O terorizmu

j

Imam potrebu pisati…..

Program -Terorizam u svijetu…..Hv Hv Hv
Dopustite mi da odmah izrazim da Islam, ne odobrava terorizam!
A jedna kineska poslovica kaze: ubij stotine, uplasi milijune.😮

Zeljela bih zapoceti malo s grubom statistikom. Sanse da umremo zbog greske prilikom zdravstvene njege su jedan na 300 pacijenata pa i dalje idemo lijecniku. Svaki dan vozimo auto, iako svaki dan u prometnim nesrecama u svijetu pogine cca. 3500 ljudi. Avionske nesrece se takodjer događaju.


Ah, ljudski mozak je nevjerojatno los u procjenama koje ukljucuju emocije. Proracun rizika je tim gori kada mi nemamo kontrolu nad necim, a momentalno nemamo kontrolu nad emocijama kod nedavnog napada u Istanbulu… bar ja… hv hv hv
No, terorizam se događa i kod lijecnika, u autima, u avionima. Moze nas zateci u francuskom klubu, londonskom metrou, egipatskom hotelu, istanbulskom klubu!
Mozemo biti u New Yorku ili na Baliju… Sto to znaci, da cemo zivot provesti u strahu i kuci? Mozemo li zivjeti tako?

Naravno da NE!!!!

Idemo u Pariz, Berlin, Madrid ili Istanbul ovih dana i svi nam govore „Jesi li sigurna? Sad bas nije dobro vrijeme za otici tamo.” Teroristicki napadi imali su svoj cilj: teror, zastrasivanje.
No i dalje je gore voziti se svakim dan autom. Ne mijenjajmo “planove” zbog teroristickin napada (ma gdje god da isli). Jedino ako bas namjeravamo otici u neku ratnu zemlju, onda ima smisla odustati. Znamo da je najstrasnije to sto se dogodi iznenada, no isto tako dogode se i potresi, poplave ili tsunamiji.
Naravno da sam tuzna zbog svih koji su nastradali,no zelim zivjeti punim plucima,zelim zivjeti bez STRAHA!!!!…cistim!!!

Najvaznije – “Nema smisla zivjeti zivot u strahu, strah nas koci i smanjuje kvalitetu zivota”….

-Jasna Takač

Ho’oponopono: Nova dimenzija postojanja

ho-oponopono-2

Aloha !
U većinom užurbanom ritmu svakodnevice, ponekad, poželim se zaustaviti i zabilježiti sve, čega god se sjetim, od onog što mi je donijela primjena tehnike Ho’oponopono,da ne zaboravim prednosti te čarobne tehnike.S obzirom da je tehnika predobra, oprostit ćete mi na dužini ovog teksta,jer, mogla bih napisati cijelu studiju kao vjerojatno i većina vas hopsića,tako da je ovo samo jedan mali ali vrlo bitan dio mojeg iskustva.

Dakle, problemi…jer,Ho’oponopono je najlakši način rješavanja problema..
Prisjetim se da sam zbog problema odabrala Ho’oponopono..

