Drama

sKad počnemo hopsati napuštamo Dramu.
Ne radimo dramu od hopsanja. To je jako važno.

Naime često se zna desiti, kako smo ovisni o drami, a dramu stvaraju Programi (ako ne znamo što su programi odgledamo HO materijale) da se samo s jednog područja prešaltamo na drugo, pa tako umjesto da se u potpunosti prestanemo zanimati za Dramu stvorimo HO Dramu.
To treba odmah prepoznati i od toga odustati, naime, HO je toliko jednostavan u svom korištenju da ga prakticiraju i mala djeca. Hvala ili Volim te (može oboje), čaša s vodom, plava solarna voda i to je to.
Sve što nam se ‘loše’ desi od kad hopsamo desilo se zato jer se vraćamo u ravnotežu. Uglavnom, kad je HO u pitanju – obrnuto je – dešavaju nam se dobre i lijepe stvari. I toga trebamo biti svjesni.

Kad krenemo čistiti stan i digne se prašina onda ne trčimo kod susjede i ne žalimo se da smo u oblaku prašine dok mlataramo metlom po istoj, zar ne? Ali kad smo nešto očistili možemo se pohvaliti i reći: evo sad ovaj dio stana blista.

To je princip kojega se držimo ovdje. Sve ostalo nema smisla, jer Programi se vole množiti, a od toga nema nitko koristi. Prema tome: Hvala i Volim te + HO materijali i to je to – sve ostalo je nepotrebno i stvara dodatnu Dramu i Gužvu. 

- Dani Ella  

Detaljnije o oglasima

Emisija Najlakši način: voljeti i izliječiti bolest

Karmen 1

U petak, 04.04. od 19.00 sati, možete pratiti i sudjelovati u online emisiji o Ho’oponoponu. I ovaj put je tema zdravlje, odnosno može li se, i kako, iscijeliti bolest.

Gosti ove emisije su obitelj koja je napravila medicinski nemoguće – liječnici ne poznaju slučaj izliječenja takvog karcinoma. Kako se sve odvijalo, i što se još izdogađalo i “očistilo” u životima svih njih, pogledajte sutra.

Snimku emisije možete pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=4ot92kcvbn8

Hopsanje bez osjećaja

sJedna draga hopsica je napisala kako njeni osjećaji ne prate korištenje alata, kako ne osjeća ljubav kada izgovara „volim te“, niti zahvalnost uslijed „hvala“, ni kajanje uslijed „žao mi je“.

Ne vidim nikakav problem u tome, osjećaji su ionako samo interpretacija uma, koliko smo god naučeni na njih i smatramo ih našim autentičnim izričajem, osjećaji su isto programi.

Sjećam se kako je Mabel rekla da je korištenje alata analogno pritisku tipke delete. Kada pritisnemo delite – znamo što radimo. Ne iskazujemo ljubav ili zahvalnost monitoru, jednostavno koristimo alat za brisanje.
Pa ako ništa ne osjećate pri korištenju alata, ne trebate biti zabrinuti. Jedino, čini mi se da nije naodmet spomenuti da „žao mi je“ i „oprosti mi“ nisu alati, dok „volim te“ i „hvala“ jesu. Svi se spominju u knjizi Joe Vitalea, koji je zaslužan za popularizaciju tehnike, ipak nije ovlašteni predavač Ho oponopona.

Kada sam počinjala hopsati, nisam to znala i koristila sam sve četiri, a u jednom razdoblju samo i intenzivno „žao mi je“ i „oprosti“, jako sam puno plakala i imala baš teške intenzivne emocije kada sam to radila, ulazila sam u čistu ego dramu – a dobro znamo da su nam ego drame neodoljive, jer vjerujemo da je i to naša autentičnost. Posebno lako je to pomisliti za osjećaj krivice jer je toliko plodonosan, stvara nove i nove misli, vrti nas u svoj kovitlanac i množi uvjerenja.

