MOJ MIR ZA MIR U SVIJETU

 

larisa

Prije nekoliko dana trebalo se dogoditi da su mi ljudi jako išli na živce. Poznati i nepoznati. Bez vidljivog razloga.

Neki od njih – samo zato što su se našli na istom mjestu gdje i ja. Drugi – zato što su rekli nešto što mi se nije svidjelo. Treći – jer su učinili nešto što ja ne bih.

Cijela dva dana nisam se pomakla s mjesta. Nisam mogla umaći drugima… ni pomoći sebi.

Bila je to vrlo zanimljiva situacija. Vođenje unutarnje bitke bez pobjednika. Puna dva dana.

Dok sam na van bila najpametnija na svijetu…

I još se trebalo dogoditi da se baš u to vrijeme na televiziji zavrti priča o Vukovaru. Da opet izviri van priča o ratu. Ratovanju. Sukobima. Žrtvama i pobjednicima…

Um se opet pobunio:

Ne sviđa mi se rat. Nasilje bilo koje vrste. Toga ne bi smjelo biti među ljudima!

Ne sviđa mi se vraćanje u prošlost, traženje krivca, upiranje prstom…

I opet postajem najpametnija na svijetu. Upirem prstom u sve koji misle suprotno.

Kako ne razumijete?! U ratu ne postoji strana koja pobjeđuje… u ratu nužno obje strane gube! Nikada više nigdje na svijetu ne bi se smio dogoditi Vukovar… Afganistan… Palestina… Izrael…

Nitko ne bi smio prezirati drugoga zbog nacionalnosti, vjere, boje kože…

Nitko ne bi smio biti „kriv“ samo zbog toga što je drukčiji!

Ajme…

Pa i ja ratujem na isti način… Tek sada to vidim!

Istina, nemam pušku na ramenu… ali zar i ja ne činim upravo to?

Svaki puta kad se svađam. Kad osudim… kad kritiziram…

Svaki puta kad pametujem… Kad u mislima nabrajam (čak i ako ne izgovorim!)

Da. Činim to isto. Upirem prstom. Moraliziram…

Svojim mislima ranjavam ljude. Može se to i bez puške…

I sasvim je isto je da li se svađam ili se durim ili ignoriram.

Zabijam svima nož u srce. Ponajviše sebi.

Vodim unutarnju bitka bez pobjednika.

Ajme…

Ali nije mi ovo došlo da me deprimira. Zaustavi. Ponizi.

Nego da se očisti. Iscijeli. Oslobodi. Otpusti.

Dosta je ere kažnjavanja i drugih i sebe. Voljeti je sasvim dovoljno…

Ne trebam upirati prst u političare. Vlade. Predsjednike. Državnike i vojskovođe.

Puno toga o meni ovisi.

Ni manje – ni više, nego sve!

Za mir u svijetu…

Točno to, i točno tako se trebalo dogoditi.

Sve se moralo dovesti do krajnosti.

Morale su se dogoditi dvije apsurdne stvari, potpuno identične, u kratkom vremenu.

Samo u mojoj glavi (nigdje drugdje).

Zato da duša zbroji dva i dva…

Tko pati kad osuđujem drugoga?

Koga odbacujem kad odbacujem drugoga?

Koga kažnjavam kad upirem prstom?

Mogu li prihvatiti da postoje ljudi koji su drugačiji nego ja? Koji razmišljaju drugačije…

Mogu li prihvatiti – čak i ako se ne slažem? Čak i ako naprave nešto što ja ne bih?

Čak i ako ne razumijem? Čak i ako se ljutim?

Mogu li?

I mogu li biti mirna kad mi netko ide na živce? Kad mi netko smeta. Kad mi govori stvari s kojima se ne slažem. Kad ne razumijem…

Kome dugujem svoj mir?

Drugima… ili sebi?

To ne znači da se trebam družiti s ljudima koji mi se ne sviđaju.

Ne trebam s njima provoditi vrijeme. Ne trebam im biti najbolji prijatelj.

