojoj se govori u Ho’oponoponu kao Nultoj svijesti – Božanske sveprisutnosti. Naravno, to su kratki izleti potpune predanosti Sebi, a ne trajna stanja kako se može činiti iz teksta! Nisu trajna stanja iz razloga – kada se vratim u svakodnevnu svijest, onda ih prekriju programi, strah, sjećanja i podaci, sve ono što govori da mi to nismo, da smo novi, i da je netko drugi to skužio a mi ne možemo :D. Tada radim Ho’oponopono, odnosno čistim te opise koji insistiraju na strahu i negativnostima kao jedinoj istini. No, iskustvo Bezuvjetne Ljubavi, ovi kratki izleti, su mi ogromna motivacija da ustrajem i imam povjerenje.

Problem nastaje kada se prepuštamo očekivanju, kada vam recimo, ovaj moj tekst (ili bilo koji drugi) postane referenca koju želite dosegnuti, pa počnete – prvo žuditi za ovim osjećajima, a potom i razočarati se ako se ne dogode na isti način. Želim naglasiti da koliko god ja ili bilo tko pričao o Ljubavi, Bogu, Nuli, uvijek je to osobna interpretacija jedne Istine, jer je Božanstvo preapstraktno da bismo ga na bilo koji način iskazali. Važno je također shvatiti da su svi ti opisi Čiste Bezuvjetne Ljubavi, ekstaze Nule, predanosti i slično – Vi! Vi točno znate što stoji iza svega toga, jer je to vaša Suština. Ali naglašavam – znate to, radije nego razumijete, jer kada idemo razumjeti onda smo u problemu. Znanje je esencijalno, utkano u sve pore našeg Bića i ne možemo ga razumjeti, osim mu se predati i dopustiti da nas nosi doma, k Sebi.

Ono što sam gornjim tekstom htio jest podsjetiti čitatelja (i sebe, naravno) na svoju Bit – Bezuvjetnu Ljubav – a koja se meni manifestira putem ekstaze!
Dakle, kao što i piše, sve što trebate učiniti jest dopustiti da se ta vibracija (vaša stvarna priroda, ono što vi već Jeste, ništa novoga, sve je već tu) “razvali” po nama/vama :D. E, “kvaka 22″ je u otporu tome, programi, sjećanja, blokade i slično. Zato hopsamo :D

Da zaključim, ne mogu vam ja reći kako ćete dosegnuti ta stanja, nitko to ne može! Jer se nema što reći. Sve se zna, sve je tu, svo znanje ovoga svijeta je u vama. Trebate ga “samo” oslušnuti, prihvatiti, predati mu se, otvoriti, imati povjerenje. Načina na koji ćemo to učiniti je bezbroj, ali zaista!
Ja meditiram i hopsam, a vi?

- Neno Lubich

Svojoj malenoj JA

sDa se mogu vratiti u djetinjstvo, rekla bih svojoj malenoj JA, ne brini toliko. Ne brini što se roditelji svađaju, ne brini što te vršnjaci zadirkivaju, čak bi bila toliko sebična pa bih rekla, ne brini za ocjene, igraj se više. Dok bih se gledala tako u drugoj klupi do prozora, šapnula bih joj kako sve što vidimo kao veliko, jednom će biti nebitno. Rekla bi, igraj se jer nikad nećeš biti slobodnija.Da mi se vratiti u dane prvih ljubavi i prvih suza zbog iste tihe patnje, rekla bih svojoj ” malo većoj JA” da vrijeme uistinu liječi srce, ali dušu ima koja ne može biti slomljena. Rekla bih joj da skriva dnevnik na sigurnije mjesto od znatiželjne mame. Rekla bi joj OPROSTI što ti nisam mogla doći ranije, ali zbog tebe sam ovakva kakva jesam. Nekad smotana, naivna i romantična, još uvijek živiš u meni, ti smiješna djevojčice.

Da se mogu vratiti tek par dana unazad, rekla bih si nemoj žaliti što je ovako ispalo. Slavi jer je toliko godina iskustava onih dobrih, onih loših, onih gorkih i naizgled nepremostivih dalo ti savršen oblik tebe, nježne zvijeri.

