Cijenimo li novac dovoljno da bismo ga imali?

sNovac, poput svega ostalog, dolazi kad ga trebamo, ni prije ni poslije. 
Samo je nužno otvoriti srce i VJEROVATI. 
- Mabel Katz, Najlakši način 
 
 
Već se neko vrijeme borim s financijama. Reći ćete: “A tko ne?!” Ali ja doista nisam nikada do sada. Barem ne u tolikoj mjeri. No, štošta se promijenilo u meni.
Ako je novac energija i kao takav uvijek bi trebao cirkulirati, onda sam svoju zadaću od prvog novčića koji sam dobila dobro obavljala. Sjećam se kada sam za posebne prilike od djeda i bake znala dobiti po 10, 20 dolara ili pokoju liru, od mame i tate pak 10 hrvatskih dinara jednom tjedno. Bio je to tzv. džeparac. Iako mi nije ni trebao u to vrijeme. Marenda u školi bila je odlična, doma me čekao ručak, a izvan svog mjesta koji je imao tek jednu trgovinu, nisam ni išla sama. No, više mi je značilo ono što taj novac predstavlja nego sve što mogu njime kupiti. Ipak, moje su kasice, a kasnije koverte uvijek bile prazne dok su sestrine uvijek bile pune. Jesam li negdje griješila? Sudeći po osjećaju, nisam.
Tim sam malim džeparcima i novčanim poklonima sebi poklanjala suvenirčiće. Sa svake je fešte (koju je tradicionalno pratio sajam) kući stigla jedna mala plišana igračka. I dan-danas mogu vam točno reći kada je i gdje koja plišana igračka kupljena. Tome je služio moj novac – da sebi poklonim nešto lijepo. I uopće mi nije bilo žao trošiti taj novac. Znala sam da ide u dobre svrhe, da ga ne razbacujem, ali da ga isto tako ne čuvam pohranjenog u nekoj prašnjavoj kasici dok moje oči gladno gledaju plišanu vjevericu. Ono što sam poželjela, to sam si i kupila. Naravno, sve u vrlo razumnim granicama (govorim o najviše 20 kuna po igrački).
Godine su prolazile i počela sam zarađivati. Tada sam još i više cijenila svaku kunu (ovoga puta na računu). I dok su me svi ukućani upozoravali da ne trošim tu svoju sezonsku plaću, nego da štedim, nisam ih poslušala. Moja prva plaća bila je namijenjena za naše prvo stolno računalo. Mojoj sreći nije bilo kraja. Znala sam da je svrha novca da se troši, da cirkulira i da će uvijek još doći. I zato nisam mogla tu svoju prvu plaću držati na računu.
U to sam vrijeme već ozbiljno razmišljala o zaposlenju pa svaka je (ljetna) sezona protekla radno. uz to, bila je tu i državna stipendija koju su mi priskrbile moje ocjene i marljivo učenje u srednjoj školi. Još se jednom ispostavilo da sam u pravu kada sam se nadmudrivala sa svojim roditeljima o trošenju i dobivanju novaca. Državnu stipendiju nitko nije očekivao, a omogućila mi je bezbrižno (da nisam na teretu roditeljima) studiranje.
No, bilo je tada sve puno jednostavnije. Sedamsto kuna mjesečno bilo mi je sasvim dovoljno za studentski dom, kopiranje skripti, mjesečnu autobusnu kartu, ručak, kartu do doma (svaki vikend) i još malo za izlaske. Danas je pravo umijeće preživjeti sa sedamsto kuna. No, moguće je.
Moj prvi “pravi” posao bio je dobro plaćen (sve dok je plaća stizala), no odnosi među ljudima nisu se mogli mjeriti u novcu. Unatoč dobroj plaći, otkaz je bio neminovan. Zaposlila sam se doslovno deset minuta nakon uručenja otkaznog pisma u drugoj tvrtki. Plaća ista kao na prethodnom poslu. Bila sam zadovoljna, ali ponovno, samo plaćom. Još jedan otkaz. Gdje ću, što ću, kako ću… Javio se i strah od nesigurnosti, nepoznatog, ali u sebi sam osjećala mir i znala sam da je odluka prava. nije prošlo više od tjedan dana, dobila sam novu ponudu za posao – posao iz snova! Isplatilo se! No, iako je savršen, plaće u početku nije bilo. Tvrtka je to koja je tek započinjala s radom i ja sam dobila priliku da sudjelujem u njezinim prvim koracima. No, odmah je pao dogovor da neko vrijeme volontiram. S obzirom da su mi prihodi u početku stizali iz drugih izvora, oko novca se nisam previše brinula. No, dan za danom i taj je novac iscurio a izvori presušili. Znala sam da će jednom tome doći kraj, ali sam se nadala da će se novi izvori otvoriti i da ću biti zbrinuta. No, netko je imao drugačiji plan za mene.
