Zapetljana čistim

a

Mabel Katz /dio intervjua Radio Suncu/
*Ako sam ja 100% odgovorna za ono što se dogodilo, onda ja to mogu i promijeniti…Shvatila sam da imam moć za promijeniti stvari, jer ako ja promijenim nešto, onda se sve mijenja…Shvatila sam da je svrha svih nas da čistimo, da popravimo, da poboljšamo…I sve što trebam dolazi bez puno napora. I shvatila sam da sve što trebam napraviti je samo reći Hvala i to je to. Ali, um će vam reći, ne! To je prelako. Moramo naći nešto gdje možemo patiti, to je prejednostavno, moramo raditi, misliti. Mi smo jako komplicirani. Kompliciramo. A Bog je jednostavan. I da, imam puno toga za čistiti i tu sam da bi očistila to i mort ću raditi proces čišćenja do zadnjeg daha. Ako sam ovdje to je zato što ima stvari koje treba očistiti. Ali, na tom putu mogu uživati u životu, nisam ovdje da patim, nego da dobijem ono što mi treba. To je fenomenalan rad.*

Naravno.
Ja, na početku.
Pa zakompliciram.
I sve je osim jednostavno.
A moglo bi biti.
Sve je u meni.
I sve su sjećanja.
Ja sam ta koja je rekla,dosta!
I evo me…
Pred planinom smeća.
Prilikom za čišćenje.
Čistim.
Hvala Volim te
Ipak, inetelekt se javlja.
Još uvijek.
On blebeće.
Ja, čistim.
Umorim se.
Upitam se.
Radim li dobro, dovoljno…?
Pa se opet zapetljam.
Tako zapetljana čistim.
Hvala Volim te

*To je isto vrsta programa i kad dođete do toga isto kažite hvala i produžite dalje i ne vjerujte više ničemu nego, vjerujte sami sebi i idite dalje.
I morate znati da svaki put kad kažete Hvala nešto se dogodi bez obzira na to da li vi to vidite ili osjećate.* Mabel Katz, o intelektu, intervju Radio Sunce

Kad sam zapetljana.
I ne samo tada.
Ali, onda, naročito.
Čistiti čistiti čistiti
Gledati gledati gledati
Slušati slušati slušati
Stalno.
I opet.
Jer, intelekt nikad ne spava.
On blebeće iz sjećanja.
Programa.
Straha.
Čistiti čistiti čistiti
Hvala Volim te
Moja zapetljanost.
Dobija odgovor.
U emisiji puno puta slušanoj.
Čisti.
I idi dalje

Jadranka Gregorinčić

Oglasi

Najteže je nemati očekivanja

let god

Čak i kada mislimo da ih nemamo, ona su itekako prisutna, zaklonjena senkom očekivanja da ih nemamo.
Zato je toliko teško otpustiti, prepreka je sama želja da otpustimo.

Ovde ne sme biti samozavaravanja, moramo biti krajnje iskreni prema sebi i odbaciti sladunjave, omamljujuće obmane da smo otpustili, prepoznati potrebu za uljuljkivanjem da je cilj postignut. Iluzija ne daje rezultate, ali je ljudski podleći joj s vremena na vreme, svi smo umorni, želimo predah, makar on značio beg od stvarnosti. Ta mi smo samo ljudi…

Ali, tu je HO, mi smo ga prihvatili upravo zato što nam nepogrešivo ukazuje koliko smo i šta otpustili, samo trebamo biti stalno budni i širom otvorenih očiju, jer nas u trenu nepažnje razbije o iluziju da jesmo, stavljajući nas opet i opet u istu situaciju koja provocira isti program u nama, a mi smo bili tako površno zadovoljni da ga više nema, da smo ga otpustili. To je kao da smo uronili u bajku, nestvarnu priču sa happy end-om, i prigrlili je, svesno negirajući ono što stoji iza nje, negirajući realnost.

Zato je HO praksa za ceo život, bez preispitivanja (a pogotovo tvrdnje), da li je nešto otpušteno i izbrisano ili nije. To radi um, koji voli analize i voli potvrde da je sam razrešio probleme, voli aplauz, a to je sve kratkog daha. To je najveća zamka.
Šta nam je činiti? Šta mi je činiti?

