Nikad nije kasno

a

Nikad nije kasno…

U sedmoj deceniji života sam upoznala Ho’oponopono i život mi se počeo ubrzano menjati na veoma očigledan način. Mada sam se dugo bavila radom na sebi, moglo bi se reći celog života, ali konkretno neke četiri decenije, to se sve svodilo na menjanje perspektive i širenje Svesti, što me je u mnogo čemu udaljavalo od većine ljudi, pa i meni najbližih članova porodice i prijatelja. Više nisam mogla sa njima deliti neke stare obrasce razmišljanja i uverenja.

To nije lako, osećala sam se sve izolovanije i usamljenije, toliko, da sam se ponekad pitala: da li je ovo što mi se dešava normalno, da li sam ja “normalna”, ili su svi ostali (većina) “normalni” i u redu, a da sa mnom nešto nije kako treba…

Međutim, jednom kada se krene tim putem, putem Spoznaje i Samospoznaje, nema povratka, jer se ne možemo vratiti u neznanje.

Krenula sam i mogu samo povremeno usporiti ili malo zastati, dok ne dune opet odnekud neki vetrić u leđa i pogura me napred.. i ja nastavim svojim putem…

Povremeno se dešavalo da na tom putu sretnem ponekog isto tako usamljenog tragača, i to su uvek bili radosni susreti, razumevanje sa malo reči. To je bio onaj osećaj – nisam sama – ima nas – sa mnom je sve u redu – još neko misli i vidi slično. Tada se dešavala radost i lakoća, uzlet duše.. i put bi se nastavio sa manje tereta i sumnje.

Kada sam dobro “zagazila”, sve manje sam učestvovala u raznim razgovorima i diskusijama, čak sam se i fizički udaljavala iz takvog okruženja, a ako bi to bilo nemoguće, tada bih se povlačila u sebe, na sigurno, u tišinu.. i bila bih samo posmatrač, svedok. To se dešavalo sve češće, distance su postajale sve veće, jaz se produbljivao.

Moja potreba za smislom je bila jača od osećaja nepripadanja – odnosno potrebe za pripadanjem, jer sam spoznala da je put ka sebi – put usamljenika. Na taj put ne možemo nikoga povesti, u svoje središte ne možemo uvesti nikoga. Isto tako, ni sa kim ne možemo podeliti sve te “mrakove”, nemani i ale na koje nailazmoi u sebi i koje izazivaju ogromne strahove. To se ne može nikome objasniti, a i ne treba, jer to je u nama i samo naše, i niko ih ne može uništiti i pobediti sem nas samih. Mi smo svoj junak sa mačem, koji jednim zamahom može odrubiti sve tri glave strašnoj aždaji koja nam proždire život.

Drugi ne žele ni slušati o tome, jer negde duboko u sebi znaju i osećaju da i sami imaju bezdane straha i očaja, i svoje troglave aždaje.. i ne usuđuju se napraviti ni prvi korak, a kamoli krenuti u susret svemu tome. Strah vreba, on je uvek prisutan, ali uprkos strahu treba se suočiti s tim, i jedino tako ga možemo savladati, prevazići i osloboditi sami sebe. Jer nema nikoga vani, mi sami smo i svoja troglava aždaja i svoj “princ na belom konju”, koji nas oslobađa i sa kojim nastavljamo put u slobodu, u svoju sopstvenu bajku.

Kada sam upoznala HO, sve ono što se počelo dešavati izvan mene, ukazivalo mi je na ono što se dešava u meni. Ustvari, tako je bilo oduvek, samo što toga nisam bila svesna i do tada sam za mnogo šta krivila druge. HO mi je doneo spoznaju i razumevanje da ne postoje “drugi”, da je sve u meni, a “drugi” samo ukazuju na to što je u meni, a što mi je dugo bilo skriveno i nepoznato. Dešava se novo razumevanje i jasnoća.

U moj život su počeli dolaziti novi ljudi, koji mi pomažu da sagledam i shvatim “šta je to u meni”… I kad shvatim, prihvatim i otpustim “to što je u meni”, ja sebe oslobađam, i korak sam bliže do svoje sopstvene bajke🙂

U sedmoj deceniji života sam upoznala Ho’oponopono i život mi se počeo menjati. Više nisam SAMA. Ima nas mnogo koji smo na istom putu, neko je brži, neko sporiji, neko mlađi, a neko stariji, nekad posrćemo i padamo, ali se uz pomoć i podršku ove velike, nesebične HO porodice, ponovo dižemo i nastavljamo put. Put probuđenja i oboženja. Neizmerno sam zahvalna na tome.

Jedino tada, tako probuđeni i oboženi imamo šta da ponudimo, jedino tada i takvi možemo svojim davanjem probuditi duše oko sebe, jedino tada je moguće razumevanje, tamo gde do tada nikad nije postojalo. Probuđena Duša širi svoj miris kao cvet u polju.

Hvala ti, volim te.

-Dušica Popović

Oglasi

Otpuštanje unutarnjeg kaosa

Hooponopono-The-Miracle-Ritual-of-Forgiveness

“Unaprijed vas molim da mi ne zamjerite ako sam u krivu:)
Naime, nakon citanja ”iskustava” onih koji hopsaju odredjeni vremenski period, i koji navode ”pogorsanje” (kog god segmenta zivota to bilo) jedno pitanje mi se stalno mota po glavi.  I glasi: Da li je moguce da se hopsanjem dobije neka bolest? Kakvo je vase misljenje o tome?
Procitala sam da neki ”sumnjaju” da im je hopsanje to iznijelo na povrsinu kako bi cistili…”

-Milena

Hvala na inspiraciji Milena!

