Program ili Inspiracija?

sJutros u Zagrebu pada snijeg. Iako baš nisam neki ljubitelj snijega, pahulje su mi lijepe same po sebi pa ih gledam kroz prozor stana. Ispred zgrade u kojoj živim je jedna malo veća zelena površina prekrivena travom i stablima (tu i tamo po koje). Uz tu površinu nalazi se živica i tu se često muvaju mačke koje ustvari nemaju vlasnika – odnosno one same su sebi vlasnik.

Svakodnevno ih posjećuje jedna žena starije dobi. Vrlo je predana u svojoj brizi za njih. Uopće nije važno koje je godišnje doba, kakvi su vremenski uvjeti…ona je uvijek tu, sa hranom i vodom. Znalo se desiti da dežura na velikom parkiralištu ispred zgrade pazeći nebi li itko nehotice s autom slučajno zgazio mačku koja se podvukla ispod samog vozila.
Gledam je i jutros, tu je opet na svojoj poziciji – pune ruke su joj vrećica, vadi iz njih nešto i daje mačkama koje čim ju vide u času se okupe oko nje. Nije ovo jedino mjesto koje će ona obići, bogme trebat će joj dosta vremena da prođe sve punktove u kvartu sa ovim zanimljivim životinjama.

Radi li ona to sve radi sebe ili radi mačaka? Da li je u igri Program ili Inspiracija?
Postoje područja u svačijem životu gdje se dajemo maksimalno, bezuvjetno kao da nam o tome ovisi sam život. Jesu li ta područja vezana za našu životnu svrhu ili su to samo Programi za koje samo jako vezani?
Teška su to pitanja i teško je na njih odgovoriti… Da li baš takva područja (teme) govore najviše o nama samima i našem punom potencijalu?

U prirodi sve stvoreno je nastalo sa puno pažnje. Bog nije dodijelio drvetu ‘više’ negoli na primjer ribi u moru. Božja pažnja i ljubav nisu selektivni, jer niti ne mogu biti, ako se čini da jesu onda se ne radi o bogu.
Neobično je koliko ovakvih misli protutnji između dva Volim te. Iako ne znam odgovor na njih barem znam da sam ih ušuškala u najljepše moguće.   

- Dani Ella

About these ads

Ego i logika

sIz vlastitog primjera odgovorno mogu tvrditi da je potreba za raščlanjivanjem, traženjem skrivenih značenja, spoznajom putem logike, izvlačenjem zaključaka koji su nam prihvatljivi,vrlo uporan program koji je, uvjerena sam, rezultat potrebe da dominiramo i imamo sve pod kontrolom, a da bismo osjetili sigurnost i zadovoljstvo!
Zaista vrlo opterećujuće, stresno i na kraju, podloga za umnažanje ionako već nagomilanih podataka.

Zašto se opterećujemo potrebom da sve razumjemo? Zašto si moramo sve logično objasniti da bismo prihvatili kao ispravno? Zato jer nama vlada strah, ego traži još dokaza da neće doći do neželjenih obrata, a koji se na kraju upravo i događaju.Time se još više plašimo, imamo potrebu još žešće kontrolirati i još više doživljavamo fijasko.

Ne možemo kontrolirat ništa i nikog, osim sebe!

Prepustimo se i vjerujmo! Dajmo otkaz umu!

Imajmo puno povjerenje u Božansku Ljubav čija smo zraka utjelovljena u ovom tijelu i to će nas osloboditi do neslućenih razmjera! Sjetimo se da ni u jednom trenutku nismo sami i napušteni, prepušteni propasti!

Potreba za analiziranjem nas najčešće udaljava od sreće, oduzima snagu duhovnom biću, a ojačava sumnju.
I osjećamo se iscijeđenima, slabima, bezvoljnima, a znamo što to onda znači, hranimo i umnažamo podatke , aktiviramo ih i njima oslikavamo svoj život- sadašnji trenutak.

“Hvala” i “Volim te” pružaju nam upravo to povjerenje, skidaju kamen s prsa! Tako jednostavno, a djelotvorno! No jedini uvjet je da im to dopustimo!!!

