Kako zavoljeti sebe?

s“Oprostiti” sebi nema uputa, jednako kao što ih nije bilo ni kada smo se “naljutili” na sebe. Sigurno nismo nikoga pitali kako da se zamrzim, da se ne volim, odustanem od sebe? Pa opet, vrlo vješto smo to “izveli” .

Mi smo samo kopirali ono što je bilo oko nas. Sve smo savršeno kopirali! Danas kad smo Kopija kopijine kopije, želimo znati kako zavoljeti sebe, oprostiti na zapuštenosti i “nemaru” nad Dušom. Ali tko to pita? Jasno je da Kopija tobože želi znati tko je ona, ta replika otuđene svijesti, vječito nezadovoljno ružno pače što od pogleda se skriva, “Kako?” urliče. Zar zaista mislite da je ono što mislite o sebi istina? Na sebe smo nabacali vreće tuđih istina, vučemo tu željezariju poput vojnika iz srednjeg vijeka i teturamo teška koraka, jer eto, ne volimo sebe, zaboravili smo kako je to biti lagan .

Neka Sebe misli o sebi i onda je sve u redu! Početak Samoljublja kreće iz samodostatnosti. To je ono kada zaspemo uvečer i otplovimo u Sebe, lagani kao pero, ne preispitujemo ništa, samo se hitnemo s punim povjerenjem u san i istinski ga živimo. Toliko dobro smo uvaljani u Sebe, da ujutro nemamo pojma gdje smo bili ni što smo radili. To je zato što Kopija nema pojma o “originalu”, ne zna ga, niti ima ambicije ga upoznati. Stoga, nemojte da Kopija pita kako voljeti sebe! Neka Sebe pita!

Sjećate se Sebe?
To je ono što viče juhuuuu i urrraaaaa kad smo sretni. Ono nije unutra, nije ni izvana, a opet je sve to. Sebe je ondje gdje Kopija nije. To su koraci u Tišini, pogled na daleku obalu po rubovima mora, vjetar na licu, voda na koži. Sebe je sve ono što ne vidimo, ne prosuđujemo, a opet oblikuje naše biće, daje nam pažnju na naše postojanje, omogućuje nam užitak, svrhu. I baš kao u snu, dok Sobom putujemo ne marimo za oblik, izgled, detalje, ne pitamo kako voljeti sebe, kako oprostiti?

Nikada Sebe nije bilo ništa drugo nego Ljubav! To je naša Istina, Kopiji nedokučiva. Potražite u Tišini svoj “original”! Nema kako, nego Volim! To je jedino djelovanje, jedina akcija. Pitajući kako, udaljavate se od svoje nutrine, svog unutrašnjeg djeteta. “Kako ću” je put zaborava, straha i nepovjerenja. To je izraz sumnje: “ne, ti ne postojiš!” Kopija zna. Sebe znanje ne zanima, ono Jest.
Vjerujte, vi ste majstori voljenja!

Razgovarajte sa Sobom. Dopustite Sebi da čini ono što je oduvijek činilo: da Voli.

– Neno Lubich

 

ISKUSTVO „ČIŠĆENJA“ NA BALKANSKOJ TURNEJI :)

volim_te_hvala_tiTURNEJA 10 DANA – 7 GRADOVA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Krenuli. Tim Inspiracije. U meni radost i lagani nemir, kako će sve proći?! Čistim ( hvala hvala hvala) non stop. Čisti i moj tim. I kad to ne činim svjesno, tihi se glasić vrti u pozadini. Osjećam ogromnu ZAHVALNOST. Srce i lice ozareni OSMIJEHOM, a HVALA HVALA HVALA me konstantno „vraća“ u sadašnji trenutak. Često i svjesno usmjerim pažnju na disanje, te u trenutku shvatim da cijelo putovanje koristim tri alata za povratak u Sadašnji trenutak, koje Mabel Katz opisuje u svojoj knjizi
„ Živjeti na najlakši način“, a to su:
Disanje
Smijeh
Zahvalnost
Turneja započela u Beogradu. Nastavlja se u Novom Sadu, Sarajevu, Osijeku , Rijeci, Puli i završava u Ljubljani.
Blagoslovljena sam fenomenalnim inspirativnim timom koji je dio mojeg putovanja, blagoslovljena predivnim ljudima u svakom gradu koji su činili sveukupnu organizacijsku strukturu, a blagoslovljena i sa mnogobrojnim sudionicima predavanja „Uvod u Ho’oponopono”, onih koji prvi put čuju za tu tehniku, ili se već odavno služe njenim blagodatima.
Sve je bilo tako JEDNOSTAVNO. ŽIVIM SEBE, ai vi mi u tome pomažete.
HVALA Romina Ružić, Dejan Ferinac, Sabrina Bektić, Karmen Jerković, Siniša Ubović, Aleksandra Ubović, Tanja Drakulić, Nermana Topčagić, Gorana i Siniša iz Centra osobne moći Osijek, Gordana i Alenka iz udruge Auris Rijeka, Zoran iz Umki Rijeka, direktoru Doma hrv. Branitelja Pula i svim ljudima koje sam imala prilike sresti na ( za mene) veoma značajnom Ho’oponopono putovanju.
Ljudi moji, koji su sve Programi izašli na površinu, koji su sve Programi jedva „čekali“ da ih prepoznamo i očistimo, otpustimo. A tek oni, za koje ne znamo ni da su postojali. Divota!!!
Već nakon prvog predavanja osjećala sam se „lakše“, kao da sam skinula terete koji su težili nekoliko kilograma. A onaj se nemir sa početka priče pretvorio u beskrajan mir.

