Što je stvarnost i gdje se ona nalazi?

sAko mislim ‘da znam’ onda sam u gadnim problemima , a ako mislim da ‘ne znam’ onda ima još malo šanse da nije sve onako kako izgleda .

Moram pristati na ovo drugo inače ne znam kako bi uopće preživjela svijet u koji sam uronjena. 
Može li se uopće graditi, oblikovati odnos sa samim sobom i što to uopće znači?

Bolest dijagnosticiramo kad se pojave određeni simptomi, prije ne. Ustvari bolest nije tada počela već završava, odnosno ulazi u svoju zadnju fazu. Na žalost mi baš u toj zadnjoj fazi djelujemo – pokušavamo ozdraviti iako smo mogli puno prije. Da, mogli smo da smo znali da je bolest, poremećaj tu samo što se jasno ne vidi – nije transparentan. Kad se bolest već manifestira, mi onda vrlo jasno ‘vidimo’ što se dešava – prije ne. I tek onda djelujemo i pratimo proces ozdravljenja.
Jednom sam pisala u grupi o slučaju djevojke koja je do svoje punoljetnosti mislila da ima normalan vid – odnosno da i svi ostali vide ili ne vide upravo onoliko koliko i ona. Naime ta djevojka je sasvim normalno funkcionirala sve dok joj na pregledu očiju nisu rekli da nikada neće moći voziti automobil. U tom trenutku je ona postala svjesna svoje ‘sljepoće’ prije ne. Tako i mi – nemamo problema dok se problem ne konkretizira – postane materijalna činjenica – prije toga on za nas ne postoji.


Na ovoj površnoj materijalnoj razini mi volimo vidjeti rezultate, i zaista – ova razina je zadnja faza realizacije, mogli bi smo je usporediti sa serviranim stolom na koje je upravo donešeno pripremljeno gotovo jelo. Kvaliteta hrane ustvari najmanje ovisi o ovoj zadnjoj fazi – sve prethodne faze su puno važnije: uzgoj i nabava namirnica, njihovo pripremanje i tek onda u konačnici serviranje. Kad je hrana skuhana i poslužena na stolu onda se još može malo utjecati na posluženu hranu, ali vrlo malo (dodavanjem soli, začina i sl.) – jednom kad je hrana skuhana i poslužena to je uglavnom to – nema se tu što više puno dodavati niti oduzimati. Dakle mudro je voditi računa o prijašnjim fazama ako želimo u ovom slučaju dobro i ukusno jelo.
E, pa slično je i u svakodnevnom životu – ustvari treba djelovati preventivno i konstantno – jer naša Stvarnost nije samo ova gruba materijalna razina. 


Dovoljno je da smo toga svjesni – nije potrebno da iz ove pozicije imamo uvid u sve naše razine postojanja. Kao što kapetan velikog putničkog broda nema uvid kompletan sastav broda, a ni mora po kojemu vozi da bi uspješno plovio, tako niti mi ne moramo biti svjesni svih razina koje nas se trenutno tiču. Dovoljno je razlučiti bitno od nebitnog – uložiti malo vlastitog truda u nešto što nam po prirodi stvari nikako ne može štetiti već samo pomoći… dobro je uložiti u Čišćenje kroz Ljubav i Zahvalnost, uz Hvala i Volim te.

BORBA S MEDVJEDIMA

U jednom prekrasnom filmu gledala sam glavnog lika kroz nekoliko varijanti njegova života, uz zaključak da što god da se dogodi može biti nešto drugo i imalo bi uvijek jednako značenje.

sJedna od njegovih mogućih supruga boravi cijelo vrijeme u mraku, pati, boji se, govori da više ne može… i jasno nam je da se on nekako snalazi sa njenim stanjem i da ju je već sto puta tješio, trudi se iz ljubavi naravno. U jednoj od njenih težih kriza govori joj ovo: “Često imam jedan san. U pretpovijesno doba čujem te kako vrištiš. Otjeram medvjeda i više se ne bojiš, ali kad se probudim više nema medvjeda, a ti se i dalje bojiš. A ja nisam lovac na medvjede.”

