HO’O: Otpori prema aktivnoj duhovnoj praksi

lightning-399853__340

Dakle, “prakticirala bih Ho’oponopono čišćenje, ali imam velike otpore i ne znam da li da nastavim ili prekinem?”

Pitanje je tko pruža otpor? Tko se to buni i radi probleme, zagorčava život, tko podiže vjetrove i prašinu, pogoršava stvari?

Sjećanja i programi su doslovno živa tvorevina, to je neovisna svijest, poput sjene koja je pravi vladar naših života. Kao u filmu “Matrix”, taj svijet postoji, on je stvaran, a mi živimo u njemu, gradimo karijere, podižemo obitelj, imamo želje i snove. Mi smo to sve stvorili, odnosno dopustili smo da se samo izgradi jer smo mu dali svoje povjerenje.

Ako vi jednoga dana odlučite istražiti valjanost realnosti u kojoj živite, ako izrazite svoju sumnju, ona će uzvratiti. Opet, kao u filmu Matrix, nastojat će vas spriječiti, uvjeravati kako se tu nema što čistiti i kako je to sve glupost.

Zamislite samo kako je moguće da sve negativne misli, sve radnje proizašle iz programa, sav unutarnji dijalog koji smo imali za života, 30, 40, 50, 60 i više godina nisu bili problem, nije bilo otpora! A sad je otpor reći obično Hvala! Zamislite koja je to mašinerija, kako je zastrašujuća ta hipnoza!

Neobično je da mi svakodnevne aktivnosti, tipa osmosatno radno vrijeme sa agresivnim ljudima, borbe s bolestima, podizanje nerealnih kredita u bankama, traume u teškim odnosima unutar obitelji smatramo zonom komfora, a za Volim te kažemo da je izlazak iz te zone!

Kada stavite na vagu malo te omjere, kada pogledate kako nam planet danas izgleda s jedne strane i jednostavno otpuštanje s druge, nevjerojatno je da cijela ova beskrajna gomila s.anja i dalje vuče k sebi, ona nam je sve, jedina istina, jedina stvarnost! Zar to nije apsurd? 

Otpori nisu naši. Otpori su od alienske svijesti kojoj smo dali povjerenje. Rekli smo: “Evo tebi, pa mi ti to…” Preslik toga imamo sasvim lijepo vidljiv u političkom sustavu jedne države. Mi glasamo za lika, ovaj skupi vladu i to je to, oni će dalje. Mi smo im dali svoje povjerenje i na njih šaljemo otrovne strelice kada propadne država. Sve se vidi, sve se zna, a opet…

Dakle, hopsanje je serious business. Vi doslovno morate umrijeti! Srušiti sve kuće, ideje i koncepte o sebi i svijetu oko vas. A kada dođete sa strojevima za rušenje, onda šaptači iskaču i pružaju otpor. Kažu, pa nemoj jesi li lud/a, propast ćeš! Oni neće reći: hajde uništi me, izbriši me, budi slobodan.

Nema promjene bez radikalizma unutar nas. Jer radikalizam nas je i doveo dovde, samo tiho i nevidljivo poput mirne rijeke. A sad je panika jer su naišli vodopadi i kaos. Problemi i sjećanja neće otići tek tako. Čišćenje je nadmetanje s olujama, potresima, vulkanskim erupcijama, udarima meteorita. Izgradite svoj inat. Udarajte svakodnevno šakom u stol svojom ustrajnošću da ćete čistiti kaosu usprkos. Otporu usprkos. Nikada, ali baš nikada ne dovodite u sumnju svoj rad na sebi nauštrb šaptača koji vas uvjeravaju i prijete propašću.

To je izlazak iz zone komfora, baš taj prkos, odlučnost, taj inat i žestina da se ustraje pod svaku cijenu. Ništa drugo.

-Nenad Ljubić

nenad.ljubic.com

Oglasi

Čišćenje je dug put koji nikad ne završava

ho-1

Ho’oponopono je najlakši način, ali često to nije i sasvim lak način. Svaka promjena svijesti zahtijeva određeni mentalni i emotivni napor. Ako živimo 50 godina gradeći određeni mentalni i emocionalni sklop koji nas dovede na jednu točku kada shvatimo da ne živimo ispunjen i zadovoljavajući život, zaokret u načinu razmišljanja teško je postići „čarobnim štapićem“, pa bio to i Ho’oponopono. Teško, ali nikako nije i nemoguće. Kako kažu, put uvijek započinje prvim korakom, pa tako i na ovom putu, putu kojim se „isplati“ ići, jer je lijepo ono kamo stižemo.