Ali mogu ih voljeti.

Voljenje je unutarnji posao.

Voljenje je lako.

To je ono što mogu učiniti za mir u svijetu.

Ne više od toga.

Ali ni manje…

-Larisa Mravunac

Jedno sa svima

unnamed-2

Opet ranom zorom, dišući HA. Dišem i prepuštam se kao uvijek do sada. Dišem i u svjesnost mi dolazi pitanje: „Kako to? Kako to zapravo izgleda? Kako to zapravo izgleda? Jako me zanima kako je to? OK, imam iskustvo jednote. Imam informaciju da ne postoji nitko drugi. OK.  Ali kako to zapravo izgleda da nema nikoga vani, da ne postoji ništa vani, da je sve u meni? Kako to funkcionira? Mome biću to je nekako jasno, ali moj um želi objašnjenje, želi opet znati. Kako stvarno ….?“

„Ovako, vidiš ovo?“. „Da, vidim .. Vau“

U tom trenu ugledah. Što to?

Ugledala sam, doživjela, spoznala nešto što je nemoguće opisati riječima,  ali ću probati najbolje što mogu. Riječima je teško opisati, a umu teško za shvatiti i time još teže opisati doživljaj proširenog stanja svijesti.

Ako zamislite da je sve što postoji jedan beskonačno veliki cvijet sa beskrajno mnogo, doslovce beskrajno mnogo latica i da ste vi jedna latica onda je to to. Ali nije samo to. Stvar je u tome što latice nisu odvojene jedna od druge već je svaka u svakoj  istovremeno i sve se istovremeno isprepliću i bivaju u stvaranju istovremeno stvarajući. I svaka latica ima prividno odvojenu svjesnost sebe same.

Ono što je najnevjerojatnije je to da sve to zapravo ne postoji stvarno. Sve je samo san, iluzija. Iluzija ili san u svijesti ONOGA KOJI JE, koji svojom sviješću prožima sve što je, iz koje nastaje sve što je, a opet nije. PREDIVNO.

U toj predivnoj, nama tako stvarnoj iluziji, svaka latica vjeruje da je odvojena jedna od druge. Beskonačno mnogo latica odvojenih prividno. Predivno, život buja i razvija se u beskonačno oblika i paralelnih postojanja.

A upravo zato što niti jedna latica nije odvojena od druge niti od ičega što postoji, čisteći jednu stvar u sebi čistiš to u cijelom postojanju, CIJELOM. To je toliko divno! Hvala, hvala, hvala

Nemoguće je umom to razumjeti, to je moguće samo spoznati i iskusiti svojim, kako ga mi običavamo nazivati, Božanskim dijelom sebe. Ja bih to nazvala milošću odozgo, a predajom odozdo ili jednostavno vjerovati.

Hvala, hvala, hvala, Svi smo mi jedno

Hvala što postoji sve što postoji, što postoje svi što postoje i hvala što postojim i svjesna sam da postojim.

Još jedna od spoznaja tijekom HA disanja meni neopisivo dragog i dragocjenog.

Hvala, volim te

– Dolores

 Ho’oponopono je čudo!