To je dobro pitanje. “Da li Ho može pokrenuti neku bolest ili sr.anje?” Kad bi ga postavljali u svakom segmentu života, onda ne bismo zapadali u probleme. Međutim, mi smo, na žalost, pasivni u svojoj svakodnevnici, nemamo kritički um u smislu preispitivanja vlastite odgovornosti oko svega što nam se događa. A upravo smo tu zakazali. Postavljamo ga tek kada trebamo učiniti korak više i preuzeti odgovornost, kada smo na korak ka razrješenju, a onda od straha odustanemo.

Kada bi vam se pojavila neka viša sila i ponudila izbor: “Želiš li proći kroz malo bure i brže se očistiti od tereta prošlosti, programa i sjećanja ili da sve ostane kako jest pa da kasnije bude teže?” Što biste izabrali? (Čini mi se da već svojom svojim zanimanjem za Ho pokazujete svoj izbor.)

Svatko tko želi biti vrhunski u nečemu zna da mora proći s.anja da bi to postao. Liječnici odlaze na ratišta, jer znaju da će tamo steći najbolje moguće iskustvo. Veliki broj biznismena je krenuo od otvaranja vrata u predvorju i penjalo se polako, premda su možda imali priliku odmah sjesti na krov zgrade. Što veći stres u šegrtovanju, to bolji majstor! To je neka univerzalna formula i možda princip koji nas tjera da dolazimo iznova i iznova na ovaj planet.

Kad čistimo onda na površinu izbija naše zaboravljeno šegrtovanje. Mi provociramo sjećanje na stvari koje su nas dovele dovde i kojih se želimo riješiti. Problem je što smo zaboravili i ne znamo koje su to stvari. One izbijaju na površinu kroz situacije i druge ljude i tako nam ukazuju na korijenske uzroke našeg trenutnog stanja, kakvo god da ono bilo.

Mi smo uvijek okruženi kaosom. To je ono kad na stol bacite piljevinu od metala, a ispod magnetom šetate po stolu i kaos za vama putuje. On će nas uvijek vjerno pratiti, sve dok ne otpustimo magnet u sebi koji ga privlači. Odatle osjećaj drvlja i kamenja po životu dok hopsamo: postali smo svjesni te ružne sjene.

Dakle, možete biti sigurni da će vam Ho izbiti s.anja na površinu! Ali vi sada imate instrumente koji će vam pomoći da se nosite s tim. Znači, nije da vas je iskrcalo iz aviona u džunglu, pa se snalazite kako znate, nego sad imate GPS, vrhunsku opremu, odlučnost i kao najvažnije, inspiraciju za vodiča. Džungla je neminovna, živimo i lutamo u njoj tko zna koliko milenija, a sada imamo pomoć. Sve što izbije iza svakog stabla, grma, šume – možemo prepoznati kao preslik unutarnjeg kaosa i shvatiti kao priliku da otpustimo i oslobodimo se iz tog gustiša.

Ali ne brinite, ide to pomalo:)

-Neno Ljubić

Kad čistimo, zavesa konfuzije se podiže

tlo

Božanstvo nas posmatra, i uvek nam šalje svu potrebnu pomoć koja nam je u tom trenutku potrebna.

Kad se zaglavimo, i ne znamo kako dalje, moramo imati na umu da se odgovori nalaze u nama . Ne vidimo ih od buke programa koji naviru u svest. Pokušavamo da se kontrolišemo, a pritom se konstantno čekiramo novim šljamom krećući se od prodavnice, ka poslu, prevozu i nazad na putu ka svom domu. Uglavnom na kraju dana više i ne znamo šta je naše a šta smo pokupili od ljudi koje smo sreli. Uglavnom u zavisnosti od naše vibracije, tog trenutka na nas ostavi utisak burna svađa u prevozu, ili nežni zagrljaj zaljubljenog para u parku. Nije presudno da znamo šta je čije, ali je važno da smo svesni da to postoji u nama. Ako nas sputava i koči u svakodnevnom radu, mora biti isceljeno. Međutim moramo znati da teške životne prepreke uvek donose važne poruke kao i rešenja. Zaključke da se dalje ne može na stari način, i da se neke navike i odnosi moraju rapidno menjati. Kako se već zna da se veliki karmički izazovi otplaćuju do 30-te godine, pa ako nas i dalje nešto pritiska to je znak da sami moramo rešiti rebus.

Za nekog ko nas posmatra sa strane uvek je rešenje lako, a za nas predstavlja pravu noćnu moru. Tako i naš Tvorac uz budno oko prepušta da sami otkrijemo zagonetku, dajući nam po nekad i dodatno vreme za rešavanje. Moramo biti strpljivi i temeljni, a On će se uvek umešati te tolio da bi ostali na pravoj stazi. Ako bi nam ponudio odgovor na tacni onda to ne bi bila naša transformacija i celovita promena. Ne bi bio naš uspeh. Kad čistimo, tada se zavesa konfuzije podiže i mi počinjemo jasnije da vidimo gde je srž zastoja. Koliko smo uporni u stvarnoj želji za rešavanjem naše blokade i spremni da se zaista menjamo kroz pokajanje, opraštanje i ljubav, imaćemo više uspeha. Večna Inspiracija uvek zna koliko smo spremni da podnesemo i u kojoj fazi smo trenutno i kad ćemo biti u stanju da prihvatimo veću odgovornost, i lekcije iz viših razreda.