Ho’oponopono prakticiram 22 mjeseca. Na svom 1. seminaru koji je Mabel Katz održala u Zagrebu, na jednoj od vježbi postavljeno je pitanje: Što je to što biste voljeli raditi i kada vam za to ne bi platili, tj. kada biste imali riješeno financijsko pitanje?. Moj je odgovor glasio: „PUTOVATI SVIJETOM I ODRŽAVATI RADIONICE, DIJELEĆI VLASTITA ISKUSTVA LJUDIMA KOJA MOGU I NJIH MOTIVIRATI, INSPIRIRATI DA PRONAĐU SEBE“. BITI SRETNA!!! Ujedno sam to i definirala kao svoju Misiju, Svrhu dolaska na Zemlju. U istom je trenu započela ( ili možda nastavljena) transformacija i kao da se cijeli Univerzum „ urotio „ da se to i dogodi. Na različite načine ( koje moj um nije mogao ni zamisliti), od izlaska moje knjige „10 DANA….putovanje koje mijenja život“, do osnivanja organizacije, imena Inspiracija, potpisanog ugovora sa Mabel o izdavanju njenih vrhunskih knjiga na hrvatskom jeziku, koje kupuju svi, i veliki i mali ( odrasli i djeca). Mnogo se toga u ova 22 mjeseca mog hopsanja ( sa hvala i volim te i još nekoliko alata) dogodilo,a ova je turneja nastavak započetog Putovanja.
Hvala Hvala Hvala.

Nakon intenzivnih i izrazito emotivnih 10 dana balkanske turneje, evo nas kući. Osjećaj radosti i beskrajnog mira. Osjećaj lakoće, slobode, jednostavnosti i odgovora na gotovo svim životnim poljima.

A ono što me i na fizičkom planu dočekalo, jest da su oni „tereti“ koje spominjem na početku, zaista i u kg otišli. Tako iz znatiželje stanem na vagu i stvarno pokazuje 5 kg manje. Stanem na drugu ( možda prva ne radi, hehehe), ali i druga kaže 5 kg manje. A ja već 10 godina vodim „ borbu „ sa kg, razne dijete, prehrana, ( ne)vježbanje, i naravno fokus na kilažu raste, a rezultati isti u najboljem obliku ili gori. Sada o kg tijekom putovanja nisam pomislila,al sam čistila bez očekivanja. I eto „rezultata“. Hvala hvala hvala Volim te Volim te Volim te
Danas ( dva dana nakon turneje ) dok pišem ovaj tekst je za mene veoma izazovan dan, izlazi takav bijes, ljutnja, nervoza, jedem sve što mi se nadje na stolu i frižideru, i naravno logičnog umnog objašnjenja nema, nema posebnog razloga, a ipak izlazi.. iz onog mira do takvog kaosa. Hvala hvala hvala. Promatram što se događa i samo čistim. I naravno, kako i to obično biva u Ho’oponoponu ,u jednom trenu samo prihvatim da je to Program koji mora da se očisti i da je moja reakcija na njega, moja odgovornost. U tom trenu nastupa mir i olakšanje.

Ovaj sam zadnji pasus dragi moji podijelila s vama, samo iz razloga da prihvatite sve što vam dolazi i da to što prakticirate Ho’oponopono nije garancija da će uvijek sve biti sjajno i bajno. Dapače. I u tome jest ljepota. To je proces, to je Putovanje, koje kad mu se prepustimo donosi nam upravo ono za što smo sada spremni.
Prihvaćam odgovornost. Čistim.Čistim. Čistim. Bez očekivanja.
U svakom trenutku odabirem radost i zahvalnost!!!!!!
Hvala Hvala Hvala

Zagrljaj

S radošću,

Kristina Bulešić, Inspiracija

Moj svijet brine o meni

sEvo kako stvari djeluju sa nekim odmakom… recimo, dok sam studirao, želio sam uvijek biti uspješan, i onak, odmah zasjesti na neku visoku poziciju, potom sam pisao diplomski i master, i onda sam si zabrijao kako bih bio super life coach naravno da ja to mogu, pa pročitao sam 3 knjige i imao dobre kolegije na faksu o ciljevima i vremenu i sad, naravno, završio faks, radio nekih 4 dana, nije mi se svidjelo, otišao… došao kući, što ću, dobijem pripravnički u turističkoj zajednici, ok, šta sad, mala lova, ali ajde… i nakon toga, hop, bum, upravljačka pozicija – dali mi se svidjelo? Ne! Ok, prvi dio riješen.. što s coachingom…