Kasnije sam uvidjela razliku između alata i onoga što alat nije. Prisjetila sam se životnih situacija u kojima sam rekla ili čula „oprosti“ ili „žao mi je“, vibracija je potpuno drugačija od one koja vlada u situacijama kada čujemo ili izgovorimo „volim te“ ili „hvala ti“. Mislim da znate jasnu razliku.
Što god mi mislili „volim te“ ostaje najsnažnija formulacija koju možemo izgovoriti, jer govori o ljubavi, a „hvala“ govori o praktičnoj primjeni te ljubavi. To je jednostavno tako – štogod mi o tome mislili, to se ne mijenja.

Stanje povišene vibracije koje prati formulaciju je isto jednostavno takvo, bez obzira što mi mislili o njemu. A kada ulazimo u povišenu vibraciju programi otpadaju – to nije ekskluzivno vezano za Ho oponopono, masa drugih tehnika djeluje po tom principu, kod Ho oponopona je to samo pojednostavljeno.

Večina ljudi ispočetka koristi alate kada im je teško, korištenje alata na bazi 24-7, u svim situacijama, dolazi tek kasnije (svaka čast svima koji u počecima hopsaju i kada su sretni, kod mene to nije bio slučaj  – pa kada se osjećate loše, forsiranje osjećaja ljubavi ili zahvalnosti je samo prisila nad samim sobom.

Ista stvar je s otpuštanjem. Ne otpuštate na svjesnom nivou i nije dovoljno reći ja otpuštam, pa gotovo. Otpuštanje je cijeli proces i kada se desi – to ćete znati. Hopsanje mi je više od bilo koje tehnike pomoglo da uđem u proces otpuštanja i zbilja počnem otpuštati (prvenstveno sebi, a to je zbilja blagoslov).

Nema veze ako ništa ne osjećate dok hopsate, dok god hopsate – dobro je. Nijedno „hvala“ i nijedno „volim te“ nije izgovoreno uzalud. Nema veze ako ne otpuštate, dok god hopsate nalazite se u procesu otpuštanja.

Uživajte u danu hopsići, volim vas.

- Petra Varšić

Strah

sUžasno se booooojiiiim !!!!

Kad smo u stanju straha onda smo paralizirani, ne dišemo ili dišemo vrlo plitko. To je jedna vrsta blokade, ‘mjesto’ na kojem smo se zaustavili i ne mičemo se. Nešto poput prelaska preko one vrste mosta koji nam baš na prvu i ne izgleda najsigurnije. Znamo da moramo prijeći, jer se moramo kretati naprijed. Istina je – ništa se ne mora, ali u ovom slučaju smo vrlo svjesni da je propadanje neminovno ako ostanemo ukopani na postojećem mjestu.

Znači: Ipak, moramo naprijed!
I krenuli smo, kao u ovom primjeru s ‘nesigurnim’ mostom i negdje na pola puta iznad provalije u koju ako padnemo nema nam spasa, ćopi nas na primjer jezivi strah. Strah od kojega ne možemo ni naprijed ni nazad – stojimo na mjestu ukopani, prestravljeni stanjem u kojem se nalazimo i svjesni samo tog jezivog osjećaja nemoći.
Možda s druge strane mosta nam mašu drage osobe, dovikujući da samo nastavimo dalje, da je prelazak siguran. Uostalom i oni sami su dokaz toga. Međutim nije to tako lako, nama koji stojimo na sred puta i nekontrolirano se tresemo. Hvala? Volim te? Pobogu kakav hvala i volim te u ovakvim kriznim situacijama gdje nam trebaju specijalne snage da nas spase? Da. Trebaju nam drugi da nas spase – na to smo navikli, to očekujemo… ako ništa drugo bilo bi lijepo barem ovaj put da se to desi, samo ovaj! Uh… ma u stvari nije niti važno da nam drugi uskoče u pomoć, neka se sad očituje sam Bog – sad kad ga najviše trebamo… kako god zna! E to bi bilo najbolje – neka me Bog spasi baš onako kako on misli da treba. Valjda me neće spašavati tako da me gurne u pravaliju?!?  Ajme, a što ako hoće???? Ne, ne, ne… predomislila sam se ne treba mi božja pomoć… ne želim u provaliju!… Samo želim na sigurno i da ovaj odvratni osjećaj straha prestane. Dakle: udah, izdah… najbolje će biti da ne razmišljam… hm, tu će mi pomoći hopsanje (hvala mu što u ovakvim trenucima ne moram osjećati ljubav i zahvalnost) i krećem se korak po korak naprijed. Uspjet ću možda… hvala, volim te, hvala, volim te… ne ide mi loše… mislim da ću sigurno uspjeti! Hvala, volim te, hvala, volim te… još samo par koraka iiiiii evooo me na sigurnom!!! Juhuuuu… uspjela sam! Prešla sam preko! Sama!!! Straha više nema i nije mi nitko pomogao… sama sam uspjela!!!