Kad se “borimo” sa nečim, hvatamo se u koštac sa situacijom, rješavamo neki svoj ili tuđi problem… što zapravo radimo? Znamo li uopće gdje je izvor straha? Trčimo li za svakim medvjedom?

U kom grmu leži medvjed?

Mi nismo lovci na medvjede. Barem ne bi trebali biti. U našim prethistorijskim pećinama oduvijek su bili samo mir i ljubav. Mi smo pokazali rukom i rekli: “Tamo je, znam da je tamo. Bojim ga se, ne mogu ništa.” I zamislite… ponekad čak donosimo i hranu tom našem medvjedu, govorimo mu da ga se bojimo i tako ga doživljavamo još snažnijim, pokoravamo mu se.

Ali onda se sjetimo topline pećine i uh tako bismo se u nju rado vratili… pa tražimo tko će otjerati našeg strašnog tiranina, čak se i sami hvatamo oružja. Ali kad čujemo njegovu riku, ili možda samo njenu jeku, ili možda samo sjećanje na nju(?) padamo ponizno jer medvjed je jači, a mi smo slabi…

Hvala i Volim te su zraci svijetlosti koji obasjavaju našu pećinu, pokazuju nam da je ona tu – naš dom  I čeka nas, topla i sigurna… A medvjeda nema. I nikad ga ni nije bilo.

- Nikolina Tomašković

Cjelina

sAko se sve nalazi u meni, onda ću u konačnici morati prihvatiti cijelu sebe i to bez izuzetka.

To znači da više neću moći bježati, niti pobjeći od onih dijelova u sebi koji mi se ne sviđaju i koji mi nisu dragi. To nije lako, jer cijeli moj doživljaj svijeta je u MENI.
Znate što to znači?
To znači da ću svaki djelići sebe ponovo Osvijetliti najprije sa Ja jesam (preuzimanje odgovornosti), a onda sa Volim te i Hvala.
Osvijetliti sa Ja jesam bilo bi priznati kao vlastito sve unutar Sebe, baš sve.
Znate one Programe koji nam se baš i ne sviđaju, one Programe koje želimo prve izbrisati ako je ikako moguće, i to hitno? Oni, da bi bili obrisani od strane Boga, trebaju prvo biti otpušteni od strane nas samih.
Bog nije spor u brisanju već mi u otpuštanju programa.
To vam je kao da živite u jednoj velikoj kući i vlasnik ste te kuće, ali u kući baš nije sve onako kako bi trebalo biti. Neki dijelovi kuće, neke prostorije su naprosto neprihvatljive, možda čak i jezive – da možemo odvojili bi te dijelove od ostatka kuće. E, ali ne može to tako. Iako ne moramo u detalje pregledati svaki kutak kuće, TREBAMO PRIHVATITI SVE DIJELOVE!
Nije to nikako lako ni jednostavno.
Ono što nikako ne možemo prihvatiti to ostaje netaknuto u Mraku. Osvjetljavamo svojim prisustvom – odgovornošću, jer mi smo vlasnici ‘kuće’.


Kako to izgleda u praksi?
Postoje programi od kojih na neki način stalno ‘bježimo’, jer su nam odvratni, strašni, jezivi… nepodnošljivi. U njih treba ući s Ja jesam. To znači prihvatiti odgovornost. U praksi bi to značilo ‘ući’ u npr. ‘bolnu prostoriju’ i reći: ‘Ja jesam bol’. Onog trenutka kad se stopimo sa svojom Boli ona prestaje biti ono što je bila trenutak prije: Bol. To se zove unošenja Svijetla u Mrak.
Kad kažem ‘Ja jesam tuga’, onda se ne rastužim naglo već upravo suprotno: tuga više nije tuga već oslobođena energija.
Zamislite da imate uljeza u kući i strah vas je iz više razloga, uljez je nepoznat i ne znate što možete očekivati od njega… zamislite da kažete: ‘Ja jesam uljez.’ Tom izjavom bez obzira na budući tijek događaja (sa uljezom) unijeli ste Svjetlo u Mrak.
Sad vi i uljez više niste odvojeni. On je dio vas, kao uostalom i sve ostalo u vašem životu. Kad kažem ‘Ja jesam uljez’ ja prihvaćam 100% odgovornost i za sebe i za uljeza. Samim tim činom oslobodi se ogromna količina energije i mnoge blokade automatski nestaju (osjetit ćete to kroz vlastito tijelo). 