Dakle, sasvim slučajNO naletim na te projekte EU, i tako, mrd vamo mrd tamo, osnujem odrugu, bla bla bla – i eto me, danas idem za Zagreb održavati prvi trening – bit će nekih 30-ak ljudi iz cijele europe i o čemu ću im pričati: o komunikaciji i o stress managamentu gledam neki dan prijevode za ono čim se bavim (kako je to naša agencija prevela) i kaže da sam sociopedagoški radnik.  Uglavnom, neke stvari u životu dolaze u drugačijim pakiranjima – možda ne onakve kakve mi želimo, nego onakve kakve nama trebaju i naravno, čovječe, u životu nisam mogao vjerovati da ću putovati ovoliko koliko putujem sada – sad imam Rumunjsku i Cipar za obići – prezakon eto, neki tijek misli – da li sam zadovoljan sa svime, naravno da ne – lako je nešto lijepo napisati, ali nekad nije lako to i slijediti – negdje duboko sam svjestan da se MOJ SVIJET BRINE O MENI, ali kad bih ga bar nekako mogao kontrolirati ali i bolje da ne ;)

– Ivan Tomasić

“Hopsanje” čisti

sČir i gastritis… 3. Čakra, u dnu zeludca. Identitet.
Onaj koji se gradi iz malena, a onda se učvršćuje ili razmrdava u pubertetu.
Tu nam mame puno pomažu. Ili odmažu dok smo djeca.
Ne iz loše namjere. Nego iz vlastite nevjere u naše Više Dobro.
Tu stoje i strahovi na temu “Tko sam Ja?”.
Lijepe se ko čičak na čičak. I rastu kao gruda koja priječi prirodni tijek energije.
I onda zabole kao gastritis. Ili samo peku.
Migrena… 6.čakra. Pogled ispred sebe, odnosno, prihvaćanje ponekad sadašnjosti, a uvijek i svakako budućnosti. I slike nas u skladu s našim Višim Dobrom.
 Zaboli kad se upinjemo vidjeti. Ili ne vidjeti.
Kad nas život dovede u situacije koje podsjećaju na već uskladištene nam strahove, zalijepi se još po koji čičak.
A to fizičko mjesto u nama zaboli.
Hopsanje čisti. Ispire zastoje. Strahove. Odljepljuje čičke.
Na kraju ih odplavi, posadi, pa iz bockavog ljepljivog sjemena čička, izraste predivni cvijet.
Čovjek tada ne može biti drugo nego zahvalan.
– Vedrana Grgić

Tko se hrani nevoljom?

s“…Hopsam, ali počelo mi se dešavati sve negativno, sve je krenulo nizbrdo. Moje raspoloženje, situacije svakog dana, da o financijskoj situaciji i ne govorim …tako je došlo do toga, da sam jednostavno digla ruke od svega govoreći sebi, kako je to sve bez veze…”

Jako smo brzi kada treba dići ruke, kao munja! Pitanje je samo tko želi odustati, komu je stalo do toga da ovo što je sada traje? Razmislimo malo, tko je ovisan i hrani se nevoljom? Ovo je ključno jer će nam otkriti našu duboku vezanost za negativnosti, energetsko iscrpljivanje i osjećaj krivice. Koliko lica zapravo imamo, identiteta, tko od njih što želi i za čim žudi? Pa čak i da se sad odjednom pojavi Bog i sve nam izbriše gumicom, sve naše probleme, nevolje, bolesti i kaže, “evo počni ispočetka”, jesmo li sigurni da ne bi opet završili gdje ste sada? Znamo li uopće završiti ikako drugačije? Jesmo li sposobni preuzeti odgovornost?

Pokušajte se sjetiti kako ste došli do ovdje, gdje ste danas. Kako se to dogodilo? Tko je donio sve te odluke, odustao od prilika, insistirao na samosažaljenju, ignorirao svoj unutrašnji glas?
Programi su toliko kompleksa struktura da imaju vlastitu svijest, mogu djelovati neovisno o nama. Oni su poput duha koji nas je zaposjeo i sve radi umjesto nas; donosi odluke, manipulira osjećajima, traži teret kaosa i meteža, hrani se njime. To uopće nije šala! Baš kao neki demon, vrlo lukavi, alienski demon, instalirao se tu u nas i vlada!

Tko smo mi? Ali zaista, tko smo mi? Ljubav, kažete. Ali gdje je ta Ljubav, kako je sada nema? Zašto je ne vidim, ne osjećam, samo me jad obuzeo!