ŽAO MI JE što si morala ići težim putem, ali vrijedilo je. Sad, dok ovo pišem, shvaćam da bih svima njima rekla isto:
VOLIM TE jer sam ono što jesam. Bit čovjeka nije ništa drugo nego ljudskost, svrha je razviti svoj unutarnji cvijet, pokloniti Zemlji par plodova ljubavi i okrenuti se prema Suncu. Ako pitamo i suncokret može ponuditi odgovore.

Hvala, volim te i oprosti podsjećaju me da jedva čekam upoznati svoju novu JA koja tek dolazi podsjetiti me na življenje života.

- Senka Staniševski


(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

Rad na sebi

sDa bismo mogli istinski živjeti potrebna je svjesnost tog življenja. Jer prisutnost u Sebi jest prisutnost i u drugima. Tada je svatko na svom mjestu, jer se svjesnost sama po sebi odvija.
Jedini način očuvanja osobne energije jest u izdvojenosti iz kruga programa i podataka. Prvo, priznajmo da postoji krug u kojem je sve što poznajemo, u što vjerujemo, pa onda razmislimo kako bi bilo pomaknuti perspektivu malo unatrag i ‘Vidjeti’ taj krug i sebe u njemu?

Rad na sebi je svetinja, zapravo, ako ću se poslužiti prizorima iz Biblije, jedina prava Božja zapovijed! Ništa drugo i nema smisla, jer ništa drugo i nemamo nego sebe u ovom tijelu.

Volim te, to je rad na sebi. To je prisutnost Ljubavi u svemu što nas okružuje.
Ako želimo drugima dati najbolje, dajmo im rad na sebi. Nema veće geste životu od toga.

Volim te.

- Neno Lubich

Ljubav uzima sve

sZamislite da svemir ne dopušta Zemlji da pluta njime! Ne možete zar ne? Kako bi bilo da zrak odjednom odluči da ga ne možemo disati? Ne možete ni to zamisliti? 
To je Ljubav… nešto nezamislivo, a opet istinito, znano, sasvim pouzdano. Njome plovimo, nju dišemo… živimo.
Ako joj dopustimo, Ljubav će nas zaposjesti, zarobiti naše tijelo i nositi ga po bespućima bezbrižnosti.

Ali, gle, ona će to učiniti Iznutra.

Dajmo Ljubavi priliku da nas iscijeli! Jer Ljubav uzima sve.
Kada uzme sve, onda je sve u nama koji volimo. To je Inspiracija… ostati bez ičega, a opet imati Sve.
Sebe imati, Sebe znati.

Ostajem, ne mrdam nikud. Jer volim. Voljeti je biti svugdje, raspršen Sobom, životom.
Volim te jer nemam kud. Kad god sam imao kud, bio sam u problemu. Hvala ti Ljubavi za stisak, za stjerani kut.
Hvala ti za Volim te! Za blagost bivanja, za milost što Jesam.

Hvala ti.

- Neno Lubich

Nema nikog vani

oEvo jednog zgodnog dijaloga između moje kćeri i mene jednog vrućeg ljetnog dana na obali mora. Ona je tada imala oko 3 godine i odjednom je postala vrlo skeptična oko ulaska u more. 
– Ljubavi, vidi kako je vruće, idemo se kupati u moru?
– Ne idem… bojim se!
– Čega?
– Mora…
– Bojiš se mora. Dobro, a što kažeš da idemo samo smočiti noge? Jakooo je vruće.
– Neću… bojim se valova.
– Aha. Pa valova baš i nema… – (nakon duže stanke) Mama, ući ću u more ako lijepo zamoliš sve koji su u moru da izađu van.
– Srećo, ali ne mogu to! Kako ću to izvesti? A i ne bi baš bilo lijepo… oni imaju pravo biti u moru kao i mi.
– Ali molim te, lijepo ih zamoli. Smetaju mi!
– Ne mogu to nikako… smisli nešto drugo..
– (opet jedna duža stanka) Mama, idemo u more, ako nitko s obale ne bude gledao kako ulazim u more.
– Srećo, pa ne mogu zamoliti sve na plaži da žmire dok se ti ideš kupati.
– A dobro, idemo onda samo do ruba…
– Idemo, i bez brige neće svi gledati baš u tebe…