Većini nas je u naravi nestrpljivost i htjeli bih sve „odmah i sada“, ali stvari tako ne funkcioniraju. Ne bi trebali niti forsirati naše unutarnje dijete, niti ga požurivati na korake na koje ono nije još spremno. Promjene se obično dešavaju postepeno. Za sve treba vrijeme. Budimo strpljivi sami sa sobom, dajmo našem unutarnjem djetetu vremena da se osjeti voljeno i sigurno, pa će iz tog mora ljubavi promjena doći upravo onda kada budemo spremni. Kada želimo nešto „na silu“, onda se stvari i polome. I mi imamo određenu krhkost u sebi, zato polako. Dajmo si vremena. Ne odustajmo ako nismo ono što smo tako željeli postigli za dva-tri dana ili dva-tri tjedna.

Obično je bolno kada shvatimo koliko smo udaljeni od svoje duše i koliko malo poznajemo naše unutarnje dijete. To zaista zna jako boljeti. Odbolujmo to, i to je korak naprijed. Potrebna je hrabrost suočiti se sa onime što dugo vremena nismo mogli. I za svaku promjenu je potrebna velika hrabrost i nemojmo se kriviti ako je još nemamo. Budimo nježni i pažljivi i poštujmo način na koji naše unutarnje dijete može napredovati. Dajmo mu prostora. Dajmo mu vremena. Toliko često ga nismo niti čuli, niti osjećali. Dajmo mu sada priliku da nam kaže sve ono što je u njemu. Treba i njemu vremena, nakupi se toga, čudo jedno. I previše puta smo ga povređivali forsirajući ga sa puno toga za što smo mislili da mora biti spremno. Nismo ga čuli. Zato, sada polako. Zagrlimo ga i poslušajmo što nam želi reći. Iznenadit ćemo se kada nam se otvori s povjerenjem koje smo mu tako prečesto uskraćivali. Dopustimo mu da BUDE.

Čišćenje je dugi put i nikada ne završava. Ali, kada jednom osjetimo naše unutarnje dijete, onda znamo da je to ono za čim smo tragali, znamo da je to ono što je vrijedno njegovanja, pažnje i ljubavi, jer iz te ljubavi dalje sve opet započinje u odnosima nas i drugih, u odnosima prema životu i svemu što nas okružuje. Ovdje smo da izaberemo hoćemo li krenuti tim putem i hoćemo li dati sebi šansu života. Šansa je zaista velika, a odluka je na nama. I kako god odlučimo, ispravno je, i upravo je onako kako smo spremni i kako trenutno možemo.

-Bilja Kantolić

HO’O: Čisti li voda druge ljude

casa

Za sve one koji imaju upite oko toga može li se čistiti s tehnikom “čaša vode” druge ljude

Dakle, ne čistite vi, čisti voda! Vi dopuštate. Znači, ako ste stisli, prigrlili, zagrcali se u strah, voda će učiniti svoj dio, ali energija je ostala u vama, vi je morate otpustiti. Zato je važno istovremeno prakticirati Ho’oponopono alate i čašu s vodom, jer oni rade sinkronizirano.

Voda je neutralna, ona prima sve informacije u sebe i filtrira ih, pročišćava. Ali energetski zapis će i dalje ostati u nama! Kada čistimo, onda se odričemo tih ostataka i prepuštamo ih vodi da ih primi u sebe.

Kad čistite druge ljude s tehnikom “čaša vode”, onda pustite njezinoj neutralnosti da u sebe pokupi ono što treba iz sjećanja, fotografija, ispisanih imena na papirićima, što god to da bilo, a vi otpustite svoju bojazan i stisak prema tim ljudima. Otpustite svoju žestinu da požurujete njihovo iscjeljenje. Znajte da nikada nije u pitanju njihovo iscjeljenje nego samo naše. S tom čašom mi radimo na sebi iako se čini da pomažemo njima. Ako pak insistiramo i pomažemo njima, onda smo i sami zaglavili, jer nismo u stanju otpustiti.

U konačnici, nije uopće važno kako se čišćenje događa, što voda radi, to je ionako previše apstraktno za um. Sve te jednadžbe, kalkulacije, formule koje mi činimo su ništa drugo nego odgađanje otpuštanja. Jer samo o tome se radi! Sve te tehnike služe samo za taj cilj, a mi ga uporno zaobilazimo i ulazimo u duboke intelektualne petlje oko toga “kako” i “zašto”. Mi ne pitamo kako Andol djeluje, ne insistiramo na tome da nam se objasni kemijski proces tog lijeka u našem tijelu! Tako radi programiranje, jedno zaobilazi a drugo potkopava.