ho
       Mesec dana pre seminara u Beogradu, sve se složilo, prepreke su uklonjene i moj put na seminar se otvorio potpuno. Počinjem se čudno osećati, celo telo mi stalno blaže ili jače vibrira, svaka moja ćelija, osetim je. Hvala, hvala, hvala! Sve to vreme nešto u meni me podstiče da bez prestanka čistim, hvala, hvala, hvala!
       Nedelju dana pre seminara, sve se to pojačava, obuzima me neka vrsta opijenosti, ošamućenosti, sa čestim vrtoglavicama, povremeno gubim vezi s mozgom, hvala, hvala, hvala!  Čistim još žešće, pijem još više plave vode, menjam češće vodu u čašama. Uveče, dok prolazim ispod uličnih svetiljki, mnogo više njih se u tom trenutku pali i gasi!?(to se dešava već dugo, ali u manjem obimu). Istovremeno se dešavaju neke teške (ničim izazvane ?) stvari, meni bliskim i dragim osobama, hvala, hvala, hvala!
       Mesec dana pre seminara počinju da se dešavaji i neočekivane lepe stvari.  Moj dragi unuk (9 god) oko dve godine ima na tabančiću veliku, tvrdu, bolnu i ružnu bradavicu, hvala, hvala, hvala!  Pravila mu je velike smetnje pri hodu i sportu kojim se bavi. Već je jednom hirurški odstranjivana, ali se ponovo pojavila i proširila,” rascvetala”, hvala, hvala, hvala!  Njegovi roditelji su po savetu pedijatra, trebali ponovo da ga vode kod hirurga, da mu ponovo odstrani. Zamolila sam ih da pokušaju da mu to mesto mažu uljem čajevca, koje sam “izguglala”  kao veoma delotvorno za te probleme. Na sreću, pristali su, s tim da je hirurg uvek krajnja opcija. To se dešavalo pre oko tri meseca.  Mazali su revnosno uljem, ali se ništa nije pomaklo na bolje. Pre mesec dana primetili su malo poboljšanje pa nisu odustali, a pre oko dve nedelje na očigled je počela da se “topi”, da nestaje, tako da je ostala samo jedna kvržica, više kao ožiljak, hvala, hvala, hvala!  Oni su još uvek u čudu, pogotovo njegov otac – moj sin, koji veruje isključivo u ono što se može videti okom i opipati rukom, ili dokazati formulom i brojevima. Čist “tehnički um”, a tako je birao i zanimanje, završio je elektrotehnički fakultet. Ne znamo šta se desilo, svi smo srećni zbog toga, hvala, hvala, hvala!
       Moj sin (“neverni Toma” sa “tehničkim umom”) hvala, hvala hvala! i njegova supruga, bave se nekretninama. Imali su u ponudi tri relativno velika savršeno sređena stana, prodaja je zapela i bili su pomalo zabrinuti i obeshrabreni, hvala, hvala, hvala!  Veče pred seminar (petak), rekli su mi da imaju kupca za jedan od stanova, ovih dana se sređuju papiri – prodato! Hvala, hvala, hvala!  Juče uveče (dva dana posle seminara) pojavio im se kupac za drugi veći stan, hvala, hvala, hvala!  Danas je sve to potvrđeno i radi se na papirima, prodato!  Svi su srećni i zadovoljni, svako je dobio ono što mu je trebalo!  Hvala, hvala, hvala!
       Još uvek sam blago ošamućena, još uvek blago vibriram, hvala, hvala, hvala!
       Potpuno se prepuštam tim osećajima i događajima, ne analiziram, dopuštam da se dešava šta god to bilo i ne brinem, ne očekujem, ne opirem se, konačno! Hvala, hvala, hvala!
       Hvala mom celokupnom životu takvom kakav je bio do sada, hvala svim ljudima koji su bili ili su još uvek u mom životu, hvala decenijama rada na sebi i mnogim učiteljima, mnogim pročitanim i proživljenim knjigama i prepoznavanjima u njima, hvala, hvala, hvala!
Sve to me je dovelo do  Ho’oponopona, tako jednostavnog i lakog čudotvorca, a tako ujedno i teškog, hvala, hvala, hvala!
       Neizrecivo sam zahvalna Morni Simeone, Dr. Hju Lenu, dragoj i voljenoj Mabel, dragoj i voljenoj Karmen, hvala vam svima, volim
vas  💟💟💟😊😊😊
D.P.

