Sve dublje shvatam da nema nikog vani

ho

 

Misli i reči mi dolaze same, nadolaze kao plimni talasi, imam potrebu da ih podelim. Hvala, hvala, hvala, oprosti mi molim te…

.

Gledam svoje ruke, izražene vene na nadlanicama, otečene i pomalo deformisane prste, koji ponekad otkazuju poslušnost, a sve češće su i bolni.

 .
Gledam kosu koja više “nije moja”, istanjila se i proredila.
.
Gledam svoje lice u ogledalu – ko je to!? Umorne oči, sve dublje bore…kako?…zašto?…dokle?
.
mk
.
Ako krenem sa “inventarom” i popisom od stopala ka temenu, bila bi to poduža lista. Godinama sam svedok tome, godinama to gledam i…ne volim to što vidim. Ne volim svoje Telo!  Ne volim Promene koje vidim!  Ne volim to što više nemam Snage onoliko koliko sam imala, a sve sam mogla sama, ništa mi nije bilo teško, snage i energije na pretek! Neću ovo, ne želim više da klizim niz ovu nizbrdicu, dostaaaaaa! Upomooooć!
 .
Gledam sebe i počinjem da shvatam. Šta očekujem od svog Tela, kako me ono može služiti na najbolji način ako je svesno da ga ne volim zbog promena koje su rezultat mog celokupnog Života!? To znači da ne volim moj celokupni Život do sada!? Ne volim Sebe!? Kako da me voli Telo, da me voli Život, ako ja ne volim njih, ako odbijam da priznam i prihvatim neminovnost Promene i Prolaznosti!?. To Telo, taj Dom moje Duše! Gde bih ja kao Duša boravila da nisam dobila tako dragocen poklon kao što je ovo Telo?
.
Sve vidljive promene, a i one nevidljive koje samo ja znam i osetim, su slova, reči, iz kojih čitam svoj Život. I shvatam, moj problem je u tome što niko sem mene neće pravilno pročitati i protumačiti te reči, a ta pomisao me povređuje. E, a to je već velik korak za mene, taj uvid. Uz HO sve dublje shvatam da “nema nikoga vani”, da  zapravo ja sama sebe povređujem, da su tuđe reakcije zapravo moje lične, duboko skrivene i od mene same, zakopane ko zna od kada, ko zna u kojoj prethodnoj generaciji, ko to zna…Jedino je važno da sada ja znam sve to, da sam zahvalna svima koji “dotaknu tu tipku” i pomognu mi da osvestim te Programe, da ih se mogu konačno osloboditi, hvala, hvala, hvala.
.
Zahvaljujući HO, učim nova slova, novo Pismo, Pismo Ljubavi… Počinjem ponovo čitati Knjigu Mog Života iz tog novog Pisma. To je potpuno nova i drugačija Knjiga!  Sagledana sada iz novog ugla, ugla Ljubavi i Zahvalnosti, i gle, nešto se počinje menjati, nešto što mi krišom i spontano, lagano razvlači osmeh, koji je dugo bio sakriven, a Srce tiho, tiho počinje pevušiti, a Telo se raduje Meni Koja se vraća Kući i Koja se budi u Ljubavi i Svesnosti  I prihvatam, Sve prihvatam onako kako Jeste, jer Sve je baš onako kako treba Biti.
.
-Dušica Popović
.
.
Oglasi

Vrijeme izlaska iz ljušture

raj

Ako kažeš nekoj misli ili osjećaju hvala ti, volim te, u tom trenutku događa se neka vrsta munjevitog shvaćanja da je tvoje biće u toj milisekundi, na neki način odvojeno od onoga čemu zahvaljuješ.

Kada kažeš hvala, momentalno se postavlja pitanje: tko govori hvala, a kome (čemu) je hvala upućeno?
Nisu jedno te isto, rekla bih..

Kao da, za trenutak, kažeš: ta misao, to nisam ja. Zato što nisam, zato tome mogu reći hvala. Jer da sam ta emocija i misao ja, ne bih mogla tome reći hvala jer ne bih toga bila ni svjesna, ne bih bila odvojena od te misli. Ako i ne osjećam da sam odvojena, onda mi hvala pomaže da se odvojim, bar za tren.
A ovako, kako sam svjesna,da to nisam ja, dobivam prostor tom nečem drugom reći hvala. I mogu tu misao ili emociju tada, uz božju pomoć otpustiti ako shvaćam da je to odvojeno od mene. A mogu je zadržati. Povuci, potegni ili otpusti. Reci mi, šta ćeš? Što ostaje kad otpustiš?