Sad kad ste preuzeli 100% odgovornost: sad Hvala i Volim te, Ljubav i Zahvalnost dolaze kao melem na ranu. Njima se uspostavlja ravnoteža, balansiraju se svi dijelovi zajedno sa Cjelinom, i u konačnici uviđamo da nije bilo nikakvih utvara, programa, uljeza i sl. – sve su to bili neintegrirani dijelovi našeg Ja jesam – Jedne i Jedine Cjeline. 

- Dani Ella

……………………………………

Zašto je Ho čaroban

sKada nam je Mabel rekla na seminaru da treba otpustiti nisam mogao shvatiti, moj ego nije mogao provariti tu informaciju. Sada shvaćam: mi s “hvala i volim te” samo dajemo Bogu dozvolu da čisti i otpusti od nas nešto što nas brine, tišti, ne sviđa nam se, smeta nam… ali s jednom olakotnom okolnosti : ne moramo znati što otpuštamo, kada i što će se poboljšati. Jednostavno, to nije naš posao. Moramo samo dopustiti (to se odnosi na um) da je sve savršeno i sve dolazi u svoje vrijeme, kad to odredi Bog, i u kojem obliku. 

Zašto je to čarobno?
Samo Ho nam daje da živimo ovaj trenutak, da osjetimo da smo živi,da jednostavno otpustimo sve i prepustimo se prirodnom tijeku, božanskom planu.
Osim mira Ho donosi čaroliju osjećaja da napokon živimo sada!

 

– Robert Kolar

Sve to izgleda tako jednostavno, ali bogme i teško… zašto je teško?

sTo i jest paradoks, sve je jednostavno, sve znamo, a opet kao da guramo kamenu kuglu od 10 tona uzbrdo. Problem je što naše misli, zapravo i nisu naše. One su recirkulacija tuđih misli, projekcija i ideja o svijetu, o tome kako što izgleda i što se sve može, odnosno najviše o tome što se ne može. Naše misli su u neprestanoj negaciji, prvo izlete one kako se to nešto ne može, jadni mi, kako smo nemoćni i slično. Onda moramo ulagati dodatni napor kako bismo se uvjerili da se možda to ipak može, i to ako imamo snage i volje za taj napor! To je kao kompjuter, on neće dozvoliti nikakve operacije ako već nisu usađene u njega programiranjem! Nama je zadatak pisati nove kodove kojima ćemo hakirati nemoć, uvjetovanost o svemu i opise svijeta. Ho’oponopono je jedan takav čin “deprogramiranja”, odnosno urušavanja tih programa, podataka i sjećanja. Prednost hopsanja je što ne dopušta programu da se oporavi i stvara neke zaobilaznice, nego tuče direktno kod programera, onoga koji je to sve napisao.