Često se u životu pred nas postavi izazov u obliku problema na poslu, problema u odnosima,problema sa zdravljem,sa financijama itd. Primijetila sam da sam se prije postavljala nekako istovremeno obrambeno i napadački prema problemu. Mislila sam kao prvo da sam ja u pravu i da je ono što ja smatram o ljudima uključenim u problem (i o samoj sebi) i o situaciji, jedino ispravno kao i način na koji mislim da bi se problem trebao riješiti. Kako je već davno poznato da se problem ne može riješiti na istoj razini na kojoj je nastao i sa istim mislima koje su ga i stvorile, odlučila sam dati šansu Ho’oponoponu, iz razloga što je on bio novi element koji bi se mogao uključiti u moju rutinu i koji je potencijalno mogao dati nešto novo.Isprva, bilo mi je vrlo teško ponavljati hvala ti i volim te, no, upravo zato jer sam imala takav otpor, znala sam da upravo tu negdje mora postojati neko novo rješenje ili neki novi uvid, jer na stari način nisam dolazila do poboljšanja.
Kako to uvijek biva, kada izađeš iz zone ugode i uporno daješ šansu nečem novom, što u tvom srcu odzvanja kao da može biti ispravno,slušajući taj ponavljajući glas u sebi koji mi je govorio, ponavljaj, ponavljaj,ajmo, hvala ti,volim te ..zaista sam se nakon nekog vremena upornog prakticiranja, bez obzira na sve što se događalo u meni i oko mene, uvjerila da postoji druga dimenzija rješavanja problema.
Pri susretu s problemom, ova čarobna tehnika obasipa me slijedećim blagoslovima, koji su za mene novi ali zato ništa manje lijepi .Dobila sam:
1) Saznanje da su problemi i osobe u našem životu ovdje zato da bismo nešto ispravili, popravili a ne zato da bi se stalno svađali i mučili sami sebe i druge i dokazivali da smo u pravu. Kad je problem ispred mene, sada znam da nisam kriva, ali da imam priliku nešto popraviti, pa zašto ne ?Mogu učiniti nešto dobro za sebe i za druge, što je lijepo.Osjećam se dobro kada znam da aktivno i dobronamjerno sudjelujem u bilo kojoj situaciji,odnosu,čak i kada osoba nije ovdje, iako to nitko ne mora ni znati, bitno je da znamo Bog(viša inteligencija) i ja.
2) Saznanje da ja u biti ne znam kako bi bilo najbolje da se problem riješi, jer , ako iskreno pogledam u svoje neke dosadašnje izbore, zaista nisu doveli do najboljih rješenja, iako sam dobila što sam htjela i iako sam bila uvjerena da znam što je najbolje.Veliko olakšanje donosi mi saznanje da u bilo kojoj situaciji u sebi i oko sebe imam podršku, samo joj trebam dozvoliti da se manifestira i maknuti joj se s puta. Znači, nisam sama, ni u jednom trenutku i ne znam što je najbolje.
3) Ovo saznanje dovodi me do polaganog prepuštanja višoj inteligenciji, koju doživljavam da je istovremeno jednim dijelom u meni a jednim dijelom me vodi „izvana“.U početku, teško mi je prepustiti Bogu da me „nosi na rukama“ i osjećati povjerenje, no, s vremenom i upornošću u čišćenju,shvatim da mi se to jako sviđa i da se polako sve više osjećam zaista božanski vođenom i zaštićenom.

Ho’oponopono me dakle oslobađa od osjećaja da sam sama na svijetu, da ono što je u mom životu predstavlja neku vrstu kazne i da samo ja znam što je najbolje za mene i druge.Tako, oslobođena ovih opterećujućih uvjerenja, sretnije kročim kroz život i osjećam neopisivu zahvalnost,jer mi je već počevši od ovih postavki,lakše.

Ho’oponopono daje ti novu dimenziju postojanja. Uz tvoje hvala ti, volim te, polako se krećeš od „Bože, Bože, zašto si me ostavio ?“ do „Hvala ti Gospodine što me nosiš na rukama“.

Često se pitamo zašto teška iskustva postoje u našem životu i ne bi li mogla biti malo lakša.Sada shvaćam da su mi bila potrebna zato da znam cijeniti Ho’oponopono,jer da nije bilo njih, ne bih shvatila njegovu vrijednost i ne bih ga uključila u svoju svakodnevnu rutinu.Hvala hvala hvala.

Jako volim voziti auto, uživam u vožnji, lako mi je napraviti analogiju sa našim HO. Ja vidim život prije HO na način da vozim onako kako ja mislim da je najbolje, uglavnom prebrzo i sa nekim strahom u pozadini,jer,nikad ne znaš što se može dogoditi, je’l ?Uz primjenu HO, prepuštam Bogu da “vozi kroz mene”, onako kako je najbolje,opuštenija sam, puno više uživam u vožnji i naravno, manje se bojim. Tako, čak i ako netko prođe pored mene cestom opasno prebrzo, samo kažem hvala ti, volim te i ne ljutim se jer znam da to ima neke veze sa mnom,sa mojim programima,koje dijelim s tim vozačem i da ponavljanjem tih božanstvenih riječi blagoslivljam istovremeno sebe i tog vozača.

Sve manje se ljutim a i mozak mi može odmoriti,jer više nije toliko opterećen pametovanjem kojeg uvijek imam na bacanje.Pri vrhu glave osjećam kao da mi je Bog stavio ruku i tako je drži,osjećam veći mir,zaštićenost i podršku i zahvalna sam za to.Problemi cijelog svijeta nisu više moji, postoji neka puno inteligentnija energija koja brine o svemu a sve što ja trebam je brinuti o sebi na pravi način,dakle, mogu se bolje i više opustiti.

