Emisija Najlakši način, tema: Novac

Karmen - Suzana, petak

Pridružite nam se u petak, 11.04., od 19.00 do 20.00 sati, u on.line emisiji Najlakši način. Govorimo  naravno Ho’oponoponu, a tema je ovaj put novac – materijalno blagostanje, financije, posao…  Objašnjenja i odgovore će dati psih. Suzana Vemić.

Pratiti i sudjelovati u emisiji možete jednostavnim klikom na link  http://bit.ly/Emisija-Najlaksi-Nacin-sa-Karmen  koji će biti aktivan od 18.30.

Detaljnije o oglasima

Roditeljski blagoslov

sU ne tako davna vremena roditelji su svoj blagoslov davali deci u važnim trenucima u životu – pred polazak u školu, na put, sklapanje braka. Danas to više nije uobičajena praksa, iako roditelji i dalje svojoj deci žele samo najbolje. Možda su neki roditelji i tada blagoslov davali samo formalno, ali to je takođe imalo neku vrednost, barem simboličnu. Smatralo se da je roditeljski blagoslov vrlo važan za uspešan život u blagostanju svake vrste.

Postoji teorija ( ili hipoteza) prema kojoj deca po rođenju veliki deo svoje lične energije ,,pozajmljuju,, svojim roditeljima, naročito majci, kako bi ona mogla da se stara o njima. Posle desetak godina, ulaskom u pubertet deca nesvesno osećaju nedostatak energije koja im je potrebna za osamostaljivanje i funkcionisanje u svetu i ,,traže,, svoju energiju nazad. Kako roditelji nisu svesni ove činjenice, oni ne vraćaju energiju deci, usled čega dolazi do brojnih trzavica i problema u međusobnom razumevanju. Na fizičkom planu težnja deteta za vraćanjem energije ispoljava se kao nedisciplinovanost, neposlušnost i slično. Dakle, ono što ( kao roditelji) doživljavamo kao ,,pubertetske i tinejdžerske bubice,, na energetskom nivou je prava ,,borba za energiju,,. Interesantno je da se prema ovoj hipotezi, energija deci vraća upravo kroz proces blagoslova.

Praktikujući ho’oponopono mi zapravo činimo istu stvar- naime, preuzimajući potpunu odgovornost za svoj život, pružamo priliku, pa i primer svojoj deci da i ona učine isto, odnosno da slobodno i nesputano žive svoje živote, preuzimajući stopostotnu odgovornost, ali ne razmišljajući šta mi kao roditelji od njih očekujemo. I dr Len i Mabel mnogo puta ponavljaju rečenicu:,, Kada sam ja u miru i svi ostali će biti u miru.,, – to naravno pre svega važi za našu decu. Mabel takođe često priča kako su se njeni sinovi potpuno promenili, kada se promenila ona sama,  primenjujući ho’oponopono. Pri tom se uvek naglašava kako mi ne znamo ni šta je dobro za nas, a kamoli za našu decu. Ho’oponopono je tehnika koja nas uvek vraća na neophodnost preuzimanja odgovornosti. Kada u tome uspemo, naša deca će sigurno dobiti nazad svoju energiju, ako je to najbolje za njih, ne moramo o tome da razmišljamo, dovoljno je da uživamo sa hvala ti i volim te.

- Suzana Vemić

Preuzeto s: http://hooponoponoija.wordpress.com/2014/04/08/roditeljski-blagoslov-kao-povratak-licne-energije/

Izbori

sZašto se različite osobe u identičnim situacijama ponašaju drugačije? Zašto jednojajčani blizanci s identičnom DNA, istim uvjetima života, na kraju postaju osobe različitog temperamenta, shvaćanja, uvjerenja, različitih ponašanja, afiniteta, karaktera, sudbina?

Odgovor naravno leži u programima. Na svijet dolazimo prepuni “prtljage” – iz prošlih života, od predaka, od trenutka začeća.
Programi su ti koji upravljaju postupcima, razmišljanjima, osjećajima, koji se talože i dalje prenose slijedećim generacijama, i nama samima kroz iduće živote. Programi su ti koje čistimo, kako bismo oslobodili prolaz za Inspiraciju, božansko, za vodstvo koje jedino zna što je najbolje za nas.

Osim ako, naravo, ne mislimo da smo mi ti koji najbolje znamo. To je jak program, vrlo zavodljiv, uspješan, dubok, i jako mu je teško odoljeti. Pogotovo je teško odoljeti kad nam “sve ide od ruke”, kad se slažu situacije baš kako mi želimo, kad se ideje, ciljevi i želje ostvaruju čim smo ih zamislili.
Da, programi znaju biti jako “dobri”, čak “izvrsni”. Jedina im je mana što su -programi. Prije ili kasnije, svaki program dođe na naplatu – njima se ne žuri. Sutra? Za 10 godina? Možda praunucima? Nama samima u idućem životu? Nema veze, svi smo u vječnosti. 