Ali isto tako, što smo odgovorniji i probuđeniji i pomoć koju dobijamo biva nam jasnija i bolje je tumačimo. I na kraju, što smo bliži ostvarenju cilja iluzija u vidu straha se povećava, ponekad praćena jakim telesnim tegobama u želji da nam zada jak udarac kako bi odustali i vratili se pod njenu kontrolu. Tada treba biti uporan, čistiti jer počinje naš najveći preporod, naše ćelije se isceljuju i harmonizuju . Učimo da kao voda zaobilazimo prepreke i bez otpora pronalazimo put, ka cilju koji glasi -Jedinstvo i ljubav prema sebi, a tako onda i sa svima.

Ja sam, kako sada znam imao blokade u mnogim segmentima, a da nisam ni znao da one utiču presudno na moj život. Praktikovajući Ho* svaki dan otkrivam nešto novo o sebi. Okovi se skidaju i svetlost polako ulazi i obasjava tamne prostore našeg bića. Čistim na svoj način od 1994 /tada nisam znao da je to bio Ho,/ godine kada se moj život posve promenio i krenuo savim drugim pravcem…. Sve se odigralo uz veliku simboliku broja 7 koji je obeležio preko 20 događaja sa jakom sinboliom. Sve mi se čini da rekapituliram u ovom životu sva iskustva i polako se prisećam svega proživljenog od davnih vremena…imam osećaj kao da sam star bar 1000 godina…
P.S.
Samo da svima prenesem da sam prošao faze kada mi je strah i konfuzija bio dnevni meni. To je trajalo preko 4 godine, i po određenom stavu nekih učenja o zakonu privlačenja ne bi imao šanse da preživima, a kamoli da se izvučem bez loših posledica. Nisam ništa negativno iskreirao i privukao, osim haosa u glavi koji sam prevazišao i naučio važne životne lekcije… svako od nas ima zacrtan put kojim ide, i na kraju neko pre, neko kasnije ali uvek stigne na zajedniči cilj…

Važno je uvek imati na umu da je Tvorac uvek tu sa nama i nadzire naš rast i onda kada nas svi otpišu pa i na kraju, kad i mi dignemo ruke od života . Ako zastanemo i malo se primirimo u tišini uvek možemo čuti poruku upućenu nama„ Ja nisam odustao od tebe, JA verujem u tebe dete moje“.

HvHvHv…

Vladimir Tamindzic

 

Ateisti i Ho’oponopono

s

Pitanje iz inboxa:
Vidim da se jako često spominje božanska pomoć/energija/poruka. Što je s nama ateistima/agnosticima koji ne vjerujemo u Boga, a rado bismo hopsali?
Hvala!

Odgovor:

1. Imajte malo povjerenja u inspiraciju, pa počnite gledati prvo što vam naleti. Pokušajte odustati od zadanih parametara, planova i struktura, pa što vam zasvijetli, zazvoni, to pogledajte. To će vas opet dalje potaknuti na druge stvari i, ako vas doista bude zanimalo i privlačilo, imat ćete volje gledati, čitati, proučavati materijale sve više i više.

2. Znači, da biste mogli hopsati, morate prvo vjerovati da svijest nije proizvod mozga, nego da je ono puno kompleksnija i vrlo apstraktna “tvorevina”.

-Morate vjerovati da su ljudska bića prvo energija, zapravo cijeli sustav nevidljivih struktura, prije nego li su tijelo. Između ostaloga, čovjek je skup sjećanja i programa koji se nalaze tko zna gdje, a najmanje u mozgu.

-Morate vjerovati da su naši problemi posljedica tih sjećanja i programa i da smo poslušni nesvjesni stroj koji hoda Zemljom i tone sve dublje u blato samovažnosti.

-Morate vjerovati da postoji mogućnost da ste ta sjećanja prikupili u drugim životima, da ona mogu biti stara tisućama godina, da cijela gomila predaka vreba i čeka trenutak kad ćete ih otpustiti.

-Morate vjerovati da je sve u vama, i bolesni član obitelji, napola otopljeni ledenjak, GMO, demonstracije u New Delhiju, mrzovoljni susjed, prodavačica u samoposluzi, odvratni šef, vlada, predsjednik/ca, zapravo sve čemu svakodnevno svjedočite.

-Morate vjerovati da imate snagu, moć i potencijal preuzeti odgovornost za sve to, odnosno za svoja sjećanja o svemu tome. I da to sve možete otpustiti i osloboditi se.

-Morate vjerovati da je moguće – kada ste vi u miru – da i drugi ljudi ili okolnosti budu u miru.

-Morate vjerovati da ste sve u svom životu vi odabrali negdje nekad, da ste donijeli odluke na temelju svojih sjećanja koji su vas doveli do tko zna kakvog stanja stresa i unutarnjeg nezadovoljstva. Ali i da možete sada donositi druge odluke i svemu tome reći Hvala.

-Morate vjerovati da ste vrlo moćno biće koje može sada zaustaviti te lance sjećanja i prekinuti niz bolesti, problema, nevolja različite vrste za sve slijedeće generacije.

-Morate vjerovati da ste u stanju transformirati svoj život i živote svih ljudi na planeti, a tako i samu planetu, i to samo kroz činjenicu otpuštanja i preuzimanja odgovornosti za svoja sjećanja. “Ne postoji na ovoj planeti neki događaj, a da on nije u vama. Ne postoji”. – Hew Len

Sad imate problem🙂 Sve ovo je puno teže nego ne vjerovati u Boga:) Ali, nije to ni važno, dovoljno je samo Volim te/Hvala ti. Dakle, od sada pa nadalje, ponavljajte ove riječi u sebi, svakom doživljaju, svakom susretu, misli, ideji, svjedočanstvu. Ostalo vam ništa nije važno. Nitko od nas ne zna što je prava istina, što je to Bog, gdje se nalaze sjećanja i kako je moguće da ona putuju s nama cijelo vrijeme. Ne moramo mi to znati, ne moramo ni vjerovati. Jedno ipak moramo: preuzeti odgovornost za svoje stanje, za ovaj planet. I imati malo povjerenja. To je sve. Cijela praksa.

