lsplati li se hopsanje

Image may contain: one or more people

Jedna osoba koja je tek čula za Hooponopono me pitala da li se uopće isplati raditi na sebi. Pričala sam da je u duhovnom radu važna ustrajnost i ona se, logično, zapitala da li sav trud koji uložimo na prakticiranje tehnike ostaje negdje zabilježen. Odnosno… da li ako u bilo kojem trenutku odustanemo sve što smo odradili padne u vodu?

Čini se da je hopsanje kao stjecanje kondicije u sportu – vježbanjem pomičemo naše granice. Uz ustrajni trening sve vještije prepoznajemo kad pričamo s monitorom, lakše osviještavamo obrasce, sve češće se sjetimo da imamo izbor i onda taj izbor i radimo. No, samo prakticiranje ne zahtjeva nikakve preduvjete jer beskonačna kondicija nam je dostupna uvijek, uz svaki naš udah. I baš u svakom najmanjem fragmentu života donosimo jednu po jednu odluku od kojih su satkane naše beskonačne mogućnosti. Jer život nije nit već tapiserija koju uvijek iznova gradimo.

Stručnjaci koji proučavaju ljudske navike kažu da ono što jednom usvojimo kao naviku, i zatim to ponavljamo unedogled, ne možemo izbrisati nego samo mijenjati. U Hooponoponu kažemo da brišemo programe, ali i ovdje se zapravo radi o promjeni. Naš um bi htio da ta promjena bude brisanje programa, no to je jednako pokušaju da ulovimo oblak. Ne možemo mijenjati nešto što nije stvarno. Jedino što možemo mijenjati je naša pažnja.

Kad ne hopsamo naša pažnja je na dobro nam poznatom monitoru gdje se vrte programi. I dok se trudimo mijenjati programe postižemo isti rezultat kao maca koja šapom lovi nacrtane ribice. Koliko god veliki trud bio, ulova nema. Čak i kad hopsamo može se činiti da je naša pažnja dijelom još na monitoru jer je strah od prepuštanja velik kad izostane povjerenje. Dovoljno je sjetiti se da svakog trenutka biramo: strah ili Ljubav? A strah ne biramo jedino kad biramo Ljubav, jednostavnije od toga ne može. E pa, povjerenje je zov ljubavi. I zato se od monitora odlijepljujemo tek kad pažnju usmjerimo na povjerenje.

Koliko često se ponovo lijepimo za monitor i nije toliko važno. To je samo navika čija svrha jest isprogramirano ponavljanje. Važnije je da se za to ne krivimo, ne uspoređujemo i da ne mjerimo koliko nam dobro ide… takve potrebe dolaze iz straha, to su igre uma, nazovite to kako god želite… to nam ne služi. Umjesto da se tresemo od toga možemo im se obratiti: “Draga Sumnja, drago Okrivljavanje, drago Uspoređivanje… znam da ste tu. I smijete biti tu, ali ne možete donositi odluke. Odluke može donositi samo moje srce.” A srce uvijek vuče niti u smjeru povjerenja, ustrajno.

Zato i kažem da nije bitno ako se ponovo lijepimo za monitor. Razliku činimo samo kad prebacujemo pažnju s monitora na beskonačnost. I tu dolazimo do ustrajnosti. A prava promjena se dogodi tek kad shvatimo da ustrajnost nije osuda nego prilika.

-Nikolina Tomaskovic

Oglasi

Ho’oponopono: Kako se boriti protiv neprihvaćanja

up

Nemoj se boriti. Mi ne otpuštamo ljude, nego svoja sjećanja o njima. Zato je borba problem jer podrazumijeva da je tamo neprijatelj, a ovdje mi. Nema šanse prihvatiti konjicu s druge strane bojnog polja koja ti je svašta učinila! Budi strateg, mijenjaj okolnosti, uzgajaj cvijeće na toj livadi u kojoj se borba događa. Volim spominjati Viktora Frankla koji je u konc logoru pronašao smisao života u tanjuru s ribljom glavom i malo vode. A konc logor je zaista hebeno bojno polje, zar ne?

Pronađi drugi fokus i toliko ga zalijevaj svojom Ljubavlju da će svi konjanici, čuvari, stražari biti otpuhani u drugi plan. Dobro je čistiti iza zavjese, tj. bolji će rezultati biti ako hopsamo dok radimo nešto lijepo, nego kada smo direktno suočeni s tzv. izvorom nevolje (strah). Ljubav se mora njegovati da bi rasla, odnosno mora se kultivirati unutar nas.