Ono što je dobro, to je da imamo slobodnu volju i možemo birati – hoćemo li čistiti ili ne. 
Ja sam izabrala.

- Karmen Jerković Yucel

HO’OPONOPONO SPORAZUM

sŠto bi bio Hooponopono sporazum?

HO sporazum bi bio sporazum između nas i Boga.

Na koji način?

Na način da ja pristajem da Bog očisti sve u mom životu što mi stvara probleme.
Naime, ja dobro ne ‘vidim’ i nisam upoznata sa svojom životnom situacijom onako kakva ona stvarno jest pa ako dozvoljavam i želim da mi život bude savršen pristajem da me ON vodi.

Dogovor je takav da kad god ja hopsam (ponavljam Hvala ili Volim te) on me usmjerava. Kao u onoj igri kad imate povez oko očiju, a vaš suigrač iz iste ekipe vam pomaže… pa vam govori: ‘ne tamo, hladno, toplo, vruće..i sl.’
E, to je kao u toj igri, samo što se to navođenje dešava u obliku Inspiracije. Inspiracija se zbiva u nama samima.
Pa tako, velika je razlika u našim postupcima ako nas se VODI i ako sami bauljamo misleći da znamo kuda idemo, a u stvari nemamo pojma.
Ponekad se zna desiti da želimo npr. na more pa prateći neku lijepu stazu umjesto na moru završimo sjeverno, daleko od mora na nekakvoj livadi ili proplanku. U takvim trenucima mislimo da nam je izbor bio odličan, međutim proplanak na jugu i proplanak na sjeveru nisu isti proplanak. I onda da bi smo se vratili samo do startne pozicije i uputili se u pravom smjeru trebat će puno više vremena nego da smo se odmah usmjerili u pravom smjeru.

Ponekad smo vrlo tvrdoglavi pa za vlastite izbore znamo reći: ‘Pa što, baš sam to i htio/htjela!’ Tu se uglavnom radi o Programu tvrdoglavosti i našoj potrebi doživljaja Samovažnosti. U takvim trenucima nam je bitno da smo baš mi ti koji smo napravili nešto dobro ovakvi kakvi jesmo, a ne neka viša sila o kojoj ovisimo.
HO je poklon, nije proteza za invalide – to je jako važno znati. Kad smo se rodili nismo imali niti jedan zub… zubi su stizali nekakvim svojim prirodnim ritmom i nikome nije padalo na pamet da su novo pristigli zubi luksuz već potreba koja nam darivana od strane stvoritelja.
Slično je i sa HO. HO je ustvari vrijedan dodatak koji je tu da bi smo lakše putovali kroz život, kao što su zubi ovdje da bi smo lakše sažvakali hranu, da bi nam govor bio jasniji…
Kad ‘potpišemo’ HO ugovor, mi smo se obavezali na suradnju sa Bogom. Podijelili smo zaduženja na obostrano zadovoljstvo i to na najprirodniji mogući način. Dogovor je: mi pristajemo da Bog briše sve ono što nam šteti i nije dobro za nas, a mi ćemo mu hopsanjem dati dopuštenje za tu fenomenalno lijepu gestu od njega (hvala mu).
Dogovor je da ćemo imati povjerenja – jedan prema drugome – ja neću kontrolirati Boga, a Bog neće kontrolirati mene. Sigurna sam da će On brisati baš ono što je najpotrebnije, a on zbog mog prava na slobodu neće ništa dirati (brisati) ako ja to ne želim – ako ne hopsam.
Isto tako smo se dogovorili da smo u cijeloj priči Zajedno, što znači da smo obadvoje odgovorni – ja za svoj dio HO sporazuma, a Bog za svoj dio. I to je to. Suradnja je uspostavljena, HO sporazum potpisan i djeluje. Zbilja djeluje, sve dok ja ne odlučim prekinuti ga ili sporazum više ne poštujem. Kad se to desi, posljedice snosim samo ja jer u konačnici baš ja sam ta koja je Birala. A izbor je uvijek isti: Moja volja ili Božja volja  .

- Dani Ella

Drama

sKad počnemo hopsati napuštamo Dramu.
Ne radimo dramu od hopsanja. To je jako važno.

