Važnost otpuštanja straha u vremenima u kojima živimo: Mabel Katz i Richard Sacks

children-2857263_1920

Mabel Katz i Richard Sacks – 1. dio

M: Richarde, želim reći da smo se tek upoznali. Prije tjedan dana si me kontaktirao zbog važnosti Ho’oponopona u vremenima u kojima živimo. Sviđa mi se to što imaš za podijeliti s drugim ljudima, o strahu, oprostu, virusima i svemu. Mislim da je sada jako važno da ostanemo svjesni i ne prepustimo se strahu. Najprije bih voljela znati nešto o sljedećem. Spomenuo si da si rođen sa sjećanjima iz prošlih života i voljela bih čuti o tome.

R: Da, sjećam se malo da sam ranije nekoliko puta bio ovdje i svakako znam da nisam iz ove dimenzije, kao ni nitko od nas…

M: Naravno.

R: Sjećam se malo o onome između, prije nego sam došao ovaj put, kada nisam bio u fizičkom obliku. Sjećam se rođenja i smrti što je jako utjecalo na način kako promatram stvari.

M: Naravno, naravno…

R: Uopće me ne brine smrt, znam što ona jest, a to nije ono što su nam je rečeno. Smrt je samo promjena okoline i oblika. Ne želim uzdrmati ničija religijska uvjerenja. Nije mi želja nekoga uvjeravati u bilo što.

M: Ja se ne sjećam prošlih života, rođenja i smrti, ali sam došla do točke da se ne bojim smrti i to daje takvu slobodu. To je užitak života jer si prisutniji u sadašnjosti, inače stalno nastojiš izbjeći nešto, tj. smrt.

R: Potrebna je dublja opuštenost za jasnu osviještenost i unutarnji rad. Ako si napet, što svatko od nas jest na nekoj razini, imaš ograničenu percepciju.

M: Točno tako, nikad nisi prisutan.

R: Da, strah od smrti je samo primjer straha…

M: Da.

R:…i otkrio sam da se ničega ne treba bojati.

M: Prekrasno. Kada si spomenuo dublji osjećaj mira, to je kao kada sam pronašla svoj put Ho’oponopono i prestala ići svaki vikend na drugi seminar pokušavajući naći mir. Uvijek kažem ljudima da dijelim Ho’oponopono jer je to moj put, ali znam da postoje različiti putevi. Ideja je kad nađeš ono što ti odgovara, to ti daje mir, slobodu i neovisnost.

R: Tako je, mislim da svi, bez iznimke, imaju unutarnje vodstvo. Važno je to osvijestiti i opustiti se da bi se vodstvo moglo slušati. Nitko nije ovdje slučajno. Vodstvo će te odvesti tamo gdje trebaš biti.

M: Najvažnije je da svi imamo svrhu. Nedavno sam držala tele predavanje i ljudi uvijek pitaju: Koja je moja svrha? Odgovorim da je možda tvoja misija biti majka. Možda trebaš donijeti posebnu dušu  na svijet koja će donijeti mir. Možda je svrha jednostavno biti majka.

R: Da, i sa svim lekcijama koje idu s time, jer izvana odgajaš dijete, ali iznutra stalno dobivaš lekcije ako si otvorena prema njima.

M: Točno tako, sve je prilika za rast. Drago mi je što razgovaramo o smrti jer volim tu temu. Imala sam privilegiju, dar, blagoslov odlaska moje majke. Ona je prakticirala sve o čemu podučavam, nije se uopće bojala smrti, čak je tražila od ljudi da ne plaču. Govorila je da joj tako odmažu, zadržavaju je. Također je govorila da je završila posao na zemlji i da mora otići. Čak je i telefonirala ljudima da bi im rekla: Molim vas pustite me da odem, nemojte plakati za mnom.

R: Smrt je lakši dio, tada si gotov sa svime, oslobodiš se i stvari postanu bolje. Ali teži dio je kad si još uvijek ovdje, a to se zove biti živ, znaš. To je teže.