Najbolja strategija je poticati unutarnju vatru, radije nego vanjsku. Kada osvijestiš svoju Ljubav, onda stvaraš štit, a on će te najbolje zaštiti od energetskog iscrpljivanja jer će ti izgraditi “nemar” i “nezainteresiranost” za kaose drugih ljudi, imat ćeš perspektivu Ljubavi u svemu tome. Takva zaštita jednostavno mora uravnotežiti okolni svijet i ljude i donijet će promjenu u tom vašem odnosu. Onda će, ili osoba sama otići, ili će ostati, ali će izgubiti interes, ići će svojim putem.

Imaj na umu da će to sve trajati neko vrijeme, neće se sutra dogoditi. Zato kroz to vrijeme trebaš sačuvati svoju energiju i zdravlje, a to će Ljubav raditi koju sada kultiviraš, predano i nepokolebljivo. Znači, svaki dan neka ti bude izazov kako njegovati Ljubav u sebi, radije nego “ajme, opet ovaj”! Kada se transformacija dogodi, ti ćeš biti emocionalno ispunjena i definirana, nećeš ništa ni primijetiti. Osim sreće naravno.

  • Nenad Ljubić

Zaplješći sama sebi i reci HVALA

neno

Čistiš posebno onda kad je teško. Posebno onda kad je teško… najteže…
Ionako moraš proći kroz oluju, usprkos strahu, neki unutarnji dio tebe zna da trebaš proći kroz to, tvoja duša zna,jer je jednom tko zna kad i gdje baš to odabrala..možda samo da vidi da li to može…možda želi nešto važno naučiti…možda se ne sjećaš što je razlog… ali Božanstvo zna..
Pa kad već si tako odabrala, ako je već strah ili nešto drugo neugodno tu, onda ga sada začini sa samo jednostavnim… volim te. Daj svoju pažnju tom volim te.Čisto da se ne osjećaš toliko bespomoćno. Čisto da malo zapapriš strahu i ostalim neugodnim emocijama.Ipak možeš učiniti nešto.Nisi baš nemoćna…možda ti izgleda kao ništa, ali varaš se.Pa kad je već vani oluja- nek bude oluja ljubavi u tebi. Čak i ako ne osjećaš tu ljubav, znaš da je tu, negdje u dubini duše osjećaš da si biće ljubavi.Samo mičeš naslage.
Kad je bal – nek je bal ! Pleši u sebi, ruku pod ruku s volim te.Uopće nije važno s kim si plesala do tad.Sad plešeš glavni ples – s Božanstvom ….
S volim te kroz oluju …ne treba ti puno…samo molitva Božanstvu…Ono te čuje, vjeruj…Čulo te je i onda kad se dogodilo sve ono lijepo što je već tu …tako je i u oluji s tobom tu…Hvala !
I tako… s volim te, lakše kroz oluju..znaš da nisi sama…lakše je …
Ne može se ništa usporediti sa osjećajem nakon oluje, kad nastane mir .. znaš da si prošla kroz oluju uspješno.Čamac ti je možda u komadima, mokra si, odjeća ti je rasparana, vidiš možda druge kako se još bore, ne shvaćaju da oluja polako jenjava, a ti… ti si u miru,jer znaš da je sad ok.Aktivno si se kretala prema tome ok.Usprkos pljusku valova po licu i ljuljanju mora.
Izlazak iz oluje s Božanstvom kao saveznikom.Ništa se ne može usporediti s time. I čak ako možda ništa nije onako kako si zamišljala, ako nije sve po tvome,znaš da je sve dobro. To je duhovnost .. ona prava..iskreno i duboko u sebi prihvatiti ono što je tu, ispred tebe, bez gunđanja…jer znaš da postoji razlog …i znaš da si nešto poduzela..duhovnost onog ratnika koji se iz dana u dan nosi kako najbolje zna s olujama, uporno i bar mrvicom povjerenja. Onog koji ne čeka da se nešto riješi i pritom mrmlja tko zna što .. već onog tko nešto važno poduzima. Taj borac, to si ti…koji jednom možeš i svojim volim te spriječiti da oluja naiđe, tko zna..I onda kad je oluja iza tebe, možeš prijeći na obalu sa hvala , hvala..
Preci i potomci ti plješću …možda baš zbog tvog uspjeha oni neće morati prolaziti jednom kroz to..a nećeš više morati ni ti…zato zaplješći sama sebi… i reci hvala…
Sjeti se..u svakom trenutku oluje, jedno je sigurno.. da će proći..sve je prolazno.. a volim te ostaje zauvijek..jer, od njega je sve i počelo..ono postoji oduvijek i zauvijek.. I zato, volim te..volim te.. volim te.

-Lejla Hejja

Kad će napokon zasjati sunce?

nen

Jednako kao što nam događaju teške situacije u životu i mi smo u njima duboko prisutni, isto tako možemo biti prisutni i u miru, Ljubavi, nekom neopisivom voljenju svega onoga što nam život čini, počevši od nas samih. Za to je potrebna jednaka količina energije, kao i za negativnost.

