ODNOSI su nešto u našim životima što nas, hoćeš nećeš, mnogo, možda čak najviše, okupira. Ljudi često razgovaraju o nekoj trećoj osobi, koja ih je povrijedila i ražalostila, naljutila (ma zamisli ti što je ona napravila i slično), nije napravila ono što smo očekivali i ono što je ‘trebala’ napraviti itd itd…
A kad pogledaš, ispod svega toga stoji naša izvorna potreba da smo JEDNO. Svi želimo , bili toga svjesni ili ne, voljeti i biti voljeni, biti kap koja se je spojila s oceanom… jednostavno ta čežnja je dio nas kao što je mokrina dio vode, ili toplina dio sunca, ili kao što je miris dio cvijeta… tako i mi želimo biti dio Boga. Koji paradoks: mi to zapravo i jesmo, mi smo oduvijek i zauvijek dio Boga, ali kao da smo to zaboravili i nagomilali na sebe sve te silna lažna vjerovanja o sebi, pa ljutnjama, tugama, željama za ovim ili onim nastojimo ponovno steći ono što osjećamo i mislimo da nam pripada. Samo smo eto zaboravili tko smo, pa tražimo na krivim mjestima… i onda naravno da smo tužni, ljuti i svašta još.
Volim vas!!!
– Dena Žuvan
Krenuli su padati slojevi lažne kože koju sam obukla za života. Celofani i folije raznih boja, mirisa, tekstura… Sve sam ih kao simbole sjećanja grčevito lijepila uz sebe i nesvjesna grčila se i gušila se omotana njima.
Po svojim sjećanjima sam sudila druge… Često nepravedno. Po sjećanjima sam birala strahovati od življenja. Po sjećanjima sam odredila tko sam i tko nisam. I tko si, a tko nisi.
Padaju slojevi. Osjećam tremu od ogoljenosti pred samom sobom te znatiželju i uzbuđenost u isti tren jer otkrivam onu koja diše i voli!
Kada padnu slojevi… ostat će Ljubav… Ona nije sloj…ona se ne rasplinjuje i ne čisti od mene/tebe/nas… Ona je nositeljica! Ona je naša srž!
Predugo je Ljubav u nama bila trpni nosivi stup nama i našem smeću. Ne možemo preko noći iznjedriti je na vidjelo… Bilo bi nam nepodnošljivo.
Poput očiju naviknutih na naočale i mrak, pri naglom izlaganju svjetlu one se oštećuju…. Poput čovjeka izgladnjelog kojeg ne smijemo najesti naglo!
Budimo strpljivi u čišćenju sebe… Budimo strpljivi i osvjestimo kako određeni sloj pada točno onda kada smo sposobni podnijeti to. Kada smo spremni nositi na licu tu iznjedrenu Ljubav sjajniju i čišću za taj jedan sloj smeća.
Hoće li pasti svi moji/tvoji slojevi za ovog života? Ne znam…. Čistim… Ali kada padnu tada nećemo pričati o hvala ti i volim te… Tada jesmo Hvala i Volim…
♥
Noćas odlazim učiti kako promatrati svijet,
Utonut ću u savršenstvo, u Beskraj, zaplovit ću Morem Ljubavi.
Noćas ću vježbati kako biti Ljubav, biti Jedan Jedini, nestati u bespuću Predanosti.
Ljubav Jesam, Nula Jesam!
Jutrom krećem u svijet naučen, obnovljen, prepušten.
Ovo je prezentacija, NE seminar. Seminar će se održati 01. i 02.12.2012.g, po rasporedu.
Pre par dana izgubim karticu kojom se prijavljujem u firmu na ulasku.
Traga joj nema, ma sve sam živo pretresala i u kancelariji i kod kuće, hopsala sam grčevito jer nova kartica je i izrada koja košta (nije nekakav lep osećaj), čovek koji je izrađuje u firmi gde i radim je fin ali malo nervozne prirode… Šta da radim razmišljam jutros… moram mu prijaviti, izvaditi novac i eto…
Hops, hops dođem do njega i kažem, iskreno nemam pojma gde sam je i kako izgubila, jednostavno isparila! U redu, kaže on… izradiću vam novu s novim kodom i javiću vam za ostalu proceduru… Nakon par sati na hodniku se sudarim s istim čovekom i nasmešim, povuče me za rukav i ćušnu u ruku novu karticu uz ššššš , evo i ćuti, sve sam završio, brojevi novi, kodovi, slika, možeš IĆI MIRNO, hvala, hvala, hvala iz mene ka njemu i njegov osmeh ka meni… I da nisam je morala platiti novcem to razumete… u svakom smislu…
Volim vas, Hvala vam ♥
– Nataša Sekulović