Dopustimo si sigurnost i Ljubav!

Još jedna potvrda izrečenog: Ja ne moram ništa i mogu sve!
Ja sam Ja!
Hvala, hvala, hvala!
Volim vas sve!

- Ksenija Križaj

TIŠINA

tišina‘Počnite slušati tišinu. Ubrzo ćete naučiti da značenja zapravo ne prenose zvukovi ili riječi već baš tišina. Tišina je vrlo dragocjena. Za razliku od zvukova, tišina je područje stvaralaštva. Zvuk je val, a tišina je more. Kad su vam potrebni mali valići, oni će nastati u moru vaše tišine. Kad vam je potrebna oluja, i nju ćete stvoriti, samo ako poznajete tišinu.’

Iskustvo tišine mijenja naše poimanje tišine. Tišina je smirujuća, ljekovita, inspirativna i oslobađajuća. Jednostavnost i lakoća njene su odlike.
Odsustvo zvukova zovemo Tišinom, kao što odsustvo bilo čega zovemo Prazninom. Ako spojimo Tišinu i Prazninu imamo Prostor ispunjen Tišinom i pozornost onoga tko je toga svjestan. Mogli bi smo reći da imamo Svijest u Tišini i Prostoru. Ako nema različitih Prostora onda je sve Jedan prostor – pa kao takav ukida pojam prostora. I Tišina je svugdje ista, njene karakteristike su jednoznačne na svim njenim ‘mjestima’ što ukida svaki oblik različitosti.
Nema Prostora, a nema ni Tišine… nema ničega što bi se dalo usporediti sa bilo čime. Ostaje Promatrač, svjestan Sebe i njegova Ljubav prema Sebi. Nema nikoga osim Njega pa Ljubav ne može biti upućena nikome drugome nego prema Sebi.

Svijest je sve prisutna i sve prožimajuća – i voli, bezuvjetno – drugačije ne zna. U Tišini.
Za nju je sve njeno – sve je Ona – od nje sve polazi i njoj se sve vraća.

- Dani Ella
  

Mogu li cijelo vrijeme biti u Inspiraciji ili samo ponekad?

inspiracijaDavno sam si postavila to pitanje, još na Likovnoj akademiji. Ako ste slikar i to je vaše zanimanje ili se bavite bilo kojim drugim kreativnim poslom to je pitanje koje si morate postaviti prije ili kasnije, jer ako vaša produktivnost i uspješnost ovisi o naletu nepredvidive Inspiracije onda postoji mali (veliki) problem. Onda moram svaki dan iščekivati hoće li se Inspiracija pojaviti ili ne, ako ne – ništa od posla. Jel tako?
Naravno da nije!!!

Inspiraciju ne prizivamo, ona je uvijek tu kao što smo i Mi sami uvijek prisutni.
Danas kad idem slikati ili pisati ja sam automatski u stanju Inspiracije, u to uopće ne sumnjam.
E sad samo još da definiram što Inspiracija uopće jest? Je li to stanje duhovnog transa predviđenog samo za odabrane i to ponekad? Je li to stanje koje se zaslužuje milošću božjom? Ili je to možda svako stanje koje u sebi sadrži kreativnost? Moguće, ali ne u punoj mjeri.
Bez obzira što radili: slikali, pisali, kuhali, štrikali, plesali, komponirali, dizajnirali… u Inspiraciji smo ako je to kreativni čin u kojemu mi sami nismo Kreatori nego smo u službi kreativnosti – Inspiracije.
To je moguće jedino ako se možemo ‘maknuti’ od sebe – od svega onoga što nas uvjetuje. Da bi se napravilo nešto kreativno ne treba promišljati, u stvari, vrlo je poželjno da se uopće ne misli.
Dobro je isključiti misli, dozvoliti si prazninu – što smo ‘prazniji’ to smo kreativniji, inspirativniji.