Preplavite se Ljubavlju, dobrotom i razdraganošću! Zaokupirajte se proljećem, suncem, mirisima buđenja u prirodi. To vam je isto kao i u sanjanju: dok spavate, nema teških situacija, vi sanjate posve neovisne stvari, letite, događaju se čuda, a vi ste potpuno prisutni u njima. To je 100%tna prisutnost, totalna zaokupiranost nad kojom vi nemate kontrolu. Nešto u vama se prepustilo, odustalo je od drame i plovi strujama izvan svih žaljenja, tuge i depresije.

U budnom stanju “mi” preuzimamo kontrolu. Odmah po buđenju nestaje maloprijašnja sloboda, a sve preuzima zabrinutost i strah. Kako je to moguće? Ne može to biti, pa prošlo je samo minuta, dvije! Dakle, nešto se dogodilo, neki drastični pomak svijesti i mi smo odustali od slobode, a prigrlili strah.

Rješenje je u posvećenosti slobodi. Ono – u svakoj minuti, u svakom udahu i izdahu, neka vam pažnja bude na nešto lijepo, neki tekst, film, glazbu. Pritom čistite. Preslušavajte autore koji će vam razbuditi srce, uzburkati vašu maštu, uputiti vas na voljenje. Potražite inspiraciju kod drugih ljudi, u prirodi, u šetnji, u samoći. Po cijeli dan to radite! Bitka je to, nemojmo se zavaravati. Depresija je toliko moćna, odnosno naše vjerovanje u nju, da samo mali njezin oblačić može prekriti cijelo sunce i plavo vedro nebo u hipu, za tren, i nikada da ne ode, samo stoji tamo, ta mrvica malena, pojede nam svu energiju!

Ho’oponopono je ispunjen voljenjem i zahvalnošću, njegova je funkcija da nas vraća u Nulto stanje sna, potpune predanosti i apsolutnog mira. To je vrlo moćan instrument svijesti, premda se tako ne čini. Mi imamo percepciju da je jedini način rješavanja golemih planina programa i sjećanja uzeti lopatu i početi s kopanjem na njihovim vrhovima. To je duboki program koji nas zadržava i blokira naše otpuštanje, jer kada kopate brdo, negdje ta zemlja odlazi, stvaraju se nove planine smeća. One samo rastu nevidljivo i prikriveno, i čekaju svoju priliku da nas opkole.

Ho’oponopono ne funkcionira na taj način. On potkopava s dna, ruši temelje te tvorevine i ona će ubrzo sama kolabirati. Sjećanje je apstraktno, jednako kao što je i čišćenje apstraktno. Nije moguće logički povezati njihovu uzročno-posljedičnu vezu, osim preko naracije uma tj. unutarnjeg dijaloga. A oni poznaju samo linearnu stvarnost i tu smo zaglavljeni. Otpustiti možemo samo kad nam je percepcija jednaka onoj u snu: prepuštena povjerenju i inspiraciji.

Mi moramo naglasiti pozadinske alate i na njima raditi. Znači, “Volim te i Hvala” su primarni alati, to je glavna sila, bageri, rovokopači, ralice. Ali mi moramo raditi na njihovoj podršci, na logistici, jer svi ti strojevi trebaju gorivo i energiju. Trebaju nadahnuće. Zato posvetite svoje vrijeme u traganju za inspirativnim ljudima, prozorima koji će preplaviti vaše tijelo guštom, srećom ili barem radoznalošću. Povratite svoju dječju radoznalost za životom i žudnju za igrom i bezbrižnošću.

Hopsajte, ali tragajte za energijom koja će vam osvježiti život. To je vrlo važno jer će vam unijeti promjenu, možda malo razbiti oblačić depresije i smanjiti ga s cijele zemaljske kugle kako ga vi vidite, na siluetu Slonića Tonića koji se smije, kako ga Ljubav vidi.

-Neno Ljubić

Kad daš Kreatoru ovlašćenje da te vodi

jasna

Jedan čovek je trpeo jak bol i otišao je kod lekara. „Kako mogu da vam pomognem?“, pitao ga je lekar.
„Celo telo me boli, doktore“, reče čovek. „Kad god dodirnem ovde“, objasnio je, dodirnuvši prstom jednu tačku blizu srca, „zaboli me! A ako dodirnem ovde“, dodao je, dodirujući nos, „jao! – isto me boli!“ Lekar ga je zbunjeno gledao dok je ovaj nastavljao. „Kad pipnem ovde“, reče dodirnuvši stomak, „užasno me zaboli!“ Onda je dodirnuo očni kapak. „Uuhhh!“, ponovo je dreknuo.
Lekar je obavio kompletan pregled tela. Na kraju je rekao čoveku: „Gospodine, ne mogu da nađem ništa loše na mestima koja ste mi pokazali. Problem je u tome što je vaš prst slomljen!“