M: Znam, pitam ljude jesu li čuli za nekoga tko je imao iskustvo  bliske smrti i htio se vratiti natrag. Nitko se nije želio vratiti. Svi kažu: Pa, čuo sam glas da još nije moje vrijeme…ali onda počnu opisivati neopisivo, mjesto na koje su otišli. A mi ovdje čvrsto držimo sve što posjedujemo. Jedna od krasnih lekcija koju nas smrt uči jest da da odlazimo bez ičega. Samo sa iskustvima, i  nadajmo se, lakši da možemo ići na višu razini. Kad diplomiramo.

R: Zapravo odlaziš s onime što je jedino bilo istinski tvoje.

M: Točno,  odlazimo s čime smo i došli. Možeš li zamisliti da većinu vremena obraćamo pažnju na nevažne stvari i mislimo da smo zbog tih stvari ovdje? Da bismo bili uspješni, imali ne znam koliko novaca u banci, da bismo vozili određen automobil. Sve je to lijepo, ali jako je važna ravnoteža. Možeš imati dobar život, ali znajući da to nije to. Tako također postižeš mir.

R: Da, zapravo učimo uklopiti dvije razine u jednu. Što god naučimo iznutra, prenosimo to na aktivnosti i odnose, mijenjamo ih  i to nam pokazuje kakvi smo mi iznutra.

M: Uvijek kažem, potrebno je imati ravnotežu u svemu. Mi smo duhovna bića, hvala Bogu da smo se probudili i znamo da nismo ovo tijelo, ali sada smo ovdje i imamo tijelo  te moramo se brinuti za njega. Bit svega  je ravnoteža. Govoreći o ravnoteži, jedan od razloga zašto smo ovdje s Richardom, jest sve ovo što se događa u svijetu. Jako mi je važno da podržimo ljude u tome da se ne prepuštaju strahu, da se toliko ne angažiraju, da budu prisutni itd. Prije ovog susreta rekla sam Richardu da ne želim unositi nikakvu negativnost. Ovdje smo da nađemo i damo rješenja, mir…Richard mi je rekao nešto važno što ima veze s ravnotežom. Istina, ali moramo znati što se događa jer sada smo ovdje. Moramo znati što se događa makar da budemo budniji, svjesniji i da donosimo bolje izbore. Richarde, reci nam nešto o svojim otkrićima kako bismo imali kratak pregled tako da možemo biti pripravniji za znakove kako bolje odabirati.

R: Govoriš li čega moramo biti svjesni na fizičkoj razini?

M: Pa, doći ćemo i do fizičkog, ali mislim da si rekao kako proučavaš tamne sile da bih bolje razumio oprost i kako bi se zaštitio.

R: Da, osjetio sam da kad ću već biti ovdje neko kratko vrijeme, a to je životni vijek, bez obzira koliko trajao…kao što si rekla, svrha je prva stvar. Što ću raditi ovdje? U ovom trenutnom procesu nisam zabrinut za budućnost jer znam odakle dolazim. Sve mi je to u redu, ali htio sam činiti dobro dok sam ovdje da ljudi i drugi životni oblici na ovom planetu imaju neku korist. Želio sam pomoći svima koji prolaze teške trenutke te sam otkrio ako želiš pomoći ljudima, prvo se moraš pobrinuti za sebe. Moraš razviti vlastitu svjesnost. Prema mom mišljenju, neki od prvih… skrećem s teme na temu, znam, oprosti, želim reći mnogo toga…

M: U redu je.

R: Neki od prvih duhovnih asketa su mislili da je duh dobar, a tijelo loše. Oni ekstremni bi hodali okolo i bičevali se samo kako bi pokazali koliko su duhovno napredni i da znaju koliko je tijelo zlo. To nije ono što sam ja otkrio. Sve je odraz Duha, Boga, ili koje god ime koristite za mjesto odakle ste došli. Tijelo je nevjerojatno. Uopće nije zlo, nije loše.

M: Da, slažem se. Bog je smislio ljudsko tijelo, zar ne?

R: Da, tijelo nije pogreška. To je tvoje vozilo, tebe kao čistog duha i svijesti, jer to je ono što jesi, a ne um. Ovo su samo moja otkrića, ne govorim drugima da griješe.

M: Ne, Richarde, u redu je. Ja uvijek govorim da ne postoji nitko tko sigurno zna. Dijelim samo one stvari koje su meni u redu. Neće se svi složiti s tim.

R: Upravo tako. Sve je u redu. Ne tražim slaganje.