Smiješno, ali u stvari ovaj primjer tako dobro opisuje ljudsku prirodu. Čest je slučaj da smo uvjereni da bi nam život bio puno lakši i ljepši kad ne bi bilo nekih ljudi (‘kada bi ih mogli zamoliti da samovoljno izađu iz mora’). Je li to doista tako ili se radi o prividu – našem umišljaju? Ovo drugo, naravno. Nitko trenutno nije slučajno ovdje na zemlji. Nije niti slučajno baš u našem okruženju. Od skoro 8 milijardi ljudi neke ljude sigurno nikada nećemo sresti, jer za to postoji razlog. Međutim, društvo nekih osoba nam je suđeno – u većoj ili manjoj mjeri – ovisi o njihovoj ulozi u našem životu. Mnogi od njih su preslika baš onoga što mi sami trebamo otpustiti od sebe. Oni su kao jedna vrsta podsjetnika. Onog trenutka kad odigraju svoju ulogu u odnosu na nas oni se ili mijenjaju ili odlaze. Jesam li ja odgovorna za njihove greške? Nisam i ne mogu biti. Ja sam odgovorna samo za sebe – isključivo za sebe, za ostale jednostavno nisam mjerodavna i ne znam, ne znam što je dobro za njih i zbog čega su tu. Nisu oni ovdje samo da bi mene nešto naučili, imaju oni i svoju životnu priču. U stvarnosti ne postojim samo ja, ali trebala bih živjeti na način da me se tiče samo ono što se odnosi na mene – moje programe koje trebam otpustiti. Oni će rješavati svoje programe, kako znaju i umiju – mene se to ne tiče…

Kad kažemo: ‘Nema nikoga tamo vani’ – to ne znači da smo sami u svemiru, ali kao da jesmo, jer sve doživljavamo upravo kroz sebe, a ne kroz druge. Drugi postoje u to nema nikakve sumnje iako smo na nekoj dubljoj razini svi Jedno. Nisam tu da bih usmjeravala druge, ukazivala im na njihove pogreške i sl… oni su za mene savršeni baš takvi kakvi jesu (iako mi je to ponekad teško razumjeti i prihvatiti). Svojim postupcima, načinom života ukazuju mi na sve ono što trebam otpustiti od sebe, ali ne na doslovan način. To je vrlo bitno! Ako se netko na primjer drogira i nervira me, trebam li ja otpustiti od sebe neke droge? Da, ali ne doslovno određenu drogu koju ta osoba konzumira jer ja sama ne konzumiram nikakve droge; ali postoji nešto u mom životu što je prisutno kao ‘droga’. Sama moja fiksacija na nečiji problem ukazuje kolika je inačica tog problema jaka kod mene jer sama činjenica da sam fiksirana na taj program jest jedna vrsta ovisnosti. Kako mogu procijeniti jačinu i štetnost neke ovisnosti? Nikako! Ovisnost je ovisnost i treba je otpustiti… a onda nema ni problema, nigdje, barem ga ja više nigdje ne vidim i ne doživljavam kao problem.

- Dani Ella

Što bismo bili bez Programa?

sPrograme volimo jer nam daju osjećaj osobnosti – govore nam što volimo, kad smo u pravu, koji genijalni duhovni put slijedimo, što je pošteno, a što nije… itd. – sve nam to pružaju Programi.
Oni su ti koji nam pružaju osjećaj samovažnosti, zaštićenosti od drugih – bez programa nema naše dirljive životne priče.
Nema uvoda, zapleta i raspleta (kao u svakom dobrom romanu ili filmu)…

Ako nema programa mi ne možemo biti u drami. Nema rastajanja i ponovnog romantičnog sastajanja uz zvuke fenomenalne filmske glazbe. Ustvari, nema više igranog filma već se on pretvara u jednu vrstu dokumentarnog filma. Dokumentarne filmove rijetko tko voli, u igranom filmu se igraju određene uloge. Dokumentarni film uglavnom bilježi ono što jest. Lisica u dokumentarnom filmu o životinjama nije isto što i dresirana lisica u igranom filmu o životinjama.
Programe volimo jer ih smatramo uzbudljivim i pomoću njih uvijek smo svjesni svoje veličine, pa ako je i potrebno možemo raditi na njoj – bezbroj je načina i pristupa.
Možemo li se odreći Programa sad kad smo upoznati s tim što oni jesu?