Najbolja rečenica koju sam čula na seminaru u Beogradu ove godine, koja mi je najviše zazvonila je ona koju je Mabel rekla: “Otpusti i veruj, tako se postepeno izgrađuje novi “mišić”” To sam prepoznala i prihvatila kao alat: otpuštam i verujem, otpuštam i verujem…To mi je postao celodnevni trening, izgrađujem novi “mišić”.

Ne analizirajmo, ne preispitujmo stalno, svakodnevno šta se promenilo, da li se promenilo, jer na taj način pomaka nema, to je verglanje uvek istog.

Kada se istinski nešto promeni, kada nešto otpustimo i dopustimo da bude izbrisano iz nas, znaćemo to nepogrešivo.
Uslov je da budemo stalno budni, pažljivi, da nam to ne promakne.

To pre svega govorim sebi, to mi je više nego potrebno.

HO kaže da nam život donosi situacije i ljude, kako bi nam ukazali na programe u nama, kako bismo čistili s tim, kako bismo otpustili. Prepustimo se tim znacima pored puta, da nam nepogrešivo i prepoznatljivo pokažu gde smo u svemu tome. Naše je da radimo svoj deo, da čistimo.

Hvala ti, volim te.

-Dušica Popović

Odgovornost, otpuštanje, mir……

neno

Ho’oponopono

Svi mi koji tragamo za svetlošću u ovoj tami, krećemo se od osnovaca ka studentima a neki bogami završe i kao pravi majstori. Padamo, dižemo se, tugujemo pa se onda smejemo, malo se pravimo važni a nekad bi se i svađali i tako sve u krug.

ALTERNATIVA-INFORMACIJE---HOOPONOPONO (2)Dosta toga postoji i kao cilj koji smo postavili sebi pre nego što smo dovde stigli. A po neke stvari moramo i da izbalansiramo iz prošlih vremena. Zato nećemo i ne možeo ovde sada svi biti bogati, srećnii zdravi. Različita iskušenja smo odabrali i postavili ispred sebe koja će nas očvrsnuti i učvrstiti u putu podizanja svesti. To su stvari za koje se uglavnom vezujemo i smatramo ih za uspeh, a u stvari najbitnija je transformacija svesti.

Zato smo tu. Prolazimo kroz razne periode usavršavanja kao u talasima koji su posloženi za naš napredak. Postoje dani, meseci kada nam ne ide ništa od ruke šta god da preduzmemo. Kao da nas je neko urekao, a onda se sve otvori i stvari krenu na bolje. Bitno je znati da mi te procese ne možeo kontrolisati, važna je naša reakcija i poruka koju možemo izvući iz tog niza događaja. Što više čistio, postajemo senzibilniji dobijao odgovore i shvatamo pravila igre. Dopuštamo da nas Inspiracija vodi tako što umanjujemo unutrašnji razgovor, osude sebe i drugih i neprestano rasuđivanje tipa šta bi bilo kad bi……


Neko više ima uspeha na startu neko malo kasnije, a neko protutnji pored nas kao brzi voz. Sve to zavisi od blokada koje stvaramo. Kada otkrijemo taj dugo sriveni teret on izleti iz nas kao bomba i napravi nam haos od života. Potrebno je vreme da saniramo posledice ali taj teret smo otpustili i on nas više neće mučiti. Možda se javi kao refleksija, simulacija ali to više nije to. Razlog za to što neki ljudi idu brže od nas /bare nam se tako čini/ je to što im se sve smučilo i prestaju da se bore i da daju otpor svojim izazovima. Jednostavno došli su do tačke kada im ishod više nije bitan. A neki su u startu otvoreniji i imaju apsolutno poverenje u Tvorca i znaju da se sve događa za njihovo najviše dobro.

Čini nam se da imamo znanja da možemo sve sami. Međuti ovo novo znanje koje se rađa je nešto sasvim novo i zato moramo biti otoreni da ga primimo i prepoznamo i prihvatimo kada prođe pored nas. Dr. Len kaže da je Ho, znanje koje smo dobili sa zvezda, iz kosmosa i baš zato budimo svesni nove ere svesti koja se rađa upravo tu pred nama. 