Ako programi traže Ljubav, neće je pronaći. On ne bi prepoznali Ljubav sve i da im na lice sjedne . Programi znaju samo za nevolju, depresiju, očaj, to je njihov medij u kojem postoje. Jedini način da se sjetimo Ljubavi (koja Jesmo), jest da izađemo iz tog kruga. Ali, pazite – mi idemo zakoračiti vani, kad ono kamion što odvozi smeće se odmah parkira i istrese sve na nas! To je njegov obrambeni mehanizam, on želi da mi ostanemo unutra, u krugu ne-voljenja, neznanja i lokvice svjesnosti. Bitka je to, vječnost protiv vječnosti! Trebamo biti lukavi, malim koracima izlaziti vani, voljenjem ići ka voljenju. Zato je svaki “Volim te” bitan. On je taj mali korak vani, malena puzlica koja Sebe slaže. Sve izvan “Volim te ili Hvala ti” (kako, zašto, ne ide, ne mogu, nemam, itd) je smećarski kamion! Identificirajte se s tim “Volim te, Hvala ti”, meditirajte o njima, prožmite sve što jeste, svaku mrvicu svijesti s njima.

Caka je da se dođe do faze kada vam svaki programski grč, njegovi trikovi da vas natjera da odustanete i uvjeri vas da je to sve glupost, bude kao ljetna olujna kiša za koju znate da nije stvarna, trajna, da je nebo iznad tamnih oblaka vedro, sunce sja, baš kao što se svemu tome smije astronaut dok gleda Zemlju iz svemira i vidi nešto sitno bijelo, smiješne oblake što plešu i lijepe slike mu stvaraju. Promijenite perspektivu, izađite iz fokusa da je sve koma i tražite Ljubavni smisao u Sebi.

Postoje dva univerzuma, zar ne? Onaj kojem smo svjedoci putem uma, buljimo u njega, sve nam je zaokupirao i jedini mu je prioritet posjedovati; a ako ne, onda odustati. I onaj drugi, kojeg smo u nekom kutku svijesti namirisali, ali ne marimo za njega, ignoriramo ga, a on jauče, zove, viče “tu sam, tu sam”.

Gle, ako vam se odustaje – odustanite! Nije nikakav problem, naravno. Sve je to igra svjesnog i nesvjesnog, natezanje oko mrvica svijesti i Slobode. ‘Ko bi gore, sad je dole, kaže stara narodna. Samo… imamo li mi vremena, snage i energije za to?

Ja ne odustajem. Hoćete li sa mnom ili se vidimo nekom drugom prilikom?

– Neno Lubich

Nikad ne odustajte!

s“Gospođo, nemojte plakati, ali vaš dječak nije prošao test sluha”, rekla mi je medicinska sestra, koja je to jutro provjeravala njegov sluh.
Svaka njena riječ punila je oči suzama.
“Hvala ti, volim te…”, pokreće se u meni.
Još ne teku niz lice. Drže se na rubu oka.
Ona me gleda. Čeka reakciju.
Šutim.
 Njena ruka utješno kreće prema mom ramenu.
“Hvala ti, volim te…”, vrtim i dalje.
“Znate…”, vidjela sam da joj se usta otvaraju, ali unutrašnji glas je bio glasniji:
 “… ti, volim te…”
Tada mi sine spasonosno objašnjenje:
“A-ha, pokvario vam se aparat za testiranje sluha?”, prisjetim se da je to bio problem kada sam prije tri godine sa starijim djetetom bila na ovom odjelu”
“Ne, neeee”,odlučna je ona da me rasplače do kraja. “Aparat je u najboljem redu. Vaš mališan…”
“Hvala”, izgovorila sam na glas, izgurujući je pogledom iz sobe.
Ušetala sam u rodilište par dana prije toga, noseći u sebi svoje treće zdravo, živahno djetešce.
Porod ko porod- prošao je relativno brzo. Teta Sigurnih ruku nas je vodila kroz proces.
Grlila sam svoju toplu bublicu i uživala u daru koji mi je Bog spustio u naručje.
Baš smo dobro započeli prvi zajednički rođeni dan. Odmah je jeo, svi su prstići na broju, gleda. Ja sam smirena. Sretna.
“Mirno spavaj, Drago moje, ovdje si siguran.”
“Teška hipotonija mišića”, bile su riječi koje su me udarile sljedeće jutro.
“Ššššššt….?”, ostala sam bez zraka.
“Izraziti hiperelasticitet zglobova!”, slijedilo je odmah.
Ovo traži jaču artiljeriju: ” Žao mi je, hvala ti, volim te…”, krenulo je u meni.
“Rupice na srcu”, donijela je teta Kardiologica.
” Žao mi je, molim te oprosti mi, hvala ti, volim te, žao mi je…”.
Sljedeća noć mu je odnijela glas.
Spavao je uz mene, umotan i sit. Zaspala sam i ja.
Prenem se, negdje oko tri sata i pogledam ga. A on … ljubičast od plača. Slika vrišti, ali tona nigdje.
Glas je jednostavno nestao. “O, mišu mali…”
Molila sam sestre da ga čuvaju dok spavam.  “Volim te, volim te…”
 “Ajme, kakva stopala”, poslali su nas hitno stricu Ortopedu. “Žao mi je, molim te….”. Ortoped nas uputio teti Fizijatrici.
 “Kakvo strašno iskrivljenje kralješnice.”
“… Oprosti mi…”
“Otkad ima ovu kvrgu u vratu?”
“Hvala ti, voli…. Koju kvrgu?!”
Došli smo vrlo brzo u ruke fizioterapeutici. Teti Najboljoj. “Volimo je, volimo je, volimo je”.
Naučila nas vježbe.
Hvala ti, hvala ti, hvala ti.
Što se zapravo dogodilo?
Dok sam u rodilištu bila zasuta kišom informacija, u glavi se vrtio sasvim drugi film.
Kao paralelna stvarnost. Oni o problemima, a on ispred mene svijetli.
Jesam li skrenula?! Umišljam?!
“Hvala ti, volim te…”
Gledam ga opet. On je Svjetlost.
Ma nisam skrenula!  U rukama držim savršeni Božji dar.
“Hvala ti, hvala ti…”
Sedam mjeseci kasnije
Vježbamo redovito i uporno. Kad položim ruke na njega, radim sa “Žao mi je, molim te oprosti mi, hvala ti, volim te”.
Čistim gotovo cijelo svoje budno vrijeme. Samo se vrti.
Čistim i dok spavam. Sanjam to.
Kvrga u vratu je odavno nestala, jako iskrivljenje kralješnice se poprilično smanjilo. Jedna rupica na srcu zatvorila, drugu srce kompenzira, sluh je proradio, stopala se ravnaju, okreće se sam s leđa na bok, simetrično hvata visoko iznad sebe… Ah, popis postignuća je dugačak. Raste naočigled.
A, da. Glas mu se aktivirao… Ooo, kako ga se čuje.
Nedavno je izgovorio: “Maaaa-maaaa”. Promeketao više, pa smo se oboje smijali.
Ja njemu od sreće, a on meni od čuđenja jer sam se smijala i plakala, grlila ga i ljubila sve u isti tren.
Dragi moji, čak i kada ne vidite uzrok, put, rješenje, razlog, kad bezglavo srljate ili ukopani ne mrdate, kada ne možete udahnuti od tereta i straha… Ne odustajte!
Nikada ne odustajte! Samo čistite. I rasplest će se. Vidjet ćete.
Samo mirno čistite.
Hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala….
– Vedrana Grgić