Naime često se zna desiti, kako smo ovisni o drami, a dramu stvaraju Programi (ako ne znamo što su programi odgledamo HO materijale) da se samo s jednog područja prešaltamo na drugo, pa tako umjesto da se u potpunosti prestanemo zanimati za Dramu stvorimo HO Dramu.
To treba odmah prepoznati i od toga odustati, naime, HO je toliko jednostavan u svom korištenju da ga prakticiraju i mala djeca. Hvala ili Volim te (može oboje), čaša s vodom, plava solarna voda i to je to.
Sve što nam se ‘loše’ desi od kad hopsamo desilo se zato jer se vraćamo u ravnotežu. Uglavnom, kad je HO u pitanju – obrnuto je – dešavaju nam se dobre i lijepe stvari. I toga trebamo biti svjesni.

Kad krenemo čistiti stan i digne se prašina onda ne trčimo kod susjede i ne žalimo se da smo u oblaku prašine dok mlataramo metlom po istoj, zar ne? Ali kad smo nešto očistili možemo se pohvaliti i reći: evo sad ovaj dio stana blista.

To je princip kojega se držimo ovdje. Sve ostalo nema smisla, jer Programi se vole množiti, a od toga nema nitko koristi. Prema tome: Hvala i Volim te + HO materijali i to je to – sve ostalo je nepotrebno i stvara dodatnu Dramu i Gužvu. 

- Dani Ella  

Emisija Najlakši način: voljeti i izliječiti bolest

Karmen 1

U petak, 04.04. od 19.00 sati, možete pratiti i sudjelovati u online emisiji o Ho’oponoponu. I ovaj put je tema zdravlje, odnosno može li se, i kako, iscijeliti bolest.

Gosti ove emisije su obitelj koja je napravila medicinski nemoguće – liječnici ne poznaju slučaj izliječenja takvog karcinoma. Kako se sve odvijalo, i što se još izdogađalo i “očistilo” u životima svih njih, pogledajte sutra.

Snimku emisije možete pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=4ot92kcvbn8

Hopsanje bez osjećaja

sJedna draga hopsica je napisala kako njeni osjećaji ne prate korištenje alata, kako ne osjeća ljubav kada izgovara „volim te“, niti zahvalnost uslijed „hvala“, ni kajanje uslijed „žao mi je“.

Ne vidim nikakav problem u tome, osjećaji su ionako samo interpretacija uma, koliko smo god naučeni na njih i smatramo ih našim autentičnim izričajem, osjećaji su isto programi.

Sjećam se kako je Mabel rekla da je korištenje alata analogno pritisku tipke delete. Kada pritisnemo delite – znamo što radimo. Ne iskazujemo ljubav ili zahvalnost monitoru, jednostavno koristimo alat za brisanje.
Pa ako ništa ne osjećate pri korištenju alata, ne trebate biti zabrinuti. Jedino, čini mi se da nije naodmet spomenuti da „žao mi je“ i „oprosti mi“ nisu alati, dok „volim te“ i „hvala“ jesu. Svi se spominju u knjizi Joe Vitalea, koji je zaslužan za popularizaciju tehnike, ipak nije ovlašteni predavač Ho oponopona.

Kada sam počinjala hopsati, nisam to znala i koristila sam sve četiri, a u jednom razdoblju samo i intenzivno „žao mi je“ i „oprosti“, jako sam puno plakala i imala baš teške intenzivne emocije kada sam to radila, ulazila sam u čistu ego dramu – a dobro znamo da su nam ego drame neodoljive, jer vjerujemo da je i to naša autentičnost. Posebno lako je to pomisliti za osjećaj krivice jer je toliko plodonosan, stvara nove i nove misli, vrti nas u svoj kovitlanac i množi uvjerenja.

Kasnije sam uvidjela razliku između alata i onoga što alat nije. Prisjetila sam se životnih situacija u kojima sam rekla ili čula „oprosti“ ili „žao mi je“, vibracija je potpuno drugačija od one koja vlada u situacijama kada čujemo ili izgovorimo „volim te“ ili „hvala ti“. Mislim da znate jasnu razliku.
Što god mi mislili „volim te“ ostaje najsnažnija formulacija koju možemo izgovoriti, jer govori o ljubavi, a „hvala“ govori o praktičnoj primjeni te ljubavi. To je jednostavno tako – štogod mi o tome mislili, to se ne mijenja.

Stanje povišene vibracije koje prati formulaciju je isto jednostavno takvo, bez obzira što mi mislili o njemu. A kada ulazimo u povišenu vibraciju programi otpadaju – to nije ekskluzivno vezano za Ho oponopono, masa drugih tehnika djeluje po tom principu, kod Ho oponopona je to samo pojednostavljeno.

Večina ljudi ispočetka koristi alate kada im je teško, korištenje alata na bazi 24-7, u svim situacijama, dolazi tek kasnije (svaka čast svima koji u počecima hopsaju i kada su sretni, kod mene to nije bio slučaj  – pa kada se osjećate loše, forsiranje osjećaja ljubavi ili zahvalnosti je samo prisila nad samim sobom.