M: Ni meni to ne treba.

R: Otkrio sam da smo mi  jedinstvena svijest. Čak i dok smo ovdje. U našoj istinskoj biti nemamo oblik ni um. Došli smo iz nečega dok se još ništa nije manifestiralo. I sada smo ovdje usred ove relativno spore, guste vibracije koju nazivaju stvarni svijet. Čula si za to? Svuda je oko tebe.

M: Da.

R: I morali smo imati vozilo da bismo iskusili svijet jer čisti duh i materija se moraju nekako povezati. Vozilo koje je nastalo iz svijesti kao i sve ostalo. Ne postoji ništa što nije stvoreno iz originalne čiste svijesti. To se pomalo slaže s religijama koje kažu da je Bog sveprisutan, da je svuda. To je moguće jedino ako je Bog jedino biće koje stvarno postoji. Otkrio sam da je to istina. Tijelo je stvoreno od čiste svijesti koje vibrira na nižoj razini, ono je vozilo koje nam omogućuje iskustvo života. Nije samo inteligentno što su prvi otkrili kiropraktičari, točnije Daniel David Palmer 1895. godine. Kiropraktika i ostale prirodne terapije se temelje na tome da je tijelo inteligentno. Otkrio sam da tijelo nije samo inteligentno, nego je i svjesno, svjesno je sebe. Tijelo je samosvjesno biće što je prilično nevjerojatno.

M: Ja imam kiropraktičara koji priča s mojim tijelom i vidim kako mu tijelo odgovara, ha ha.

R: To se stvarno događa.

M: Svog kiropraktičara zapravo zovem čarobnjakom, ha ha.

R: I ja sam imao takvog učitelja, ranije u šezdesetima. No dobro, tijelo pokušava komunicirati s tobom putem svoje svijesti još otkako je začeto. Što se ne bi moglo dogoditi ako nisi bila tamo. Objasnit ću  jer ovo može zvučati čudno…

M: Meni nije čudno, ali ako želiš objasniti, samo izvoli.

R: To je omogućilo poredak DNK stanica, ali to je široka tema za koju bi trebalo najmanje deset emisija.

M: Naravno.

R: No bit je u tome da je tijelo od početka bilo odraz tvoje osnovne svjesnosti, kad su se stanice počele dijeliti. A DNK se poredao na točno određen način kako bi stvorio upravo onakvo tijelo kakvo ti je potrebno da bi mogla iskusiti sve što trebaš u ovom životu. Potpuno jedinstveno. Zato, ako se pažljivo zagledaš u oči novorođenčeta, možeš vidjeti da nije posve novo, tijelo jest novo, ali ne i osoba.

M: O, vau.

R: Ako ne slušamo vlastito tijelo, propuštamo veliki izvor informacija i znanja. Broj informacija koji možemo dobiti od tijela ako smo dovoljno pozorni, je gotovo neograničen. Zdravlje je važan element. I zato ne valja govoriti: Ja sam duhovan, ne treba mi zdravlje. Tijelo je stvoreno u skladu s prirodnim principima, kao što je dizajniran automobil i potrebno mu je gorivo. Ako u njega naliješ nešto što nije gorivo, neće raditi bez obzira u što vjeruješ. Postoji stanje koje možeš postići, npr. upravljati automobilom snagom volje, ali to će voditi pogreškama koje svakako neće pomoći.

M: Ja sam bila viša računovotkinja ovdje u SAD-u i kada sam otkrila duhovni svijet to je bilo nešto novo i više nisam obraćala pozornost na tijelo, ni na mnoge stvari, a jednog dana sam rekla: Što se to dogodilo? Shvatila sam, kao što smo već spomenuli, da je u svemu potrebna ravnoteža.

R: Moraš znati gdje se nalaziš i početi od toga.

M: Znatiželjna što misliš o novcu i svjesnosti iako to nije tema današnje emisije.

R: I ta tema ima nekoliko razina…

M: Mnogo ljudi ima novčane probleme pa me zanima što ti imaš za reći o tome.