Vladimir Tamindzic

Ho’oponopono – neizmjerna snaga čišćenja

a

Ljudi dragi!

Snaga čišćenja je neizmjerna! Čistite, čistite i čistite….. Svaki trenutak svjesnim umom birajte HVALA i ne odustajte….. Bez sumnje ćete znati kada se čišćenje odvija automatski, bez sumnje ćete znati kada ste razvili dobar radni odnos s Unutrašnjim Djetetom, bez sumnje ćete osjetiti da se vaš život mijenja i postaje lakši…. A o dubokom, trajnom unutrašnjem miru ne mogu pričati onima koji to nisu osjetili

ALTERNATIVA-INFORMACIJE---HOOPONOPONO (2)Dakle, zašto vam ponavljam ovo što svi vi koji čistite već znate? Zato što sam slijedom životnih situacija dobila priliku za jasan uvid gdje bi sada bio moj život da nisam birala čišćenje i naravno, vidim gdje sam sada. Da sam se prepustila utjecaju dubokih podsvjesnih programa vjerojatno bi sada bila u potpunom mraku ili barem u slijepoj ulici. Ovako se sada osjećam kao da sam na novom početku! Nakon 8 godina čišćenja i 8 seminara, često mi se činilo da se moj život ne miče s mjesta, a u nekim trenucima da stvari postaju još gore. Počistila bih neke dijelove programa, javili bi se novi. Puno razloga da me uhvati malodušnost i da pomislim kako je Ho’oponopono uzaludan. Zapravo su se događale mnoge lijepe stvari kao posljedica čišćenja, ali sam stalno osjećala da to nije sve i da slika nije potpuna. I onda sam u sasvim neočekivanom trenutku postala potpuno svjesna koliko sam čišćenjem promijenila tijek svog života. Jednostavno sam počela plakati od ushićenja, zahvalnosti i dubokog strahopoštovanja prema toj jednostavnoj i „najlakšoj“ tehnici koju sam susrela. Da ne bude zabune, ništa se posebno nije dogodilo (poput dobitka na lotu ili čudesnog iscjeljenja) ali sam potpuno jasno shvatila od koliko sam patnje i problema bila pošteđena jer čistim!

Uglavnom, pojma nemamo što se čisti i stvarno nismo svjesni najdubljih uvjerenja koja upravljaju našim životima. Ali kad se takva uvjerenja otpuste osjeti se ogromna razlika koja stvarno mijenja tijek života!

Volim vas sve! Vidimo se na seminaru!

 

Vesna Cirak Čubrić

Ateisti i Ho’oponopono

a

Pitanje:

Što je s nama ateistima/agnosticima koji ne vjerujemo u Boga, a rado bismo prakticirali Ho’oponopono?

ALTERNATIVA-INFORMACIJE---HOOPONOPONO (2)-Znači, da biste mogli hopsati, morate prvo vjerovati da svijest nije proizvod mozga, nego da je ono puno kompleksnija i vrlo apstraktna “tvorevina”.

-Morate vjerovati da su ljudska bića prvo energija, zapravo cijeli sustav nevidljivih struktura, prije nego li su tijelo. Između ostalog, čovjek je skup sjećanja i programa koji se nalaze tko zna gdje, ne samo u mozgu. Nemamo pojma kako to funkcionira.

-Morate vjerovati da su naši problemi posljedica tih sjećanja i programa i da smo poslušni nesvjesni stroj koji hoda planetom Zemljom i koji sve dublje tone u blato samovažnosti.

-Morate vjerovati da postoji mogućnost da ste ta sjećanja prikupili u drugim životima, da ona mogu biti stara tisućama godina, da cijela gomila predaka vreba i čeka trenutak kad ćete ih otpustiti.

-Morate vjerovati da je sve u vama, i bolesni član obitelji, napola otopljeni ledenjak, GMO, demonstracije u New Delhiju, mrzovoljni susjed, prodavačica u samoposluzi, odvratni šef, vlada, predsjednik/ca, zapravo sve čemu svakodnevno svjedočite.

-Morate vjerovati da imate snagu, moć i potencijal preuzeti odgovornost za sve to, odnosno za svoja sjećanja o svemu tome. I da to sve možete otpustiti i osloboditi se.