A uspjela sam sama jer sva potrebna pomoć nije negdje vani, ona je unutar mene – Pomoć i Ja smo Jedno. Mi smo tim koji funkcionira zajedno i vezani smo neraskidivom vezom koju ne može prekinuti nitko i ništa… rođeni smo zajedno i putujemo vječno skupa. To je ona vrsta Pomoći koja me nikada ne napušta, pa i onda kad ja pokušavam napustiti nju… ona je bez obzira na sve ipak uvijek i zauvijek Tu. Hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim te….    

- Dani Ella

Mojoj prošlosti

sDraga prošlosti, ti si sve što je bilo i prošlo! Sada mogu reći da su sva moja iskustva iz prošosti bila divna, ma koliko su nekada bila praćena teškoćama moga nerazumevanja i neprihvatanja. Sve što mi se desilo, bilo je magično potrebno da se desi, da me promeni i osvesti za novo, svežije i življe. Za mnogo više slobode, istine i ljubavi u mome srcu. Ljubav uvek prati sve promene, jer promene su novi uvidi, a novi uvidi su više probuđene svesti, a svest je ljubav. HVALA TI, HVALA TI, HVALA TI… prošlosti!!!

- Jana PavlovićVračar

Moja priča

sEvo i mene, nakon nekog vremena. Samo želim da znate da vas volim, i da sam tu u HO i HO je u meni. Prošlo je izvjesno vrijeme od mog prvog susreta s HO, nemam pojma koliko, niti da li je to puno, malo ili dovoljno vremena, ono sto je meni važno je, da je HO dio mene.

Što mi se desilo za ovo vrijeme hopsanja? E to je dragi moji, jedna velika priča, koju vjerujte mi niti znam, niti pokušavam pričati, ali postoji nesto što znam sigurno – radujem se svakom novom danu, jer znam da je taj dan poslan za moje najviše dobro. Neki oko mene bi rekli: “kako uopšte mogu da se smijem”, jer toliko je turbulencija i preokreta, mislim, kad ovo kažem, to je više iz perspektive drugih, koji vide neke stvari koje izgledaju u pojavnom svijetu kao manje dobre… Bez zabune, ima tu, o itekako ima više nego dobrih stvari (sve ovo što kažem mislim na vanjsku manifestaciju, prvenstveno, gledajući očima posmatrača). Sve to za mene nije toliko bitno, jer eto uvijek, ama baš uvijek se sve posloži, baš kako treba, a moje malo biće je sretno i sretnije svakog dana, i rastem, da, svaki dan rastem u ljubavi prema sebi, prema svijetu, i volim, ama ljudi volim!,volim cijeli svemir, a opet nikog posebno.

A koliko sam spoznala sebe, e, to je tek priča!, i sve što mi se izdešavalo, bilo je tu da bih spoznala sebe, i ljudi moji, uspjela sam da zavolim ovu moju malenkost, i istovremeno da se osjetim toliko velika, čini mi se, do zvijezda.

Zato dragi moji, nikad ne posustajte, hopsajte s vjerom, s pjesmom ljubavi, jer sve tu za naše dobro!! Kako, zašto, pa pokazat će se samo. Pričekajte u miru i ljubavi, i vidjet ćete!
Postanite stanovnik mira, i neka mir postane dio vas.Voli vas vaša hopsica!!!  