Lijek za sve naše bolesti

images

“Vaša duša je ponijela sa sobom lijek za sve vaše bolesti”. Dakle, što je lijek kojeg je duša ponijela? Što je to? Pa to je iscjeljujuća energija, sigurno nije tableta. No, što smo napravili s tom energijom? Uložili smo je u kaos, samovažnost i bitku za bolji položaj u tzv.društvu. Kad smo ulazili u odnose koji su nam danas problem, nismo pitali za pomoć! Problemi su poput magle, tiho se i nečujno spuštaju, a mi ništa ne primjećujemo, sve dok se okoliš vidi. No, kad magla sve prekrije, šok i zapanjenost tom tminom je za nas odmah ajme.

Ali nije sve izgubljeno! Iscjeljujuća energija je i dalje tu, ona je prisutna i čeka da je upotrijebimo, jednako kao što smo je bez problema ulagali u patnju. Princip slobodne volje je upravo u tome: što ćemo učiniti s energijom koja nam je dostupna sada i ovdje?

Energija je nevidljiva, ali je itekako prisutna, ne možemo reći da ne znamo za nju, jer, eto živimo, postojimo. Ona je poput gline, možemo je oblikovati, modelirati kako god želimo, no mi uporno radimo statue iskrivljenih lica od boli. Programi i sjećanja uvijek nameću takav model, to je praktički zadana slika, a urezala se vrlo duboko u naše nesvjesno.

Da bismo mogli koristiti dostupnu energiju potrebno je prvo osvijestiti da postoji, njezinu prisutnost u našoj odluci da ćemo biti odgovorni za nju. Za iscjeljenje, društvo nam nalaže tableticu, a svijest nam nalaže odgovornost.

Problemi, podaci, sjećanja, sva šaputanja o životu i nagovori o tome što je ispravno za nas, a što ne, djeluju poput vrućine na jezero koje predstavlja naše biće. Isušuju ga, s vremenom ga pretvori u močvaru, život praktički jedva da i postoji, a energija je svedena na blato i mulj na dnu. Ako ne osvježavamo svoju postojanost, ako ne stvaramo unutarnju struju i pokrenemo svoj potencijal, odosmo! Nije to problem, odosmo mi svakako, ali to može biti i u letu, a može biti i u patnji.

Treba biti oprezan s preuzimanjem odgovornosti. Postoje opet programi o tome, i oni nam kažu da je odgovornost staviti kamion s prikolicom na leđa i hodati s tim okolo po svijetu. Mi opet upadamo u traume “kako ću, zašto ću”, jer je to zastrašujući teret. A on traži jednako tako golema energetska ulaganja. Dakle, ništa od lijeka.

Odgovornost je iscjeljujuća samo ako je najlakša na svijetu. Odgovornost je svjesnost da imam sve što mi je potrebno da bih se iscijelio, a svijet je beskrajno velika inspiracija. Odgovornost je otpuštanje tmurnih slika o patnji kao nužnosti i potrebi da bi nešto naučio. Ako me zarobi neprijatelj i odvede u logor, možda možemo govoriti o iskustvu patnje kao lekcije. No, ako živim u lošem odnosu, i imam izbor djelovanja, onda je lekcija drukčije prirode, ona je u odluci da iscijelim vlastita sjećanja u kolektivnoj patnji tog odnosa i u skladu s tim djelujem.

Dakle, koja je lekcija u našoj patnji? Odgovor na ovo pitanje se krije u količini prostora za manevar unutar kojeg mi možemo djelovati i donositi bolje odluke.

Odgovornost je u rečenici: “OK, ajmo vidjeti što mogu napraviti s energijom koju imam sad i ovdje.” Ona je u traganju iscjeljujućeg dijela kojeg je duša ponijela iz početka teksta. Ako svakog dana, odmah po buđenju kažemo ovu rečenicu, to je dobar početak. Imamo zadatak, imamo misiju! Imamo priliku svojim djelovanjem i namjerom crtati osmjehe na licima skulptura koje nam opisuju kakav bi život trebao biti. To je skulptura u ogledalu, nije negdje tamo, znate…