Ho’oponopono je čarobna tehnika. Donio mi je mnogo toga lijepog a kao nešto najljepše mogu izdvojiti odnos sa mojom djecom. On je i prije bio dobar a sada se puno više smijemo i posebno nakon seminara sa Mabel mogu samo skraćeno reći da „plovimo na valovima blaženstva“.To mi pokazuje da svaki odnos, iako je dobar, može biti još bolji. Hvala.

Također, iako sam nove ljude u svom životu uvijek gledala kroz nekoliko filtera, sada puno opuštenije i sa više tolerancije i dobre volje prihvaćam one koji dolaze u moj život,jer znam da su tu s razlogom,nešto možemo učiniti boljim ili bar popraviti.Više prihvaćam i one koji su već u mom životu.Uvijek imam na umu da nam svima treba ljubav.Ne opirem se toliko novim iskustvima,jer se moj strah od novog polako topi,jer,sjećate se,osjećam podršku,što god da dođe ,prihvaćam,koliko god bilo neobično,jer znam da će donijeti ono što je najbolje za mene.

Situacije na poslu, koje su uvijek bile izvor velikog stresa , sada se rješavaju na načine koje ja ne bih mogla ni zamisliti.Jučer sam od svoje šefice dobila na poklon čokoladu a vjerujte mi, to je čudo,samo ja znam kakvo.A moram spomenuti da sam na poslu imala takvu nevjerojatnu podršku kod rješavanja jedne hitne situacije gdje stvarno ne znam kako bih je riješila bez brze podrške koja se pojavila od ljudi od kojih to ne bih nikad očekivala.
Hvala,hvala,hvala,hvala,hvala.
Svatko tko je dao šansu Ho’oponoponu i potrudio se u primjeni zna da ti on daje uvijek više nego što si mogao zamisliti.Hvala.

Seminar sam doživjela kao vrlo transcendentalno iskustvo, bila sam tu, u prostoru i slušala sve a na kraju se jako malo sjećam, osim da sam bila istovremeno u sebi ali i negdje na vrlo udaljenom mjestu u svemiru,u jednoj drugoj dimenziji,uglavnom,teško za opisati jer treba doživjeti .Preporučam.

U srcu osjećam veliku zahvalnost prema ljudima koji su nam omogućili da odaberemo Ho’oponopono kao izuzetno spiritualno iskustvo kako bi polagano,vođenim i upornim koracima mogli doći do svjedočenja Neba na Zemlji. Hvala, hvala, hvala.Volim te  

-Lejla Hejja

Kad se smanji plus dioptrija

naocale-za-vid

Dragi moji hopsici
Nekoliko dana zaboravim naocare da stavim, a odem na posao. Zakazem kod oftalmologa, nisam dugo bila, vreme je.
Danas odem…pregleda on pa pregleda….Čitam ja pa citam i nikako kraj… shvatim da nesto njemu i nije jasno… Konacnoooo… Gospođo vi imate 63 god. Daaaa kazem ja (vidi u kartonu a vidi i mene). Vi ste fenomen. Ja ovo u mojoj praksi nisam imao!

Da skratim, smanji mi dioptriju na naocarima za citanje na pola, a za daljinu napisa 0,5. Kaze,  samo zato sto mi lepo stoje hahaha ali i ne morate stalno da ih nosite.
To je dioptrija koju sam imala sa dvadeset i nesto (u proslom veku hahaha)

FENOMEN je HO, a ja sam mu zahvalna… Ovo je samo jedno ‘cudo’ u nizu od seminara u Zagrebu. Ja sam iz Zemuna i naravno da sam se prijavila i na seminar u Beogradu, ali opravdano sam odsustvovala.

Posle svega sto mi se dogadalo od seminara u Zagrebu ja ne bih “ispostizavala”sve sto bi doslo i posle Beograda (hahaha) hvala hvala hvala volim vas….

Biljana Poznan

MOJ MIR ZA MIR U SVIJETU

 

larisa

Prije nekoliko dana trebalo se dogoditi da su mi ljudi jako išli na živce. Poznati i nepoznati. Bez vidljivog razloga.

Neki od njih – samo zato što su se našli na istom mjestu gdje i ja. Drugi – zato što su rekli nešto što mi se nije svidjelo. Treći – jer su učinili nešto što ja ne bih.