‘Ja’ je taj prst. Na šta god se ‘ja’ usmeri, uvek dođe do neke nevolje. ‘Ja’ koje sija bez identiteta je prirodni um. Kada se poistoveti sa telom, uslovljenim umom i osećajem da ste vi taj koji dela, ‘ja’ postaje ego, uzrok patnje. Sve što on u svom neznanju dotakne nanosi bol i njemu i drugima. Pa ipak, on umišlja da bol prouzrokuje neko drugi. Kad se, zahvaljujući milosti, uvidi da je ‘ja-mene’ glavni uzrok pometnje i da je to samo san u čistom biću, patnja prestaje.

(Mooji prepričava priču Sri Nasargadatija)

Dakle, trebamo se prepustiti, opustiti i dati nekom pametnijem da nas vodi. Istina je da zaista mi nista ne znamo, a samo sačuvavši zahvalnost i ljubav u srcu mozemo dati Kreatoru sto procentno ovlašćenje da nas vodi

Da zaista poseduješ slobodnu volju i moć da oblikuješ svoju sudbinu, da kreiraš svoj idealni život, najverovatnije bi izostavio sve nelagodnosti, sve što izaziva tvoj ego, sve što razotkriva osećanja krivice ili stida ili bilo šta što preti tvojim privrženostima. Sve bi to odstranio i zamenio iskustvima sa ukusom čokolade. Ali, koliko god se trudio da izgradiš i obezbediš život koji zadovoljava tvoje projekcije, ipak ne bi uspeo da stvoriš nešto što bi, po kvalitetu i dobrim izgledima, moglo da se poredi sa životom koji se odvija bez ljudske namere.

Predivno ❤️ Budimo kao voda.
Hvala vam i volim vas

Филип Максимовић

 

Ho’oponopono u pravom trenutku

s

Zašto je Ho oponopono po mišljenju mnogih, najbolja tehnika danas?
Malo da se vratimo u prošlost….

Unazad skoro dve hiljade godina, čovečanstvo vodi sa stanovišta nivoa svesti,
gotovo monotone i isprazne živote. Sve se odigrava u jednoj ravnoj liniji.
Deca su obavljala poslove svojih očeva, a oni svojih očeva i sve se
nekako bez velike turbulencije vrti u krug. Čovek nije postavljao slična
pitanja kao što su: ko je zapravo on, zašto mu se događaju određene stvari
da li može da utiče na njih, ili da ih menja. Kretao se zbunjujuće kroz istoriju
upadao u razne zamke i izazove, nemoćan da ih reši i razume. Sakupljao je
tone programa koji su ga okovali do granice, da je počeo da gubi svoj smisao
postojanja i životari u neznanju . Taman kada se mislilo da su nam šanse male,
da bilo šta razumemo nešto se ipak dogodilo….
Kao da je neka viša svest protutnjala kosmosom, prošla pored zemlje i napravila
kvantni pomak.

Danas kada živimo u vreme tehnologije i informacija stvari se ubrzavaju do haotičnosti,
(posebno od 2010 god po mom mišljenju). Količina informacija koju primimo danas,
ravna je informaciji na stotinama života u prošlosti. Većina tih informacija i uverenja
nisu nam od nikakve koristi danas. Mnoga nas blokiraju i sputavaju, a da ih nismo ni
svesni. Recimo pre sto godina, nije bilo struje i zamislite koliko je vremena trebalo
da se pripremi ognjište i skuva jedan ručak, a posle sve opere vodom donesenom
sa udaljenog izvora. Tako da danas, neke osobe imaju teskobu pri samoj pomisli
na kuvanje i ne znaju odakle im to negativno uverenje. Ili naprimer starim prevoznim
sredstvima, kočijama ili parnom lokomotivom, koliko je vremena trebalo da se dođe iz
Pariza do Budimpešte. Danas je putovanje zabava, novim vidovima
prevoza, avionom ili luksuznim kolima. Pri tom određene osobe čim pomisle na put ili
pakovanje već im je muka. Ovo su samo neki primeri koliko smo zatrpani
pogrešnim, uverenjima naših predaka i koja nam danas uopšte nisu od koristi.
Znanja koja su imali naši roditelji i profesori njima su služila,a danas ne važe za nas.
Danas je sve novo, nova događanja, iskustva pa i rešenja, sve se kreće ka napred.