RAD NA SEBI – SA ILI BEZ SEBE?

sSve više ljudi prepoznaje koristi rada na sebi, bez obzira da li su u njega krenuli pod pritiskom nekog problema ili jednostavno osjetili potrebu da učine svoj život ljepšim i bezbrižnim. Svatko iz nekog svog motiva započne čitati knjige samopomoći, otkriva jednu po jednu duhovnu tehniku, osvaja pismene dokaze da je savladao sve više i više stupnjeve, i tako redom težeći cilju koji možda i nije baš posve jasan. Nakon nekog vremena počinjemo promatrati rezultate pa zadovoljni, ili ne, zaključujemo da li se ulaganje vremena i novaca isplatilo ili nije.

Na raspolaganju su nam razne teorije, tehnike i alati koji su zapravo skup pravila i objašnjenja zapakirani u paket pod nekim nazivom i prodavani pod nekom cijenom. I svaki od tih paketa nam može pružiti određena iskustva da pomognemo sebi ili drugima. Sve te tehnike i alati su različiti putevi kojima, u za nas pravo vrijeme, dolazimo do naše kuće koja je ionako cijelo vrijeme na istom mjestu. Naša kuća je naša Izvornost, savršena upravo takva kakva jest, s potencijalom koji čeka da zasja u punom sjaju.

Tražeći put do te naše kuće možemo upasti u zamku uma koji uživa hvaliti se postignućima u tom “radu na sebi” i kroz osjećaj zaposlenosti, mjerljivih pokazatelja i usporedbi potvrđuje da smo se bacili na posao. Na taj način se samo stvara privid da sve zajedno ima smisla, a ustvari se od tog smisla udaljavamo. Um nas također može odvesti u zamku da nas veže bezuvjetnom odanošću za nekog autora ili učitelja ili kako-god-nazivali osobe kojima vjerujemo zbog njihove popularnosti, preporuke prijatelja ili jednostavno zato jer smo se u nekom njihovom retku teksta prepoznali. Svi oni nude razne savjete o tome kako se možemo nečeg osloboditi ili nešto dobiti, ali koliko je slova u njihovim rečenicama toliko je i različitih ljudi sa različitim životima. Trebamo biti svjesni da ne postoji univerzalni lijek kojeg će nam netko otkriti. Jedini način kojim možemo izliječiti sve rane je preuzimanje odgovornosti za svoj život i traženje vlastitog puta.

Nijedan psihijatar niti učitelj ne može o nama učiti ili pročitati iz neke knjige, nitko ne može znati što je dobro za nekog drugog, baš nitko. Trebamo krenuti od onog što je u nama. I vrijedi biti otvoren za tuđa mišljenja jer nam mogu pomoći da eksperimentiramo i osvjestimo nešto što nismo mogli vidjeti iz našeg dotadašnjeg kuta gledanja. Ali kada se vratimo sa seminara, završimo kavu s prijateljima, ugasimo mobitel nakon razgovora – tada shvatimo da je svatko od nas kapetan svog broda. I bez obzira da li prolazimo kraj najljepših pješčanih plaža ili se borimo sa najjačim olujama, sve što trebamo za plovidbu je u nama samima.