Cijela dva dana nisam se pomakla s mjesta. Nisam mogla umaći drugima… ni pomoći sebi.

Bila je to vrlo zanimljiva situacija. Vođenje unutarnje bitke bez pobjednika. Puna dva dana.

Dok sam na van bila najpametnija na svijetu…

I još se trebalo dogoditi da se baš u to vrijeme na televiziji zavrti priča o Vukovaru. Da opet izviri van priča o ratu. Ratovanju. Sukobima. Žrtvama i pobjednicima…

Um se opet pobunio:

Ne sviđa mi se rat. Nasilje bilo koje vrste. Toga ne bi smjelo biti među ljudima!

Ne sviđa mi se vraćanje u prošlost, traženje krivca, upiranje prstom…

I opet postajem najpametnija na svijetu. Upirem prstom u sve koji misle suprotno.

Kako ne razumijete?! U ratu ne postoji strana koja pobjeđuje… u ratu nužno obje strane gube! Nikada više nigdje na svijetu ne bi se smio dogoditi Vukovar… Afganistan… Palestina… Izrael…

Nitko ne bi smio prezirati drugoga zbog nacionalnosti, vjere, boje kože…

Nitko ne bi smio biti „kriv“ samo zbog toga što je drukčiji!

Ajme…

Pa i ja ratujem na isti način… Tek sada to vidim!

Istina, nemam pušku na ramenu… ali zar i ja ne činim upravo to?

Svaki puta kad se svađam. Kad osudim… kad kritiziram…

Svaki puta kad pametujem… Kad u mislima nabrajam (čak i ako ne izgovorim!)

Da. Činim to isto. Upirem prstom. Moraliziram…

Svojim mislima ranjavam ljude. Može se to i bez puške…

I sasvim je isto je da li se svađam ili se durim ili ignoriram.

Zabijam svima nož u srce. Ponajviše sebi.

Vodim unutarnju bitka bez pobjednika.

Ajme…

Ali nije mi ovo došlo da me deprimira. Zaustavi. Ponizi.

Nego da se očisti. Iscijeli. Oslobodi. Otpusti.

Dosta je ere kažnjavanja i drugih i sebe. Voljeti je sasvim dovoljno…

Ne trebam upirati prst u političare. Vlade. Predsjednike. Državnike i vojskovođe.

Puno toga o meni ovisi.

Ni manje – ni više, nego sve!

Za mir u svijetu…

Točno to, i točno tako se trebalo dogoditi.

Sve se moralo dovesti do krajnosti.

Morale su se dogoditi dvije apsurdne stvari, potpuno identične, u kratkom vremenu.

Samo u mojoj glavi (nigdje drugdje).

Zato da duša zbroji dva i dva…

Tko pati kad osuđujem drugoga?

Koga odbacujem kad odbacujem drugoga?

Koga kažnjavam kad upirem prstom?

Mogu li prihvatiti da postoje ljudi koji su drugačiji nego ja? Koji razmišljaju drugačije…

Mogu li prihvatiti – čak i ako se ne slažem? Čak i ako naprave nešto što ja ne bih?

Čak i ako ne razumijem? Čak i ako se ljutim?

Mogu li?

I mogu li biti mirna kad mi netko ide na živce? Kad mi netko smeta. Kad mi govori stvari s kojima se ne slažem. Kad ne razumijem…

Kome dugujem svoj mir?

Drugima… ili sebi?

To ne znači da se trebam družiti s ljudima koji mi se ne sviđaju.

Ne trebam s njima provoditi vrijeme. Ne trebam im biti najbolji prijatelj.

Ali mogu ih voljeti.

Voljenje je unutarnji posao.

Voljenje je lako.

To je ono što mogu učiniti za mir u svijetu.

Ne više od toga.

Ali ni manje…

-Larisa Mravunac

Jedno sa svima

unnamed-2

Opet ranom zorom, dišući HA. Dišem i prepuštam se kao uvijek do sada. Dišem i u svjesnost mi dolazi pitanje: „Kako to? Kako to zapravo izgleda? Kako to zapravo izgleda? Jako me zanima kako je to? OK, imam iskustvo jednote. Imam informaciju da ne postoji nitko drugi. OK.  Ali kako to zapravo izgleda da nema nikoga vani, da ne postoji ništa vani, da je sve u meni? Kako to funkcionira? Mome biću to je nekako jasno, ali moj um želi objašnjenje, želi opet znati. Kako stvarno ….?“

„Ovako, vidiš ovo?“. „Da, vidim .. Vau“

U tom trenu ugledah. Što to?