Rešenja za stare izazove, moraju biti nova, dobijena iz inspiracije. Jedino tako ćemo
uspeti. Zato ih se sa ho oponoponom možemo osloboditi, kao i grešaka koje napravimo
sami u ovom životu zbog pogrešnih procena i loših međuljudskih odnosa.
Potrebno je biti u vibraciji zahvalnosti i ljubavi i tada smo pod zaštitom Sve se tada
odvija uz minimum štete po nas. Dok izgovaramo u sebi ili naglas Hvala ili Volim te
mi se tada stapamo u predivnu harmoniju sa čitavim univerzumom. Dobijamo rešenja
i odgovore. Postajemo svesniji i uviđamo, kako sve oko nas diše i postoji.
Osećamo da smo jedno i da smo svi sazdani od istog materijala. Dok smo u takvom
stanju spoznaje imunološki smo jači i otvoreni za sve vidove komunikacije i
razumevanja.

Hvala, hvala,hvala

Vladimir Tamindzic

Podsjetimo se, što nam je donio Ho’oponopono

ho

Aloha !
U većinom užurbanom ritmu svakodnevice, ponekad, poželim se zaustaviti i zabilježiti sve, čega god se sjetim, od onog što mi je donijela primjena tehnike Ho’oponopono, da ne zaboravim prednosti te čarobne tehnike. S obzirom da je tehnika predobra, oprostit ćete mi na dužini ovog teksta, jer, mogla bih napisati cijelu studiju kao vjerojatno i većina vas hopsića,tako da je ovo samo jedan mali ali vrlo bitan dio mojeg iskustva.

Dakle, problemi…jer,Ho’oponopono je najlakši način rješavanja problema..
Prisjetim se da sam zbog problema odabrala Ho’oponopono..

Često se u životu pred nas postavi izazov u obliku problema na poslu, problema u odnosima,problema sa zdravljem,sa financijama itd. Primijetila sam da sam se prije postavljala nekako istovremeno obrambeno i napadački prema problemu. Mislila sam kao prvo da sam ja u pravu i da je ono što ja smatram o ljudima uključenim u problem (i o samoj sebi) i o situaciji, jedino ispravno kao i način na koji mislim da bi se problem trebao riješiti. Kako je već davno poznato da se problem ne može riješiti na istoj razini na kojoj je nastao i sa istim mislima koje su ga i stvorile, odlučila sam dati šansu Ho’oponoponu, iz razloga što je on bio novi element koji bi se mogao uključiti u moju rutinu i koji je potencijalno mogao dati nešto novo. Isprva, bilo mi je vrlo teško ponavljati hvala ti i volim te, no, upravo zato jer sam imala takav otpor, znala sam da upravo tu negdje mora postojati neko novo rješenje ili neki novi uvid, jer na stari način nisam dolazila do poboljšanja.

Kako to uvijek biva, kada izađeš iz zone ugode i uporno daješ šansu nečem novom, što u tvom srcu odzvanja kao da može biti ispravno,slušajući taj ponavljajući glas u sebi koji mi je govorio, ponavljaj, ponavljaj,ajmo, hvala ti,volim te ..zaista sam se nakon nekog vremena upornog prakticiranja, bez obzira na sve što se događalo u meni i oko mene, uvjerila da postoji druga dimenzija rješavanja problema.
Pri susretu s problemom, ova čarobna tehnika obasipa me slijedećim blagoslovima, koji su za mene novi ali zato ništa manje lijepi. Dobila sam:
1) Saznanje da su problemi i osobe u našem životu ovdje zato da bismo nešto ispravili, popravili a ne zato da bi se stalno svađali i mučili sami sebe i druge i dokazivali da smo u pravu. Kad je problem ispred mene, sada znam da nisam kriva, ali da imam priliku nešto popraviti, pa zašto ne ?Mogu učiniti nešto dobro za sebe i za druge, što je lijepo. Osjećam se dobro kada znam da aktivno i dobronamjerno sudjelujem u bilo kojoj situaciji,odnosu,čak i kada osoba nije ovdje, iako to nitko ne mora ni znati, bitno je da znamo Bog (viša inteligencija) i ja.
2) Saznanje da ja u biti ne znam kako bi bilo najbolje da se problem riješi, jer , ako iskreno pogledam u svoje neke dosadašnje izbore, zaista nisu doveli do najboljih rješenja, iako sam dobila što sam htjela i iako sam bila uvjerena da znam što je najbolje.Veliko olakšanje donosi mi saznanje da u bilo kojoj situaciji u sebi i oko sebe imam podršku, samo joj trebam dozvoliti da se manifestira i maknuti joj se s puta. Znači, nisam sama, ni u jednom trenutku i ne znam što je najbolje.
3) Ovo saznanje dovodi me do polaganog prepuštanja višoj inteligenciji, koju doživljavam da je istovremeno jednim dijelom u meni a jednim dijelom me vodi „izvana“.U početku, teško mi je prepustiti Bogu da me „nosi na rukama“ i osjećati povjerenje, no, s vremenom i upornošću u čišćenju,shvatim da mi se to jako sviđa i da se polako sve više osjećam zaista božanski vođenom i zaštićenom.