-Morate vjerovati da je moguće – kada ste vi u miru – da i drugi ljudi ili okolnosti budu u miru.

-Morate vjerovati da ste sve u svom životu negdje nekad odabrali upravo vi, da ste donijeli odluke na temelju svojih sjećanja koji su vas doveli do tko zna kakvog stanja stresa i unutarnjeg nezadovoljstva. Ali i da možete sada donositi druge odluke i svemu tome reći Hvala.

-Morate vjerovati da ste vrlo moćno biće koje može zaustaviti te lance sjećanja i prekinuti niz bolesti, problema, nevolja različite vrste za sve slijedeće generacije.

-Morate vjerovati da ste u stanju transformirati svoj život i živote svih ljudi na Zemlji, a tako i sami planet, i to samo kroz činjenicu otpuštanja i preuzimanja odgovornosti za svoja sjećanja. “Ne postoji na ovom planetu neki događaj, a da on nije u vama. Ne postoji!” – Ihaleakala Hew Len

Sad imate problem 🙂. Sve ovo je puno teže nego ne vjerovati u Boga 🙂. Ali, nije to ni važno, dovoljni su samo Volim te/Hvala ti. Dakle, od sada pa nadalje, ponavljajte ove riječi u sebi, svakom doživljaju, svakom susretu, misli, ideji, svjedočanstvu. Ostalo vam ništa nije važno. Nitko od nas ne zna što je prava istina, što je to Bog, gdje se nalaze sjećanja i kako je moguće da ona putuju s nama cijelo vrijeme. Ne moramo mi to znati, ne moramo ni vjerovati. Jedno ipak moramo: preuzeti odgovornost za svoje stanje, za ovaj planet. I imati malo povjerenja. To je sve. Cijela praksa!

nenadljubic.com

Osvijestiti, očistiti, otpustiti

a

Osvijestiti, očistiti, otpustiti

Počela sam hopsati zbog jedne situacije koja mi nije bila ugodna, radi koje sam osjećala brigu i strah. Hopsala sam sto na sat. Ali sam i čitala i gledala materijale, stalno i opet ispočetka i to svakodnevno radim i danas, polako učeći da se ne radi samo o rješavanju problema koji mene sad muče, nego o nečem puno, puno dubljem. Važnijem. Za mene. Velikom motivu da nastavim s hvala hvala hvala. Da ne prestanem. Do zadnjeg daha.

Osvijestila sam vreću s programima, sjećanjima, uvjerenjima, vjerovanjima koju svatko od nas dobije od predaka i iz prošlih života, koju napuni još i svojim matricama i predaje svojim potomcima Kad mi je ta slika postala jasnija, kad sam to osvijestila, zar imam pametnijeg posla nego čistiti? Gledajući unatrag, a radi se o ljudima s kojima sam krvno povezana i za njih znam, a gdje su tek oni za koje ne znam, mi dijelimo nešto što sam i ja doživjela. 


Kao da mi se koprena digla s očiju.
Pa sad lakše osvijestim prilike za čišćenje koje mi dolaze.
Drugačije na njih gledam.
Nekima se i razveselim.
Nekima malo manje.
Ali, tu su. Došle su da ih očistim.
I čistim.
Da vreća bude lakša.
Postoje i one koje se ne daju.
Koje se ponavljaju.
Valjda i ja trebam dodatno vrijeme.
Trebam otvoriti šake.
Pustiti.
Otpustiti.


I baš zato i dalje nastavljam gledati već viđeno, čitati već pročitano.
I uvijek čujem ili pročitam baš ono što mi u tom trenutku treba.
Da nastavim dalje.

Žofa Gregorinčić

 

Ja i moje Ja

a
U godinama prije Ho’ oponopona susrela sam se i s pojmom Unutarnje dijete. Oduvijek sam znala da u meni ono postoji, jer, bez obzira koliko godina imala, kako sam u tom trenutku izgledala, kad sam stala pred ogledalo i zaronila u svoje oči, baš zaronila, duboko, ništa drugo nisam vidjela nego sebe, onu Ja.