Dan za danom i moj se bankovni račun spustio na 3 kune. Nisam mogla vjerovati, kao da me netko ošamarao kada sam vidjela svoje bankovno stanje. Trebalo mi je nekoliko dana da shvatim da je to moja stvarnost, ali isto tako da se ova situacija dogodila s nekim razlogom. S kojim? Nekoliko dana sam samo vrtila film u natrag i žalila što nisam bila obzirnija, što sam kupovala stvari koje mi možda ipak ne trebaju,… Ali bilo je kasno.
No, što sam više svjesno razmišljala o situaciji, uvidjela sam kako ali i ZAŠTO sam se u njoj našla. Shvatila sam koju mi poruku nosi. Negdje po putu izgubila sam one osjećaje sreće i zadovoljstva koje bih osjećala kada sam si nešto kupila svojim novcem, prestala sam cijeniti novac i uzimala sam ga zdravo za gotovo. I to me dovelo do 3 kune na računu. Iako mnogi koji su u minusu sada vjerojatno odmahuju rukom govoreći da to nije ništa, ja sam odlučila da NIKADA neću ići u minus, to si sebi jednostavno nisam dopuštala. Ipak, morala sam u jednom trenutku, ali kako sam svjesno ušla u minus, odmah sam i prihvatila odgovornost za njegovo stvaranje pa tako i vraćanje zaduženja. Iako još uvijek nije zatvoren, vjerujem da ću pronaći način kako to učiniti bez novih i većih zaduživanja.
Naučila sam da kada prihvatiš odgovornost i prepustiš nekome drugome (Bogu) da riješi tvoj problem, vrata se počinju otvarati i rješenja počinju stizati. Uvjerila sam se u to baš danas. Naime, ponestalo mi je podosta namirnica i morala sam u dućan. No, plaća još nije stigla pa je bilo vrlo upitno čime ću sve platiti. Ali umjesto da se brinem, tražim kovanice po kući i zbrajam svaku kunu, kao što sam to često činila do sada, ovaj put sam odlučila učiniti nešto posve drugačije. Rekla sam: “Znam da mi trebaju namirnice, želim ih kupiti. U ovom trenutku nemam dovoljno novaca za sve što mi treba. Voljna sam prilagoditi popis, ali svejedno ih moram nabaviti kad-tad. Ne znam kako ni s čime, ali vjerujem da ću dobiti odgovor.” I znate što? Dobila sam svoj odgovor, boljemu nisam ni u snovima se mogla nadati.
Na putu prema dućanu sjetila sam se da imam još od studentskih dana otvoren jedan račun koji je dugi niz godina bio neaktivan. S obzirom da se banka nalazi preko puta dućana, odlučila sam najprije svratiti do banke i podignuti tih 100-200 kuna koliko mi se činilo da imam na računu. Htjela sam najprije provjeriti stanje na bankomatu, ali sudbina je htjela da idem u poslovnicu. Unutra me dočekao veliki bor prepun leptira, mojih glasnika. Znala sam da mi se sprema neko iznenađenje. I doista je tako bilo. Ne samo da je na računu bilo 100 kuna, već 800 – i više nego dovoljno koliko mi u ovom trenutku treba. Ne znam odakle ni kada se taj novac stvorio na računu jer zadnje stanje koje se sjećam bilo je oko 200 kuna. No, nisam puno propitivala, samo sam se duboko zahvalila Onome koji zna bolje od mene što pazi na mene da mi nikada ne nedostaje ono što mi je potrebno. I od današnjeg dana čvrsto obećajem da ću i dalje trošiti novac, ali u one svrhe koje me ispunjavaju i čine sretnom, jer u konačnici to je njegova prava namjena!
Hvala, Hvala, Hvala
- Marijeta Matijaš
Izvor: dodirleptira.blogspot.com