R: Neću odgovoriti samo u nekoliko riječi, jer da bismo zaista razumjeli ovaj koncept, trebamo razumjeti zašto Ho’oponopono djeluje. Treba znati sljedeće. Tijelo je svjesno biće koje ima osobnost, ne samo svijest. Kod većine ljudi je na razini dvogodišnjeg djeteta. Ponavljam, ne radi se o uvjerenju, otkrio sam da zaista ima osobnost. Ako želiš imati dobar odnos s dvogodišnjim djetetom, trebaš komunicirati na toj razini, razumjeti njegovu psihologiju i što mu je zabavno. Djeca vole znati da imaju sigurnost, da ih roditelj voli i brine se za njih, a ne da ih pošalje igrati igrice da se može opijati. Tako se djeca ne odgajaju ispravno. Trebaš obraćati pozornost na njih,  znati što rade, ostati u kontaktu i voditi ih kako bi odrasli do svog potencijala. Takvi su tijelo i um također. Um je često krivo shvaćen. Slažem komadiće informacija, ne mislim predugo govoriti, ali ti komadići su važni i direktno odgovaraju na pitanja i vežu se na osnove Ho’oponopona.

M: Rekao si da je i um dvogodišnje dijete što nam daje potpuno drugačiju percepciju. Sa stajališta Ho’oponopona, um nije pogrešan, samo ne želimo da nas kontrolira. Tako da možemo doći iz dijela nas koji zna, unutarnje mudrosti koju svi imamo. Um treba doživljavati poput djeteta. To je potpuno novo objašnjenje uma i mnogim ljudima može biti lakše shvatljivo. Lakše je razgovarati s dvogodišnjakom nego s 40-ogodišnjakom, znaš, pokušati ga uvjeriti. To je potpuno drugačiji odnos.

R: Tako je.

M: Mislim da je takvim odnosom lakše upravljati.

R: Želim reći da imaš dvoje napuštene djece. Moraš biti dobar roditelj i svakome od njih reći: Žao mi je što sam vas čitavog života zanemarivao.

M: Dodat ću, ne znam hoćeš li se složiti s tim, ali rekla bih da imamo troje djece. Podsvjesni um je s nama u svim životima i ima sve podatke, dakle sa stajališta Ho’oponopona je također napušteno dijete. Lakše je shvatiti da imamo posla s djecom. Mislim, ljubavlju možeš sve iscijeliti. Sve što djetetu treba jest ljubav.

R: Ljubav je stvoritelj…

M: Priznanje, prihvaćanje, divljenje, poštovanje…

R: Ljubav je sinonim za svjesnost, to se nekako pobrkalo, ali ljubav je uvijek bila prisutna. Razlog zašto vidim dvoje djece, a ne troje je taj što um uključuje sve informacije, ne samo o fizičkom svijetu, nego i o višim razinama. Slažem se, s nama je u svim životima, ima sve informacije i sjećanja. To je smiješna kombinacija jer mala, dvogodišnja osobnost posjeduje ogromno skladište informacija. No otkrio sam da je sposobna odrasti u nevjerojatno biće puno potencijala, ali to nismo mi.  Um drugačije gleda na podsvijest, nego što mi gledamo. Nama je podsvijest samosvjesno biće koje je potpuno svjesno svih informacija. Ali um ju tako ne doživljava, nego samo mi jer još nismo ostvarili punu vezu s njom.

M: Tako je.

R: Sve je povezano, dio kojeg mi vidimo i ogroman dio od 99 % koji je nesvjestan.

M: Čak i Kabala kaže da imamo samo 1 % svjesnosti. Dakle, da se vratimo na novac…

R: Neću to zaboraviti.

M: Onda dobro, pustit ću te da odgovaraš. Meni je to važno jer se isto radi o prisutnosti i ravnoteži. Smatram da novac ima svijest, Bog se također nalazi u novcu. Novac je jedan od pogrešnih programa koje imamo.

R: Dobro, sada dolazimo do toga zašto Ho’oponopono djeluje u fizičkom svijetu. Sve je svjesnost. Riječi su nedostatne da opišemo o čemu govorimo.

M: Naravno, razumijem, ali pokušavamo objasniti riječima.