A sve počinje od toga da taj trenutni ja, kaže hvala tom nečem što nisam ja. Polako se, sa praksom, otkriva nešto veće od ja, vraća hvala tom ja koji gaji te misli i osjećaje. Na kraju ostaje samo osviješteni, očišćeni ja koji istinski vibrira kao hvala i kao volim te, tamo vibrira gdje je sve i počelo, prije misli.

Radi se o osvještavanju. Buđenju iz balona koji sada zovemo ja.
Svjesnost se širi kad shvatiš da to što misliš i osjećaš nisi ustvari ti.
Postavlja se pitanje: a tko sam onda ja?
Kome pripada moja misao ili emocija? Tko misli? Tko osjeća?

Umne tvorevine ne daju se lako. Mnogi kažu, ma šta me briga, nemam vremena se s time opterećivati, imam svoje probleme, svoj život, a čak i da se zabavljam time, pitanje je da li bi mi se svidjelo to što bih pronašla. Ima li to sve uopće smisla? Ili: ne da mi se otkrivati tko tu šta misli ili osjeća , imam važnijeg posla. I opet glavu pod pijesak zavučemo.
Ima li važnijeg posla od toga da otkriješ tko si?

Zaboravili smo puno toga. Zaboravili smo da smo zaboravili da mi nismo ono što su nas programirali da budemo, jer su njih programirali da budu, pa i one prije njih. Možda smo sada mi ti, koji napokon možemo iskočiti iz vagona, otpustiti te terete i nasljeđe predaka i izguliti sa sebe sve slojeve koji su pripijeni uz nas kao druga koža, a više nam ne trebaju. Možda će zahvaljujući nama, oni koji dolaze poslije nas, dočekati čist i uredan vagon za svjesno i putovanje s čistom ljubavi i mirno i inspirativno kroz život.

Mi smo nešto više od tog ja koji mislimo da sada jesmo. Za mnoge dolazi vrijeme izlaska iz ljušture u koju smo se omotali, ispiranja od onoga što smo upili u sebe.
Da li ostati taj mali ja – identitet, ili odabrati stapanje s većim Ja – identitetom, pitanje je sad? Poziv je tu, treba ga samo prihvatiti i raditi na tome.

Došlo je vrijeme slobode, izlaska iz zaborava. Vrijeme promatranja onog koji promatra promatrano. Vrijeme buđenja , prepoznavanja koje je veza između lažnog, pravog ja i onog što je bezgranično i vječno prisutno u ljubavi, inspirativnosti,svježoj spontanosti života. Da se to troje na ispravan način stope u jedno. Vrijeme življenja iz povjerenja, iz srca a ne potpuno iz uma. Vrijeme stapanja s većim Ja-identitetom,koji je cijelo vrijeme tu negdje..
Čak iako moram kroz dolinu suza prolaziti danima, ja odabirem potruditi se, probuditi se, proći kroz iskušenja i vezanosti, biram otpustiti ono što nisam ja i stopiti se s onim što je veće od života samog. Tamo želim ostati, želim to živjeti i udisati ljubav. Svako hvala i volim te, još su jedna stepenica bliže onome što zaista ja jesam. Zato čistim i zato idem na seminar (jer mi pomaže da brže stignem tamo gdje želim) i zato sam zahvalna. Vidimo se! Hvala ti, volim te 

-Lejla Hejja

Čišćenje programa

a

Treba biti uporan i bez očekivanja u čišćenju loših programa. Nekom treba više a nekom manje vremena da uvidi da je došlo do poboljšanja i napredaka. Dosta ima uticaja podložnost, preuzimanja kao i deljenja loših podataka , zbog nemanja 100% odgovornosti u svakoj situaciji.