 

-Nenad Ljubić

Možemo li se preforsirati hopsanjem? Možemo li postati o ovisni o Ho’oponoponu?

buddhist-symbol-pink-lotus-flower

Pa ne možemo se preforsirati hopsanjem, ali možemo očekivanjima. Treba imati na umu da Ho’oponopono ne služi da bi život (prvenstveno) bio bajka, nego da bi očistili sve ono što nas sputava da imamo proširenu svijest i da budemo slobodni u smislu povjerenja i stanja ne-zabrinutosti. Na žalost, preveliki značaj se stavlja na Ho’oponopono kao metodi za rješavanjem problema, a u stvari, to je samo posljedica, a ne cilj. Primjerice, hopsanje nam pomaže da osvijestimo vlastiti udio u svakodnevnim dramama, i radimo na njemu, umjesto da okrivljavamo, što je uobičajena reakcija.

Naravno, mi itekako možemo postati ovisni o hopsanju, ali u smislu “tehnike za rješavanjem problema”, a ne odgovornosti. Pošto sve ovisnosti služe za prekrivanje ili ublažavanje stresa, onda tome tada služi i hopsanje, baš kao i žvakalica, žudnja za slatkim ili alkoholom.
A treba služiti čišćenju.

Kad preuzmemo odgovornost onda nema govora o ovisnosti jer je to zapravo svjesnost svog položaja u vlastitom životu.

Mi često hopsamo iz straha, nestrpljenja, neraspoloženja, ovoga ili onoga, i onda Ho’oponopono kao praksa postaje ovisnost. Dakle, što se događa? Pa program zapravo hopsa, a ne mi! Mi često pristupamo praksi slično kao što bi radniku u firmi čiji smo šef, mužu, ženi, a često i vlastitom djetetu, i tako stvorimo uzročno-posljedični odnos sa samima sobom. Jedno definitivno mora dovesti do drugog, a caka je u tome da očekivanje tog drugog je naša kreacija, a ne stvarna. To je najteži dio ove prakse! Na primjer, kao da dođemo u neku dolinu koja je poznata da ima lijepi eho i mi zaurlamo “Volim teeeee”, očekujući da će sad par minuta odjekivati volim te…volim te…volim te…
“Trik” kod Ho’oponopona je da se može dogoditi nešto posve drugo i to nas onda razbije kao kalup, kao formu sačinjenu od programa i sjećanja. Ako urlamo tamo, a nastupi tišina – to je to! Čišćenje je uspjelo! To se zove prihvaćanje i povjerenje da je ovaj muk zapravo najbolji rezultat koji se mogao dogoditi! Jer upravo u tom muku, u toj tišini dolazi inspiracija i preusmjerava nas na neke druge poželjnije tokove u životu.

No, ako mi tvrdoglavo stojimo tamo i čekamo eho kao jedini mogući razvoj događaja, onda nećemo tako lako čuti šapat inspiracije…

Poanta je u čišćenju radi Nule, odnosno potpune Slobode, a ne radi zle svekrve. Ipak, kad čistimo svoja sjećanja, to jest “onog što je u meni”, onda kao posljedica dolazi do transformacije našeg odnosa s okolinom, a time i zlom svekrvom. Prvo, nećemo imati na što reagirati jer je izvor “trenja” nestao iz podsvijesti, a drugo, svekrva će, ili odustati, ili nastaviti po svom, no koga briga?

-Neno Ljubić

Trenutak sa najmanje smisla, ali potrebom za najviše vere

m

Ho oponopono čišćenje se može uporediti sa situacijom, kao kad automobilom u velikoj brzini prošišamo seoskim putem i podignemo prašinu pa za trenutak nevidimo ništa dok se sve ponovo ne slegne. Sva ta prašina i đubre stajalo je tu po putu neprimetno, a posle našeg prolaska sve je postalo tako živo i uznemirujuće.

Upravo se tako događa kada preuzmemo odgovornost i bez sumnje počnemo da čistimo.Tada dotaknemo i uznemirimo naše pogrešne programe koji su sve vreme delovali u pozadini i neprimetno uticali i krojili naš život u lošem smeru. Izvlačimo ih iz sene i razotkrivamo. Oni tada bljesnu u našoj realnosti sa željom da nas parališu i uplaše.

Kao i ona podignuta prašina koja će se posle izvesnog perioda sleći po putu i oni žele da se vrate na staro mesto i ponovo deluju bez uznemiravanja. Tada je pravi momenat za promenu Zato nam se tada događaju burne stvari bez ikakve najave i mogućnosti kontrole. Život nam liči na stan posle lude žurke, u potpunom haosu. Jer sve što je loše mora napolje, ali na tom putu ne želi da se lako preda. Želi da nas povredi, i uveri na sve načine kroz razne situacije da je svaka promena uzaludna. Trenutak sa najmanje smisla, ali potrebom za najviše vere.

Zaustavimo um u prevelikom rasuđivanju i prepustimo se promeni koja je neminovna. Što kaže dr. Hu Len“ ja bih tada čistio“.