Ne vidim godine što su prošle. To sam Ja.
Tragajući dugi niz godina za nečim što može ono što sam doživjela iscijeliti, što može pomoći da s tim nosim i radi sebe i drugih, susrela sam se i s povezivanjem s unutarnjim djetetom.


Pričala sam s njim. Voljela ga. I nije bilo lako. I nisam znala kamo s tim osjećajima tuge, straha, ljutnje koji su dolazili kao bljeskovi, a koje je dijete imalo u sebi.
Tek s Ho’ oponoponom mogu te povrede njegovati.


Ta sjećanja. Informacije.
Čistim.
Hvala Hvala Hvala
Njegujem.
Iscjeljujem.
Volim.
Onako kako najbolje znam.
Ali, to nije sve.
Počela sam se igrati s njim.
Ponukana onim što sam pročitala i čula ovih dana.
Hvala Neno Ljubić.
I tako, odlučim ja, idemo se igrati…
Bar probati, dugo nisam.
Pitam ja prekjučer ujutro moje Ja, što ćemo danas raditi, a ono će, kao iz topa-hodati bose po travi!
Uhhh…


Pa kud to, možda me nešto ugrize, možda na nešto stanem, začujem onaj glas u glavi, znate već koji, bla bla bla…
Ali, odlučna sam, poslušati ću moje Ja.
Hodamo po travi…
Koji užitak! Koje veselje!
Usput, odem u dućan, pitam moje Ja, da ti nešto kupim, što želiš, a ono će, napolitanke!!!
Napolitanke???
Pa, to i nije zdravo, ja to izbjegavam, slatko…Kad počnem, neću znati stati…
Ne, moje Ja ne čuje.
Hoće napolitanke.
Veliki paket.
Dođem kući, otvaram napolitanke, pojedem dvije…Eto, tamo cijeli paket, stoji, ne osjećam želju da jedem, jedem i jedem…
Jučer smo pisale, moje Ja i ja.
Ja desnom. Ona lijevom rukom.
Svašta mi je rekla.
I nije boljelo.
Jer čistim.


A danas…Eh, danas!
Sjedim na biciklu i upitam moje Ja što ćemo danas raditi?
A ona će, pjevati.
We Are the Champions !
Tu pjesmu?
Baš tu.
I onda smo pjevale. U vožnji.
I malo glasnije i malo tiše.
Dakle, nas dvije se ovih dana baš zabavljamo!
Vjerujem da usput jedna drugu iscjeljujemo.

Žofa Gregorinčić

HO razgovor s novcem

 a

Kako Mabel Katz često naglašava postoji mnogo “neobičnih “stvari koje radimo u Ho’oponopono tehnici. Šta je to? Mi takođe razgovaramo sa predmetima: automobilima,kuhinjskim aparatima, kućama, kompjuterima, alatima,stolicama itd.

Sve ovo zvuči veoma čudno dok ne naučimo da u Ho’oponopono tehnici takozvani neživi objekti imaju 3 pod- identiteta (podsvesno, svesno i supersvesno, sve povezano sa Bogom), baš kao i ljudi.

U stvari dr Ihaleakala Hew Len kaže da ne postoje neživi predmeti , tj, da svi predmeti imaju dušu; predmeti reaguju na nas u zavisnosti od našeg tretmana njima.

Pošto neki od nas često proklinju,psuju mašine sa kojima rade, obraćanje njima ne bi trebalo da nam bude toliko strano. Šta ako ti ,,predmeti ,,osećaju naše nezadovoljstvo, zgroženost ili još gore?

Šta ako mogu čak da odreaguju na našu zahvalnost? Mogu li predmeti da nauče da zajedno sa nama rade Ho’oponopono čišćenje ?

U Ho’oponopono možemo razgovarati sa novcem. Mnogi od nas, kao i ja do nedavno, imali smo uglavnom neprijatne konverzacije u vezi sa tim.

Zapravo bilo je nekoliko noći prošle nedelje kada nisam mogla da spavam i budila sam se u 3h ujutru. Prilikom jednog ovakvog buđenja setila sam se čišćenja u vezi novca, te da bi novac mogao da razgovara sa mnom. Dakle u toj besanoj noći razgovarala sam sa mojim poslovnim novcem i novcem sa mog ličnog računa.