R: To je poput impresionističke slike gdje slikari nisu crtali fotografske slike, nego su određenim bojama slikali oblike, a kada gledamo takvu sliku, um sve poveže zajedno, npr. kao kod slavnih francuskih impresionista. Tako koristimo engleske riječi ili bilo kojeg drugog jezika. Pokušavamo slikati dovoljno sugestija tako da možemo prenijeti osjećaj da bi svatko tko ovo sluša shvatio što mislimo. Ideja da sve dolazi iz svijesti znači da sve oko nas što izgleda čvrsto, jest takvo samo zato što mi to tako doživljavamo putem osjetila. Osjetila su prilagođena dijelu elektromagnetskog spektra koji nazivamo vidljiva svjetlost. Oblike ne čini samo svjetlost. Kada dodirneš nešto čvrsto, frekvencija koja iz toga vibrira je ista kao i ona u tvom fizičkom tijelu. Zato to osjećaš kao čvrsti otpor. Mnogima od nas kada smo bili djeca su dani modeli atoma s kuglicama i štapićima povezanih na različite načine i u različitim bojama. Ne znam jesi li to vidjela.

M: Mislim da  imam ideju o čemu govoriš.

R: To je set smeđih štapića koji ulaze u rupe u kuglicama i od njih možeš svašta oblikovati. Dakle, u osnovnoj školi su nam dali model atoma. Vanjske kugle su predstavljale elektrone, a u sredini su bili protoni i neutroni s jezgrom. Ovakav način prikazivanja atoma je pogrešan. Ako želiš vidjeti pravi prikaz, trebaš otići u Sikstinsku kapelu u Italiji gdje je na stropu Michelangelova slika. Ako od sredine stropa povučeš nit do pola puta do poda, na kraj niti staviš zrno riže i zamisliš da je to jezgra. Zatim imaš nekoliko zrnaca prašine koji idu okolo s vanjske strane sobe koji predstavljaju elektrone. To je pravi prikaz atoma. Kada to vidiš kao atom, a ne onaj mali model, većina je tzv. prazan prostor, navodno prazan, ali nema subatomske čestice već je prazan. Subatomske čestice poput elektrona pojavljuju se i nestaju, dakle ni one nisu čvrste. Tijelo i fizička stvarnost su napravljene od tih stvari i jedva da postoje ovdje, samo ih mi doživljavamo kao čvrste. Kada se počneš baviti  kvantnom fizikom, počneš s razumijevanjem da istraživač, a to si ti, te ovaj veliki eksperiment, što je tvoj život, utječu na ishod eksperimenta. To je bio veliki napredak u razumijevanju. Ako pođemo dublje, istraživač kontrolira eksperiment, on ga je stvorio i misli da postoji izvana. To uključuje ne samo novac nego i sve ostalo u fizičkom okruženju, tijelo koje si projicirala, pa čak i um koji nije fizički nego je također projekcija svijesti. Um nije mozak, nije intelekt. Um je svjesno biće koje ima pristup svim tim stvarima. Kad se radi o svakodnevnom životu i novcu, shvatiš da je to projekcija svijesti koja je projicirana kroz um. Um je poput malog djeteta kojeg je roditelj napustio, a to smo mi, jer nismo znali za njega.

M: Naravno.

R: Uzrujano je jer djeca ne vole biti napuštena. Ne osjećaju se dobro, boje se, ljute se, ne znaju što da rade. Pokušava dobiti našu pažnju duže od ovog života, jer kao što si rekla, um može nadživjeti tijelo. Um nije mogao dobiti pažnju, pa što je napravio umjesto toga? Ovo je važno za tvoje pitanje. Ima sposobnost projiciranja slika poput filmova u 3D i više dimenzija koji izgledaju posve stvarni. Um to radi cijelog našeg života, a mi ne samo da smo to prihvatili kao stvarnost, kao sliku našeg svijeta, nego i  kao sliku tko smo mi. Sve je lažno, sve je projekcija.

M: Mi smo poput lažne vijesti, ha ha.

R: Slično tome, to je stvarna projekcija, ali nije stvarni život. Kao kada u kinu vidiš platno  misliš da je to stvarno, da se stvarno događa i vidiš sebe kao glavnog glumca pa kažeš: Čekaj, ovo želim promijeniti, hoću više novaca i raditi stvari drugačije, želim biti drugi lik, pa otrčiš do platna i pokušaš maknuti slike, ali nema nikakvog efekta.

M: O, da, mi uvijek kažemo da treba otići do projektora.