-Nenad Ljubić

nenadljubic.com

Ho’oponopono: Netko te čuva, i kad nemaš nikakvu kontrolu

n_autoasistencija

Aloha !
Ovaj tjedan doletjela me po redu noćna smjena. Po noći ne spavam, nego radim i čistim. 01.11. u 21:15 bila sam u kupaoni i završavala još zadnje pripreme prije nego što krenem, kako bih u 22:00h bila na poslu. Ulovila sam samu sebe kako sam nekako usporena, ošamućena i kako se ne osjećam baš najbolje. Pomislila sam, joj, sva sam nikakva, vani pada kiša, što ako mi se nešto desi ? Čistim i osjetim potrebu da zamolim anđele za zaštitu na putu do posla. Zbog nelagodnog osjećaja.Vrlo sam optimističan vozač i ovakve molbe ne osjećam često potrebu poslati u nebo.

I eto me u automatskom programu, ulazim u auto, krećem, pogledavam na sat koliko mi još treba, hoću li stići na vrijeme i prema tome određujem brzinu. Nakon što prođem naseljeni dio, eto me na zaobilaznici. Sad mogu potegnuti po gasu, sve je ravno.Stići ću taman, uz brzinu otprilike 110/h.
Nema puno automobila na cesti, odlično. Prolazno vrijeme – taman. Vozim ja tako, vozim, nekako polu-uspavano..Odjednom ispred mene, taman kad sam ulazila u zavoj, iznenada trokut – nasred ceste. Šok! Kako sam mogla znati što me čeka u zavoju?

Brzina 110/h, pada kiša, iza mene u drugoj traci auto a ja, da bih zaobišla taj trokut, moram naglo skrenuti u desno, u traku tog vozača. Kako sam zaobišla trokut i izbjegla sudar sa vozačem koji je bio iza mene – ja, ljudi moji, ne znam. Od panike nisam ni pogledala u retrovizor.Vjerujte, nisam uopće imala kontrolu nad situacijom, nikakvu.I tek što sam zaobišla prvi trokut, već me dočekao drugi. Tu sam počela naglo kočiti i nekako stala. S obzirom na to da sam bila u zavoju, u svakom trenutku je na mene mogao naletjeti auto ,ne primijetiti me na vrijeme i .. Bar sam toliko bila prisebna da sam se bar sjetila upaliti sva četiri žmigavca.

Sjedim u autu,ne znam što ću, molim Boga da nitko ne naleti od iza, ispred mene 4 zaustavljena auta nasred ceste. Vidio tip da moj auto stoji tako i da ne mrdam i krene prema meni. Valjda mu je bilo čudno što sam stala.Otvorim prozor i kažem što mirnije mogu, kako bih sakrila svoje bespomoćno stanje: Možda bi bilo dobro da stavite trokut malo prije zavoja kako nas ne bi tako iznenadio. On kaže: dobro gospođo, hoću. Nisam pitala što se događa, jer, kao prvo, trebala sam se što prije maknuti iz situacije a kao drugo, svi su bili dobro, očito su nešto čekali. Nitko nije pitao za pomoć. Nije bilo objavljeno u novinama da je na tom mjestu bila nesreća, zašto su stajali nasred ceste, neću saznati.
Stigla sam na vrijeme na posao . Trebam li napomenuti da sam osjećala toliku zahvalnost, veću od neba i da sam nastavila sa hvala ti, 100 000 na sat.

Nisam ja stalno raspoložena ponavljati hvala ti, volim te. Posebno kad radim noć, teško mi je govoriti hvala ti. Ali, tvrdoglavo preskačem svoj neobjašnjivi otpor. Kažem ja svom umu : tu si me doveo gdje jesi, neka si, a sad ću ja tebe dovesti tamo gdje ti je mjesto a Bog će mi pomoći. Po starom više ne ide !Tako ja to shvaćam, kao pitanje života ili smrti. Ili će mene um ili ću ja njega ! Ili ću živjeti, ili životariti.

A sada imam dokaz da ono „najgore“ što ti se može dogoditi kad čistiš, je, da te neka sila, veća od tebe u situacijama kad ne možeš ništa, kad si bespomoćan, na rukama prenese tamo gdje je najbolje za tebe.