Donošenje odluka

sSve nam se odluke temelje na strahu…zapravo, ono što strši iz bilo koje odluke jest strah od neuspjeha, propasti… Samo taj dio vidimo i razara nas, razbaštinjuje naše povjerenje u Sebe, onoga koji treba odlučivati.

Kako imati bezgranično povjerenje u Sebe? Zašto je tako teško prihvatiti Sebe kao praizvora osobne moći da stvaramo svijet?

Donositi odluke iz Nutrine temelj je slobodne Ljubavi. To je kao da odluku provlačimo kroz Ljubav, poput krpe što bi provlačili neku kroz neku rajsku rijeku, potom stavili sušiti na vjetru Ljubavi, na Sunce. Kakva je ta krpa onda? Kakva je to odluka?

Posvećenost Ljubavlju jednaka je posvećenosti disanju, hodanju… najjednostavnija stvar na svijetu.
Provuci strah kroz Sebe, kroz Ljubav. Čak i kada su vijesti loše… znaj da je to samo perspektiva straha, a ne vijesti.

Gdjegod se pokreneš, pokreni se s Volim te! To je jedino stanje svijesti koje te treba zanimati, jedina odluka. Ne odustati od Ljubavi znači imati privrženost Sebi… neprestanu svjesnost o beskonačnosti tvoje duše. Kada to imaš, onda znaš da svaka odluka nije ništa, baš ništa! Ona je tek iskušenje života, tvog povjerenja.
Gledaj samo Ljubav u odlukama, tragaj Srcem tu jedinu polovicu što postoji.

Tada je donesi.

Volim te 

- Neno Lubich

Regenerirani očni živac

mVolim čitati iskustva, to me održava… stoga svoje iskustvo evo dijelim s Vama.

Hvala, volim te, bez očekivanja… i eto, ponekad se čuda dese. Kontrola vida nakon dvije godine, moram priznati nisam očekivala ništa, čak možda ono najgore. Inače, moje dijete je rođeno sa strabizmom i astigmatizmom koji su prekasno otkriveni.
Lijevi očni živac gubio je funkciju, bio na odumiranju… prognoze svih specijalista su bile – u pubertetu prestanak funkcije do kraja… mozak je odbijao sliku iz lijevog oka, a samim time živac pje restajao raditi, otkazivao.
Da pojasnim: očni živac se razvije do jedanaeste godine i to je to. Moje dijete ima 13 godina, i danas, večeras dijagnoza… loša vijest  je da dioptrija porasla, ali to se rješava cilindričnim staklima (kao do sada), ali ima i dobra vijest… lijevo oko 80 % u funkciji, moje dijete je bez ograničenjaaa!!  Kako se živac regenerirao, vratio u funkciju, čak razvio naknadno – ne zna se.

Hvala, volim te, nešto drugo… nije bitno, ja idem dalje bez očekivanja, možda sam istinski prihvatila situaciju koja nije bila nimalo blistava, ali danas sam ubrala dio ploda po drugi put u dva mjeseca.

Hvala,volim Vas sve, vjerujte u čuda, čuda postoje. Samo vjerujte i ništa ne očekujte. 