Moji roditelji su uvijek govorili da podržavaju sve moje odluke, ali su jasno dali do znanja da jedino ja mogu donositi odluke koje se tiču mene i jednom kad donesem neku odluku trebam za nju preuzeti punu odgovornost. Ovo se isprva može činiti zastrašujućim jer time gubimo pravo upiranja prstom u ikog, ali istina je zapravo posve drugačija… oslobađajuća je upravo ta sloboda kada gledajući oko sebe prepoznaješ i prihvaćaš prilike za učenje i rast, ali pogled završiš na sebi gdje otkrivaš svoje vlastito remekdjelo.

I posve je logično da nas zanima da li smo uopće na dobrom putu. Aktivno promatranje i mjerenje napretka već samo po sebi daje negativan odgovor na to pitanje. Rad na sebi se ne mjeri satima provedenima u nekom stanju niti se vrednuje diplomama ili rangira u usporedbi s drugima. Rad na sebi se očituje u tišini u kojoj prepoznaješ sve što Jest, u spokoju i slobodi koja zrači jednakim sjajem bez obzira nalazili se u društvu svećenika u najljepšem hramu, sami u svom dnevnom boravku ili među tisućama ljudi na stadionu. Nema tu gradiva kojeg trebamo savladati za dobru ocjenu nego baš suprotno – trebamo zaboraviti sve što smo ikada mislili da znamo. Tek kad u miru otpustimo sve ono što nam ne treba tada se otvaramo kao prazna posuda koja je spremna biti napunjena najljepšim darovima.

Rad na sebi nikako ne bi trebao biti naporan rad gdje na Sebe uopće zaboravimo. Kad odlučiš spoznati Sebe nemaš više potrebe imenovati nijednu tehniku i nemaš potrebe to sve nazivati radom. Na samom početku kada tek zagrebemo ispod površine naš um zaključuje da imamo puno posla i da nas čeka naporan rad. S vremenom pak razbijamo tu iluziju i otkrivamo da nema tu ni muke ni nauke već se vraćamo k Sebi, a na tom Sebi se nema što raditi.

Naš zadatak je da maknemo sve ono što nam zaklanja vidik na pučinu i da skidanjem onog što nismo živimo ono što Jesmo. Jedino na taj način obogaćujemo ljepotu života u cjelini, vlastitog i svih ljudi, za dobrobit sviju – jedino to bi i trebao biti cilj onog što zovemo “rad na sebi”.

– Nikolina Tomašković

Put do tišine

sPut do tišine često je prožet očekivanjima i kontrolom, ali svejedno se kad-tad dogodi neki susret s divotom, Nulom, Beskonačnosti… Kad shvatimo da su programi puno širi od našeg svjesnog poimanja možemo se zaigrati sa prepoznavanjem programa kao da iglom bušimo balončiće i za svakog sami sebi dajemo bodove. Ali prije ili kasnije shvatimo da se igramo sami sa sobom i u svakom slučaju na kraju gubimo jer takva igra je jedino trening za um.

I kad kao hrabri vitez jurišamo na programe, pitamo se jel bi možda bilo pametnije bježati od njih? Maloprije sam pročitala misao koja kaže da ne postoji prosvjetljenje van svakodnevnog života. I ne bih mogla to bolje reći… Kad meditiramo u tišini i hopsamo pod tušem, svejedno se može dogoditi da se sutradan raspadnemo na prvi komentar šefa. Jel to znači da ne trebamo izlaziti iz kuće? Naravno da ne. Baš na tome trebamo biti zahvalni i baš zato hopsamo. Ne trebamo bježati od svakodnevnice već upravo suprotno. Danas sam hodajući po kući u jednom trenutku slučajno ostala u mraku na stepenicama i shvatila da mog programa “upali-svjetlo-jer-se-bojim-mraka” nije bilo. I stojim ja tako par sekundi i buljim u crni mrak, a u sebi sam doslovce rekla: “Bože kako je lijep ovaj mrak”. E to je hopsanje – biti u mraku i biti okej!

“Hvala Volim te” može biti igra, ali tek kad je odbacimo sva pravila i dopustimo da nam baš svaki “Hvala Volim te” u trenu donese pobjedu, po božanskim pravilima i za pobjedu svih. Kad vjerujemo u moć svakog “Hvala i Volim te” ne trebamo hodati po svijetu kao samoprozvani veleposlanik koji će reciklirati sve programe i tako spasiti svijet – jer to je ego, to je um, nazovite-to-kako-god, ali to ljubav nije… Hopsanjem šaljemo ego u zaborav, um stavljamo u Božanski spa-wellness, a Sebi dopuštamo da svijetlimo u mraku.