Ho’oponopono je duhovna praksa,pogotovo u početku, on je prilično nevidljiv. Ne vidiš ga. Ništa se ne događa. Bar ne ono što bi ti htio. On se ne razmeće svojom važnošću. On samo tiho radi za tebe iako ga ne vidiš. Sve što se traži, je samo hvala i volim te. On je skroman, ne traži puno, samo malo suradnje. Tvoj um, iz razloga što mu ništa nije jasno, želi neki dokaz. Može se desiti i da ga dugo nema. Onda dolaziš u situaciju, u početku pogotovo, da se pitaš, čemu sve ovo?

S obzirom da ne posustaješ, čistiš, ulažeš trud, činiš nešto, dokaz ne može izostati. Zakon akcije i reakcije. Dokaz za mene dolazi onda kad je stvarno važno..Kad mi stvarno treba. I iako ne znaš što točno činiš za sebe dok čistiš, to se kad-tad pokaže. Sada nemam više nikakve sumnje u to. Imam dokaz! Tek sada me ništa više neće zaustaviti. Sada moj um drage volje pleše hvala – tango. Nema više potrebe za borbom između uma i duše,dok um opet ne počne s majmunarijama. A do tada, čistim.

Hvala ti Ho’oponopono. Volim te. Hvala i vama hopsići što razumijete o čemu pričam.

-Lejla Hejja

Uvodno predavanje Mabel Kac u Beogradu!

indir-1

Pozivamo vas na predavanje o Ho’oponoponu koje će Mabel održati u Beogradu 25.11.2016.
Predavanje će biti u hotelu M,  od 19.00 sati.
Registracija je od 18.30 sati, a broj ograničen kapacitetima dvorane.

Predavanje je izuzetno važno, ne samo radi informacija koje će nam Mabel dati, nego radi njezinog čišćenja tokom predavanja.

Kotizacija je 1500 din.

.

Veselimo se vašem dolasku!

Uvodno predavanje Mabel Katz u Zagrebu

mabel

Sa zadovoljstvom vas pozivamo na predavanje Mabel Katz o Ho’oponoponu u Zagrebu!

Što je Ho’oponopono, kako pravilno primjenjivati tehniku, što (ne)očekivati, kako život učiniti lijepim, laganim i sretnim, saznajte od Mabel; a što je najvažnije – uživajte u benefitima njezinog čišćenja.

Predavanje će se održati u četvrtak, 17.11.2016. u hotelu Antunović (Zagrebačka avenija 100), u 19.00 sati.

Kotizacija je 100 kn.

Vidimo se!

Baciti čarobni štapić

Slikovni rezultat za čarobni štapići

Možete li, igre radi, zamisliti da imate čarobni štapić? Pravi, pravcati, onaj koji ispunjava sve želje? Baš sve, do zadnje.
E, a sad zamislite da vam se jednog dana zapali stan.
Što biste u onoj strci i panici uzeli sa sobom? Novac? Dokumente? Albume sa slikama? Nakit ili neku vrijednu sliku?
Vjerojatno biste uzeli čarobni štapić.  Jer, podsjetimo se, s njim je moguće sve. Stvoriti ponovo i novac i nakit, vrijednosti, što god. Što nam srce poželi. Kad malo razmislite, vjerojatno ne biste uopće niti bili u panici, jer sa štapićem, i stan će se opet stvoriti.

Prije par dana sam pisala o prioritetima. I ovo je priča o prioritetima.
Svi mi imamo čarobni štapić, a to je Ho’oponopono, još puno, puno bolji od običnog štapića koji ispunjava naše želje. Jer vidjeli smo toliko puta, pročitali u toliko priča, čuli u toliko viceva, kako ispunjene želje često donesu više muke nego sreće.
Naš “čarobni štapić” nam, naprotiv, da samo ono što je za nas dobro. Nepogrešivo nam to isporuči isključivo onda kad je to za nas savršeno, i na način koji je za nas dobar.