Dakle, stavite čašu, dvije, deset čaša, stavite cijeli fotografski album ispod njih i samo otpustite! Zaboravite na sve to, samo otpustite. To je to, cijela praksa.

Božanstvo vas je stvorilo i ono zna što vam treba u svakom trenutku

vt

“Ideja cijele prakse je zaljubiti se u svoje smeće! Reći mu: ‘Oho, nisam imao pojma da si tu! E pa, Volim te!’ Jer ako ja guram, ti ćeš gurati meni natrag i to se zove otpor. Umjesto da otpustim i kažem smeću: ‘Hvala ti!’ Veliki mudraci su rekli ‘voli svoje neprijatelje’. Ali tko su ti neprijatelji? Jedini koje imate su smeće u vašoj podsvijesti.
Znate, teroristi nisu izvan vas, oni su u vama. I to je to smeće… Otpad koji zovemo ratovanje. Ratovanje protiv sebe i protiv Božanstva.

Dakle, ljudi se pojavljuju u vašem životu zato što dijelite smeće s njima. Zato biste trebali s njima neprestano hodati. Jer nemate pojma što je u vama dok se to ne pojavi! Stoga, kad se netko pojavi u vašem životu, ta osoba vam tada ukazuje na vaše smeće. Ona kaže: ‘Hej, ‘alo! Tu sam, ‘alo!’ Vi ćete tada otpustiti to, čistiti, umjesto da kažete: ‘E, a koji je tvoj problem?’ Tako su mene naučili na fakultetu – kad netko dođe u moj ured, ja bih trebao reći: “Koji je vaš problem?”

No, ja sam odlučio biti 100% odgovoran i u tom trenutku radim svoje Ho’oponopono čišćenje. Tada Božanstvo kaže: ‘U redu! Sada tebi ide što god ti je potrebno da bi bio slobodan.’
Ako to učinite, ta osoba se više neće pojaviti u vašem životu!
Božanstvo vas je stvorilo i ono zna što vam treba u svakom trenutku. U svakom! I to samo zato što je netko odlučio preuzeti odgovornost. Treba nam samo jedna osoba. Jedna!

Vi.

Ja neprestano čistim! Znam da ako ja napravim svoj dio, Božanstvo će učiniti ono što sam ja došao ovamo učiniti – Ono će to uraditi za mene. “

Dr. Ihaleakala Hew Len

-Neno Ljubić

O terorizmu

j

Imam potrebu pisati…..

Program -Terorizam u svijetu…..Hv Hv Hv
Dopustite mi da odmah izrazim da Islam, ne odobrava terorizam!
A jedna kineska poslovica kaze: ubij stotine, uplasi milijune.😮

Zeljela bih zapoceti malo s grubom statistikom. Sanse da umremo zbog greske prilikom zdravstvene njege su jedan na 300 pacijenata pa i dalje idemo lijecniku. Svaki dan vozimo auto, iako svaki dan u prometnim nesrecama u svijetu pogine cca. 3500 ljudi. Avionske nesrece se takodjer događaju.


Ah, ljudski mozak je nevjerojatno los u procjenama koje ukljucuju emocije. Proracun rizika je tim gori kada mi nemamo kontrolu nad necim, a momentalno nemamo kontrolu nad emocijama kod nedavnog napada u Istanbulu… bar ja… hv hv hv
No, terorizam se događa i kod lijecnika, u autima, u avionima. Moze nas zateci u francuskom klubu, londonskom metrou, egipatskom hotelu, istanbulskom klubu!
Mozemo biti u New Yorku ili na Baliju… Sto to znaci, da cemo zivot provesti u strahu i kuci? Mozemo li zivjeti tako?

Naravno da NE!!!!

Idemo u Pariz, Berlin, Madrid ili Istanbul ovih dana i svi nam govore „Jesi li sigurna? Sad bas nije dobro vrijeme za otici tamo.” Teroristicki napadi imali su svoj cilj: teror, zastrasivanje.
No i dalje je gore voziti se svakim dan autom. Ne mijenjajmo “planove” zbog teroristickin napada (ma gdje god da isli). Jedino ako bas namjeravamo otici u neku ratnu zemlju, onda ima smisla odustati. Znamo da je najstrasnije to sto se dogodi iznenada, no isto tako dogode se i potresi, poplave ili tsunamiji.
Naravno da sam tuzna zbog svih koji su nastradali,no zelim zivjeti punim plucima,zelim zivjeti bez STRAHA!!!!…cistim!!!