Kad hopsamo mi prekidamo uobičajeni tok misli koji se vrti u krug neprekidno i konstantno. Izlazimo iz polja Programa i ono što ostane nije ništa drugo nego li Inspiracija.
Inspiraciju krasi nepredvidivost, autentičnost, orginalnost… sve ono što Programi nemaju. Programi su u odnosu na Inspiraciju kao plastično cvijeće u odnosu na živo.
Programi su neprirodni, teški i komplicirani – Inspiracija je prirodna, jednostavna u svojoj biti, laka i protočna.
U Inspiraciji smo Doma, a u Programima nas nema.
Hvala, hvala, hvala….  

- Dani Ella

Memento

cDošli smo ovdje, na najljepše moguće dječije igralište jer smo veoma voljeni.
Dobili smo brdo igračaka i svoje puzzle. Svatko ima na pretek sličica lijepih i ružnih od kojih slaže svoju veliku sliku. A ona tvori našu priču.
Zaista nam je na raspolaganju sva mašta i kreativnost. Na nama je da sami odaberemo kako će naša velika slika izgledati i koju će priču ispričati.

Ima tu i dijelova slagalice koji nam ne trebaju, a koje je najbolje jednostavno odmaknuti. To su mahom tmurne sličice koje ne želimo u svojoj priči. Zašto naša slagalica ne bi bila sastavljena samo od lijepih i toplih boja?!
Ali, počesto zapinjemo, upravo u tim trenucima izvlačimo jednu za drugom baš te, neželjene komadiće i tužni smo, ljuti, nesretni, uplašeni.

Sjetimo se tada da imamo mogućnost stati i opustiti se. I vjerovati da će ipak za našu priču biti dovoljno lijepih sličica. Samo ih trebamo potražiti.
Tako na kraju i biva. Mi smo kreacija Ljubavi i ona nas svugdje prati kao pravi Roditelj-tu je kad ju trebamo, pomaže nam, samo joj trebamo uputiti poziv!

Igrajmo se, uživajmo, učimo! Ionako kad se zasitimo, naše ćemo igračke ostaviti, nećamo ih više trebati jer nam, u krilu Božanske Ljubavi kamo se vraćamo, baš ništa nije potrebno!

- Ksenija Križaj

Milost Božja

cSve što nam se dešava i ne dešava zapravo je čista milost Božija. Bez njega ne bi bilo ničega, pa ni nas, a bez milosti život bi nam bio mnogo teži, naravno. Znate već da mi nikada ne znamo šta čistimo i šta se to sa svakim hvala ti i volim te briše iz nas. To što ne znamo je vrhunska milost, jer jednostavno ne bismo mogli da podnesemo sve te spoznaje.
A kada u nekom trenutku postanemo svesni nekog postojećeg ili upravo očišćenog programa koji nas je mučio godinama – to je takođe milost, koja želi da nam pokaže šta je sve moguće ako joj se obratimo. Dr Len je rekao da hvala ti i volim te uvek upućujemo svm Unutrašnjem detetu, ali ono ih (ja tako razumem) dalje šalje Bogu. Za mene su hvala ti i volim te najčistije molitve upućene Bogu (ili Izvoru Univerzalne Ljubavi). Jednostavne su, kroz njih se ispoljava deo nas koji ponizno kaže: hvala ti za sve, jer ja ionako ništa ne znam…ni šta je za mene dobro… niti kako da dođem do toga…hvala ti što me vodiš…volim te i prepuštam ti se s ljubavlju, jer sam deo tebe, a deo tebe oduvek i zauvek živi u meni.
Kroz ,,volim te ,, sebe podsećamo da mi jesmo Ljubav i da nas samo programi ograničavaju da to spoznajemo i osećamo svakog trenutka svog života.