Ugledala sam, doživjela, spoznala nešto što je nemoguće opisati riječima,  ali ću probati najbolje što mogu. Riječima je teško opisati, a umu teško za shvatiti i time još teže opisati doživljaj proširenog stanja svijesti.

Ako zamislite da je sve što postoji jedan beskonačno veliki cvijet sa beskrajno mnogo, doslovce beskrajno mnogo latica i da ste vi jedna latica onda je to to. Ali nije samo to. Stvar je u tome što latice nisu odvojene jedna od druge već je svaka u svakoj  istovremeno i sve se istovremeno isprepliću i bivaju u stvaranju istovremeno stvarajući. I svaka latica ima prividno odvojenu svjesnost sebe same.

Ono što je najnevjerojatnije je to da sve to zapravo ne postoji stvarno. Sve je samo san, iluzija. Iluzija ili san u svijesti ONOGA KOJI JE, koji svojom sviješću prožima sve što je, iz koje nastaje sve što je, a opet nije. PREDIVNO.

U toj predivnoj, nama tako stvarnoj iluziji, svaka latica vjeruje da je odvojena jedna od druge. Beskonačno mnogo latica odvojenih prividno. Predivno, život buja i razvija se u beskonačno oblika i paralelnih postojanja.

A upravo zato što niti jedna latica nije odvojena od druge niti od ičega što postoji, čisteći jednu stvar u sebi čistiš to u cijelom postojanju, CIJELOM. To je toliko divno! Hvala, hvala, hvala

Nemoguće je umom to razumjeti, to je moguće samo spoznati i iskusiti svojim, kako ga mi običavamo nazivati, Božanskim dijelom sebe. Ja bih to nazvala milošću odozgo, a predajom odozdo ili jednostavno vjerovati.

Hvala, hvala, hvala, Svi smo mi jedno

Hvala što postoji sve što postoji, što postoje svi što postoje i hvala što postojim i svjesna sam da postojim.

Još jedna od spoznaja tijekom HA disanja meni neopisivo dragog i dragocjenog.

Hvala, volim te

– Dolores

 Ho’oponopono je čudo!