Vladimir Tamindzic

MOĆ RIJEČI HVALA I NULTE FREKVENCIJE

ho

 Svaki put kada kažemo „Hvala ti“ umjesto angažiranja oko nekog problema, zaustavljamo svoje misli, uvjerenja, mišljenja i osuđivanja (sve ono što mi nismo) i vraćamo se u Nultu frekvenciju.

 Jednom sam podučavala u Rumunjskoj. Polaznik mi je prišao tijekom stanke i rekao: „ Znam da ovo ne može biti tako jednostavno. Kako neprekidno ponavljanje riječi Hvala može promijeniti moj život?“ Rekao mi je da je on na svome duhovnom putovanju već dugo vremena i da ga je njegov duhovni učitelj, osoba kojoj neizmjerno vjeruje, isprogramirao da vjeruje kako je duhovni rad težak.

 Tjedan nakon seminara primila sam  njegov e-mail.

„Svakog dana na poslu i kod kuće čitam misli Omraam-a, mog izvora mudrosti. !00% vjerujem njegovim riječima. Pomaže mi da ustrajem i ostanem motiviran. Samo otvorim neku od njegovih knjiga i pročitam nekoliko stranica. Nakon Ho`oponopono seminara s Vama, uzeo sam jednu Omraam-ovu knjigu, otvorio ju i počeo čitati. Evo što sam pročitao:

„Dao sam ti (u svojim knjigama) tone metoda za duhovnu evoluciju. Dao sam ti ih toliko mnogo da za života ne možeš sve ni isprobati. Ali ako se poželiš držati samo jedne metode duhovne evolucije upotrijebi ovu: Reci Božanskome „Hvala ti“. Zahvaljuj cijelo vrijeme i to će biti dovoljno.“

 Moja reakcija je bila Ooooo! Kako je znao? Kako je ovo moguće? On je Bugarin, nema ništa zajedničko s Havajima! Ovo nije moguće!!

 Tada sam shvatio da moja ograničavajuća vjerovanja kontroliraju ovu misao, tada sam jednostavno rekao „Hvala ti“! U nekoliko sekundi ove riječi su obrisale sva ta ograničavajuća uvjerenja.“

 Toliko puta ste zaglavljeni u svojim idejama i činite loše odabire temeljene na vašim ograničenim uvjerenjima. Na primjer, mnogi od vas vjeruju da je život težak i da morate patiti. Pitanje glasi: Hoćete li odabrati biti u pravu ili biti sretni? Ako stvarno želite odabrati sreću, tada morate svemu reći Hvala, svugdje i u svakom trenutku.

  Mnoga znanstvena istraživanja podupiru snagu riječi „Hvala ti“. Dr. Masaru Emoto, autor knjiga „Poruke iz vode“ i „Poruke skrivene u vodi“ predstavio je koncept mikro-klastera vode u SAD-u, koristeći tehnologiju analize magnetnom rezonancom. Na taj način je otkrio pravu prirodu riječi „Hvala ti“ u zamrznutim kristalima vode. U svojim istraživanjima Dr. Emoto je otkrio utjecaj misli na vodu i što se događa kada joj kažemo „Hvala ti“ ili „Volim te“. Kako je prikazano u  filmu „What The Bleep Do We know?“ rezultati su bili nevjerojatni. Dr. Emoto je potvrdio bez svake sumnje da naše misli imaju nevjerojatan utjecaj na molekularnu strukturu vode, upućujući im misli „Hvala ti“ ili „Volim te“.

 U uvodu smo se dotakli zakona privlačnosti, ali osim tog zakona postoje još mnogi univerzalni zakoni koje bi trebali poštivati, pamtiti ih i raditi s njima. Zakon Zahvalnosti je jedan od najmoćnijih kako je potvrđeno detaljnim znanstvenim istraživanjima koje je vršio Dr. Robert Emmons u UC Davis Emmons Lab. U istraživanjima o sreći Dr. Emmons je zahvalnost nazvao „zaboravljeni faktor“. Autor je knjiga „Words of gratitude“(Riječi Zahvalnosti) „The Psyhology of Gratitude“(Psihologija zahvalnosti) i „Thanks“(Hvala). On pokreće dugotrajan istraživački projekt osmišljen kako bi stvorio i rasprostranio veliku bazu podataka o prirodi zahvalnosti, njezinim uzrocima i potencijalnim posljedicama na ljudsko zdravlje i opću dobrobit.

 U sličnoj maniri Dr. Deepak Chopra raspravlja o zakonu minimalnog truda u svome best-selleru New York Times-a „The Seven Spiritual Laws of Succes“(Sedam duhovnih zakona uspjeha), reći „Hvala“ zahtjeva vrlo malo napora!, zajedno sa zakonom nevezivanja, bez otpora, prihvaćajući stvari točno onakve kakve jesu, bez mišljenja ili osuđivanja, znajući da je sve uvijek savršeno. Podnaslov knjige Dr. Chopra-e je „Praktični vodič ka ispunjenju vaših snova“. Otpuštanjem te ponavljanjem riječi „Hvala ti“ i „Volim te“ je jedan od najmoćnijih praktičnih načina iskazivanja vlastite slobode i otpuštanja koje možemo postići. U Nultoj Frekvenciji su naši snovi ispunjeni.

 Molim vas znajte ovo: sve u vašim životima je privremeno i jednog dana će proći, pa recite „Hvala ti“. Zapamtite, bol je neizbježna, ali patnja je samo opcija. Što više izazova imamo u životu, dolazi nam i više blagoslova. Zato recite „Hvala“ svaki put kada se jedna vrata zatvore jer to daje dopuštenje drugima, većima i boljima da se otvore.