- Suzana Vemić

 

Ustrajni hopsići

Znate li koja je zajednička značajka svih ustrajnih hopsića?

cDanas sam shvatila da je to ODVAŽNOST, ta divna odvažnost koja proizlazi iz POVJERENJA. Povjerenja u sebe, u činjenicu da će sve biti dobro i baš onako kako treba. Povjerenje i vjera da se nešto može… Ali i opuštenost – nema grčevitog držanja uz ideje i straha i nervoze ako stvari ne ispadnu kako smo zamislili jer i onda znamo da ima razloga tome. Ta divna odvažnost o kojoj pričam tu je u svakodnevnom životu: odvažnost da se prijaviš na natječaj na koji prije nikad ne bi, da se prijaviš na posao na koji prije nikad ne bi, da napišeš knjigu i pokažeš je svijetu, da iscrtaš platno, povedeš nekoga za ruku, uključiš se u nešto što prije (iz nekoga razloga) ne bi ili izgovoriš nekome riječi koje prije ipak ne bi.

To je kao neko divno otvaranje Bogu. Kao da staviš jedan ljevak na vrh glave i kažeš: ajde, uspi unutra što god želiš, znam da je dobro i veselim se. Jer mi smo ljudi neprestano žedni, ali dok pijemo kriva pića nikako utažiti tu žeđ. Pa malo Cole, pa malo soka, pa malo kave, pa malo čaja, a žeđ je i dalje tu (uz malo boje, šećera i aditiva). A onda jednostavno otpustiš. Kao da vjeruješ da ama baš sve što ti treba je tu negdje i doći će samo ako si spremno postavio taj ljevak i pustio da slobodno teče kroz njega sve što treba…

A prije toga povučeš čep na dnu “boce” i izbaciš svu onu prljavu i ustajalu tekućinu da bi bilo mjesta za ovu novu koja stiže “od gore” i koja te nevjerojatno okrepljuje i daje ti svakodnevno životni elan i veselje. 

- Tanja Terlević

Zašto smo ovdje?

jutroDobro jutro,
jutros sjedim u meditaciji i negdje u dubinama vlastitog bića pojavi se pitanje: Zašto smo tu?
I evo odgovora: Ovdje smo da bi spoznali vlastitu Divotu i nju podijelili s drugima.

Kad nam je do nečega jakoooo stalo onda na to pazimo sa puno pažnje, brige, nježnošću i puno Ljubavi. Ta dobrota nam se odmah vraća kroz jedan prekrasan osjećaj Lakoće, Ljubavi i Mira.
Ono što Volimo nećemo nikada povrijediti ni na koji način, već ćemo se truditi svoju Ljubav još povećati i proširiti do krajnjih granica – iako ni sami ne znamo do kuda te granice uopće sežu.
Ljubav se povećava samo još većom količinom Ljubavi. Isto vrijedi i za sve ostalo.
Pa kad ponekad sve izgleda da ništa nema smisla i da je možda uzaludno u to treba dodati još i još Ljubavi…
I onda: može li u konačnosti od te upornosti i ogromne količine Ljubavi išta postojati osim Ljubavi same?
Ljubav se hrani Ljubavlju. Dobrota Dobrotom. Divota Divotom. Sve ostalo ako ne želimo u svom životu možemo izbjegavati – vlastitim Izborom… jer biramo mi Sami.   

- Dani Ella

 

 

Zapleteni u klupko očekivanja i opravdanja

klupkoNa jednostavnu molbu možeš li ili ne možeš nešto učiniti često dode kovčeg pun očekivanja. Očekivanja kako bi trebalo nešto napraviti, gdje, s kim, zašto, ili s druge strane zašto nešto ne možeš napraviti, koju poruku time šalješ i zašto odjednom nakon redovitih DA na zamolbu, ovoga puta kažeš Ne! Tisuću pitanja i hrpu oćekivanja otvara jedno jednostavno DA ili NE na jednu zamolbu. Očekivanja i opravdavanja (koja se također očekuju).