Da vidimo što nudi Inspiracija?
Kad smo u Inspiraciji nema problema, nigdje, baš nigdje – sve je savršeno baš takvo kakvo jest PA I ONO ŠTO NIJE. Što to znači? To znači da Bog nije izgubio kontrolu nad ovim svijetom već da se sve baš sve odvija prema njegovom planu. Tako npr. ako se meni ne sviđa to što moj susjed dolazi u alkoholiziranom stanju svaki dan doma to nije njegov problem već moj. On je takav kakav jest – savršen.
U Inspiraciji nema: ja sam uspjela, ja sam zaslužna i sl. – toga nema jer nema takvog ja. Ja naravno postoji i dalje, ali to nije neki superiorni ja koji odjednom može apsolutno sve već ja koji je dio ne osobne priče nego božanske priče.

Kad nismo svjesni toga (tko smo) – da smo djelić nečeg puno većeg i da je to naše apsolutno stanje, moguće je da na površini živimo jednu drugu realnost, relativnu, filmsku. Pa vjerojatno osjećamo da nešto nije u redu s našim životom i ako nam je npr. poznata HO tematika postavljamo dijagnozu: krivi su programi!
Jesu, krivi su, ali samo ako im mi pomognemo da ostvaruju svoju prirodnu ulogu, inače nisu ništa krivi. Mi smo ti koji biramo….

- Dani Ella
  

Sad ili nikad

denız cicek“-Ne uznemirava nas ono što nam se događa, nego naše misli o događajima.
– Patnja je stvar izbora… Kad god nas nešto uznemiri, od blage nelagode do duboke tuge ili očajanja, možemo biti sigurni da postoji konkretna misao koja uzrokuje našu reakciju, bez obzira na to jesmo li je svjesni ili nismo.
– Patnja je prirodno zvono za uzbunu koje nas upozorava da smo se vezali uz određenu misao.
– Odvojite se od sveukupnog razmišljanja i svi su vam putevi otvoreni.
– Oslobodivši se mržnje, um ponovo otkriva svoju izvornu nevinost i naposljetku spoznaje da sam sebe može oduševiti, sam sebe može umiriti i sam sebe zastrašiti. Spoznaje da je njegova mila volja zapravo volja Božja.”

Kad hopsamo mi se ne bavimo programima. Ne znamo što se čisti, ali sudjelujemo u rezultatima tog procesa – to je kao da ležimo na podu i na nama je položeno hrpa različitog tereta. Recimo da kad hopsamo nešto od tog tereta se ukloni – mi ne znamo što, ali osjećamo olakšanje.
Postoje neki ‘tereti’, programi koji su toliko izražani i jako dosadni da se možemo pitati: Pobogu, zašto Bog već jednom ne makne baš taj teret?
Bog će i dalje čistiti po nekom svom principu… tu nema pomoći, ali mi se ne moramo uzrujavati i patiti pod utjecajem tog užasnog programa do trenutka kad taj program ne bude napokon obrisan.
Hoću reći da patnja nije pod obavezno. Zbilja nije. Kako cijeli proces nije jasan i nema šanse da ga razotkrijemo u cjelini, a trebali bi smo sad živjeti sretno i ispunjenim životom, pitanje je kako je moguće uskladiti te dvije naočigled neuskladive pojave?

Znači, nešto me jako muči – recimo da nikako ne mogu pronaći odgovarajući posao a htjela bih… Po HO trebam otpustiti valjda čitav niz programa koji su odgovorni za postojeću situaciju vezanu za taj nemili posao.
Odavna je jasno da najveći problem nije u samom ‘predmetu’ koji nas muči već o našem doživljaju istoga. Znači opet se vraćamo na poznato: problem je u meni. Kad bi smo bili u stanju maknuti misli vezne uz predmet koji nas muči – više nas ne bi imalo što mučiti jer tko bi nam signalizirao da nešto nije uredu?
Znači problem je naše sagledavanje postojećeg, a ne ono što stvarno jest.
Ukidanjem misli – ukidamo istog trenutka i sve probleme, odmah bez ikakvog službenog brisanja programa od strane božanstva.

Zato nam HO dozvoljava, omogućava trenutno uživanje u životu, a ne kad se pobrišu svi ili većina programa. Ako mislimo da će naš život biti super tek kad se većina programa obriše – upali smo u zamku.
U zamci smo kad god mislimo da se nešto tek treba desiti i mi željno očekujemo taj divan trenutak. Divan trenutak je na raspolaganju baš Sada – od njega nas dijeli jedino misao da njega nema.

 – Dani Ella