Najvaznije – “Nema smisla zivjeti zivot u strahu, strah nas koci i smanjuje kvalitetu zivota”….

-Jasna Takač

Ho’oponopono: Nova dimenzija postojanja

ho-oponopono-2

Aloha !
U većinom užurbanom ritmu svakodnevice, ponekad, poželim se zaustaviti i zabilježiti sve, čega god se sjetim, od onog što mi je donijela primjena tehnike Ho’oponopono,da ne zaboravim prednosti te čarobne tehnike.S obzirom da je tehnika predobra, oprostit ćete mi na dužini ovog teksta,jer, mogla bih napisati cijelu studiju kao vjerojatno i većina vas hopsića,tako da je ovo samo jedan mali ali vrlo bitan dio mojeg iskustva.

Dakle, problemi…jer,Ho’oponopono je najlakši način rješavanja problema..
Prisjetim se da sam zbog problema odabrala Ho’oponopono..

Često se u životu pred nas postavi izazov u obliku problema na poslu, problema u odnosima,problema sa zdravljem,sa financijama itd. Primijetila sam da sam se prije postavljala nekako istovremeno obrambeno i napadački prema problemu. Mislila sam kao prvo da sam ja u pravu i da je ono što ja smatram o ljudima uključenim u problem (i o samoj sebi) i o situaciji, jedino ispravno kao i način na koji mislim da bi se problem trebao riješiti. Kako je već davno poznato da se problem ne može riješiti na istoj razini na kojoj je nastao i sa istim mislima koje su ga i stvorile, odlučila sam dati šansu Ho’oponoponu, iz razloga što je on bio novi element koji bi se mogao uključiti u moju rutinu i koji je potencijalno mogao dati nešto novo.Isprva, bilo mi je vrlo teško ponavljati hvala ti i volim te, no, upravo zato jer sam imala takav otpor, znala sam da upravo tu negdje mora postojati neko novo rješenje ili neki novi uvid, jer na stari način nisam dolazila do poboljšanja.
Kako to uvijek biva, kada izađeš iz zone ugode i uporno daješ šansu nečem novom, što u tvom srcu odzvanja kao da može biti ispravno,slušajući taj ponavljajući glas u sebi koji mi je govorio, ponavljaj, ponavljaj,ajmo, hvala ti,volim te ..zaista sam se nakon nekog vremena upornog prakticiranja, bez obzira na sve što se događalo u meni i oko mene, uvjerila da postoji druga dimenzija rješavanja problema.
Pri susretu s problemom, ova čarobna tehnika obasipa me slijedećim blagoslovima, koji su za mene novi ali zato ništa manje lijepi .Dobila sam:
1) Saznanje da su problemi i osobe u našem životu ovdje zato da bismo nešto ispravili, popravili a ne zato da bi se stalno svađali i mučili sami sebe i druge i dokazivali da smo u pravu. Kad je problem ispred mene, sada znam da nisam kriva, ali da imam priliku nešto popraviti, pa zašto ne ?Mogu učiniti nešto dobro za sebe i za druge, što je lijepo.Osjećam se dobro kada znam da aktivno i dobronamjerno sudjelujem u bilo kojoj situaciji,odnosu,čak i kada osoba nije ovdje, iako to nitko ne mora ni znati, bitno je da znamo Bog(viša inteligencija) i ja.
2) Saznanje da ja u biti ne znam kako bi bilo najbolje da se problem riješi, jer , ako iskreno pogledam u svoje neke dosadašnje izbore, zaista nisu doveli do najboljih rješenja, iako sam dobila što sam htjela i iako sam bila uvjerena da znam što je najbolje.Veliko olakšanje donosi mi saznanje da u bilo kojoj situaciji u sebi i oko sebe imam podršku, samo joj trebam dozvoliti da se manifestira i maknuti joj se s puta. Znači, nisam sama, ni u jednom trenutku i ne znam što je najbolje.
3) Ovo saznanje dovodi me do polaganog prepuštanja višoj inteligenciji, koju doživljavam da je istovremeno jednim dijelom u meni a jednim dijelom me vodi „izvana“.U početku, teško mi je prepustiti Bogu da me „nosi na rukama“ i osjećati povjerenje, no, s vremenom i upornošću u čišćenju,shvatim da mi se to jako sviđa i da se polako sve više osjećam zaista božanski vođenom i zaštićenom.