ho
       Mesec dana pre seminara u Beogradu, sve se složilo, prepreke su uklonjene i moj put na seminar se otvorio potpuno. Počinjem se čudno osećati, celo telo mi stalno blaže ili jače vibrira, svaka moja ćelija, osetim je. Hvala, hvala, hvala! Sve to vreme nešto u meni me podstiče da bez prestanka čistim, hvala, hvala, hvala!
       Nedelju dana pre seminara, sve se to pojačava, obuzima me neka vrsta opijenosti, ošamućenosti, sa čestim vrtoglavicama, povremeno gubim vezi s mozgom, hvala, hvala, hvala!  Čistim još žešće, pijem još više plave vode, menjam češće vodu u čašama. Uveče, dok prolazim ispod uličnih svetiljki, mnogo više njih se u tom trenutku pali i gasi!?(to se dešava već dugo, ali u manjem obimu). Istovremeno se dešavaju neke teške (ničim izazvane ?) stvari, meni bliskim i dragim osobama, hvala, hvala, hvala!
       Mesec dana pre seminara počinju da se dešavaji i neočekivane lepe stvari.  Moj dragi unuk (9 god) oko dve godine ima na tabančiću veliku, tvrdu, bolnu i ružnu bradavicu, hvala, hvala, hvala!  Pravila mu je velike smetnje pri hodu i sportu kojim se bavi. Već je jednom hirurški odstranjivana, ali se ponovo pojavila i proširila,” rascvetala”, hvala, hvala, hvala!  Njegovi roditelji su po savetu pedijatra, trebali ponovo da ga vode kod hirurga, da mu ponovo odstrani. Zamolila sam ih da pokušaju da mu to mesto mažu uljem čajevca, koje sam “izguglala”  kao veoma delotvorno za te probleme. Na sreću, pristali su, s tim da je hirurg uvek krajnja opcija. To se dešavalo pre oko tri meseca.  Mazali su revnosno uljem, ali se ništa nije pomaklo na bolje. Pre mesec dana primetili su malo poboljšanje pa nisu odustali, a pre oko dve nedelje na očigled je počela da se “topi”, da nestaje, tako da je ostala samo jedna kvržica, više kao ožiljak, hvala, hvala, hvala!  Oni su još uvek u čudu, pogotovo njegov otac – moj sin, koji veruje isključivo u ono što se može videti okom i opipati rukom, ili dokazati formulom i brojevima. Čist “tehnički um”, a tako je birao i zanimanje, završio je elektrotehnički fakultet. Ne znamo šta se desilo, svi smo srećni zbog toga, hvala, hvala, hvala!
       Moj sin (“neverni Toma” sa “tehničkim umom”) hvala, hvala hvala! i njegova supruga, bave se nekretninama. Imali su u ponudi tri relativno velika savršeno sređena stana, prodaja je zapela i bili su pomalo zabrinuti i obeshrabreni, hvala, hvala, hvala!  Veče pred seminar (petak), rekli su mi da imaju kupca za jedan od stanova, ovih dana se sređuju papiri – prodato! Hvala, hvala, hvala!  Juče uveče (dva dana posle seminara) pojavio im se kupac za drugi veći stan, hvala, hvala, hvala!  Danas je sve to potvrđeno i radi se na papirima, prodato!  Svi su srećni i zadovoljni, svako je dobio ono što mu je trebalo!  Hvala, hvala, hvala!
       Još uvek sam blago ošamućena, još uvek blago vibriram, hvala, hvala, hvala!
       Potpuno se prepuštam tim osećajima i događajima, ne analiziram, dopuštam da se dešava šta god to bilo i ne brinem, ne očekujem, ne opirem se, konačno! Hvala, hvala, hvala!
       Hvala mom celokupnom životu takvom kakav je bio do sada, hvala svim ljudima koji su bili ili su još uvek u mom životu, hvala decenijama rada na sebi i mnogim učiteljima, mnogim pročitanim i proživljenim knjigama i prepoznavanjima u njima, hvala, hvala, hvala!
Sve to me je dovelo do  Ho’oponopona, tako jednostavnog i lakog čudotvorca, a tako ujedno i teškog, hvala, hvala, hvala!
       Neizrecivo sam zahvalna Morni Simeone, Dr. Hju Lenu, dragoj i voljenoj Mabel, dragoj i voljenoj Karmen, hvala vam svima, volim
vas  💟💟💟😊😊😊
D.P.

Lijek za sve naše bolesti

images

“Vaša duša je ponijela sa sobom lijek za sve vaše bolesti”. Dakle, što je lijek kojeg je duša ponijela? Što je to? Pa to je iscjeljujuća energija, sigurno nije tableta. No, što smo napravili s tom energijom? Uložili smo je u kaos, samovažnost i bitku za bolji položaj u tzv.društvu. Kad smo ulazili u odnose koji su nam danas problem, nismo pitali za pomoć! Problemi su poput magle, tiho se i nečujno spuštaju, a mi ništa ne primjećujemo, sve dok se okoliš vidi. No, kad magla sve prekrije, šok i zapanjenost tom tminom je za nas odmah ajme.

Ali nije sve izgubljeno! Iscjeljujuća energija je i dalje tu, ona je prisutna i čeka da je upotrijebimo, jednako kao što smo je bez problema ulagali u patnju. Princip slobodne volje je upravo u tome: što ćemo učiniti s energijom koja nam je dostupna sada i ovdje?

Energija je nevidljiva, ali je itekako prisutna, ne možemo reći da ne znamo za nju, jer, eto živimo, postojimo. Ona je poput gline, možemo je oblikovati, modelirati kako god želimo, no mi uporno radimo statue iskrivljenih lica od boli. Programi i sjećanja uvijek nameću takav model, to je praktički zadana slika, a urezala se vrlo duboko u naše nesvjesno.

Da bismo mogli koristiti dostupnu energiju potrebno je prvo osvijestiti da postoji, njezinu prisutnost u našoj odluci da ćemo biti odgovorni za nju. Za iscjeljenje, društvo nam nalaže tableticu, a svijest nam nalaže odgovornost.

Problemi, podaci, sjećanja, sva šaputanja o životu i nagovori o tome što je ispravno za nas, a što ne, djeluju poput vrućine na jezero koje predstavlja naše biće. Isušuju ga, s vremenom ga pretvori u močvaru, život praktički jedva da i postoji, a energija je svedena na blato i mulj na dnu. Ako ne osvježavamo svoju postojanost, ako ne stvaramo unutarnju struju i pokrenemo svoj potencijal, odosmo! Nije to problem, odosmo mi svakako, ali to može biti i u letu, a može biti i u patnji.