 Recite „Hvala“ i podesite se na pravu frekvenciju, Nultu Frekvenciju, kako bi mogli početi privlačiti ono što je savršeno i ispravno za vas bez napora.

 Mabel Katz

Hopsam i čistim, ali….

ho

Često dobivam pitanje “čistim, a događa mi se ovo i ono, što bi to moglo biti?”

Ho’oponopono nije terapeutski oblik iscjeljivanja. U njemu nema linearnih uzročno-posljedičnih veza u kojima se jedno uvjetuje drugim. To je praksa čišćenja naših sjećanja, podataka i programa iz podsvijesti. Dakle, pretakanje zraka iz jedne posude u drugu. Nama je to zrak, jer nemamo pojma, kao što je svemir “prazan” jer nemamo pojma.

Znači, što god se pojavi mi nemamo logičnog objašnjenja za to. Imamo samo još pitanja, na koja praktički ne postoje odgovori temeljeni na Znanju. Ali to nije karakteristika samo za Ho’oponopono, u bilo kojoj duhovnoj disciplini postoji takav odnos: “djelovanje – pitanje – ?” Samo u znanosti se insistira na konkretnim odgovorima i na temelju njih se poduzimaju slijedeći koraci.

Dakle, za tvrdnju “hopsam i sve mi je gore” nema konkretnog odgovora koji će izroniti iz Znanja. Samo špekulacija “mislim, možda, da nije, jesi li” i slično. Sve to proizlazi opet iz sjećanja, a samim tim nas gura u zaglavljenost. Iznimka je samo ako imate učitelja koji ima sposobnost viđenja pa vam može nešto konkretnije reći. No, neće vam ni on reći: “Čuj, ta anksioznost ti je došla u ljeto 1768. godine, kada si bio sluga u dvorcu, pa te gospodar mučio za svaku pogrešku”. Neće. Reći će vam: “Nastavi s čišćenjem i imaj povjerenje.”

Ako, naprimjer, prakticirate molitvu, nakon svake pojave što vam dođe – jednako tako ćete imati pitanja “zašto to, kako to”. Ali nećete imati zadovoljavajući odgovor. I što ćete napraviti? Imate dva izbora: nastaviti s molitvom (i djelovati) ili insistirati na odgovoru (i zapetljati se u cijeli niz špekulacija).

Iza “hopsam i događa mi se to i to” stoji jednaka dilema. Na nama je izbor što ćemo učiniti. Što god da učinili dobro je, sve je to učenje i negdje će nas odvesti. Razlika je samo u preuzetoj odgovornosti. U slučaju nastavka čišćenja zamašnjak će se nastaviti vrtjeti, dapače, dobit će i na brzini jer smo uštedjeli malo energije. Tko zna, možda u nekoj specifičnoj brzini stignu svi odgovori, sve Znanje?

Sve drugo je kočnica.

U konačnici ćemo doći do razumijevanja da zapravo i nemamo izbora. Preostaje nam samo rad, koji god da to bio, Ho’oponopono ili nešto drugo. To je jednaka ustrajnost kojom kuca naše srce. Zamislite da ono kaže: “Kucam, a stalno mi se nešto događa, kako to?”

Neno Ljubić

Spiritualna tehnika najvišeg ranga

let go

Ho’oponopono je, kako je ja vidim, spiritualna tehnika najvišeg ranga. Da bih uopće težila nečem spiritualnom, moram priznavati postojanje više inteligencije, nečeg višeg od mene, nekog višeg smisla i u meni mora postojati želja da se s time na neki način sjedinim.Inače, spiritualni razvoj ne bi me zanimao.

Čak i nakon dosta više od godine dana još mi nije točno jasno o čemu se tu ustvari radi a znam da mi neće biti „jasno“ ni nakon 20 godina.Osjećam se kao vječna početnica, uvijek iznova i opet na početku. Moj um jednostavno nije u stanju razumjeti .Pitala sam se puno puta zašto ne razumijem i onda si je to moj um pokušao objasniti nekako ovako : Bog ili univerzalna kozmička inteligencija, ili već kako god tko zove nešto u što vjeruje i s čime se želi sjediniti je na cca 12 katu a mi smo na prvom ili tu negdje već. Između nas je 11 katova nečega.On je meni poslao poklon najvišeg ranga, koji je na njegovom katu najvrjedniji a meni na prvom katu to često puta može ne izgledati kao poklon.To je zato što je na razini gdje sam sada ja, još prilično maglovito i zato jer je još toliko razina između.

Ako se odlučim na prakticiranje i ako sam strpljiva iz mene se uklanja ono što mi zamagljuje pogled na puno toga i ja polako počinjem shvaćati o čemu se tu radi i gdje me ta praksa ustvari vodi. Ho mi pomaže da se na neki način popnem bar na prve dvije stepenice. Tada imam malo bolji pogled i mogu iskusiti novu realnost, koja više nije toliko opterećena maglom. Što se kasnije događa, nije mi opet jasno, ali ako ništa drugo, sada mogu reći da shvaćam da je to poklon, da je meni u životu u puno toga bar malo lakše a to je već nešto.

Mogu sada reći: Hvala za poklon, nosit ću ga sa zahvalnošću pa do koje stepenice stignem! To je već jako dobro za prve dvije stepenice, kako se meni čini.D uhovnost je općenito mistična, zato je teško objasniti Ho’oponopono, sve što možemo je slijediti taj put na onoj razini na kojoj jesmo, bez obzira što nam puno toga nije jasno.