Loši programi su kao virusi koji nam postepeno prodre u telo i bivamo svesni tek kada dobijemo temperaturu. A u ovom slučaju,se ispoljava tek kroz neželjenu reakciju ili događanja, koje teško kontrolišemo.
Boravak predugo u lošim emotivnim stanjima dovode do umnožavanja sličnih uverenja i stavova. Postajemo pravi rasadnik loših programa, i uglavnom završimo na nekom slepom koloseku dok ne preuzmemo odgovornost za svoj život.
Određena stanja traže dubinske promene i hitne reakcije, u zavisnosti od stepena naše upornosti i prepoznavanja da smo zaraženi.

Kritikovanje i osuđivanje drugih: Uvek nas udaljava od izvora i emocionalno pokazuje da smo u tom trenutku promašili cilj i da ne prihvatamo Božju volju. Vibraciono se spuštamo sve niže i niže, muti nam se svest i od osobe koju ogovaramo bilo iza leđa ili u nečijem prisustvu preuzimamo deo tereta, loše karme i operećujemo sebe nepotrebno. Negativne / pod navodnicima/ osobe oslobađamo sve više negativnosti a mi deo preuzimamo u svoje iskustvo. Onda počinjemo da ličimo na takve ljude, kao i da naši životi bivaju isti ili slični kao i njihovi. Delimo sa njima iste okolnosti, situacije, pa čak i način rešavanja problema.

Tuga, očajanje, preduga depresija: Boraveći predugo u takvom stanju bez nade, najpogodniji smo za sakupljanje velike količine otpada svuda iz naše okoline. Tada smo najranjiviji, podložniji raznim infekcijama i verujemo u sve što nam se kaže, dugo bivajući pod uticajem određenih mišljenja. Događa se da nam curi životna energija pa negativni entiteti koji borave u takvim strukturama energija bivaju po nekad privučeni od nas. Pomišljamo da smo pod dejstvom nekakve magije, odlazimo po rešenje na određena mesta ne znajući da je problem u nama. Tada je najlakše manipulisati sa nama.
Sila, moć i novac: Po mnogima to je najteža karma koju čovek može iskusi na zemlji kada je u vidu duhovni razvoj. Naš narod kaže ako želiš da saznaš kakav je neko daj mu silu ili bogatstvo. Zamislite samo / to naravno nije slučaj za svakoga, jer mnogi su uspeli da se usklade sa energijom novca i da je održe/ bogat i nadmen čovek koji ima uglavnom sve materijalno, koliko mu je stalo do bilo kakvog rasta. Iz njegove vizure za njega sve je idealno a ostali materijalno ne ostvareni po njemu su luzeri. Programi se tu množe i množe i ko zna. kada, u ovom ili možda sledećem životu će doći na red za čišćenje. Za takve osobe mi kažemo da su preke naravi, inpulsivni, nadmeni i dok oni misle da drže sve konce u svojim rukama ustvari sve je obrnuto. Programi u ovom slučaju prosto plešu do iznemoglosti praveći iluziju u svakom događanju.

Ovo je samo delić negativnih emocija, koji izazivaju našu blokadu u određenim segmentima života. To utiče na naš život i određuje naše situacije, odluke ,događaje i rešavanje a šta mi u suštini sami stvaramo. Šta je tek sa programima koje smo nasledili, ili programima naših predaka. Za ovo nije potrebna duboka analiza i istraživanje jer kad bi mogli da budemo svesni svih loših podataka i znamo njihov koren nastanka, nastala bi neviđena blokada i ludilo. Nije bitan problem uvek se treba fokusirati na rešenje.

Treba čistiti što više, i koristiti sve raspoložive alate. Senzibilne osobe u određenim situacijama mogu uočiti po nešto očišćeno, tako što su u ponovljenim situacijama svesnije i ne reaguju više isto po automatizmu programa. Tada problemi prosto isčezavaju, ljudi se spontano mire i otvaraju se šanse za razne vidove stvaranja.
Pozdrav svima čistimo, bez osvrtanja na rezultate, oni moraju doći, ali nisu uvek za nas vidljivi….
H.H.H.