I sad mi kažite, kad vam se pokvari auto, dođe neplanirani izdatak, ulaganje u posao… vi ste u panici? Odričete se štapića radi mrvica? Spašavate malo tu, komadić tamo, zaboravljajući HO?

Ne ide to tako…

Kad nam se čini da smo došli do zida – a čini nam se skoro uvijek, iznova i iznova – baš tada nam je HO najpotrebniji.

Nemojte čekati ono idealno vrijeme kad će sve biti savršeno posloženo, da počnete čistiti i idete na seminar.
Nemojte ignorirati dar koji je pred vama.

-Karmen Jerković

Štapić Ljubavi

carlos

“Ova kriza u svijetu je umjetna tvorevina naših umova. Ako bismo mi imali volje otpustiti je, ona bi završila i sve bi bilo u redu.” – Ihaleakala Hew Len

Zaista, da li mi maleni, obični puk koji ne donosimo odluke u svjetskoj banci, u našim vladama, imamo tu moć otpustiti njihove namjere?

Svijet možemo zamisliti kao da je krhka paukova mreža koju smo oko sebe pleli iz sjećanja i strahom okruživali svoju namjeru da živimo slobodno. Svatko sad može na njene niti objesiti svoja ticala i crpiti našu energiju. Ako bi mi otpustili mrežu (svoja sjećanja) i ostali u samom njenom središtu, onda bi “oni” izgladnjeli.

Najveću sablazan zapravo izaziva činjenica našeg dopuštenja da sudjelujemo u dogovorima u kojima nismo bili prisutni kad su se sklapali. Carlos Castaneda kaže da ratnik nikad ne pristaje sudjelovati u takvim dogovorima, ali eto, nas 7 milijardi smo u prvim redovima, trčimo brže bolje igrati imaginarne uloge, a ne znamo ni tekst, ni scenarij, vrijeme radnje, ni mjesto radnje, ništa!

Ovaj svijet je u rezultat percepcijskog dogovora, a to možemo otpustiti. Trebamo se izvući iz opčinjenosti njime i započeti stvarati nove percepcijske sfere u kojima ne postoji kriza ili bolest. Svaku noć kad utonemo u san živimo primjer jednog takvog slobodnog slaganja linija stvarnosti, tako da itekako znamo kako ćemo to učiniti. Jednako tako, u našem budnom snu – u svakodnevnom svijetu, trebamo samo imati volje odabrati linije koje nas vuku i privlače, jer to su one od naše misije ovdje na zemlji. A to možemo samo ako otpustimo sve drugo.

Ako ćemo ilustrirati kako naš svakodnevni odabir izgleda, onda možemo zamisliti veliku Božansku ruku koja nam pruža štapiće da ih izvlačimo, znate ono kad netko treba učiniti nešto neugodno pa ih izvlači? Nas 7 milijardi je taj neugodnjak i uvijek vučemo svakog vraga, osim štapića Ljubavi!

Trebamo se uskladiti s Ljubavlju, a sve ostalo će pratiti. Jedini odabir koji postoji je onaj kod povezivanja sa svojim bićem, sa svojom Ljubavlju. A to uključuje otpuštanje vjerovanja da netko drugi za nas može graditi bolji život, za nas stvoriti idealne uvjete. Ne može, nitko to ne može!

-Nenad Ljubić

nenadljubic.com

Dakle, što je odgovornost u praksi Ho’oponopona?

odgovornost

Odgovornost je samo za sjećanja koja imamo oko bolesti, nedostatka novca, patnje, depresije, ili bilo čega drugog. Znači, “što je to u meni da imam iskustvo bolesti te i te osobe ili iskustvo smrti neke osobe?” Samo o tome se radi! Čistimo svoja sjećanja tog iskustva.