Ho’oponopono me dakle oslobađa od osjećaja da sam sama na svijetu, da ono što je u mom životu predstavlja neku vrstu kazne i da samo ja znam što je najbolje za mene i druge.Tako, oslobođena ovih opterećujućih uvjerenja, sretnije kročim kroz život i osjećam neopisivu zahvalnost,jer mi je već počevši od ovih postavki,lakše.

Ho’oponopono daje ti novu dimenziju postojanja. Uz tvoje hvala ti, volim te, polako se krećeš od „Bože, Bože, zašto si me ostavio ?“ do „Hvala ti Gospodine što me nosiš na rukama“.

Često se pitamo zašto teška iskustva postoje u našem životu i ne bi li mogla biti malo lakša.Sada shvaćam da su mi bila potrebna zato da znam cijeniti Ho’oponopono,jer da nije bilo njih, ne bih shvatila njegovu vrijednost i ne bih ga uključila u svoju svakodnevnu rutinu.Hvala hvala hvala.

Jako volim voziti auto, uživam u vožnji, lako mi je napraviti analogiju sa našim HO. Ja vidim život prije HO na način da vozim onako kako ja mislim da je najbolje, uglavnom prebrzo i sa nekim strahom u pozadini,jer,nikad ne znaš što se može dogoditi, je’l ?Uz primjenu HO, prepuštam Bogu da “vozi kroz mene”, onako kako je najbolje,opuštenija sam, puno više uživam u vožnji i naravno, manje se bojim. Tako, čak i ako netko prođe pored mene cestom opasno prebrzo, samo kažem hvala ti, volim te i ne ljutim se jer znam da to ima neke veze sa mnom,sa mojim programima,koje dijelim s tim vozačem i da ponavljanjem tih božanstvenih riječi blagoslivljam istovremeno sebe i tog vozača.

Sve manje se ljutim a i mozak mi može odmoriti,jer više nije toliko opterećen pametovanjem kojeg uvijek imam na bacanje.Pri vrhu glave osjećam kao da mi je Bog stavio ruku i tako je drži,osjećam veći mir,zaštićenost i podršku i zahvalna sam za to.Problemi cijelog svijeta nisu više moji, postoji neka puno inteligentnija energija koja brine o svemu a sve što ja trebam je brinuti o sebi na pravi način,dakle, mogu se bolje i više opustiti.

Ho’oponopono je čarobna tehnika. Donio mi je mnogo toga lijepog a kao nešto najljepše mogu izdvojiti odnos sa mojom djecom. On je i prije bio dobar a sada se puno više smijemo i posebno nakon seminara sa Mabel mogu samo skraćeno reći da „plovimo na valovima blaženstva“.To mi pokazuje da svaki odnos, iako je dobar, može biti još bolji. Hvala.

Također, iako sam nove ljude u svom životu uvijek gledala kroz nekoliko filtera, sada puno opuštenije i sa više tolerancije i dobre volje prihvaćam one koji dolaze u moj život,jer znam da su tu s razlogom,nešto možemo učiniti boljim ili bar popraviti.Više prihvaćam i one koji su već u mom životu.Uvijek imam na umu da nam svima treba ljubav.Ne opirem se toliko novim iskustvima,jer se moj strah od novog polako topi,jer,sjećate se,osjećam podršku,što god da dođe ,prihvaćam,koliko god bilo neobično,jer znam da će donijeti ono što je najbolje za mene.

Situacije na poslu, koje su uvijek bile izvor velikog stresa , sada se rješavaju na načine koje ja ne bih mogla ni zamisliti.Jučer sam od svoje šefice dobila na poklon čokoladu a vjerujte mi, to je čudo,samo ja znam kakvo.A moram spomenuti da sam na poslu imala takvu nevjerojatnu podršku kod rješavanja jedne hitne situacije gdje stvarno ne znam kako bih je riješila bez brze podrške koja se pojavila od ljudi od kojih to ne bih nikad očekivala.
Hvala,hvala,hvala,hvala,hvala.
Svatko tko je dao šansu Ho’oponoponu i potrudio se u primjeni zna da ti on daje uvijek više nego što si mogao zamisliti.Hvala.

Seminar sam doživjela kao vrlo transcendentalno iskustvo, bila sam tu, u prostoru i slušala sve a na kraju se jako malo sjećam, osim da sam bila istovremeno u sebi ali i negdje na vrlo udaljenom mjestu u svemiru,u jednoj drugoj dimenziji,uglavnom,teško za opisati jer treba doživjeti .Preporučam.