Vladimir Tamindzic

Hopsaj najbolje kako znaš… to je dovoljno!

amraa

Za hopsanje često čujemo da je važno da ga prakticiramo bez očekivanja što može zbuniti jer hopsamo upravo kako bi došlo do neke promjene. I nema ničeg loše u tome da želimo da nam život bude lakši i ljepši. Otpuštanje očekivanja se ne odnosi na to da se odreknemo rezultata već da se odreknemo oblika u kojem će promjena doći. No, prije ikakvih rezultata dolazi možda najveći teret očekivanja, a to su očekivanja koja imamo od samih sebe.

mk

Bez obzira što radimo, dovoljno je raditi onako kako znamo u tom trenutku, a kad ćemo znati bolje onda ćemo raditi bolje. Kad uvijek iznova preispitujemo ono što nam je poznato onda rastemo, a istinski učitelj čak će reći neka obavezno preispitujemo njegove riječi. Prihvatimo li poziv duhovnog rasta, konstantno preispitivanje i obogaćivanje prakse postaje dio puta. To ne znači da trebamo sumnjati na svakom koraku jer postoji razlika između sumnje i preispitivanja. Sumnja razara, dok preispitivanje stvara. Sumnja donosi paranoični drhtaj pred svakim potezom, dok preispitivanje znatiželjno traži novu stepenicu. Iako godi kad nam netko potvrdi da ono što prakticiramo radimo “dobro”, u duhovnom rastu ne postoji profesor koji će nam dati peticu.

Zamislite maltretirano i zanemareno dijete kako čuti u kutu, stisnutih ručica i uplašenog pogleda. I sad mu dođe strašna učiteljica koja mu govori da mora biti najbolji u razredu. Kako će se to dijete osjećati? Hoće li biti motivirano? Baš i ne, jel da? Kad sumnjamo u vlastitu sposobnost i popustimo pred zabludom očekivanja, onda smo mi ta stroga učiteljica. Ako se uz silni pritisak trudimo bildati pozitivnim mislima i veselim osjećajima, onda smo i dalje ta zastrašujuća učiteljica samo što sad mašemo bičem i pri tome se smiješimo. Zato su kod pristupa unutarnjem djetetu suosjećanje i nježnost jako važni.

Duhovni rast u svojoj srži je proces prisjećanja. Ovdje se ne radi o učenju nego o od-učenju pri čemu je naš zadatak oslobađati se od suvišnih uvjerenja koja prikrivaju moć u nama. Srećom, unutarnje dijete nikad ne odustaje. Trebamo mu zahvaljivati na tome tako da mu govorimo: “Znam da si tu. Hvala što si tu. Oprosti što prije nisam znao drugačije, ali sad znam. Volim te.” Budući da je upravo nedostatak ovakve nježnosti doveo do silne patnje, suosjećajna pažnja prema ranjenom dijelu nas treba biti melem za te rane.

Na putu duhovnog rasta očekivanja su popriličan izazov s obzirom da um želi mjeriti što dobivamo s onim što radimo. Možemo reći da je to i onaj naš dio koji želi da uspijemo pa vrijedi to upotrijebiti u našu korist i prisjetiti se da duhovna praksa uz povjerenje zahtjeva i disciplinu. Kad postanemo previše strogi unutarnje dijete će to shvatiti kao napad. Ipak, trebamo biti dovoljno prisebni da vidimo da li uopće primjenjujemo tehniku. Riječ je o opuštenom treningu gdje ravnotežu između ustrajnosti i prepuštanja moramo sami pronaći.

U prakticiranju tehnike trebali bismo imati čvrstinu i lakoću balona koji leprša. Kad primijetimo da su nas očekivanja prenapuhala trebamo popustiti, a opet ne smijemo dozvoliti da se posve ispušemo. Unatoč tome što naš um pokušava materijalizirati uspjeh svega što radimo, sjetimo se da svaki nevidljivi trening počinje i završava povjerenjem:

“Znam da radim najbolje kako znam. I to je dovoljno.”

Nikolina Tomašković

 

Voleti sebe

Love_Yourself

Između ostalog voleti sebe znači i to.

Preuzmanjem 100% odgovornost za sve što se događa u našoj realnosti mi se slažemo da je problem uvek u nama a ne u spoljašnjem svetu. Toga samo treba biti svestan u svakoj situaciji na koju nailazimo. Međutim tu se uvek prikrade dobro kamuflirana zamka satkana od naših emocija i uverenja. Mislimo i sve radimo na tome da počnemo da volimo sebe, a u stvari se sve više udaljavamo….ne razumeći matricu…

Ponavljamo iste obrasce u životu kukamo i žalimo se na naše prijatelje, familiju, ženu , decu.. Mrzimo stari auto, idemo na posao od koga nam je muka. Ceo takozvani spoljni svet na koji se žalimo i menjali bi ga u stvari je naša kreacija. Mi faktički mrzimo sve što smo mi stvorili, u stvari mrzimo sami sebe. Kako da onda očekujemo boljitak u našem životu kad nevolimo ono što smo u stvari mi. Pozitivne promene sporije idu ka nama jer sami sebe u potpunosti ne prihvatamo. Voleti sebe znači voleti i sve što je deo nas bilo dobro ili loše. Dobro će se utvrditi a loše će uz Božju pomoć izgubiti značaj i nestaće iz naše realnosti.