Ho’oponopono me dakle oslobađa od osjećaja da sam sama na svijetu, da ono što je u mom životu predstavlja neku vrstu kazne i da samo ja znam što je najbolje za mene i druge.Tako, oslobođena ovih opterećujućih uvjerenja, sretnije kročim kroz život i osjećam neopisivu zahvalnost,jer mi je već počevši od ovih postavki,lakše.

Ho’oponopono daje ti novu dimenziju postojanja. Uz tvoje hvala ti, volim te, polako se krećeš od „Bože, Bože, zašto si me ostavio ?“ do „Hvala ti Gospodine što me nosiš na rukama“.

Često se pitamo zašto teška iskustva postoje u našem životu i ne bi li mogla biti malo lakša.Sada shvaćam da su mi bila potrebna zato da znam cijeniti Ho’oponopono,jer da nije bilo njih, ne bih shvatila njegovu vrijednost i ne bih ga uključila u svoju svakodnevnu rutinu.Hvala hvala hvala.

Jako volim voziti auto, uživam u vožnji, lako mi je napraviti analogiju sa našim HO. Ja vidim život prije HO na način da vozim onako kako ja mislim da je najbolje, uglavnom prebrzo i sa nekim strahom u pozadini,jer,nikad ne znaš što se može dogoditi, je’l ?Uz primjenu HO, prepuštam Bogu da “vozi kroz mene”, onako kako je najbolje,opuštenija sam, puno više uživam u vožnji i naravno, manje se bojim. Tako, čak i ako netko prođe pored mene cestom opasno prebrzo, samo kažem hvala ti, volim te i ne ljutim se jer znam da to ima neke veze sa mnom,sa mojim programima,koje dijelim s tim vozačem i da ponavljanjem tih božanstvenih riječi blagoslivljam istovremeno sebe i tog vozača.

Sve manje se ljutim a i mozak mi može odmoriti,jer više nije toliko opterećen pametovanjem kojeg uvijek imam na bacanje.Pri vrhu glave osjećam kao da mi je Bog stavio ruku i tako je drži,osjećam veći mir,zaštićenost i podršku i zahvalna sam za to.Problemi cijelog svijeta nisu više moji, postoji neka puno inteligentnija energija koja brine o svemu a sve što ja trebam je brinuti o sebi na pravi način,dakle, mogu se bolje i više opustiti.

Ho’oponopono je čarobna tehnika. Donio mi je mnogo toga lijepog a kao nešto najljepše mogu izdvojiti odnos sa mojom djecom. On je i prije bio dobar a sada se puno više smijemo i posebno nakon seminara sa Mabel mogu samo skraćeno reći da „plovimo na valovima blaženstva“.To mi pokazuje da svaki odnos, iako je dobar, može biti još bolji. Hvala.

Također, iako sam nove ljude u svom životu uvijek gledala kroz nekoliko filtera, sada puno opuštenije i sa više tolerancije i dobre volje prihvaćam one koji dolaze u moj život,jer znam da su tu s razlogom,nešto možemo učiniti boljim ili bar popraviti.Više prihvaćam i one koji su već u mom životu.Uvijek imam na umu da nam svima treba ljubav.Ne opirem se toliko novim iskustvima,jer se moj strah od novog polako topi,jer,sjećate se,osjećam podršku,što god da dođe ,prihvaćam,koliko god bilo neobično,jer znam da će donijeti ono što je najbolje za mene.

Situacije na poslu, koje su uvijek bile izvor velikog stresa , sada se rješavaju na načine koje ja ne bih mogla ni zamisliti.Jučer sam od svoje šefice dobila na poklon čokoladu a vjerujte mi, to je čudo,samo ja znam kakvo.A moram spomenuti da sam na poslu imala takvu nevjerojatnu podršku kod rješavanja jedne hitne situacije gdje stvarno ne znam kako bih je riješila bez brze podrške koja se pojavila od ljudi od kojih to ne bih nikad očekivala.
Hvala,hvala,hvala,hvala,hvala.
Svatko tko je dao šansu Ho’oponoponu i potrudio se u primjeni zna da ti on daje uvijek više nego što si mogao zamisliti.Hvala.