,,Ako sam vas ja, moja porodica, moja rodbina, preci uvredili u mislima, rečima i na delu žao mi je, molim vas da mi oprostite za sve što se dešava u meni što me čini toliko zabrinutim za vas. ,,Takođe sam pitala moje unutrašnje dete da mi pomogne da otpustimo te strahove. Rekla sam volim te i zaspala. Sledećeg jutra sam dobila ideju da 20 dolara iz mog novčanika stavim ispod ¾ napunjene čaše u kuhinji.

,,Želim da se bolje brinem o vama,, rekla sam novcu ,,
“Ahhhhhh, hvala,, novac mi je odgovorio ,,ovo mi je baš bilo potrebno, ako mi dozvoliš da se danas ovde odmorim, sutra ću se vratiti u tvoj novčenik i očistiću sve ostale pare, više njih će želeti da dođe kod tebe,,.

Moj intelekt se osećao malo šašavo u vezi sa tim, ali u isto vreme sam osećala da sam uradila pravu stvar. Kao dete sam često razgovarala sa stvarima, sve dok mi odrasli nisu rekli da je to glupo.

Osećala sam da se u meni pokreće nešto novo, živo i otišla sam na posao ostavljajući novčanicu od $20 da uživa u svom spa danu.

Pozdravila sam moju kancelariju, zahvalila sam joj što zadržava moje pacijente i mene.

Rekla sam ,,ja sam ja,,molitva sa mojim ,,samoidentitetom kroz Ho’oponopono ka mom srcu”.

Osećala sam da me prožimaju toplina i udobnost.

“Dragi Tvorče,” molila sam, “molim te pomozi mi da održim prvo tebe u svemu što radim; vodi me tako kao što ja radim sa mojim pacijentima. Volim te. Hvala. Pomozi mi da prevaziđem brigu o novcu; Žao mi je što ih imam(brige). Hvala što brineš o meni “

Prošao je taj dan I sledeći dan. Trećeg dana je došao račun za mesečno osiguranje.

Strah je rastao dok sam gledala u moj poslovni konto, da li će biti dovoljno novca.

Pitala sam novac šta želi od mene. ,,Potrebno je da nas voliš, mi ne znamo da li ti nas želiš ili ne,, Rekla sam ,,žao mi je, osećam krivicu jer želim nešto samo za sebe”
“Dobro,mi želimo da budemo sa tobom, ako tvoj um to može da prihvati” rekao je novac. Zaista! Ovaj komentar me je šokirao. “Oh, da!” odgovorila sam, “Ja vas želim kod mene.” “Onda voli i sebe, i mi ćemo stići,” rekao je novac.

Na računu je bila uplata, visoka cifra, honorar za predavanje na koje sam potpuno zaboravila.

Nekada sam bila duboko uplašena i samokritična jer sam mislila da nisam „dovoljno“ produktivna, dok je krivica zbog primanja drugi kraj ovog konstantnog ciklusa koji kod mnogih lekara, iscelitelja i sl. izaziva užasnu krivicu.

Ovaj novac je izgledao kao poklon iz vedra neba, od Boga, bilo je dovoljno da pokrije premiju osiguranja za taj mesec. „Hvala, volim te“ rekla sam.

Neki će reći da je ovo čista slučajnost, ali mene neće ubediti u to.

Zurila sam u uplatu sa čuđenjem i strahopoštovanjem.

Sa Ho’oponopono, moje celokupno biće je konačno živo – uključujući moje unutrašnje dete koje je bilo zanemareno toliko mnogo godina.

Samo u zemlji Ho’oponopono-psihijatar može da razgovara sa “stvarima” umesto da ih odbaci 🙂

Mir počinje sa mnom

Pam

Nikad nije kasno

a

Nikad nije kasno…

U sedmoj deceniji života sam upoznala Ho’oponopono i život mi se počeo ubrzano menjati na veoma očigledan način. Mada sam se dugo bavila radom na sebi, moglo bi se reći celog života, ali konkretno neke četiri decenije, to se sve svodilo na menjanje perspektive i širenje Svesti, što me je u mnogo čemu udaljavalo od većine ljudi, pa i meni najbližih članova porodice i prijatelja. Više nisam mogla sa njima deliti neke stare obrasce razmišljanja i uverenja.