U srcu osjećam veliku zahvalnost prema ljudima koji su nam omogućili da odaberemo Ho’oponopono kao izuzetno spiritualno iskustvo kako bi polagano,vođenim i upornim koracima mogli doći do svjedočenja Neba na Zemlji. Hvala, hvala, hvala.Volim te

-Lejla Hejja

HO’O: Otpori prema aktivnoj duhovnoj praksi

lightning-399853__340

Dakle, “prakticirala bih Ho’oponopono čišćenje, ali imam velike otpore i ne znam da li da nastavim ili prekinem?”

Pitanje je tko pruža otpor? Tko se to buni i radi probleme, zagorčava život, tko podiže vjetrove i prašinu, pogoršava stvari?

Sjećanja i programi su doslovno živa tvorevina, to je neovisna svijest, poput sjene koja je pravi vladar naših života. Kao u filmu “Matrix”, taj svijet postoji, on je stvaran, a mi živimo u njemu, gradimo karijere, podižemo obitelj, imamo želje i snove. Mi smo to sve stvorili, odnosno dopustili smo da se samo izgradi jer smo mu dali svoje povjerenje.

Ako vi jednoga dana odlučite istražiti valjanost realnosti u kojoj živite, ako izrazite svoju sumnju, ona će uzvratiti. Opet, kao u filmu Matrix, nastojat će vas spriječiti, uvjeravati kako se tu nema što čistiti i kako je to sve glupost.

Zamislite samo kako je moguće da sve negativne misli, sve radnje proizašle iz programa, sav unutarnji dijalog koji smo imali za života, 30, 40, 50, 60 i više godina nisu bili problem, nije bilo otpora! A sad je otpor reći obično Hvala! Zamislite koja je to mašinerija, kako je zastrašujuća ta hipnoza!

Neobično je da mi svakodnevne aktivnosti, tipa osmosatno radno vrijeme sa agresivnim ljudima, borbe s bolestima, podizanje nerealnih kredita u bankama, traume u teškim odnosima unutar obitelji smatramo zonom komfora, a za Volim te kažemo da je izlazak iz te zone!

Kada stavite na vagu malo te omjere, kada pogledate kako nam planet danas izgleda s jedne strane i jednostavno otpuštanje s druge, nevjerojatno je da cijela ova beskrajna gomila s.anja i dalje vuče k sebi, ona nam je sve, jedina istina, jedina stvarnost! Zar to nije apsurd? 

Otpori nisu naši. Otpori su od alienske svijesti kojoj smo dali povjerenje. Rekli smo: “Evo tebi, pa mi ti to…” Preslik toga imamo sasvim lijepo vidljiv u političkom sustavu jedne države. Mi glasamo za lika, ovaj skupi vladu i to je to, oni će dalje. Mi smo im dali svoje povjerenje i na njih šaljemo otrovne strelice kada propadne država. Sve se vidi, sve se zna, a opet…

Dakle, hopsanje je serious business. Vi doslovno morate umrijeti! Srušiti sve kuće, ideje i koncepte o sebi i svijetu oko vas. A kada dođete sa strojevima za rušenje, onda šaptači iskaču i pružaju otpor. Kažu, pa nemoj jesi li lud/a, propast ćeš! Oni neće reći: hajde uništi me, izbriši me, budi slobodan.

Nema promjene bez radikalizma unutar nas. Jer radikalizam nas je i doveo dovde, samo tiho i nevidljivo poput mirne rijeke. A sad je panika jer su naišli vodopadi i kaos. Problemi i sjećanja neće otići tek tako. Čišćenje je nadmetanje s olujama, potresima, vulkanskim erupcijama, udarima meteorita. Izgradite svoj inat. Udarajte svakodnevno šakom u stol svojom ustrajnošću da ćete čistiti kaosu usprkos. Otporu usprkos. Nikada, ali baš nikada ne dovodite u sumnju svoj rad na sebi nauštrb šaptača koji vas uvjeravaju i prijete propašću.

To je izlazak iz zone komfora, baš taj prkos, odlučnost, taj inat i žestina da se ustraje pod svaku cijenu. Ništa drugo.

-Nenad Ljubić

nenad.ljubic.com

Čišćenje je dug put koji nikad ne završava

ho-1

Ho’oponopono je najlakši način, ali često to nije i sasvim lak način. Svaka promjena svijesti zahtijeva određeni mentalni i emotivni napor. Ako živimo 50 godina gradeći određeni mentalni i emocionalni sklop koji nas dovede na jednu točku kada shvatimo da ne živimo ispunjen i zadovoljavajući život, zaokret u načinu razmišljanja teško je postići „čarobnim štapićem“, pa bio to i Ho’oponopono. Teško, ali nikako nije i nemoguće. Kako kažu, put uvijek započinje prvim korakom, pa tako i na ovom putu, putu kojim se „isplati“ ići, jer je lijepo ono kamo stižemo.