Hvala. Hvala. Hvala.

Vladimir Tamindzic

Najjednostavniji način za otpuštanje, jednostavan poput… hvala

let god

Mi smo jako zbunjeni u smislu toga zašto nam se događaju loše stvari u svakodnevnom životu, a uopće nismo loše osobe, nismo zli, ne krademo, ne varamo, želimo drugima dobro, i tako dalje. Problem je što je ono što stvara probleme nevidljivo i nalazi se u podsvjesnom bezdanu. Površina tog bunara može biti s ponekim valićem, može se ponekad malo i namreškati, i to je ono što mi vidimo. Ipak, iz njegovih dubina dolaze nevidljivi valovi ili vibracija koje čine kaos.

mk

Naša udaljenost od izvora problema je zaista nevjerojatna! Mi jednostavno nismo u stanju ni na koji način percipirati vlastiti udio u metežu jer smo tako hipnotički zaljubljeni u ono vidljivo, opipljivo i društveno utvrđeno. Mi smo uvjereni kako je dovoljno otpustiti vrh ledenjaka, ali golema masa dolje ispod je ta koja čini valove i podvodne struje što nas nose u problematične smjerove. Otpuštanje je zato uvijek nasumice, naslijepo i apstraktno. Caka je u tome da se mi uopće ne moramo baviti s tim što točno otpuštamo, a eto, mi se uporno baš s tim bavimo!

Ho’oponopono je vrlo jednostavan, ali ustrajnost i volja da ga se prakticira baš i nisu. Moramo razbiti puno navika i otpora, jer se sve buni i proglašava to apsurdom. Zapravo, jedina praksa je u tom dijelu – kako ustrajati u čišćenju! Nije nikakav problem reći Hvala, to je jednostavna riječ i svi znamo njezino značenje. Ali je problem sjetiti se izgovoriti je i odustati od objašnjenja zašto, kako, komu, čemu. Znači, praznina nas užasava, a besmisao obeshrabruje. Cijela praksa, sve knjige, radionice, intervjui govore samo o tome kako prevazići bezličnost kod prakticiranja otpuštanja nevidljivih parametara percepcije, kako odoljeti znanju što se događa! Samo o tome se radi! Jer, cijeli smo život sebi objašnjavali svoje postupke, citirali ih jedan po jedan i pogledavali iza dva gdje su garancije za uspjeh. A sad to odjednom nije dobro, treba to otpustiti?

Da, baš to treba otpustiti! A opet, ne treba ništa nego reći Hvala! Kakva je ovo samo zavrzlama! Krenuli smo od Hvala, ušetali smo u ogromnu knjižnicu objašnjenja zašto Hvala, i opet završili na Hvala. Izgleda kao da baš moramo preokrenuti svijet radi te jednostavne riječi!

Čini se da je jednostavnost čovjeku nepoznato stanje svijesti. To je potpuni pomak pažnje, neko nedohvatljivo čudo koje se zove zahvalnost, iako svi dobro znamo što je ona. Priroda nas uči kako biti jednostavan i kako živjeti unutarnju sreću. Svugdje oko nas su lekcije, seminari i “videa” o tome, događaju se upravo sada! U tom bivanju manifestira se Ljubav, jer ona je najjednostavnija stvar na svijetu! A iz nje sve kreće, zar ne?