Treba biti oprezan s preuzimanjem odgovornosti. Postoje opet programi o tome, i oni nam kažu da je odgovornost staviti kamion s prikolicom na leđa i hodati s tim okolo po svijetu. Mi opet upadamo u traume “kako ću, zašto ću”, jer je to zastrašujući teret. A on traži jednako tako golema energetska ulaganja. Dakle, ništa od lijeka.

Odgovornost je iscjeljujuća samo ako je najlakša na svijetu. Odgovornost je svjesnost da imam sve što mi je potrebno da bih se iscijelio, a svijet je beskrajno velika inspiracija. Odgovornost je otpuštanje tmurnih slika o patnji kao nužnosti i potrebi da bi nešto naučio. Ako me zarobi neprijatelj i odvede u logor, možda možemo govoriti o iskustvu patnje kao lekcije. No, ako živim u lošem odnosu, i imam izbor djelovanja, onda je lekcija drukčije prirode, ona je u odluci da iscijelim vlastita sjećanja u kolektivnoj patnji tog odnosa i u skladu s tim djelujem.

Dakle, koja je lekcija u našoj patnji? Odgovor na ovo pitanje se krije u količini prostora za manevar unutar kojeg mi možemo djelovati i donositi bolje odluke.

Odgovornost je u rečenici: “OK, ajmo vidjeti što mogu napraviti s energijom koju imam sad i ovdje.” Ona je u traganju iscjeljujućeg dijela kojeg je duša ponijela iz početka teksta. Ako svakog dana, odmah po buđenju kažemo ovu rečenicu, to je dobar početak. Imamo zadatak, imamo misiju! Imamo priliku svojim djelovanjem i namjerom crtati osmjehe na licima skulptura koje nam opisuju kakav bi život trebao biti. To je skulptura u ogledalu, nije negdje tamo, znate…

-Nenad Ljubić

nenadljubic.com

Ho’oponopono: Netko te čuva, i kad nemaš nikakvu kontrolu

n_autoasistencija

Aloha !
Ovaj tjedan doletjela me po redu noćna smjena. Po noći ne spavam, nego radim i čistim. 01.11. u 21:15 bila sam u kupaoni i završavala još zadnje pripreme prije nego što krenem, kako bih u 22:00h bila na poslu. Ulovila sam samu sebe kako sam nekako usporena, ošamućena i kako se ne osjećam baš najbolje. Pomislila sam, joj, sva sam nikakva, vani pada kiša, što ako mi se nešto desi ? Čistim i osjetim potrebu da zamolim anđele za zaštitu na putu do posla. Zbog nelagodnog osjećaja.Vrlo sam optimističan vozač i ovakve molbe ne osjećam često potrebu poslati u nebo.

I eto me u automatskom programu, ulazim u auto, krećem, pogledavam na sat koliko mi još treba, hoću li stići na vrijeme i prema tome određujem brzinu. Nakon što prođem naseljeni dio, eto me na zaobilaznici. Sad mogu potegnuti po gasu, sve je ravno.Stići ću taman, uz brzinu otprilike 110/h.
Nema puno automobila na cesti, odlično. Prolazno vrijeme – taman. Vozim ja tako, vozim, nekako polu-uspavano..Odjednom ispred mene, taman kad sam ulazila u zavoj, iznenada trokut – nasred ceste. Šok! Kako sam mogla znati što me čeka u zavoju?

Brzina 110/h, pada kiša, iza mene u drugoj traci auto a ja, da bih zaobišla taj trokut, moram naglo skrenuti u desno, u traku tog vozača. Kako sam zaobišla trokut i izbjegla sudar sa vozačem koji je bio iza mene – ja, ljudi moji, ne znam. Od panike nisam ni pogledala u retrovizor.Vjerujte, nisam uopće imala kontrolu nad situacijom, nikakvu.I tek što sam zaobišla prvi trokut, već me dočekao drugi. Tu sam počela naglo kočiti i nekako stala. S obzirom na to da sam bila u zavoju, u svakom trenutku je na mene mogao naletjeti auto ,ne primijetiti me na vrijeme i .. Bar sam toliko bila prisebna da sam se bar sjetila upaliti sva četiri žmigavca.