- Merdana Nukić 

Na početku…

ssDragi moji virtualni prijatelji, pozdravljam vas od srca i zahvaljujem se što postojite.
Kao što ništa nije slučajno u životu, tako ni moje upoznavanje s Ho`oponoponom nije slučajno. Kupujući novogodišnje dekoracije, trgovkinja je u moju vrećicu ubacila i neočekivan poklon, malu ukrasnu metlicu. Pomislila sam “baš je simpa, ali zašto metlica”? Samo par sati kasnije postala sam član ove grupe i ja sam dobila odgovor na moje pitanje, a moja metlica je dobila počasno mjesto.

Od prvog dana puno čitam, gledam, svesrdno hopsam. Znam da je ovo samo početak i razumljivo je da se čuda ne događaju oko mene, ali sigurno mogu reći da se čudo dogodilo u meni. Predivni Ho me je doveo do mene, do moje spoznaje mene, do ovog blaženstva mira u meni. Prezadovoljna sam, ne nerviram se više za svaku sitnicu, nestale su konstantne glavobolje i bolovi u leđima.
Veselim se svakom novom danu, radosna ustajem ujutro.

Prije sam znala satima slušati tuđe jadikovke i osjećat se smoždeno poslije toga. Toga više nema, jer ja samo čistim, čistim, čistim, kako je to lijep osjećaj, nema više masiranja.
Sjećam se da sam govorila, ma ja brišem sve negativno iz mog života, ali nije tako bilo, već sam sve to tako lijepo pohranila u moja leđa. Ništa nisam obrisala, jer tek sad se vraćaju događaji za koje sam mislila da su davno otišli, sad znam da su uvijek bili tu i tek sad brišem, zahvalna sam duboko i radim to s punim povjerenjem. Sve što iskoči pred mene ja ga dočekam s ljubavlju i zahvaljujem se.

Hvala, hvala, hvala, baš je prekrasno postojati sada i ovdje u ovom jednom jedinstvenom trenutku, opet hvala, hvala, hvala i zauvijek hvala, hvala, hvala….

- Milena Stojkovski
  

Treba li slušati sebe?

sZnate one izjave tipa: ‘treba slušati sebe’ ‘treba vjerovati sebi’ itd.
To su sve izjave koje se uglavnom nikada ne stavljaju pod upitnik, a bogme nisu ni razjašnjene do kraja. Pa tako umjesto da su pomoć ustvari vrlo je moguće da nam dodatno kompliciraju život… Kako???

Recimo da ne znamo za HO i za Programe vjerovali bismo u svaki Program koji nam se nađe na putu. A to nije dobro, jer to Programima daje dodatnu snagu.
Evo recimo primjer: kasno je i mi čekamo nekoga tko nam je važan da se vrati doma i ta osoba recimo da kasni… Zovemo je na mobitel i ne javlja se… Vrlo je lako da u takvim trenucima nastupa prvo lagana panika, pa onda sve veća i veća… do god se osoba ne pojavi ili nazove, potvrdi da je sve uredu i mi se nakon toga odmah smirimo i odahnemo. Zašto je to tako?
Pa upravo zbog toga što smo naučeni da vjerujemo sebi. Samo što nam nitko nije objasnio tko smo. Jesmo li Programi? Teorijski znamo da nismo, u praksi se uglavnom ponašamo kao da jesmo.
Tako često ispada: ‘treba slušati sebe’ istovjetno: ‘treba slušati Programe’.
Kad se na neki način savlada ova prva stepenica na slijedećoj je već novi problem: ‘ok ako sam dosad mislila da slušam sebe, a ustvari sam slušala Programe – znači da u stvari ne znam tko sam  !!!