Ali ako želimo biti mir i ljubav, kako da to budemo? Pa baš to – Budi. Trebamo učiti od cvijeća i drveća… evo svaki tjedan zalijevam svoje prekrasno zelenilo plavom vodom i hranim s Volim te, ali ono i bez toga neće ići po svijetu tražeći sunce. Stoji na svom mjestu i zeleni se – i to je to. Ono je u svom miru, zahvalno što je upravo tu i upravo sada. Ono zna i nema nikakve sumnje da je sunce uvijek tu i daje mu sve potrebno za život.

Niti mi ne bi trebali biti ništa drugačiji. Kroz Hvala i Volim te upijamo sve što nam treba, a Božanski proces fotosinteze se odvija baš kako treba i obasjava u svoj našoj ljepoti. Budimo i svjetlimo – ovdje i sad.

– Nikolina Tomašković

Darežljivost Ho’oponopona

sNedavno smo mijenjali raspored sjedenja u uredu. Prije sam bila okrenuta prema zidu u kutu daleko od prozora tako da me nije dopalo baš puno danjeg svjetla nego je uvijek morala biti upaljena uredska rasvjeta.

Sada kada smo promijenili raspored sjedim do prozora kroz koji mi dolazi divno sunčevo svjetlo, čak i kad je tmuran dan ja obavezno maknem zavjese da pustim svo ono svjetlo koje tog dana mogu dobiti. Bonus te nove pozicije je i lijep pogled na ostatak ureda gdje sjede kolege, a dijele nas zelene biljke kojima smo malo ukrasili ured…

Ali važno je reći da je ideja novog rasporeda bila da dobijemo bolji prostor za sastanke, što smo i riješili, a sve ovo što sam gore navela je zapravo samo bonus

To me podsjetilo na ono što dobivamo kada hopsamo…

Najčešće počnemo prakticirati ovu tehniku jer želimo riješiti neki problem, ali onda naučimo da sa HO zapravo i ne rješavamo problem onako kako smo to zamislili nego prije svega učimo biti u miru sa našim problemom. Učimo kako bez očekivanja i sa punim povjerenjem pojmiti ne da će sve biti u redu nego je već i sada sve u redu. A dok to učimo, dolazimo do lekcije da nema nikog vani i kroz to otkriće ispari sve ono što doživljavamo kao “problematični odnosi sa drugim ljudima”. I onda dalje, kad maknemo te “očite probleme” prepoznamo da ima još svašta-nešto što uopće nismo niti doživljavali kao problem, ali nam svejedno remeti mir.

Ali sada znamo da to sve možemo fino izhopsati Sada znamo da su to sve programi koje možemo otpustiti – sve ono što doživljavamo kao problem i sve ono čega uopće nismo niti svjesni – na nama je samo da čistimo, čistimo i čistimo. A HO je jako darežljiv i daje nam puno bonusa – često mislimo da čistimo jednu situaciju, a očisti se nešto posve drugo – odlično!

I tako malo pomalo sve češće dohopsamo u beskonačni mir. A iz tog mira nema povratka – ne zato jer to nije moguće, već zato jer nam to više nema smisla.

I uvijek možemo navući zavjese, ako baš želimo, ali ipak radije biramo uživati u tom prekrasnom čistom svjetlu jer jednom kada ga osjetimo ne pristajemo na ništa manje. Čak i u najoblačnijim danima znamo da je sunce tamo, a hopsanje je toliko moćno da miče i zavjese i oblake. Na nama je samo da kažemo: neka bude svjetlo… odnosno HO rječnikom: Hvala volim te…

 

-Nikolina Tomašković

Ho’oponopono “turneja”

sHo’oponopono je drevna havajska tehnika rješavanja problema uz koju ćete naučiti kako na najlakši način riješiti svoje probleme i krenuti putem ljubavi, sreće i blagostanja!

Na predavanju će govoriti Kristina Bulešić i Karmen Jerković koje godinama unazad uspješno promoviraju ovu tehniku i rad Mabel Katz, bestseller autorice i jednog od najvećih autoriteta u ovom području. U Beogradu i Novom Sadu pridružit će nam se i Siniša Ubović (više o Sinišinom radu na http://www.putpromene.com).

Dobrodošli ste SVI – i vi koji već uživate u blagodatima ove tehnike kao i svi vi koji prvi put čujete za nju, jer ono što se događa na ho’oponopono susretima je uistinu nesvakidašnje iskustvo.