R: Pokušavam reći da je projektor um, to dvogodišnje dijete. Možeš zamisliti um kao dijete koje sa sobom nosi čarobnu igračku, a to je multidimenzionalni projektor. Umu je to utješna nagrada, kontrolira naš život jer projicira našu stvarnost. Nije to želio činiti, ali nije mogao dobiti našu ljubav, uvažavanje i brigu, pa mu je jedino to preostalo. To se može promijeniti…

M: Tako da se mi mijenjamo…

R:..tako da mijenjamo odnos s djetetom, zapravo s oboje, ali u ovom slučaju s umom. Sjeti se da jedna od četiri fraze u Ho’oponoponu  Žao mi je. Mi umu zaista dugujemo ispriku jer smo ga ignorirali misleći da je nekakvo intelektualno sredstvo. To je biće poput djeteta i ako to uspijemo shvatiti…sjeti se da u našem projiciranom svijetu možemo razgovarati sa svima koje vidimo.

M: Želim dodati da u Ho’oponoponu Žao mi je, molim te oprosti mi znači da postanemo ponizni i preuzmemo 100% odgovornosti. Odgovornost dolazi prije Žao mi je, oprosti mi. Kažemo: Žao mi je zbog bilo čega što je u meni. Zapravo postajemo poput male djece pred Bogom, jer Bog je jedini koji može transmutirati.

R: Bog je zapravo jedino biće koje postoji.

M: Točno, znači to je ideja Ho’oponopona, preuzimanje 100% odgovornosti i definitivno Žao mi je. Na seminarima radimo proces povezivanja s unutarnjim djetetom u kojem tražimo oprost od djeteta zbog toga što smo ga napustili.

R: Upravo o tome govorim.

M: Da, to je prilika za povezivanje i ispričavamo se djetetu što se osjećalo napušteno ili zanemareno. Također se zahvaljujemo djetetu na svemu što radi za nas.

R: Točno tako, dio s Hvala ti je isto jako važan, sve lijepo pristaje zajedno, jer kada želiš iscijeliti odnos s napadnutim djetetom, ne tučeš ga, to neće donijeti dobar rezultat. Nesvjesni roditelji kontroliraju svoju djecu putem straha. Pokušavaju ih zastrašiti pa kažu: Ako to ne napraviš, bit ćeš stvarno u nevolji. Čak i ako dijete posluša, tražit će načine da vrati tom roditelju. To nije ono što dugoročno želimo.

M: Doktor Ihaleakala je uvijek govorio da je unutarnje dijete naš najbolji partner. Ako želimo promijeniti što privlačimo, manifestiramo u životu, trebamo raditi s unutarnjim djetetom.

R: Unutarnje dijete je poput dvogodišnjaka s nuklearnim oružjem, ne želimo mu pristupiti na krivi način. To je moćno, moćno biće, pogledaj što projicira. Sve što smo mislili, pretvorilo se u stvarni život. Kada smo ponizni…

M: To je jako važno.

R:..to nije lažno.

M: Nismo znali bolje.

R: Tako je, jako nam je žao jer nismo znali bolje. Ne okrivljujemo se, nego kažem da nam je žao. No dobra stvar je da će odsad biti mnogo bolje. Umjesto da špotamo um što nas je stavio u teške situacije, kažemo: Pa, umu, ovo je jako impresivno. Uvjerio si me da sam netko tko uopće nisam.

M:  Da sam ograničena žrtva.

R: Da, to je bilo impresivno, napravio si odličan posao, nije bilo zabavno, ali impresioniran sam tvojim sposobnostima, ali sada ćemo imati zabavan zajednički život. Malo dijete se želi zabavljati, nije ga briga za složene filozofije, samo ga zanima koliko će igra biti zabavna. Hoće li biti zabavnije nego ono što je radio bez nas. Mi sada trebamo umu ponuditi odnos koji će ga oduševiti, odnos roditelja koji ga prihvaća, cijeni i voli.

M: Prekrasno. Dobro, koja su tvoja otkrića? Zanimaju me otkrića o Ho’oponoponu. Uvijek sam znala da u tome nešto ima, zato sam to i odabrala. Ali sada je svijet kompliciraniji ili izgleda tako. Dok idemo kroz tunel kako bismo ugledali svjetlo. Nimalo ne sumnjam u važnost Ho’oponopona u našim životima. To najprije, jer prvo se mi moramo iscijeliti i biti dobro. Ali kako možemo pomoći svijetu kroz Ho’oponopono?