Eh, tu sad počinje pravo putovanje: Tko sam ja?
Ako uklonim Programe ono što ostane bi trebalo imati veze sa mnom. Znači, nije problem u programima (o ne opet ….) već u tome što ne znam tko sam, jer da znam ne bi se nikad mogla poistovjetiti sa onim što nisam.
Zanimljivo, zar ne?
Programi vjerojatno neće nikad uistinu upotpunosti nestati, ALI nestat će naša prijemćljivost na njih, a onda nas više neće niti biti briga jesu li tu ili nisu… ništa u vezi njih samih nas više neće zanimati jer u njima više nećemo prepoznavati SEBE.   

- Dani Ella

Ovisnosti

sUuuuuuupooooomooooć!!!! … nije mi dobro od hopsanja!!

Ako do sada niste pročitali ili čuli nigdje da je razmišljanje ovisnost, onda ste to mogli saznati upoznajući se s osnovama HO filozofije.

Svatko od nas je barem jednom u životu bio ovisan o nečemu ili nekome (određenoj osobi, društvu, cigaretama, alkoholu, čokoladi, kavi, sexu, drami, određenim aktivnostima, poslu, fb i sl…. da sad ne nabrajam dalje).

Nijedna ovisnost nije dobra niti korisna, ali neću sad o tome…
Ajmo vidjeti što se dešava kad se ovisnost prekine!
Prvo nastane kriza – ovisnička kriza u kojoj se osoba često osjeća potpuno izgubljeno. Taj osjećaj izgubljenosti često prati i osjećaj gubitka identiteta. Može nam se činiti da je dio nas zamro ili kao da nam je otišla jakooo draga osoba. U svakom slučaju osjećamo gubitak. U tim prvim danima teško nam je razumjeti da ovisnost nije dobra jer smo pod utjecajem osjećaja gubitka, a taj osjećaj nije nimalo ugodan. To stanje može trajati danima…
Međutim, u jednom trenutku izlazimo iz tog stanja potpuno slobodni i zahvalni jer smo se uspjeli osloboditi ovisnosti.
E sad, ako je teško skinuti se s kave, cigareta ili čokolade kako je tek teško skinuti se s najveće ovisnosti svih Ovisnosti: Razmišljanja. Pa to je čista drama jer je vezanost tako jaka a mi smo se upotpunosti poistovjetili sa svojom ovisnošću. Čak samo učili i u školi: ‘Mislim dakle jesam’ i sad odjednom kroz HO ‘Mislim dakle nisam’. Ako nisam ono što mislim da jesam… upomoć!!!.. to znači da nikada nisam upoznao sebe ! 

Nije to baš tako… u svakom slučaju nema Nas tamo gdje je ovisnost, a razmišljanje jest ovisnost – Programi jesu ovisnost.
O tom potom koliko je jednostavno ponavljati cijelo vrijeme Hvala ili Volim te, ali ustvari to spada u onaj lakši dio HO.
Najteže je preživjeti raspadanje ovisnosti i to posebno kad je jasno da je sve ovisnost – cijeli naš životni sustav se temeljio dosad na razmišljanju i promišljanju i sad to odjednom treba mijenjati..
Nije to niti lako niti jednostavno nećemo se zavaravati. Ono što je najvažnije u cijeloj HO priči jest naša sigurnost da smo zbilja svjesni i uvjereni da to uistinu jest tako. Jer do god smo recimo ovisni o čokoladi i dalje je trpamo u sebe – znači da uistinu ne vjerujemo da nam ona šteti.

Do god mislimo da su Programi ok i ne štete nam teško ćemo ozbiljnije zaroniti u HO dubine.
Apstinecijske krize su puno blaže ako smo svjesni Istine, ako smo je Zbilja svjesni.
Velika je razlika kad prestanete npr. pušiti jer vam je ugrožen život ili ako prestanete pušiti jer ste svjesni da je pušenje štetno. U prvom slučaju se spašavate (i to može biti dobar povod), a u drugom ste duhovno zreliji pa možete skoknuti na slijedeći nivo. Bez obzira koji je povod bio da ste se susreli sa HO… to uopće nije sad važno ako ste hopsajući postali svjesni važnosti ovog drugog slučaja – DUHOVNOG.

- Dani Ella