Od kad sam se zaposlila, gotovo uvijek bih posao stavila prije svega, prije obitelji, partnera, prijatelja. Posao je bio prvi, a sve ostalo kad stignem. Naučila sam sebe da je tako jedino ispravno i naučila druge: kolege da sam 0-24 dostupna, a obitelj i prijatelje da za njih nemam vremena. Možete li zamisliti u kojem sam smjeru išla? Kakav me cilj čekao? No, netko tko zna bolje, stavio me pred zid, zid s ogledalom u kojem sam vidjela sebe i cijeli svoj život, odluke i postupke iza sebe. Bio je wake up call! Srećom javila sam se! No, bila je to tek jedna od mnogih takvih situacija. Slične situacije bi se ponavljale, a ja bih uvijek odabrala posao ispred obitelji. Ne zbog dodatne zarade, već zbog osjećaja da se to od mene očekuje. Ponavljala sam to sve do danas, ali danas sam postupila drugačije.

Zahvaljujući Ho’oponoponu osvijestila sam taj ponavljajući obrazac, program, sjećanje,… kako god ga nazvali. Ponovno sam osjetila da se od mene očekuje prisustvo na nekom sastanku upravo na dan kada moja sestra slavi rođendan i ponovno ista situacija: odabrati između posla i obitelji. Što učiniti? Kako postupiti? Kako da svi budu zadovoljni? Ne, ovo posljednje pitanje je pitanje koje si nikada ne bismo trebali postaviti. Zašto? Zato što mi nismo na ovome svijetu da bismo ispunjavali tuđe potrebe i očekivanja, već svoje.

Krajem prosle godine, u jednom stanju polumeditacije, kada sam bila u vrlo slicnoj situaciji, no kada sam izabrala posao umjesto obitelji, a onda se cijeli dan lose osjecala zbog toga, dobila sam jednu snaznu poruku koja u ovakvim slucajevima, dilemama, trilemama, a narocito kad su dopunjena ocekivanjima i izazivaju opravdanja pomaze doci do jasnog odgovora sto je ispravno za nas, sto nam je ciniti. Taj se “alat” zove pitanje. Postavljate ga sebi, svojem unutarnjem JA, a glasi: sto je zelja srca mog? Uvijek, ali bas uvijek kad bih na taj nacin odabrala hocu li ili ne nesto uciniti, kako cu postupiti, sto je za mene najbolje,… odgovor koji bih dobila bio je onaj pravi, onaj koji otvara vrata. Kada bih poslusala svoje srce i njegovu zelju, nestala bi ocekivanja, ogovaranja, ne bih se imala zasto opravdavati, jednostavno bi se moj odgovor, koji mozda nije onakav kakav bi se ocekivao, prihvatio kao OK. I prica bi u trenu bila gotova.

Odlucila sam svoje srce slusati sto vise i sto cesce! Jedino ono zna sto je za mene najbolje, pa ako vam na vasu zamolbu kazem NE, a mozda ste ocekivali DA, znajte da vam to govorim iz srca, jer osjecam da je tako najbolje za sve! I reci cu vam i HVALA sto ste mi dali jos jednu priliku da ucim kako biti iskrena prema sebi, kako slusati svoje srce i ciniti ono sto me veseli, a ne ono sto se od mene ocekuje. Ocekivanja su samo u nasim glavama, ona su programi/obrasci koji se ponavljaju, i ponavljat ce se dok god ne shvatimo da radimo nesto suprotno onome sto nase srce zeli. I hvala im na tome jer nam pokazuju da mozemo zivjeti bez njih, ispunjenim zivotom, u sreci i zadovoljstvu, a ne prema ocekivanjima.