ALTERNATIVA-INFORMACIJE---HOOPONOPONO (2)

To nije lako, osećala sam se sve izolovanije i usamljenije, toliko, da sam se ponekad pitala: da li je ovo što mi se dešava normalno, da li sam ja “normalna”, ili su svi ostali (većina) “normalni” i u redu, a da sa mnom nešto nije kako treba…

Međutim, jednom kada se krene tim putem, putem Spoznaje i Samospoznaje, nema povratka, jer se ne možemo vratiti u neznanje.

Krenula sam i mogu samo povremeno usporiti ili malo zastati, dok ne dune opet odnekud neki vetrić u leđa i pogura me napred.. i ja nastavim svojim putem…

Povremeno se dešavalo da na tom putu sretnem ponekog isto tako usamljenog tragača, i to su uvek bili radosni susreti, razumevanje sa malo reči. To je bio onaj osećaj – nisam sama – ima nas – sa mnom je sve u redu – još neko misli i vidi slično. Tada se dešavala radost i lakoća, uzlet duše.. i put bi se nastavio sa manje tereta i sumnje.

Kada sam dobro “zagazila”, sve manje sam učestvovala u raznim razgovorima i diskusijama, čak sam se i fizički udaljavala iz takvog okruženja, a ako bi to bilo nemoguće, tada bih se povlačila u sebe, na sigurno, u tišinu.. i bila bih samo posmatrač, svedok. To se dešavalo sve češće, distance su postajale sve veće, jaz se produbljivao.

Moja potreba za smislom je bila jača od osećaja nepripadanja – odnosno potrebe za pripadanjem, jer sam spoznala da je put ka sebi – put usamljenika. Na taj put ne možemo nikoga povesti, u svoje središte ne možemo uvesti nikoga. Isto tako, ni sa kim ne možemo podeliti sve te “mrakove”, nemani i ale na koje nailazmoi u sebi i koje izazivaju ogromne strahove. To se ne može nikome objasniti, a i ne treba, jer to je u nama i samo naše, i niko ih ne može uništiti i pobediti sem nas samih. Mi smo svoj junak sa mačem, koji jednim zamahom može odrubiti sve tri glave strašnoj aždaji koja nam proždire život.

Drugi ne žele ni slušati o tome, jer negde duboko u sebi znaju i osećaju da i sami imaju bezdane straha i očaja, i svoje troglave aždaje.. i ne usuđuju se napraviti ni prvi korak, a kamoli krenuti u susret svemu tome. Strah vreba, on je uvek prisutan, ali uprkos strahu treba se suočiti s tim, i jedino tako ga možemo savladati, prevazići i osloboditi sami sebe. Jer nema nikoga vani, mi sami smo i svoja troglava aždaja i svoj “princ na belom konju”, koji nas oslobađa i sa kojim nastavljamo put u slobodu, u svoju sopstvenu bajku.

Kada sam upoznala HO, sve ono što se počelo dešavati izvan mene, ukazivalo mi je na ono što se dešava u meni. Ustvari, tako je bilo oduvek, samo što toga nisam bila svesna i do tada sam za mnogo šta krivila druge. HO mi je doneo spoznaju i razumevanje da ne postoje “drugi”, da je sve u meni, a “drugi” samo ukazuju na to što je u meni, a što mi je dugo bilo skriveno i nepoznato. Dešava se novo razumevanje i jasnoća.

U moj život su počeli dolaziti novi ljudi, koji mi pomažu da sagledam i shvatim “šta je to u meni”… I kad shvatim, prihvatim i otpustim “to što je u meni”, ja sebe oslobađam, i korak sam bliže do svoje sopstvene bajke🙂

U sedmoj deceniji života sam upoznala Ho’oponopono i život mi se počeo menjati. Više nisam SAMA. Ima nas mnogo koji smo na istom putu, neko je brži, neko sporiji, neko mlađi, a neko stariji, nekad posrćemo i padamo, ali se uz pomoć i podršku ove velike, nesebične HO porodice, ponovo dižemo i nastavljamo put. Put probuđenja i oboženja. Neizmerno sam zahvalna na tome.