Ne mogu objasniti zašto je to “teško” iz čistog razloga jer to nije u domeni objašnjenja nego djelovanja! Nama trebaju dokazi, a ne nove riječi, jer u riječima je sve jasno, sve znamo, a opet… Dakle, najviše volim svjedočiti tom “Volim te, Hvala ti”, a to je najbolje moguće (za mene) u izmijenjenim stanjima svijesti, u dubokim meditacijama, pokretima tijela ili u snu. To su, dakle, moja osobna iskustva. Ipak, preporučujem svakome tko ima volje, da pronađe način da promijeni svoje stanje svijesti i svjedoči što “Volim te” jest, kako vas preplavljuje, obuzima, zamjenjuje stanice od “ne mogu ja to”, u stanice od “Volim te”. Ako ne možete meditirati, ima i drugih načina, recimo neposredno prije sna ili u nekim nesvakidašnjim pokretima tijela, poput Tai Chi-a! Popijte čašu vina i dajte tom činu misiju, zadatak da želite osjetiti “Volim te” u blago izmijenjenom stanju svijesti (jednom ili dva puta su dosta :D). Važno je smiriti um, kognitivni sustav koji poput kompjutera insistira samo na onome što već ima u sebi kao program. Kada se osvjedočite na tjelesnom i energetskom nivou – osjetite na način energije što taj “Volim te” zapravo radi i kako se stapate s njim, onda više neće biti teško. Hopsanje tada ostavlja energetski pečat kao neki trajni zapis i tada mi više nemamo izbora nego dopustiti da se “Volim te” odvija u nama. Najbolji dokaz ovomu jest kada imamo neki stres, pa hopsamo kao ludi! Tada “Volim te” drugačije izgleda nego kada smo opušteni, zar ne? Ali ovo je hopsanje iz straha, a ne voljni čin predanosti i to je osnovna razlika.

E sad, to je kao da smo zapalili fitilj neke ljubavne bombe, jer nam je sasvim svejedno što će se desiti kada eksplodira. Mi ćemo uredno fitilj zapaliti i čekati, jer sada “znamo”, imamo iskustvo Voljenja. Kada to pukne onda se energija rasipa u povjerenje, Ljubav, unutrašnju snagu, u neku vrstu nezasitnosti ka voljenju sebe i svega ono u što se sebe projicira, znači svijeta oko nas. Na jednaki način kako su nas programi i sjećanja učinili da nešto jako jednostavno pretvorimo u u kamenu kuglu od 10 tona, tako ćemo i degradirati taj golemi otpor – polako, ali odlučno!

Dakle, ako su nas naučili da oslikavamo život s uvijek istom bojom, recimo sivom, onda ćemo mijenjati to sivilo dodavanjem drugih boja, ali ćemo to raditi odlučno i nepokolebljivo! Dat ćemo sve od sebe, jer ne želimo ništa ostavljati za sjeme…

– Neno Lubich 

Je li Ljubav Kaos ili Red? 

sAko promeškoljimo život Dušom, potapšemo ga vjetrom strasti za Slobodom, onda je Red tek u obrisima sjećanja, a Kaos u vidokrugu obnovljene svijesti da Volimo.

Ljubav ne podržava kolotečinu! Ona se mora kretati, jer u strunama svijesti galopira svježina Božanskog zagrljaja, njime se Ljubav obnavlja. Razigranost je to Duše što kroz vječnost putuje i ne može bez vlastita traga zvjezdane prašine kojom Sebe sa Beskrajem veže.
Pokretom dakle stvaramo Ljubav! Jer to je putovanje od Nule do Nule, od kraja do početka.
Istina je, da – Vječnost je iznutra! Putovanje je to zapravo, od sebe k Sebi, kratko, a opet otkad je svijeta.

Obratite pažnju: sve u jednom dahu je rečeno! Taman koliko “Volim te” traje!
Pa nema straha onda! Sve što jest, sva prtljaga života na našim plećima Ljubavlju se nosi. Eto rješenja!  Jer “Volim te” je svemirska dizalica što će sve ponijeti, baš, sve! Ona nosi Univerzum na malom prstu, a naše probleme?
Gdje su oni u svoj toj prašini svijeta? Zrnce maleno, sitni žulj što Mira nam ne da? Pa otpuhnimo ga sa “Volim te”! 
Konačno, i prašina putuje, zar ne? Sve je to jedan kovitlac, jedan jedini što ka Jednom se vijori.

- Neno Lubich

Emisija Najlakši način, tema – rješavanje problema

ho

Tema naše današnje emisije je rješavanje problema. Često nam se čini da je čišćenje nedovoljno, i da trebamo i dalje nastaviti s naučenim načinima suočavanja i rješavanja problema.
Je li to tako, što se preporuča a što ne, saznajte danas. Emisija je od 19.00 do 20.00 sati, a ulazi se preko linka  http://bit.ly/Emisija-Najlaksi-Nacin-sa-Karmen koji će biti otvoren od 18.00 sati.