Spoznaje – ne volim pisati o spoznajama, draže mi je pisati o konkretnim i opipljivim stvarima, znam da prolazimo slična iskustva i veseli me što neke moje pomake doživite kao motivaciju za daljnje čišćenje, jer ja upravo tako doživim vaše. Sjećate se parnice dobivene na nevjerojatan način, moje majke, teške kolerične osobe kojoj se je život promijenio, promjena u mojoj percepciji svijeta oko mene, promjene okoline…?

Od kada prakticiram tehniku spoznaje su prilično učestale i oplemenjuju moj život. U tom kontekstu ću se zahvaliti i tebi Miro Skender, jer si ih upravo ti dosta potaknuo, a koliko čujem od ostalih hopsića – nisam jedina koja ima takvo iskustvo s tobom. Je li slučajnost da te je baš Ho`oponopono doveo u moj život? Ujedno, doveo je i bioenergetičara koji prakticira Ho`oponopono i od kojeg sam čula onu “Božanska ljubav ispunjava moju dušu” koja je nagovjestila spoznaju o kojoj ću sada pisati.

Najljepša spoznaja je ona o praštanju. Smatram se donekle altruističnom osobom, međutim nisam sklona praštanju. Koncept oprosta kakav nam se nudi, meni je oduvijek neshvatljiv. Stotinama puta sam pročitala kako nas praštanje oslobađa, kako je stanje ne-praštanja stanje zarobljene energije, kako sami sebe držimo zarobljene.. i sve je to meni jasno (vidim na vlastitoj koži :)). Međutim, nisam praštala. Jednostavno nisam mogla donijeti odluku da opraštam jer to ne doživljavam kao puko pritiskanje gumbića na kojem piše “praštam”. I smatram da sam dužna sama sebi ostati distancirana od ljudi koji su me povrijedili. Praštanje, kako sam ga ja shvaćala, za mene je značilo dopustiti povredu mene same još jednom. Opraštanje mi se je činilo kompleksno i teško shvatljivo. Ponekad čak i podcjenjivajuće po osobu koja prašta.

Opisati ću uvid iskustva procesa opraštanja kroz koje sam prošla prakticirajući tehniku i radeći povezivanje s Unutarnjim djetetom.
Već znate da je baza Ho`oponopona postavljanje pitanja “Tko sam ja” i “Tko je odgovoran”, a ja sam dodala i “Što je to u meni da je privuklo ovu situaciju?”. Kada sam si postavila ova pitanja, shvatila sam da sam JA odgovorna za svaku situaciju koja je ušla u moj život, pa tako i za svaku nepravdu.
Drugi ljudi su naša refleksija i naša želja da ih promijenimo je smiješna. Ta, tko može promjeniti svoj odraz u ogledalu?? Odraz u ogledalu ne možemo umiti, ne možemo uljepšati, ne možemo ga čak ni poružniti – ako ga želimo promijeniti, prvu promjenu trebamo napraviti na sebi.
Ono što je uslijedilo, bilo je spontano otpuštanje zamjerki koje imam prema drugima i osjećaj mirenja sa samom sobom, prihvaćanje sebe.
Osjećaj otpuštanja i prihvaćanja se je stopio u oproštaj – predivan bezvremeni osjećaj koji je toliko ugodan i iscjeljujuć jer nam vraća natrag našu energija koju je bila zaglavljena u konfliktnom odnosu s drugima.

Uvjerenje koje nas je držalo u stanju odvojenosti od nas samih se briše milošću s Neba a ono što ostaje nakon što su ta uvjerenja otpuštena je stanje Praznine, naše prave prirode koja je vječna kao i njen Stvoritelj. U tom trenutku shvatila sam da “Božanska ljubav ispunjava moju dušu”. I Tvoju dušu… ♥

– Petra Varšić