Jedino tada, tako probuđeni i oboženi imamo šta da ponudimo, jedino tada i takvi možemo svojim davanjem probuditi duše oko sebe, jedino tada je moguće razumevanje, tamo gde do tada nikad nije postojalo. Probuđena Duša širi svoj miris kao cvet u polju.

Hvala ti, volim te.

-Dušica Popović

ALTERNATIVA-INFORMACIJE---HOOPONOPONO (2)

Otpuštanje unutarnjeg kaosa

Hooponopono-The-Miracle-Ritual-of-Forgiveness

“Unaprijed vas molim da mi ne zamjerite ako sam u krivu:)
Naime, nakon citanja ”iskustava” onih koji hopsaju odredjeni vremenski period, i koji navode ”pogorsanje” (kog god segmenta zivota to bilo) jedno pitanje mi se stalno mota po glavi.  I glasi: Da li je moguce da se hopsanjem dobije neka bolest? Kakvo je vase misljenje o tome?
Procitala sam da neki ”sumnjaju” da im je hopsanje to iznijelo na povrsinu kako bi cistili…”

-Milena

Hvala na inspiraciji Milena!

To je dobro pitanje. “Da li Ho može pokrenuti neku bolest ili sr.anje?” Kad bi ga postavljali u svakom segmentu života, onda ne bismo zapadali u probleme. Međutim, mi smo, na žalost, pasivni u svojoj svakodnevnici, nemamo kritički um u smislu preispitivanja vlastite odgovornosti oko svega što nam se događa. A upravo smo tu zakazali. Postavljamo ga tek kada trebamo učiniti korak više i preuzeti odgovornost, kada smo na korak ka razrješenju, a onda od straha odustanemo.

Kada bi vam se pojavila neka viša sila i ponudila izbor: “Želiš li proći kroz malo bure i brže se očistiti od tereta prošlosti, programa i sjećanja ili da sve ostane kako jest pa da kasnije bude teže?” Što biste izabrali? (Čini mi se da već svojom svojim zanimanjem za Ho pokazujete svoj izbor.)

Svatko tko želi biti vrhunski u nečemu zna da mora proći s.anja da bi to postao. Liječnici odlaze na ratišta, jer znaju da će tamo steći najbolje moguće iskustvo. Veliki broj biznismena je krenuo od otvaranja vrata u predvorju i penjalo se polako, premda su možda imali priliku odmah sjesti na krov zgrade. Što veći stres u šegrtovanju, to bolji majstor! To je neka univerzalna formula i možda princip koji nas tjera da dolazimo iznova i iznova na ovaj planet.

Kad čistimo onda na površinu izbija naše zaboravljeno šegrtovanje. Mi provociramo sjećanje na stvari koje su nas dovele dovde i kojih se želimo riješiti. Problem je što smo zaboravili i ne znamo koje su to stvari. One izbijaju na površinu kroz situacije i druge ljude i tako nam ukazuju na korijenske uzroke našeg trenutnog stanja, kakvo god da ono bilo.

Mi smo uvijek okruženi kaosom. To je ono kad na stol bacite piljevinu od metala, a ispod magnetom šetate po stolu i kaos za vama putuje. On će nas uvijek vjerno pratiti, sve dok ne otpustimo magnet u sebi koji ga privlači. Odatle osjećaj drvlja i kamenja po životu dok hopsamo: postali smo svjesni te ružne sjene.

Dakle, možete biti sigurni da će vam Ho izbiti s.anja na površinu! Ali vi sada imate instrumente koji će vam pomoći da se nosite s tim. Znači, nije da vas je iskrcalo iz aviona u džunglu, pa se snalazite kako znate, nego sad imate GPS, vrhunsku opremu, odlučnost i kao najvažnije, inspiraciju za vodiča. Džungla je neminovna, živimo i lutamo u njoj tko zna koliko milenija, a sada imamo pomoć. Sve što izbije iza svakog stabla, grma, šume – možemo prepoznati kao preslik unutarnjeg kaosa i shvatiti kao priliku da otpustimo i oslobodimo se iz tog gustiša.

Ali ne brinite, ide to pomalo:)

-Neno Ljubić