R: U redu, skoro smo došli do tog koraka, samo nadograđujem slijed.

M: Oh, dobro.

R: Jednom kad se odnos s umom iscijeli, tako da smo dovoljno ozbiljani i iskreni kako bi nam um mogao  povjerovati, jer um ne možemo prevariti lažima.

M: O, ne, jer je poput djeteta. Uvijek kažem da djeci ne možemo lagati, mi samo mislimo da možemo.

R: Kad pričamo s umom ili s drugim ljudima, riječi su poput vala. Ono što zapravo prenosimo su osjećaj i frekvencija, koji ulaze u naše riječi i daju im sadržaj. Na taj način možeš nekoga pozdraviti s energijom od koje će se osjećati užasno, ili ga možeš pozdraviti tako će biti presretan i inspiriran zbog energije koju smo prenijeli. Jako je važno biti svjestan toga u svim oblicima komunikacije jer ne pričamo samo riječima.

M: Slažem se.

R: Isto je i što se tiče razgovora s umom. Trebamo reći sve dobro o njemu, o njegovim impresivnim sposobnostima zatim kažemo: Odsad ću biti s tobom, više neću biti roditelj koji te zanemaruje. Imam neke stvari oko kojih bi mi mogao pomoći. To su igre za odrasle koje su mnogo zabavnije od bilo čega što si dosad radio. Bit je da više ne moraš projicirati lažne stvarnosti. Odlično si to odradio, ali sada se opusti i radi nešto posve drugačije. Ako zamislimo radio teleskopski satelit koji traži zvijezde, koji je usmjeren prema tlu i projicira stvari na tlo. Umjesto toga će postati prijemnik, okreće se prema gore, simbolički govoreći, prema Duhu, Bogu, Izvoru ili kako god to želiš imenovati. Duh je projicirao strujanje koja ima svijest i direktno je povezano sa svime cijelo vrijeme, inače ne bi bili ovdje. To je poput ronioca iz crtića o Popaju, koji ima metalnu kacigu i cijev koja vodi do broda. To je stvarno, jedino je u drugoj dimenziji. Spušta se sve do fizičke razine, do ove niske razine svjesnosti. Davalo nam je kisik, što je svijest, otkako smo otišli. Još je uvijek tamo samo mi nismo obraćali pozornost. Dakle, to strujanje, koje je daleko više od bilo koje čarolije, to je sve, to je naša bit.  Sada, funkcija uma je, umjesto da projicira lažne stvarnosti, da  se okreće se prema nadolazećem strujanju i uči ga primati. I radeći to, strujanje se širi.

M: Zapravo, to radimo u Ho’oponoponu kako bismo mogli primiti više inspiracije u životu, kako bismo mogli djelovati iz inspiracije, kako bismo dobili dopuštenje da govorimo iz inspiracije, kako bi brisanje stvorilo prazan prostor za dolazak nove informacije.

R: Da, ne moramo stvoriti inspiraciju i shvatiti što je ona…već je potpuna.

M: Naravno, i ne moramo shvatiti prošlost. Ljudi žive u prošlosti pokušavajući ju analizirati, žele znati ili traže nekoga koga će okriviti.

R: Psihoanaliza nikada ne završava.

M: Sada možemo slobodno živjeti i uživati..

R: Sve stvari iz prošlosti, traume i slično su otisnute u programe uma koji se projiciraju. Jednom kada um prestane projicirati programe, analiza više nije potrebna. Kada se program ugasi, detalji o njemu više nisu važni. Umjesto toga primamo inspiraciju koja uključuje sve što je potrebno, čak i one dijelove koje još ne znamo.

M: Da.

R: Sve je jako jednostavno. Kako se to slaže s Ho’oponoponom? Jednom kada um promijeni fokus, moć koja ulazi u Ho’oponopono je drugačija. Sada se vidimo na drugačiji način. Mi smo duh i znamo da je um naše dijete, um nismo mi Znamo i da je tijelo naše dijete, također nije mi. Mi bismo trebali biti roditelj, a ako nismo načinjeni od uma, čak ni od energije ili fizičke tvari, što je ostalo? Mi smo svijest.