Većini nas je u naravi nestrpljivost i htjeli bih sve „odmah i sada“, ali stvari tako ne funkcioniraju. Ne bi trebali niti forsirati naše unutarnje dijete, niti ga požurivati na korake na koje ono nije još spremno. Promjene se obično dešavaju postepeno. Za sve treba vrijeme. Budimo strpljivi sami sa sobom, dajmo našem unutarnjem djetetu vremena da se osjeti voljeno i sigurno, pa će iz tog mora ljubavi promjena doći upravo onda kada budemo spremni. Kada želimo nešto „na silu“, onda se stvari i polome. I mi imamo određenu krhkost u sebi, zato polako. Dajmo si vremena. Ne odustajmo ako nismo ono što smo tako željeli postigli za dva-tri dana ili dva-tri tjedna.

Obično je bolno kada shvatimo koliko smo udaljeni od svoje duše i koliko malo poznajemo naše unutarnje dijete. To zaista zna jako boljeti. Odbolujmo to, i to je korak naprijed. Potrebna je hrabrost suočiti se sa onime što dugo vremena nismo mogli. I za svaku promjenu je potrebna velika hrabrost i nemojmo se kriviti ako je još nemamo. Budimo nježni i pažljivi i poštujmo način na koji naše unutarnje dijete može napredovati. Dajmo mu prostora. Dajmo mu vremena. Toliko često ga nismo niti čuli, niti osjećali. Dajmo mu sada priliku da nam kaže sve ono što je u njemu. Treba i njemu vremena, nakupi se toga, čudo jedno. I previše puta smo ga povređivali forsirajući ga sa puno toga za što smo mislili da mora biti spremno. Nismo ga čuli. Zato, sada polako. Zagrlimo ga i poslušajmo što nam želi reći. Iznenadit ćemo se kada nam se otvori s povjerenjem koje smo mu tako prečesto uskraćivali. Dopustimo mu da BUDE.

Čišćenje je dugi put i nikada ne završava. Ali, kada jednom osjetimo naše unutarnje dijete, onda znamo da je to ono za čim smo tragali, znamo da je to ono što je vrijedno njegovanja, pažnje i ljubavi, jer iz te ljubavi dalje sve opet započinje u odnosima nas i drugih, u odnosima prema životu i svemu što nas okružuje. Ovdje smo da izaberemo hoćemo li krenuti tim putem i hoćemo li dati sebi šansu života. Šansa je zaista velika, a odluka je na nama. I kako god odlučimo, ispravno je, i upravo je onako kako smo spremni i kako trenutno možemo.

-Bilja Kantolić

HO’O: Čisti li voda druge ljude

casa

Za sve one koji imaju upite oko toga može li se čistiti s tehnikom “čaša vode” druge ljude

Dakle, ne čistite vi, čisti voda! Vi dopuštate. Znači, ako ste stisli, prigrlili, zagrcali se u strah, voda će učiniti svoj dio, ali energija je ostala u vama, vi je morate otpustiti. Zato je važno istovremeno prakticirati Ho’oponopono alate i čašu s vodom, jer oni rade sinkronizirano.

Voda je neutralna, ona prima sve informacije u sebe i filtrira ih, pročišćava. Ali energetski zapis će i dalje ostati u nama! Kada čistimo, onda se odričemo tih ostataka i prepuštamo ih vodi da ih primi u sebe.

Kad čistite druge ljude s tehnikom “čaša vode”, onda pustite njezinoj neutralnosti da u sebe pokupi ono što treba iz sjećanja, fotografija, ispisanih imena na papirićima, što god to da bilo, a vi otpustite svoju bojazan i stisak prema tim ljudima. Otpustite svoju žestinu da požurujete njihovo iscjeljenje. Znajte da nikada nije u pitanju njihovo iscjeljenje nego samo naše. S tom čašom mi radimo na sebi iako se čini da pomažemo njima. Ako pak insistiramo i pomažemo njima, onda smo i sami zaglavili, jer nismo u stanju otpustiti.

U konačnici, nije uopće važno kako se čišćenje događa, što voda radi, to je ionako previše apstraktno za um. Sve te jednadžbe, kalkulacije, formule koje mi činimo su ništa drugo nego odgađanje otpuštanja. Jer samo o tome se radi! Sve te tehnike služe samo za taj cilj, a mi ga uporno zaobilazimo i ulazimo u duboke intelektualne petlje oko toga “kako” i “zašto”. Mi ne pitamo kako Andol djeluje, ne insistiramo na tome da nam se objasni kemijski proces tog lijeka u našem tijelu! Tako radi programiranje, jedno zaobilazi a drugo potkopava.

Dakle, stavite čašu, dvije, deset čaša, stavite cijeli fotografski album ispod njih i samo otpustite! Zaboravite na sve to, samo otpustite. To je to, cijela praksa.