Seminar sam doživjela kao vrlo transcendentalno iskustvo, bila sam tu, u prostoru i slušala sve a na kraju se jako malo sjećam, osim da sam bila istovremeno u sebi ali i negdje na vrlo udaljenom mjestu u svemiru,u jednoj drugoj dimenziji,uglavnom,teško za opisati jer treba doživjeti .Preporučam.

U srcu osjećam veliku zahvalnost prema ljudima koji su nam omogućili da odaberemo Ho’oponopono kao izuzetno spiritualno iskustvo kako bi polagano,vođenim i upornim koracima mogli doći do svjedočenja Neba na Zemlji. Hvala, hvala, hvala.Volim te  

-Lejla Hejja

Kad se smanji plus dioptrija

naocale-za-vid

Dragi moji hopsici
Nekoliko dana zaboravim naocare da stavim, a odem na posao. Zakazem kod oftalmologa, nisam dugo bila, vreme je.
Danas odem…pregleda on pa pregleda….Čitam ja pa citam i nikako kraj… shvatim da nesto njemu i nije jasno… Konacnoooo… Gospođo vi imate 63 god. Daaaa kazem ja (vidi u kartonu a vidi i mene). Vi ste fenomen. Ja ovo u mojoj praksi nisam imao!

Da skratim, smanji mi dioptriju na naocarima za citanje na pola, a za daljinu napisa 0,5. Kaze,  samo zato sto mi lepo stoje hahaha ali i ne morate stalno da ih nosite.
To je dioptrija koju sam imala sa dvadeset i nesto (u proslom veku hahaha)

FENOMEN je HO, a ja sam mu zahvalna… Ovo je samo jedno ‘cudo’ u nizu od seminara u Zagrebu. Ja sam iz Zemuna i naravno da sam se prijavila i na seminar u Beogradu, ali opravdano sam odsustvovala.

Posle svega sto mi se dogadalo od seminara u Zagrebu ja ne bih “ispostizavala”sve sto bi doslo i posle Beograda (hahaha) hvala hvala hvala volim vas….

Biljana Poznan

MOJ MIR ZA MIR U SVIJETU

 

larisa

Prije nekoliko dana trebalo se dogoditi da su mi ljudi jako išli na živce. Poznati i nepoznati. Bez vidljivog razloga.

Neki od njih – samo zato što su se našli na istom mjestu gdje i ja. Drugi – zato što su rekli nešto što mi se nije svidjelo. Treći – jer su učinili nešto što ja ne bih.

Cijela dva dana nisam se pomakla s mjesta. Nisam mogla umaći drugima… ni pomoći sebi.

Bila je to vrlo zanimljiva situacija. Vođenje unutarnje bitke bez pobjednika. Puna dva dana.

Dok sam na van bila najpametnija na svijetu…

I još se trebalo dogoditi da se baš u to vrijeme na televiziji zavrti priča o Vukovaru. Da opet izviri van priča o ratu. Ratovanju. Sukobima. Žrtvama i pobjednicima…

Um se opet pobunio:

Ne sviđa mi se rat. Nasilje bilo koje vrste. Toga ne bi smjelo biti među ljudima!

Ne sviđa mi se vraćanje u prošlost, traženje krivca, upiranje prstom…

I opet postajem najpametnija na svijetu. Upirem prstom u sve koji misle suprotno.

Kako ne razumijete?! U ratu ne postoji strana koja pobjeđuje… u ratu nužno obje strane gube! Nikada više nigdje na svijetu ne bi se smio dogoditi Vukovar… Afganistan… Palestina… Izrael…

Nitko ne bi smio prezirati drugoga zbog nacionalnosti, vjere, boje kože…

Nitko ne bi smio biti „kriv“ samo zbog toga što je drukčiji!

Ajme…

Pa i ja ratujem na isti način… Tek sada to vidim!

Istina, nemam pušku na ramenu… ali zar i ja ne činim upravo to?

Svaki puta kad se svađam. Kad osudim… kad kritiziram…

Svaki puta kad pametujem… Kad u mislima nabrajam (čak i ako ne izgovorim!)

Da. Činim to isto. Upirem prstom. Moraliziram…

Svojim mislima ranjavam ljude. Može se to i bez puške…

I sasvim je isto je da li se svađam ili se durim ili ignoriram.

Zabijam svima nož u srce. Ponajviše sebi.

Vodim unutarnju bitka bez pobjednika.

Ajme…

Ali nije mi ovo došlo da me deprimira. Zaustavi. Ponizi.

Nego da se očisti. Iscijeli. Oslobodi. Otpusti.