- Ivana Tuškan

Otpuštanje straha

sNaša stvarnost uključuje sve naše programe, sjećanja, vjerovanja, privitke, emocije i očekivanja. Ovi su se prikupljali tijekom mnogo godina. Bili smo gluhi i slijepi eonima! Totalno smo opijeni u neprestano traganje za ljubavlju, potvrđivanje i poštovanje od pogrešnih ljudi i na pogrešnim mjestima. Tragamo za uspjehom, moći i materijalnim stvarima misleći da će nas oni učiniti sretnim. Pokušavamo mijenjati druge ljude, jer mislimo da ako se oni promijene, mi ćemo biti sretni. Neprestano dajemo vlastitu moć drugima smatrajući da naša sreća zavisi o drugim ljudima i vanjskim utjecajima.”
- Mabel KatzZaustavite svijet, želim izaći! Dođe li vam ponekad da vrištite ovo? E, pa mi smo sada usred pjesme, stoga moramo plesati sve dok pjesma ne dođe do kraja! Ali možemo promijeniti ples i način na koji će on završiti ako otpustimo! Imperativno je probuditi se i vidjeti stvari kakvim zaista jesu. Potrebno je prestati dopuštati falšoj stvarnosti da nas kontrolira. Znam da je zastrašujuća pomisao otpustiti sve što mislimo da je stvarno. Ali, kada otpuštamo poznato i prihvaćamo nepoznato, strah je neizbježan.

Divna stvar koju učimo kroz Ho’oponopono jest da sve za čim tragamo, za čim naša duša žudi, počiva upravo u tom nepoznatom! Naravno, osjetit ćete strah kada dođe do otpuštanja stvarnosti koju poznajete, ali to morate učiniti, strahu usprkos.
Znajte ovo: ako ste voljni tražiti pomoć, ona će vam biti odmah pružena. Sve što trebate jest pitati, jer imate slobodan izbor. Univerzum se ne može uplitati ako vi to ne zatražite. Kada prakticirate Ho’oponopono, vi zapravo tražite pomoć! Preuzimate 100%tnu odgovornost za vašu stvarnost i dajete Božanstvu dopuštenje da vas povede za ruku, vodi i štiti.

Zapamtite, niste sami! Pitajte i dobit ćete!
Budite otvoreni i promatrajte strah, znajući da vi niste taj strah. Vi ste iznad njega! Ako to činite, promatrate strah, on će se odmah stopiti i nestati. Čim strah ode, nastupiti će inspiracija i voditi vas natrag u blagoslov, pa makar i u trajanju od djelića sekunde. A kada se slijedećeg jutra pojave sjećanja sumnje ili straha, samo ustrajte u otpuštanju, trenutak po trenutak.
U trenutku kada se strah pojavi, molim vas učinite mi jednu uslugu: dišite! Prva stvar koju činimo čim se strah pojavi jest da prestanemo disati, pa će samo ovaj maleni čin dubokog disanja biti od ogromne pomoći pri otpuštanja straha.
Razmislite o tome, posjedujete moć da vidite Univerzum kako ga Božanstvo vidi, bez straha! To je kao da odjednom vidite po prvi put, baš kao novorođenče! To je prilika za početi ispočetka. Sreća za kojom tragate je iza svakog “Hvala ti i Volim te”. Nastavite izgovarati to vašem strahu, sumnji, mišljenjima i osudama prije nego li ih otpustite. Budite zahvalni strahu, jer vam ukazuje na priliku za otpuštanje. To je izvanredan sat – budilica što vam govori da je vrijeme za buđenje, da učinite nešto drugačije nego inače, ili pak, da je vrijeme da se pokrenete, učinite prvi korak k promjeni. Strah je nešto što mi stvaramo u našim umovima i naša vjerovanja mu daju snagu. Čim postanemo svjesni ovog procesa, strah se jednostavno otopi.
-Mabel Katz
Preveo: Neno Lubich

DA

sVjeruj i kad nema nikoga drugoga kraj tebe da bi potvrdio tvoju vjeru.

Može li netko drugi potvrditi ono što samo ja sama mogu?

Što znači ostati svoj?