Možemo sada posvetiti svoje vrijeme i energiju u principe jednostavnosti oko nas. To će nas naučiti koliko je zaista jednostavno to Hvala, jednom kad se odustane od podataka iza te riječi. Tada će se dogoditi da ćemo imati žive podsjetnike i nećemo se morati boriti da se sjetimo izgovarati tu riječ. Sve oko nas će je izgovarati, doslovno ćemo ju moći vidjeti! To je sjajna meditacija za svaki dan: tragati za zahvalnošću goluba dok žuri prema mrvici kruha ili listu koji se zahvaljuje vjetru što mu je pomogao da se oslobodi! Čudo opažanja će se preseliti i na naše tijelo, pa će se pluća zahvaljivati zraku, a stanice vodi. Koraci će voljeti noge, a tlo davati znakove srca kao podršku našoj misiji da budemo u stanju zahvalnosti. A zamislite kad tomu još dodamo i Volim te!

Pa eto zadatka za danas!

 

-Neno Ljubić

nenadljubic.com

Pametujem ja…

s

Pametujem ja mojoj dragoj: osvesti šta je to o čemu si mislila u trenutku kada si se povredila… Molim te, promisli, seti se dok ti Univerzum ne pošalje još mnogo teže “upozorenje”… Uči na lakši način…

Pametujem ja mojoj svastici: šta je to u tebi da stalno privlačiš iste modele i situacije samo svaki put u jačem intenzitetu…

Pametujem ja prijateljici: pusti da ti Univerzum da ono što je najbolje za tebe prihvatanjem svega što ti se događa sa verom da je to za tvoje najveće dobro…

Pametujem ja njima i shvatim ko iz vedra neba: nema nikoga tamo napolju…sve sam to ja!!! Šta je to u meni da privlačim sva ta iskustva koja se manifestuju u njima!!! Ja sam taj koji treba da čisti, a to što se svima njima događa uopšte i nije predmet razmišljanja. To su samo podsetnici za mene da sve to i dalje postoji u meni i da je potrebno da čistim!!! Hvala, hvala, hvala!!!

-Danilo Ilić

HO turneja – izlazak iz zone komfora

raj

Pronašao sam svoju mantru, svoj način kako da budem u miru bez obzira na to šta mi se u životu događa, i koliko mi se nešto dopada ili ne dopada. Znam da je sve za moje najveće dobro a Dirigent odozgo bolji pogled na svet ima od mene i zato mu verujem i prepuštam se…
Život kao takav se i sastoji iz povremenih izlazaka iz svoje zone konfora, a onda perioda usaglašavanja sa novim iskustvima, pa onda ponovo izlazak iz zone konfora pa opet period usaglašavanja i tako stalno. Možemo se lažno uljuljkivati u svoju “bezbednu zonu” i onda će nam s događati neprijatnosti koje će nas terati da se sa novim situacijama usaglasimo…
Ja sam više za varijantu da učinim svoj korak izvan zone konfora ka nečemu ka čemu stremim i želim da ostvarim, nego da mi život sam stvara “šuteve u dupe” koji me iz moje zone konfora svakako izbacuju… Čini mi se da je to svesno življenje, ili bar pokušaji ka svesnom življenju. To su koraci koje ja preuzimam… Moja mantra i način života je uz Ho’o ponopono, a meditiram stalno izgovarajući hvala, hvala, hvala!!!

     Ove godine, na Ho seminare dolazim sa željom da napravimo ho turneju mi sa prostora bivše Juge… Želim da turneja počne u Zagrebu, na dan Uvodnog predavanja (pretpostavljam četvrtak, 02.11.2017), da budemo zajedno sve do dana posle beogradskog seminara, ( 13. ili 14.11.2017), a vreme koje nismo na seminaru možemo zajedno osmišljavati, imamo dovoljno vremena…

Ima li zainteresovanih?

-Danilo Ilić

Kad se ego pita jesam li otpustio

Image may contain: bridge, shoes, sky, bird and outdoor

Dr. Hew Len kaže da, iako je on u toj struci koja je zapravo i izmislila taj termin “ego”, on ga nikada nije vidio. To je zato što je ego zapravo sjećanje, to su podaci i programi, nije identitet. Ego nikako ne može biti “Ja”. To je opis cijele stvarnosti i kompletna osobna povijest zbijena u tzv. osobnost. On će se urušiti kad se uruši jedna od tih komponenti ili sve, a “Ja” je ono što preostane.