Dosta je ere kažnjavanja i drugih i sebe. Voljeti je sasvim dovoljno…

Ne trebam upirati prst u političare. Vlade. Predsjednike. Državnike i vojskovođe.

Puno toga o meni ovisi.

Ni manje – ni više, nego sve!

Za mir u svijetu…

Točno to, i točno tako se trebalo dogoditi.

Sve se moralo dovesti do krajnosti.

Morale su se dogoditi dvije apsurdne stvari, potpuno identične, u kratkom vremenu.

Samo u mojoj glavi (nigdje drugdje).

Zato da duša zbroji dva i dva…

Tko pati kad osuđujem drugoga?

Koga odbacujem kad odbacujem drugoga?

Koga kažnjavam kad upirem prstom?

Mogu li prihvatiti da postoje ljudi koji su drugačiji nego ja? Koji razmišljaju drugačije…

Mogu li prihvatiti – čak i ako se ne slažem? Čak i ako naprave nešto što ja ne bih?

Čak i ako ne razumijem? Čak i ako se ljutim?

Mogu li?

I mogu li biti mirna kad mi netko ide na živce? Kad mi netko smeta. Kad mi govori stvari s kojima se ne slažem. Kad ne razumijem…

Kome dugujem svoj mir?

Drugima… ili sebi?

To ne znači da se trebam družiti s ljudima koji mi se ne sviđaju.

Ne trebam s njima provoditi vrijeme. Ne trebam im biti najbolji prijatelj.

Ali mogu ih voljeti.

Voljenje je unutarnji posao.

Voljenje je lako.

To je ono što mogu učiniti za mir u svijetu.

Ne više od toga.

Ali ni manje…

-Larisa Mravunac

Jedno sa svima

unnamed-2

Opet ranom zorom, dišući HA. Dišem i prepuštam se kao uvijek do sada. Dišem i u svjesnost mi dolazi pitanje: „Kako to? Kako to zapravo izgleda? Kako to zapravo izgleda? Jako me zanima kako je to? OK, imam iskustvo jednote. Imam informaciju da ne postoji nitko drugi. OK.  Ali kako to zapravo izgleda da nema nikoga vani, da ne postoji ništa vani, da je sve u meni? Kako to funkcionira? Mome biću to je nekako jasno, ali moj um želi objašnjenje, želi opet znati. Kako stvarno ….?“

„Ovako, vidiš ovo?“. „Da, vidim .. Vau“

U tom trenu ugledah. Što to?

Ugledala sam, doživjela, spoznala nešto što je nemoguće opisati riječima,  ali ću probati najbolje što mogu. Riječima je teško opisati, a umu teško za shvatiti i time još teže opisati doživljaj proširenog stanja svijesti.

Ako zamislite da je sve što postoji jedan beskonačno veliki cvijet sa beskrajno mnogo, doslovce beskrajno mnogo latica i da ste vi jedna latica onda je to to. Ali nije samo to. Stvar je u tome što latice nisu odvojene jedna od druge već je svaka u svakoj  istovremeno i sve se istovremeno isprepliću i bivaju u stvaranju istovremeno stvarajući. I svaka latica ima prividno odvojenu svjesnost sebe same.

Ono što je najnevjerojatnije je to da sve to zapravo ne postoji stvarno. Sve je samo san, iluzija. Iluzija ili san u svijesti ONOGA KOJI JE, koji svojom sviješću prožima sve što je, iz koje nastaje sve što je, a opet nije. PREDIVNO.

U toj predivnoj, nama tako stvarnoj iluziji, svaka latica vjeruje da je odvojena jedna od druge. Beskonačno mnogo latica odvojenih prividno. Predivno, život buja i razvija se u beskonačno oblika i paralelnih postojanja.

A upravo zato što niti jedna latica nije odvojena od druge niti od ičega što postoji, čisteći jednu stvar u sebi čistiš to u cijelom postojanju, CIJELOM. To je toliko divno! Hvala, hvala, hvala

Nemoguće je umom to razumjeti, to je moguće samo spoznati i iskusiti svojim, kako ga mi običavamo nazivati, Božanskim dijelom sebe. Ja bih to nazvala milošću odozgo, a predajom odozdo ili jednostavno vjerovati.

Hvala, hvala, hvala, Svi smo mi jedno

Hvala što postoji sve što postoji, što postoje svi što postoje i hvala što postojim i svjesna sam da postojim.

Još jedna od spoznaja tijekom HA disanja meni neopisivo dragog i dragocjenog.