To sigurno ne znači opsesivno se zakačiti za neko uvjerenje koje nam je blisko i onda se njega držati kao pijan plota. Takvih je slučajeva bilo kroz povijest u ogromnim količinama,a ima ih i danas (nažalost), a rezultirali su diskriminacijama, ratovima i ostalim strahotama…sve zato jer je netko imao ‘Inspiraciju’ u obliku fiks ideje koje se bezuvjetno držao do krajnjih granica.
Kako glupo…
Neki ljudi bi radije umrli nego priznali da su pogriješili. Ljudski je griješiti, božanski je otkriti u sebi onaj dio sebe koji prašta, preuzima odgovornost i snosi posljedice svojih izbora.
Ako moj izbor istinski ne povrjeđuje nikoga, a istovremeno za njega ne postoji niti tračak podrške ostat ću dosljedna svom izboru – snoseći posljedice takve odluke…
U praksi se to pokazalo ispravno – izašla sam iz vlastitih okvira ne vređajući ustvari nikoga, a sebi sam rekla DA. Nije to obično da – to je onaj istinski DA, kojim samo potvrđujem svoju vlastitost u vječnom Volim te.

-Dani Ella   

Utrka koju gubim

sHelen Schucman, jedna od autora “Kursa čuda”, je jednom rekla: “Ne vjerujem ja u sve ovo, ali znam da je istinito!”

Ho’oponopono je baš to: teško za povjerovati, ali negdje u dubinama povjerenja znamo da je istinito. Nikada nismo sumnjali u “Volim te”, zar ne? Nismo sumnjali ni u “Hvala”! Posve dobro poznajemo snagu tih riječi, veličinu i značenje. Znamo i njihov efekt, naučili smo to davno prije Ho’oponopona!

Hopsati znači slagati strune energije koje odašilju taj “Volim te, Hvala ti” u našu prošlost. To znači da kada nas je Ljubav pozvala, mi smo se morali pojaviti. Ono što je uslijedilo, kada smo se jednom pojavili, nije više u našoj moći. Zapravo jeste, ali ta moć je sada od Univerzuma i mi smo priznali da smo dio nje, oduvijek smo bili i njome ćemo se poslužiti da se vratimo u Nulu.

Svako “Volim te” je već duboko u Nuli. Ono što nas razdvaja od tog iskustva jest otpor kojeg stvara iluzija da nismo vrijedni Božanskog u nama. Čini nam se da je Ljubav nešto što treba zaslužiti, moramo teško raditi za nju, možda i patiti prije nego li dođe? Čini nam se to zato što cijelog života Ljubav očekujemo iz vani, od roditelja, prijatelja, ljubavnice, grupe, sistema… Ljubav u nama prevazilazi očekivanje, nemoguće ju je pronaći tamo… u očekivanju…baš kao da riba ide tražiti vodu u moru! 

Ljubav u nama je sve oko nas. Ako je uočimo izvan nas, onda je to naša Ljubav. Ali došlo je vrijeme da je VIDIMO u nama, jer nas je Ljubav pozvala, a mi smo se pojavili.

Vidjeti Ljubav u Sebi objedinjuje kompletan Univerzum. Ne možete ništa više očekivati, jer je dostatnost iskustva Ljubavi u Sebi, baš kao i dostatnost zraka kojeg udišemo. Očekivati još zraka je apsurd, zar ne? . I upravo ta veličina što svijetli u nama, to spoznajno iskustvo Ljubavi jest praksa Ho’oponopona .

Volim te, kazati ću sada Sebi. Zapravo, Sebe je to kazalo odavno prije mene, a ja odjekujem dolinom prepuštenosti toj divoti koju ne prestajem slušati. Ma koliko god vikao “Volim te”, sve je to tek eho iskustva Duše u meni. Utrka je to koju gubim, ali kako ovdje volim gubitiiiiiii    :)

- Neno Lubich

O kontroli, povjerenju i Ljubavi

sOtpuštanje kontrole je čin povjerenja. Trebamo dakle povjerenje da bismo imali povjerenje! Ufff, pa tko će se ovdje snaći .

Ali ako kažemo: Otpuštanje kontrole je čin Ljubavi. E, “malo” je jasnije .

Dakle, Volim i putujem. Ne marim ni za lijevo ni za desno. Pejzaži su to krasni, sumorni i tužni što uz put se protežu u moru sjećanja i osobne povijesti. Zovu, vabe da ih gledam, da ih hranim, sa sobom ponesem.
No, ne obazirem se.

