Možemo li evoluirati kroz patnju? Da li zaista, ako patimo, napredujemo u proširenoj svijesti, što se još naziva i duhovnošću? Veliki broj ljudi doživio je svoje buđenje kroz patnju.
Ali što se zapravo dogodilo? U patnji su preuzeli odgovornost za Ljubav, vratili se svojim temeljima i počeli djelovati iz Sebe. Znači ne možemo napredovati kroz patnju, jer ako se ne dogodi buđenje, patnja će trajati cijelu vječnost. Ona prestaje onog trenutka kada se sjetimo Ljubavi. Buđenje je kao micanje zavjesa što okružuju teatar života: odjednom drugi prizori se otkrivaju, možda je sunčano jutro, možda kišno podne, a opet možda divota neka vreba. Štogod bilo, mi sada možemo zakoračiti u taj drugi prizor, u svijet što ga je Sebe otkrilo.
Da biste hopsali, potrebna je odlučnost. Sjećate se odlučnosti? Škola, posao, faks, momak, cura…sjećate li se kako ste ovo sve naganjali, čvrsto i nepokolebljivo? Jeste li morali patiti da bi pronašli ljubav svoga života? Odlučnost se temelji na djelovanju i to je jedino što se računa. Ako ne djelujemo, onda ćemo patiti.
Patnja nastaje i pretjeranom fokusiranošću (koja je prikrivena žudnja). Što čistim dok hopsam? Što želim čistiti? Što trebam čistiti? Kako da čistim moju bolest?
Sve to što treba čistiti je – patnja!
Čistim kako bih se probudio. Čistim sve što blokira Ljubav u meni. Kada kažem “Volim te”, onda se razrjeđujem i prolazim kroz zidove, brda, planine i mora u Beskonačnost. A zapravo tu sam, jer Sebe je u svemu ovome. Čistim kako bi izašao iz okvira patnje, bacio taj oklop u staro željezo, pa bistrim pogledom zurio u divote oko sebe.
Iz Sebe.
– Neno Lubich
Ho'oponopono Tehnika 