Puno puta sam mislila da „sve vidim“. Ho’oponopono mi je pokazao da sam ćorava k’o kokoš koja još usput i često spava i naučio me da se tome slatko nasmijem – kroz suze (Bog ima dobar smisao za humor). Uglavnom, nemam pojma ali sad bar to znam i još sam zahvalna 🙂

U početku je normalno da je čovjek opterećen rezultatima. Na prvoj stepenici smo i kažemo : Ako ja hopsam, da vidim što će mi to donijeti.Trgujemo, sa svime, sami sa sobom, sa drugima pa onda i sa svakom tehnikom.To je normalno kad si na prvoj stepenici. No, najbolje je da ga odlučimo prakticirati, da preuzimamo odgovornost, s povjerenjem živimo svoj život, otpuštamo koliko možemo sada,upijemo ga u sebe, čistimo sebe koliko god bilo teško i jednostavno ne razmišljamo o rezultatima. Nekako kao kod bungee-jumpinga.

Dakle,mi se „pustimo“ i nadamo se da će nas taj Ho padobran odvesti sigurno tamo gdje treba.No, ako se odlučimo na taj spiritualan skok , taj let,usprkos strahu, onda smo pristali da ćemo prihvatiti da je dobro za nas tamo gdje ćemo sletjeti (a vjerujemo da ćemo sletjeti)bez obzira svidjelo nam se to ili ne.To je duhovni način. Zato Ho nije za svakoga, jer neki ljudi žele točno sletjeti tamo i tamo i točno žele da im let bude takav i takav a koliko god trajao, let im traje predugo jer oni žele sve odmah i što prije..

Ho’oponopono je poklon s Neba. On je kao onaj najsjajniji komad nakita, često je bio skriven iza pet lokota i do sada nedostižan.On je kao ona tegla slatke marmelade od naše bake koju je sakrila na najvišoj polici u špajzi kako bi je mi mogli dobiti u kolaču tek kada bude praznik.On je sunčana zraka, koja svima nama jednako svijetli, samo je pitanje sa kojim stanjem svijesti, zahvalnosti je primamo u sebe.On jest to sve a opet nije, jer Ho svatko može opisati za sebe.Sada kad smo spremni,ako smo spremni, Ho je tu, u našim rukama i samo o nama ovisi što ćemo od njega stvoriti. Ho je ono što jest , dijamant koji ne može drugo nego širiti svoj bistri sjaj uz pomoć bar minimalne svjetlosti, a to svi u sebi imamo. Na nama je da ga nosimo u srcu koliko god trenutno bilo okovano i probamo prvo uočiti njegov sjaj, a kasnije prirodno i neminovno se dogodi da upijemo taj sjaj u sebe i širimo ga oko sebe.

On je božanstven i zato je toliko priča i iskustava napisano o njemu. On je čarolija, za svakog drugačija, a opet možda za neke ljude ista. On daje svakome priliku da shvati tko je, svatko na svoj način i svatko tko želi može uz pomoć Ho slijediti svoj najbolji put.
Budimo pozorni na sitne i veće blagoslove u našem životu. Ho’oponopono je spiritualna tehnika najviše razine koja nas štiti i vodi za naše najviše dobro, zato budimo zahvalni i za najmanje pomake na bolje i za sve što imamo i što smatramo normalnim.
Ho’oponopono nam pokazuje što je to u nama a nije svaki put sjajno. Puno puta neće nam se svidjeti to što je u nama. Htjet ćemo pobjeći i sakriti se, zaboraviti na sve i poželjet ćemo lagati samo da ne bi vidjeli istinu.Nećemo htjeti priznati da to neugodno što se događa ima veze s nama, htjet ćemo pobjeći od odgovornosti i reći sebi: nisam to ja, to je ona/ on !To je ok, ljudski , normalno i hvala Bogu privremeno ako nam je želja preuzeti odgovornost.

Možda ćemo ponekad svjedočiti tome da Ho nosi više dobrog, prema našoj percepciji, ljudima oko nas, nego nama,možda nas uhvati malodušnost ali to nije važno. To otpustimo i shvaćamo da se nešto događa, što se vjerojatno prije ne bi.
Ponekad nećemo htjeti otpustiti. Vezani smo čvrsto za svašta. Za neke životne situacije,emocije,obrazac ponašanja..za sve se držimo kao za već davno ofucalu dekicu ili igračku iz djetinjstva, kupujemo samo nove baterije da bi opstalo nešto što je odavna odradilo svoj zadatak i iako je odavno vrijeme za nešto novo.Mi ponekad godinama želimo ostati zamrznuti u prošlosti,strahujući od onoga što dolazi, jer na staro smo navikli i koliko god bilo teško, ugodno nam je , jer to poznajemo.No, ako prakticiramo Ho’oponopono imamo izuzetne šanse da nam on uvijek iza ugla spremi novu šansu za otpuštanje, da, ako otpuštamo možemo otvoriti prostor za nešto novo. Jer , to novo što će doći je za naše dobro. Ako želimo, naravno.

Mi možemo 5 godina za novogodišnju proslavu uvijek nositi istu haljinu i hopsati(što je malo vjerojatno, ali primjera radi), jer smo tvrdoglavo odbijali kupiti novu, lijepu i još na sniženju. Možemo godinama se vući na starom poslu koji ne volimo,za koji znamo da nije dobar za nas i već smo ga u sebi ispljunuli sto puta pa smo ga opet progutali pa znamo reći da Ho ne djeluje. Ho nije agresivna tehnika, ali to ne znači da ne djeluje. To samo znači da smo mi odgovorni ako gutamo i guramo po starom a da je Ho tu da nam pruži ruku, pa čak nas i nosi na rukama ako želimo uskočiti u nešto novo.Tako da, ako nam se čini da Ho ne djeluje, možda bi bilo dobro malo svjesno zastati i provjeriti da li smo možda mi ti koji ne djelujemo u smislu pravila Ho; u otpuštanju, povjerenju, preuzimanju odgovornosti.. Jer, Ho’oponopono nije sam u ovoj priči, on treba nas i to sada!!