Opravdanja su nastavak ocekivanja. Ona se razvijaju od ocekivanja. Obrisemo li ocekivanje, nestat ce potreba za opravdavanjem. Sjetite se toga kada se drugi put idete nekome opravdavati zasto necete ili niste nesto ucinili. Sjetite se da se opravdavate za nesto sto se od vas ocekivalo da napravite. Sjetite se zasto to niste napravili. Je li vas odgovor zato sto ste osjecali da nije ispravno ili potrebno nesto uciniti? Ako ste sa svojim postupkom u sebi, u svom srcu u miru, nema potrebe za opravdavanjem! Ako druga osoba to ne vidi, ne shvaca, prije nego joj se idete opravdavati, dajte joj priliku da sama dodje do spoznaje da je vasa odluka ili odabir bio ispravan. Kada dolazi iz srca, kada vam srce kaze sto je njegova zelja, znajte da niste u krivu! Tko god ili sto god u vama sapce mozda nisam trebao, mozda ipak nisam u pravu i sl, to su sumnje, ponovno se programi pale! Vjerujte svome srcu! To je jedina i najsnaznija obrana od programa! No, kad god se koji program ponovno pokrene, znajte da ne cinite nista neispravno, to su samo njihovi pokusaji da ponovno zavladaju vama. Zahvalite im sto su se pojavili i dali vam novu priliku da im pokazete da odabirete put ljubavi, put srca! Vjerujte u sebe, vjerujte u svoje srce i poruke koje vam salje! Vodi vas na pravi put, put ispunjen ljubavlju, srecom i zadovoljstvom!

Nek’ vam je sa srećom!

- Marijeta Matijaš

Mogu li vjerovati sebi?

kruhDa bismo mogli vjerovati sebi morali bismo prvo znati točno tko smo – a to je nemoguće!
Kako razlučiti u sebi ono što sam Ja od onoga što nisam? To ustvari nije niti moguće samim razlučivanjem.
Problem? Pa u stvari to i ne mora biti problem, ukoliko postoji Povjerenje. Hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim, hvala,…

Kako nastaje Povjerenje?
Prvo treba spoznati da ne znamo tko smo, da ne znamo jasno razlučiti Programe od Inspiracije i da osim samog doživljaja da JESMO sve ostalo je pod upitnikom. Zbilja jest, jer osim naše same svjesnosti da postojimo (koja je cjelovita) sve ostalo je relativno (promjenjivo).
Jasno je da smo Mi onaj dio nas koji je apsolutan (da, to je Ljubav, ali ne govorim sad o tome), a postoji i ovaj drugi relativni dio koji se konstantno mijenja čiji smo svjedoci svakodnevno. S drugim, tim relativnim djelom funkcioniramo u svom svakodnevnom životu – donosimo odluke, biramo, odlučujemo…
Kad donesemo neku odluku koja nam se čini kao ‘baš naša odluka’ velika je vjerojatnost (90%) da to uopće nije naša odluka. Kad kažem ‘naša odluka’ mislim na ono što bismo odlučili kada bismo bili u NULI. Otežavajuća okolnost jest ta što se odluke iz Programa čine jednako stvarne i vjerodostojne kao ove iz Nule. Pa tako nam se može činiti da smo zbilja objektivno s pravom ljuti na nekoga, da zbilja imamo pravo nekoga kazniti i sl.
Moguće je imati takve reakcije i iz Nule, ali onda su one uglavnom automatske – recimo neko vas napadne i vi se automatski branite (prirodna reakcija) ili hodate cestom i neoprezan vozač vas skoro pokupi sa svojim autom da niste u zadnji tren odskočili u stranu.

Programi žive od smislene Drame, ustvari Drama jest sačinjena od Programa. Programi su građevni materijal Drame i to vrlo kvalitetan i uvjerljiv – toliko da tvore jedan posve zaseban ‘stvaran’ svijet kojega je vrlo teško prozreti… gotovo nemoguće. Taman kad ste mislite da ste istupili iz tog dramskog cirkusa, uočite da ste i dalje u njemu, samo što se scenografija malo promijenila.
Uočavanjem – sviješću, unosimo svjetlo u mrak. Osvješćivanje da sam npr. svjesna svoje obuzetosti i vezanosti za određeni Program – unosi svjetlo i razotkrivanjem se događa jedna vrsta raspuštanja Iluzije. A Programi jesu Iluzija.

Hopsamo i Programi prirodno otpadaju… to je proces koji traje…
Manje Programa = više Inspiracije
Inspiracija je mnogo uzbudljivija od Programa… otkriva nam se na bezbroj načina i uvijek je autentična.
Za nju se vrijedi ‘boriti’ do posljednjeg Hvala i Volim te.   

- Dani Ella