To je zapravo vječna petlja iz koje se ne možemo izvući. Jedino ako mu ne dopustimo da se pita ili ga ignoriramo. Intelekt ne može nikada to razumjeti jer je za njega preapstraktno. On ode na seminar i kaže: “Aha, tako se znači otpušta!” I onda se vrati doma, u okruženje iz kojeg, i u kojem je nastao kaos kojeg sad želimo čistiti, te kaže: “E, a kako ću sad ovo otpustiti?” On traži za svaku situaciju novu formulu jer nije u stanju razumjeti prirodu sjećanja. To je energija, strani implant kojeg održavamo unutarnjim dijalogom. Sve je to opet intelekt, upravo on ga održava postojanim!

Ho’oponopono je praksa čišćenja, odnosno propuštanja onoga što nam dolazi. To je otpuštanje. Kao da prema vama ide lopta, pa se sagnete i produžite dalje. Ili u prometu – to je najbolji primjer – kada vam netko odjednom izleti i za dlaku izbjegnete sudar. Intelekt će se angažirati, proučavat će što se to približava, odakle dolazi i tko je bacio lopti ili tko vozi. Onda će analizirati kako to, tko je kriv, ići će tražit bacača/vozača i svađati se s njim. To će trajati cijeli dan jer je to zapravo drama (a ona zna biti jaki energetski uzurpator), i um će je vrtjeti jako dugo, možda i nekoliko dana! Ako se sagnemo i produžimo, cijela ta energija će ostati nama. A kasnije ćemo je koristiti za kreativne stvari, za iscjeljivanje, odmaranje, whatever.

Radi se samo o očuvanju energije, a intelekt je troši u ogromnim količinama! Ako otpustimo, ona će ostati za druge stvari. Njome se možemo izvući iz paklenog posla, opakog šefa, bračnog partnera nasilnika, bolesti, zlog susjeda, jer kada imamo energije imamo i samopouzdanje, odnosno snage poduzeti korake koje kao energetski mrtvaci nismo u stanju.

-Neno Ljubić

Oduvijek sam bila hopsić

Slikovni rezultat za hooponopono

Slušam i čitam razna predavanja i iskustva koja sa nama nesebično dijele Mabel i Dr Hew Len. Svi govore da dr Hew Len priča sa sobama i salama u kojima će održavati seminare, sa stolicama, a one mu kažu da su umorne i tužne.
Nisam dugo znala za ovu drevnu havajsku tehniku,  na moju veliku sreću upoznala sam je i uredno je upražnjavam, malo više od dvije godine (hvala, hvala, hvala ), o tome sam u jednom tekstu već pisala. Ali nisam nikada govorila o tome da sam cijeli svoj život bila, u stvari, Hospić (hvala, hvala hvala). Naime, čitam kako Dr Hew Len priča sa svim i svačim, kako to čitam sjetim se scena kako sam se svojoj mašini za šivanje uvijek obraćala i s njom govorila, istina, uglavnom je to bilo kada je nastao neki problem, ali sam je molila da proradi.  Mojoj kući  sam, svaki put kada bih polazila na put i vraćala se sa istog, govorila „Ćao, lijepa moja, čuvaj se, volim te“ Nisam imala poijma tada o HO.

Garderobi, marama, nakitu, torbama, cipelama, ormarima, svemu sam nešto govorila i mislila sam da sa mnom nešto nije u redu. Sita se ja ispričam sa stvarima oko mene. Nikome to nisam govorila, čak sam jedno vrijeme prestala da govorim, mislivši da to nije u redu ( hvala, hvala, hvala ) .

Na moju veliku sreću HO me je pronašao i ja njega i sada govorim sa svim oko sebe (cvijeću sam uvijek pričala, dijelila komplimente). Kada uđem u moj automobil, pomilujem ga, govorim mu lijepe stvari, kažem da ćemo nas dvoje zajedno stići na  određenu destinaciju sigurno i tretiram ga kao biće. Sve sada tretiram kao bića, apsolutno sve.

Ulazim na posao, kažem zgradi da je volim, svojo kancelariji kažem da nema ljepše kancelarije na svijetu, kuća, postanarski stan u kojem živi moja kćerka, krevetu, jastuku, svemu ( hvala, hvala,hvala ).

Bila sam hopsić od rođenja jer sam uvijek razgovarala sa mojim igračkama, lutkicama i tako nastavila i dan danas.

Hvala HO, što moje unutrašnje dijete još živi u meni. Hvala ti,volim te .

 

Alisa