Dogodit će se da kad čistimo da nam nije ugodno, stisne nas.To je tako, kad stisneš naranču iz nje izlazi ono što je u njoj, tako i iz nas izlazi ono što je u nama koliko god mi to ne vjerovali. Iz mog iskustva mogu potvrditi da to prođe i da je to jednostavno normalan korak u čišćenju i da nas vodi prema svjetlu, uglavnom to je za dobro i bude utješno čistiti još jače u trenucima kada nam u biti ništa drugo i ne preostaje.
Oni koji su na početku prakticiranja, budite uporni, onda kada vas dotakne bar trenutak tog posebnog mira u duši, nećete više nikad htjeti prestati.Budimo dostojni poklona koji nam je dat iz ljubavi, ako smo ga već uzeli u svoje ruke.Recimo hvala.Nije bitno tko je na kojem katu, bitno je da se penjemo u skladu sa svojim mogućnostima i u svom ritmu.Ponekad, da bi se prošle sve te silne stepenice i katovi, potrebno je strpljenje i poniznost prihvaćanja onog što dolazi ali treba imati na umu da svako hvala ili volim te vrijedi, ma kako to nama u tom trenutku izgledalo.

Iz srca šaljem zahvalnost svima vama koji ste pomogli da ja ne odustanem. Hvala,hvala,hvala…♥
Mir iznad svakog poimanja zauvijek bio sa svima nama. To je cilj koji vrijedi svakog uloženog truda. Sretna nam Nova 

Hvala, volim vas 

-Lejla Hejja

Mabel Katz: ŽENE MORAJU BITI SRETNE

images

Biti žena u današnjem svijetu znači biti naučena živjeti životom kojim veličamo i poklanjamo pažnju  vanjskome svijetu, koncentrirajući se više na fizičke aspekte i pojavnosti, stalno imajući fokus na ono izvanjsko. Čineći to, pokušavamo zadobiti odobravanje ostalih i tako gubimo svoj identitet i postajemo ovisne o njima. Kada naši životi ovise o vanjskome prestajemo raditi ono što je dobro za nas i postajemo nesretne.

 Kada prestanemo biti istinsko Ja i ne osjećamo se dobro u svojoj koži, postajemo lovci. Na primjer, muškarce promatramo kao plijen koji moramo privući, s takvom namjerom u umu trošimo vrijeme i moćnu i vrijednu energiju koju smo mogle uložiti u upoznavanje sebe i raditi ono što nas čini sretnima.

 Ženama je poklonjena moć stvaranja. Možemo podariti život i savladati ogromne zapreke i boli kako bi to učinile. Ta moćna unutarnja snaga koju posjedujemo je upravo ono što možemo iskoristiti kako bi se izgradile i razvile kao osobe.

 Kada počnemo razmišljati na svoj način tražeći odgovore u sebi i prestankom ovisnosti o mišljenju ostalih, pronalazimo moć i mudrost koja je urođena našem spolu. Povezujemo se sa svojim šestim čulom.

 Ponekad naša osjetljivost i emocionalna povezanost s našom okolinom nam ne dozvoljava da vidimo širu sliku te događaje doživljavamo kao probleme umjesto da ih vidimo kao prilike za rast i razvoj.

 Kada bi se suočile sa izazovima koji će neizbježno dolaziti u naše živote, moramo se prestati koncentrirati na izvanjsko i umjesto toga razviti našu ogromnu unutarnju snagu više koristeći jedinstvene, kreativne osobne kriterije. Trebamo vjerovati u sebe.

     *          *           *

 Naša istinska snaga prebiva u našoj sposobnosti da volimo i prihvatimo sebe upravo onakvima kakve jesmo. U sebi možemo pronaći odgovore koje tražimo i rješenja za sve naše probleme. Možemo pronaći svoju istinsku sreću.

 Kako bi ostvarile svoj maksimalni potencijal, važno je probuditi se i osloboditi se ograničavajućih društvenih uvjerenja koja nameću kako je naša dužnost održanje vrste i žrtvovanje vlastite dobrobiti kako bi se na pravilan način brinule za našu djecu.

 Ovo lažno uvjerenje smo toliko dugo ponavljale da sada zvuči istinito. Sada je došlo vrijeme da shvatimo kako žrtvovanje ne funkcionira, jer kada radimo nešto za druge i nesretne smo, ostali su također nesretni.

 Ne možemo se nastaviti smatrati žrtvama. Također ne možemo ostajati u odnosima koji nisu dobri za nas, koji su neprikladni za nas na bilo koji način. Ne trebamo misliti kako nismo sposobne otići zato što je to naša sudbina, zato što ne zaslužujemo bolje, ili nije moguće da budemo financijski slobodne i neovisne.

 Zapravo, žena koja sebe ne može iskreno voljeti i brinuti se za sebe, ne može to uistinu pružiti ostalima. Ne možeš dati ono što nemaš. Bezuvjetno i iskrenom ljubavlju možemo nešto pružiti drugima samo onda kada smo zadovoljne samima sobom. Kada su žene sretne, svi su dobro.

 Prijevod: Andrea Banožić Devčić