Ista stvar je s otpuštanjem. Ne otpuštate na svjesnom nivou i nije dovoljno reći ja otpuštam, pa gotovo. Otpuštanje je cijeli proces i kada se desi – to ćete znati. Hopsanje mi je više od bilo koje tehnike pomoglo da uđem u proces otpuštanja i zbilja počnem otpuštati (prvenstveno sebi, a to je zbilja blagoslov).

Nema veze ako ništa ne osjećate dok hopsate, dok god hopsate – dobro je. Nijedno „hvala“ i nijedno „volim te“ nije izgovoreno uzalud. Nema veze ako ne otpuštate, dok god hopsate nalazite se u procesu otpuštanja.

Uživajte u danu hopsići, volim vas.

- Petra Varšić

Strah

sUžasno se booooojiiiim !!!!

Kad smo u stanju straha onda smo paralizirani, ne dišemo ili dišemo vrlo plitko. To je jedna vrsta blokade, ‘mjesto’ na kojem smo se zaustavili i ne mičemo se. Nešto poput prelaska preko one vrste mosta koji nam baš na prvu i ne izgleda najsigurnije. Znamo da moramo prijeći, jer se moramo kretati naprijed. Istina je – ništa se ne mora, ali u ovom slučaju smo vrlo svjesni da je propadanje neminovno ako ostanemo ukopani na postojećem mjestu.

Znači: Ipak, moramo naprijed!
I krenuli smo, kao u ovom primjeru s ‘nesigurnim’ mostom i negdje na pola puta iznad provalije u koju ako padnemo nema nam spasa, ćopi nas na primjer jezivi strah. Strah od kojega ne možemo ni naprijed ni nazad – stojimo na mjestu ukopani, prestravljeni stanjem u kojem se nalazimo i svjesni samo tog jezivog osjećaja nemoći.
Možda s druge strane mosta nam mašu drage osobe, dovikujući da samo nastavimo dalje, da je prelazak siguran. Uostalom i oni sami su dokaz toga. Međutim nije to tako lako, nama koji stojimo na sred puta i nekontrolirano se tresemo. Hvala? Volim te? Pobogu kakav hvala i volim te u ovakvim kriznim situacijama gdje nam trebaju specijalne snage da nas spase? Da. Trebaju nam drugi da nas spase – na to smo navikli, to očekujemo… ako ništa drugo bilo bi lijepo barem ovaj put da se to desi, samo ovaj! Uh… ma u stvari nije niti važno da nam drugi uskoče u pomoć, neka se sad očituje sam Bog – sad kad ga najviše trebamo… kako god zna! E to bi bilo najbolje – neka me Bog spasi baš onako kako on misli da treba. Valjda me neće spašavati tako da me gurne u pravaliju?!?  Ajme, a što ako hoće???? Ne, ne, ne… predomislila sam se ne treba mi božja pomoć… ne želim u provaliju!… Samo želim na sigurno i da ovaj odvratni osjećaj straha prestane. Dakle: udah, izdah… najbolje će biti da ne razmišljam… hm, tu će mi pomoći hopsanje (hvala mu što u ovakvim trenucima ne moram osjećati ljubav i zahvalnost) i krećem se korak po korak naprijed. Uspjet ću možda… hvala, volim te, hvala, volim te… ne ide mi loše… mislim da ću sigurno uspjeti! Hvala, volim te, hvala, volim te… još samo par koraka iiiiii evooo me na sigurnom!!! Juhuuuu… uspjela sam! Prešla sam preko! Sama!!! Straha više nema i nije mi nitko pomogao… sama sam uspjela!!!

A uspjela sam sama jer sva potrebna pomoć nije negdje vani, ona je unutar mene – Pomoć i Ja smo Jedno. Mi smo tim koji funkcionira zajedno i vezani smo neraskidivom vezom koju ne može prekinuti nitko i ništa… rođeni smo zajedno i putujemo vječno skupa. To je ona vrsta Pomoći koja me nikada ne napušta, pa i onda kad ja pokušavam napustiti nju… ona je bez obzira na sve ipak uvijek i zauvijek Tu. Hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim te….    

- Dani Ella

Mojoj prošlosti

sDraga prošlosti, ti si sve što je bilo i prošlo! Sada mogu reći da su sva moja iskustva iz prošosti bila divna, ma koliko su nekada bila praćena teškoćama moga nerazumevanja i neprihvatanja. Sve što mi se desilo, bilo je magično potrebno da se desi, da me promeni i osvesti za novo, svežije i življe. Za mnogo više slobode, istine i ljubavi u mome srcu. Ljubav uvek prati sve promene, jer promene su novi uvidi, a novi uvidi su više probuđene svesti, a svest je ljubav. HVALA TI, HVALA TI, HVALA TI… prošlosti!!!

- Jana PavlovićVračar