Putujem tom cestom nepokolebljivog Voljenja pravo naprijed prema Sebi. To je staza povjerenja jer vodi samo u jedan smjer – Povjerenje! Tamo gdje Jesam. To je moja staza. Izgradio sam je Sobom, nekada davno u početku života.
Sada sam se vratio na nju, čvrst, pribran, zaljubljen.
Volim te me vuče naprijed, k Meni.

Volim te. Jer imam povjerenje.

- Neno Lubich

Prirodno otpuštanje Programa

sBilo kakvo uspoređivanje s drugima već je u startu promašeno.
Neka djeca prohodaju s 9 mjeseci, a neka s 2 i pol godine – uglavnom prije ili kasnije prohodaju sva osim ako nije u pitanju neki poremećaj u organizmu koji to sprečava (to su ipak rijetki slučajevi).
Sva djeca prije ili kasnije nauče voziti bicikl bez pomoćnih kotača ako žele i ako vježbaju…
Baš kroz druženje s djecom naučila sam kako sve ima svoj pravi trenutak – vrijeme kad se nešto novo treba desiti. To ‘novo’ iz nekog razloga se nije moglo desiti ranije, eventualno se moglo desiti kasnije, ali rijetko kad se može zaobići taj novi ‘skok’ koji se na prirodni način desi u samoj osobi, a onda sve ostalo je samo posljedica tok ‘skoka’.

Kako otpuštamo programe, kojim redom?
Otpuštamo onim redom koji je jedini mogući za nas u ovom trenutku. Jednako kao što dijete ne može naučiti trčati dok nije naučilo hodati tako i programe otpuštamo po nekom svom prirodnom redoslijedu.
Kod otpuštanja programa nema tu nekog logićnog slijeda otpuštanja – moguće je neke ‘teže i kompleksnije’ programe otpustiti prije negoli neke trivijalne. Ima to sve zajedno neku svoju dublju svrhu i smisao kad se promatra iz jedne šire perspektive – iz ove naše (sužene) svakodnevne malo je teže to razumjeti.
Otpuštamo Programe onim redoslijedom koji je jednino prihvatljiv za nas same u tom trenutku, nije naše otpuštanje programa plan strogo određen od strane Nule. Nula nije stanje proračunate bezdušnosti koja ima fiks ideje kako bi nešto trebalo izgledati već je to stanje najbrižnijeg roditelja (najbrižnijeg mogućeg) koji dobro poznaje svoje dijete i njegove mogućnosti, čineći sve, baš sve da mu olakša napredak i njegov prirodni razvoj.

- Dani Ella
  

Mir i Nemir

sProgrami su dio nas samih, oblikuju nas. Koliko god nas pritišću i želimo ih se osloboditi, toliko ih se ustvari i grčevito držimo. Zašto? Jer iako se ne osjećamo lagodno, bezbrižno, iako se osjećamo sputano u toj vlastitoj „programiranoj“ koži, ipak sa druge strane u njoj osjećamo sigurnost. Strah nas ju je odbaciti, jer tko ćemo onda biti. Igramo se skrivača od samih sebe i onog istinskog Ja. Jel to Ja onakvo kakvo bi trebalo „biti“, zadovoljava li „norme“ nas samih, drugih…

Beskompromisno prihvaćanje sebe sa svim svojim licima i odbacivanje podsvjesnih maski otvara put lakoći i iskrenosti u prvom redu prema samom sebi. Hvala ti i volim te nisu igrice za naša očekivanja, pa ono: ovo se riješilo, ovo nije, ovo se očistilo prije, ovo kasnije… to je opet „navlakuša“ za naš Mir koji postaje ovisan o rezultatima. I postaje nemirniji i nemirniji jer traži još, traži više. Traži i pita ponovno i ponovno ono vječito Kako? I tako iz Mira u Nemir, iz Nemira u Mir. Bili bili svjesni ljepote i blaženstva Mira da nema Nemira ?

Hvala ti i volim te i strahu i nemiru i miru i ljubavi, sve su to naši osjećaji i izmjenjive emocije. Poklonimo im Ljubav pa da vidimo što će biti?

- Vanja Štrmelj