To je kao da smo dječica u vrtiću i svi smo zaključani unutar te igraonice (zar nismo? 🙂 ). Svi dijelimo slična ili identična sjećanja, imamo iste igračke, ljuljačke, lutke i autiće. Moj strah oko tvog autića je zajedničko sjećanje, jer se ja u stvari bojim za svoj autić. To čistim.

Što je to u meni da imam iskustva tvog razbijenog autića? Uistinu, ne postoji odgovor na ovo pitanje, no, on je latentan i potencijalni energetski pokretač. Kad osvijestim vlastiti strah tvoje nevolje, to je preuzeta odgovornost i to čistim.

Što se tada događa? Otvori se prolaz ili procijep i ulazi inspiracija. Znači, kroz prozor u vrtiću uđe sunčeva zraka i osvijetli moju hipnotičku zadubljenost u taj maleni prostor za kojeg sam bio uvjeren da je cijeli svijet. Mi ne znamo što će inspiracija otkriti, kako će nas pokrenuti. Ali nećemo očekivati da će pokrenuti iscjeljenje tvoje patnje zbog tvog autića! Ono će pokrenuti moje iscjeljenje oko moga straha. Kad ja više nemam straha, onda nastupa iscjeljenje svih u mom prisutstvu. To ne mora biti novi autić, nego proširena svijest da možda ipak ima nečeg iza zidova vrtića. To je preuzeta odgovornost za svaki korak, percepciju i sve “znanje” koje imam o bilo čemu.

Preuzeti odgovornost znači otpustiti, to je izraz ili gesta s kojom propuštamo ono što nam se pojavi u životu. Ako poludjeli šef urla na mene, i ja hopsam, to znači da propuštam njegove otrovne strelice kroz sebe i ne reagiram, jer sam zauzet s čišćenjem. To je odgovornost za moja vlastita sjećanja istih tih otrovnih strelica koje postoje u mom podsvjesnom i sigurno sam ih ispaljivao za života, svjesno ili nesvjesno.

Dr. Hew Len:

“Kada sam bio u Španjolskoj i održao radionicu, prišla mi je jedna starija gospođa i rekla: ‘Unuk mi je bio smrtno bolestan. Molila sam se za njega, neprestano molila da ne umre, non-stop! Ali on je ipak umro! Zašto je umro, zašto? Kako je to Bog dozvolio, iako sam mu se molila za spasi mog unuka?

Hew Len: Molili ste se za pogrešnu osobu! Što se događa u meni; koja su to sjećanja u meni da imam iskustvo unukove bolesti? Trebali ste se moliti za sebe i jedino za sebe!’

Dakle, to nije odgovornost koju ima vozač autobusa za putnike iza sebe! To je osobna odgovornost za sve ono što je u tebi da imaš iskustvo putnika u svom autobusu. Što će se dogoditi s njima, s autobusom, cestom, drugim vozilima? Ne znamo, i upravo taj “ne znam” je preuzeta odgovornost! Jer je jedino tada moguće čuti inspiraciju i djelovati u skladu s njom.

A onda je sve moguće.

Imajmo na umu da su najčudesnija iscjeljenja uvijek nekako van dometa logičnog uma i neobjašnjivo apstraktna. Ona nisu u sjećanju, ona su u inspiraciji, kratkim uvidima u proširenu svijest. To je razlog zašto osobe koje su bile osuđene na sigurnu smrt i preživjele najteže bolesti, uvijek kažu da im je to bilo najbolje iskustvo u životu. Mislite da je to zbog patnje? 🙂 Ne, to je zbog neobjašnjive ushićenosti, unutarnje sreće uslijed tog uvida u Božansku svijest, i to zaista nitko to ne može objasniti. Može se samo iznova poželjeti i to je ono zbog čega ti ljudi imaju kasnije misije osvještavanja tih iskustava po svijetu. To im je pogon, a njihovo vlastito naganjanje tog potencijala je naša sreća, jer sad i mi imamo priliku propustiti inspiraciju u svoj život.

Nenad Ljubić

nenadljubic.com