Sjedim u autu,ne znam što ću, molim Boga da nitko ne naleti od iza, ispred mene 4 zaustavljena auta nasred ceste. Vidio tip da moj auto stoji tako i da ne mrdam i krene prema meni. Valjda mu je bilo čudno što sam stala.Otvorim prozor i kažem što mirnije mogu, kako bih sakrila svoje bespomoćno stanje: Možda bi bilo dobro da stavite trokut malo prije zavoja kako nas ne bi tako iznenadio. On kaže: dobro gospođo, hoću. Nisam pitala što se događa, jer, kao prvo, trebala sam se što prije maknuti iz situacije a kao drugo, svi su bili dobro, očito su nešto čekali. Nitko nije pitao za pomoć. Nije bilo objavljeno u novinama da je na tom mjestu bila nesreća, zašto su stajali nasred ceste, neću saznati.
Stigla sam na vrijeme na posao . Trebam li napomenuti da sam osjećala toliku zahvalnost, veću od neba i da sam nastavila sa hvala ti, 100 000 na sat.

Nisam ja stalno raspoložena ponavljati hvala ti, volim te. Posebno kad radim noć, teško mi je govoriti hvala ti. Ali, tvrdoglavo preskačem svoj neobjašnjivi otpor. Kažem ja svom umu : tu si me doveo gdje jesi, neka si, a sad ću ja tebe dovesti tamo gdje ti je mjesto a Bog će mi pomoći. Po starom više ne ide !Tako ja to shvaćam, kao pitanje života ili smrti. Ili će mene um ili ću ja njega ! Ili ću živjeti, ili životariti.

A sada imam dokaz da ono „najgore“ što ti se može dogoditi kad čistiš, je, da te neka sila, veća od tebe u situacijama kad ne možeš ništa, kad si bespomoćan, na rukama prenese tamo gdje je najbolje za tebe.

Ho’oponopono je duhovna praksa,pogotovo u početku, on je prilično nevidljiv. Ne vidiš ga. Ništa se ne događa. Bar ne ono što bi ti htio. On se ne razmeće svojom važnošću. On samo tiho radi za tebe iako ga ne vidiš. Sve što se traži, je samo hvala i volim te. On je skroman, ne traži puno, samo malo suradnje. Tvoj um, iz razloga što mu ništa nije jasno, želi neki dokaz. Može se desiti i da ga dugo nema. Onda dolaziš u situaciju, u početku pogotovo, da se pitaš, čemu sve ovo?

S obzirom da ne posustaješ, čistiš, ulažeš trud, činiš nešto, dokaz ne može izostati. Zakon akcije i reakcije. Dokaz za mene dolazi onda kad je stvarno važno..Kad mi stvarno treba. I iako ne znaš što točno činiš za sebe dok čistiš, to se kad-tad pokaže. Sada nemam više nikakve sumnje u to. Imam dokaz! Tek sada me ništa više neće zaustaviti. Sada moj um drage volje pleše hvala – tango. Nema više potrebe za borbom između uma i duše,dok um opet ne počne s majmunarijama. A do tada, čistim.

Hvala ti Ho’oponopono. Volim te. Hvala i vama hopsići što razumijete o čemu pričam.

-Lejla Hejja

Uvodno predavanje Mabel Kac u Beogradu!

indir-1

Pozivamo vas na predavanje o Ho’oponoponu koje će Mabel održati u Beogradu 25.11.2016.
Predavanje će biti u hotelu M,  od 19.00 sati.
Registracija je od 18.30 sati, a broj ograničen kapacitetima dvorane.

Predavanje je izuzetno važno, ne samo radi informacija koje će nam Mabel dati, nego radi njezinog čišćenja tokom predavanja.

Kotizacija je 1500 din.

.

Veselimo se vašem dolasku!

Uvodno predavanje Mabel Katz u Zagrebu

mabel

Sa zadovoljstvom vas pozivamo na predavanje Mabel Katz o Ho’oponoponu u Zagrebu!

Što je Ho’oponopono, kako pravilno primjenjivati tehniku, što (ne)očekivati, kako život učiniti lijepim, laganim i sretnim, saznajte od Mabel; a što je najvažnije – uživajte u benefitima njezinog čišćenja.

Predavanje će se održati u četvrtak, 17.11.2016. u hotelu Antunović (Zagrebačka avenija 100), u 19.00 sati.

Kotizacija je 100 kn.

Vidimo se!