Raspored predavanja:

9. rujna – BEOGRAD, Hotel Holiday Inn, u 19.00 h, cijena 2000 din, prijave i info na +381 64 922 34 73
10. rujna – NOVI SAD
, Afirmacioni centar Life School, u 19.00 h, cijena 2000 din, prijave i info na + 381 21 450 000
12. rujna – SARAJEVO, (informacije uskoro)
13. rujna – OSIJEK, Centar osobne moći (Dvorana Olimp, Prolaz J.Leovića 13), u 11.00 h, cijena 100 kn, prijave i info na +385 99 477 47 47
15. rujna – RIJEKA, Udruga Auris, u 18.00 h, cijena 100 kn, prijave i info na +385 99 389 9681
16. rujna – PULA, Dom Hrvatskih branitelja (Kavana Mozart), u 18.00 sati, prijave i info na +385 99 477 47 47
17. rujna – LJUBLJANA, Austria Trend Hotel, u 18.00 h, cijena 15 eur, prijave i info na mail info@spremenizivljenje.si

* predavanje traje 2 sata, prijaviti se možete slanjem poruke sa svojim imenom i prezimenom na navedeni broj mobitela ili mail

U nastavku prenosimo poruku Kristine Bulešić s kojom ćemo se družiti na ovom jedinstvenom predavanju.

“Često me pitaju kako znam da li djelujem iz Programa ili Inspiracije?
Odgovor je da ne znam. Ne znam objasniti riječima, to je jednostavno „onaj osjećaj“, kada znaš da je TO TO. Osjećaj koji mnogi nazivaju intuitivnim. I sigurna sam dragi moji da ste ga svi osjetili.
Kada „čistimo“ ( sa alatima Ho’oponopona) stare Programe, kada izađemo iz ograničavajućih obrazaca i oslobađamo se uvjerenja, dobivamo prostor da djelujemo iz Inspiracije, dajemo dozvolu da poruka stigne iz Inspiracije. Čisteći, mi ne znamo koji je Program „otpao“, al to i nije važno, jer otpada onaj koji je sad na redu.
Ho’oponopono je zaista najlakši način. Danas to znam. Iako mi se na početku činio kompliciranim, upravo zbog svoje jednostavnosti. I zato, jer treba biti ustrajan u primjeni njegovih alata. I zato, jer um stalno hoće neke odgovore, traži objašnjenja..a ovdje gotovo da ih nema.
Koristeći Ho’oponopono alate mi tražimo, a Univerzum uvijek odgovara, primamo čudesne darove. Ali se moramo odvojiti od rezultata. A za mene je to bila nemoguća misija. A onda sam u jednom trenutku jednostavno shvatila da čisteći dolazim sve bliže u svoje izvorno stanje, a to je radost i unutarnji mir. Sve se više približavam mogućnosti da spoznam sebe. Da otkrijem tko sam ja?!!!

To ne znači da će u nama i oko nas uvijek sve biti savršeno, dapače, mnogo je tu zahtjevnih/izazovnih situacija, ali je danas moja REAKCIJA na njih 100% DRUGAČIJA. Tajna je u tome da budemo otvoreni i fleksibilni, jer mi zapravo ne znamo odakle će nam doći ono što je za nas najbolje. Jedna od osnove u HO je prihvatiti 100% odgovornost za sve što nam se događa. Ne krivnju, nego odgovornost. Odgovornost je sposobnost davanja odgovora. Ja sam to smatrala istim, dok nisam srela Ho’oponopono. I bio je to veliki „teret“, kad se osjećaš krivim za sve ili za većinu što ti se događa. Kada sam osvijestila i prihvatila razliku, u moj je život ušla SLOBODA.

U protekle su se dvije godine na mojem putu dogodile mnoge promjene, one lijepe i one manje lijepe. Mnoge od njih se ljudima iz moje okoline čine i smatraju ih čudima, a ja kažem: hvala hvala hvala…volim te volim te volim te ( alat o kojem ćete čuti na predavanju). Prošlo je dvije godine od kada sam srela HO i Mabel Katz, predivnu ženu, smatranu jednom od najvećih autoriteta na području Ho’oponopona, i danas veselo mogu reći da su hvala i volim te postali dio mene, „vrte“ se u pozadini i ne razmišljam više o njima. Spojili su se sa mojim disanjem. Divno!!!

Dragi svi, POZIVAM VAS da nam se pridružite!!! Biti će to predivno druženje u kojem imate priliku čuti mnogo različitih čudesnih priča od divne Karmen Jerković i Siniše Ubovića, te iz „prve ruke“ saznati koji su koraci meni bili potrebni da bi moj Život postao jednostavan, jer Život u svojoj biti to i je. A prilika je to i za ogromno grupno zajedničko čišćenje starih Programa.

Vidimo se, radujem se!!!

S ljubavlju i zahvalnošću,
Kristina
Hvala hvala hvala

„Putovanje je dugo. Mnogo je toga za očistiti, za izbrisati. To je cjelodnevni posao, al je zato rezultat neprocjenjiv. U tom procesu možemo iskusiti ljubav, uživati u životu, spoznati da smo savršeni takvi kakvi jesmo i privući bilo što bez napora. Možemo naučiti biti ono što jesmo i kako bezuvjetno voljeti. Možemo birati između patnje ili sreće, bolesti ili zdravlja, straha ili ljubavi. Što god odlučili, u redu je. Bit će to naša odluka.“ ( Mabel Katz,odlomak iz knjige Najlakši način)

tour

 

Preuzeto s: http://www.inspiracija.hr/najave/najava-predavanje-uvod-u-hooponopono/