M: Tako ponovno postajemo promatrač, zar ne?

R: Da, čim smo promatrač i za to postoje određeni alati…npr. um je projicirao mantre, neprekidnu struju misli od kojih svaka ima svoju emociju. To smo prihvaćali kao stvarnost. Ako se dovoljno odmaknemo i promatramo tijek misli, čim ga gledamo, mi više nismo to. To potpuno mijenja našu perspektivu.

M: Da, definitivno.

R: Ali onda kada imamo neku situaciju ili osobu prema kojoj želimo usmjeriti Ho’oponopono, dolazimo kao svijest bez granica. Kad pogledamo četiri fraze, Žao mi je znači da nam je žao što smo projicirali takvu situaciju kroz um, a to je bila samo slika. U tom smislu, a to je jedan od izazova Ho’oponopona, ako pogledamo negativne stvari, bilo u odnosu ili u svijetu, neke od njih se čine kao da nisu naša krivnja, npr. druga osoba to radi. Npr. ja sam iskren i pokušavam hopsati, a druga osoba to radi, pogledaj ju samo…

M: Da, naravno.

R: Imamo naviku okrivljavati ljude i okolnosti. Razlog zašto to nije istina, a to mi je pomoglo s izazovom u Ho’oponoponu, je taj da je naša cijela projekcija, što je opet povezano s kvantnom fizikom…Cijela naša projekcija kroz um, koji čeka našu pažnju, uključuje postupke svih ostalih. To je istinito za sve. Ono što dobijemo jest slika nevjerojatne međupovezanosti i sinkroniciteta između različitih projektora, jer sjeti se da je svaka osoba jedini projektor svoje cijele stvarnosti. Ta osoba je projektor za svoj svemir, zatim ova, ti i ja također. Kako to da nisu u sukobu? Jer je sve međusobno isprepleteno u nevjerojatnoj složenosti.

M: Da to je nevjerojatan televizijski šou.

R: Moramo doći do točke kad znamo da smo mi to napravili, ali nismo zbog toga loši.

M: Tako je, ovdje ne govorimo o krivnji, nego o odgovornosti.

R: Vrlo su različite. Razlog zbog smo odgovorni, nije samo u tvrdnji Dobro, ja sam odgovoran, nego zato što i jesmo odgovorni. Zato što je naš um projicirao cijelu ovu stvarnost.

M: Kad smo svjesni, želiš biti i odgovorni jer to je put ka slobodi. Način kako se osloboditi.

R: Tako je. I u početku kažemo da to ne želimo jer to znači da smo i krivi. Ne, nema osude. Pravda je jako veliki nesporazum. Pravda vjeruje da ljudi moraju biti kažnjeni za svoje pogreške, loši ljudi moraju jako patiti.

M: To su programi, kao što si rekao. Ljudi se povrjeđuju, jer je tijelo bilo loše.

R: Da, ljudi ne razumiju koliko smo duboko svi povezani. Dubina u kojoj smo svi povezani ne odnosi se samo na to da smo svi jedna obitelj, što i jesmo, nego i na to da smo svi mi jedno biće na različitim razinama. To ne znači da nemamo vlastitu osobnost, jedinstvenost. I dalje to imamo, ali ispod svega toga je jedno biće koje postoji u svima. Dakle, kako gledamo druge ljude, tako gledamo sebe i obrnuto. Ako se osuđujemo, nema šanse da možemo nekoga voljeti. Bit će zamršenih uvjeta, jer ne možemo se drugačije odnositi prema ljudima od onoga kako se odnosimo prema sebi. Osuđivanje sebe nije vrlina.

M: Npr. željeti nekoga da nas voli, ako ne volimo sebe i ne prihvaćamo se.

R: Tako je, ali ako dođemo u dodir sa sobom, osoba s kojom želimo biti u vezi će nas pronaći. A ostali odnosi će se poboljšati ili promijeniti. Ljudi koji nisu spremni odnositi se prema nama na drugačijoj razini, će jednostavno nestati ili će biti u poslu negdje drugdje.

M: Dobro.

Prevela: Jasenka Bizjak

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s