Hvala, volim te

– Dolores

 Ho’oponopono je čudo!

ho
       Mesec dana pre seminara u Beogradu, sve se složilo, prepreke su uklonjene i moj put na seminar se otvorio potpuno. Počinjem se čudno osećati, celo telo mi stalno blaže ili jače vibrira, svaka moja ćelija, osetim je. Hvala, hvala, hvala! Sve to vreme nešto u meni me podstiče da bez prestanka čistim, hvala, hvala, hvala!
       Nedelju dana pre seminara, sve se to pojačava, obuzima me neka vrsta opijenosti, ošamućenosti, sa čestim vrtoglavicama, povremeno gubim vezi s mozgom, hvala, hvala, hvala!  Čistim još žešće, pijem još više plave vode, menjam češće vodu u čašama. Uveče, dok prolazim ispod uličnih svetiljki, mnogo više njih se u tom trenutku pali i gasi!?(to se dešava već dugo, ali u manjem obimu). Istovremeno se dešavaju neke teške (ničim izazvane ?) stvari, meni bliskim i dragim osobama, hvala, hvala, hvala!
       Mesec dana pre seminara počinju da se dešavaji i neočekivane lepe stvari.  Moj dragi unuk (9 god) oko dve godine ima na tabančiću veliku, tvrdu, bolnu i ružnu bradavicu, hvala, hvala, hvala!  Pravila mu je velike smetnje pri hodu i sportu kojim se bavi. Već je jednom hirurški odstranjivana, ali se ponovo pojavila i proširila,” rascvetala”, hvala, hvala, hvala!  Njegovi roditelji su po savetu pedijatra, trebali ponovo da ga vode kod hirurga, da mu ponovo odstrani. Zamolila sam ih da pokušaju da mu to mesto mažu uljem čajevca, koje sam “izguglala”  kao veoma delotvorno za te probleme. Na sreću, pristali su, s tim da je hirurg uvek krajnja opcija. To se dešavalo pre oko tri meseca.  Mazali su revnosno uljem, ali se ništa nije pomaklo na bolje. Pre mesec dana primetili su malo poboljšanje pa nisu odustali, a pre oko dve nedelje na očigled je počela da se “topi”, da nestaje, tako da je ostala samo jedna kvržica, više kao ožiljak, hvala, hvala, hvala!  Oni su još uvek u čudu, pogotovo njegov otac – moj sin, koji veruje isključivo u ono što se može videti okom i opipati rukom, ili dokazati formulom i brojevima. Čist “tehnički um”, a tako je birao i zanimanje, završio je elektrotehnički fakultet. Ne znamo šta se desilo, svi smo srećni zbog toga, hvala, hvala, hvala!
       Moj sin (“neverni Toma” sa “tehničkim umom”) hvala, hvala hvala! i njegova supruga, bave se nekretninama. Imali su u ponudi tri relativno velika savršeno sređena stana, prodaja je zapela i bili su pomalo zabrinuti i obeshrabreni, hvala, hvala, hvala!  Veče pred seminar (petak), rekli su mi da imaju kupca za jedan od stanova, ovih dana se sređuju papiri – prodato! Hvala, hvala, hvala!  Juče uveče (dva dana posle seminara) pojavio im se kupac za drugi veći stan, hvala, hvala, hvala!  Danas je sve to potvrđeno i radi se na papirima, prodato!  Svi su srećni i zadovoljni, svako je dobio ono što mu je trebalo!  Hvala, hvala, hvala!
       Još uvek sam blago ošamućena, još uvek blago vibriram, hvala, hvala, hvala!
       Potpuno se prepuštam tim osećajima i događajima, ne analiziram, dopuštam da se dešava šta god to bilo i ne brinem, ne očekujem, ne opirem se, konačno! Hvala, hvala, hvala!
       Hvala mom celokupnom životu takvom kakav je bio do sada, hvala svim ljudima koji su bili ili su još uvek u mom životu, hvala decenijama rada na sebi i mnogim učiteljima, mnogim pročitanim i proživljenim knjigama i prepoznavanjima u njima, hvala, hvala, hvala!
Sve to me je dovelo do  Ho’oponopona, tako jednostavnog i lakog čudotvorca, a tako ujedno i teškog, hvala, hvala, hvala!
       Neizrecivo sam zahvalna Morni Simeone, Dr. Hju Lenu, dragoj i voljenoj Mabel, dragoj i voljenoj Karmen, hvala vam svima, volim
vas  💟💟💟😊😊😊
D.P.