Ateisti i Ho’oponopono

a

Pitanje:

Što je s nama ateistima/agnosticima koji ne vjerujemo u Boga, a rado bismo prakticirali Ho’oponopono?

ALTERNATIVA-INFORMACIJE---HOOPONOPONO (2)-Znači, da biste mogli hopsati, morate prvo vjerovati da svijest nije proizvod mozga, nego da je ono puno kompleksnija i vrlo apstraktna “tvorevina”.

-Morate vjerovati da su ljudska bića prvo energija, zapravo cijeli sustav nevidljivih struktura, prije nego li su tijelo. Između ostalog, čovjek je skup sjećanja i programa koji se nalaze tko zna gdje, ne samo u mozgu. Nemamo pojma kako to funkcionira.

-Morate vjerovati da su naši problemi posljedica tih sjećanja i programa i da smo poslušni nesvjesni stroj koji hoda planetom Zemljom i koji sve dublje tone u blato samovažnosti.

-Morate vjerovati da postoji mogućnost da ste ta sjećanja prikupili u drugim životima, da ona mogu biti stara tisućama godina, da cijela gomila predaka vreba i čeka trenutak kad ćete ih otpustiti.

-Morate vjerovati da je sve u vama, i bolesni član obitelji, napola otopljeni ledenjak, GMO, demonstracije u New Delhiju, mrzovoljni susjed, prodavačica u samoposluzi, odvratni šef, vlada, predsjednik/ca, zapravo sve čemu svakodnevno svjedočite.

-Morate vjerovati da imate snagu, moć i potencijal preuzeti odgovornost za sve to, odnosno za svoja sjećanja o svemu tome. I da to sve možete otpustiti i osloboditi se.

-Morate vjerovati da je moguće – kada ste vi u miru – da i drugi ljudi ili okolnosti budu u miru.

-Morate vjerovati da ste sve u svom životu negdje nekad odabrali upravo vi, da ste donijeli odluke na temelju svojih sjećanja koji su vas doveli do tko zna kakvog stanja stresa i unutarnjeg nezadovoljstva. Ali i da možete sada donositi druge odluke i svemu tome reći Hvala.

-Morate vjerovati da ste vrlo moćno biće koje može zaustaviti te lance sjećanja i prekinuti niz bolesti, problema, nevolja različite vrste za sve slijedeće generacije.

-Morate vjerovati da ste u stanju transformirati svoj život i živote svih ljudi na Zemlji, a tako i sami planet, i to samo kroz činjenicu otpuštanja i preuzimanja odgovornosti za svoja sjećanja. “Ne postoji na ovom planetu neki događaj, a da on nije u vama. Ne postoji!” – Ihaleakala Hew Len

Sad imate problem 🙂. Sve ovo je puno teže nego ne vjerovati u Boga 🙂. Ali, nije to ni važno, dovoljni su samo Volim te/Hvala ti. Dakle, od sada pa nadalje, ponavljajte ove riječi u sebi, svakom doživljaju, svakom susretu, misli, ideji, svjedočanstvu. Ostalo vam ništa nije važno. Nitko od nas ne zna što je prava istina, što je to Bog, gdje se nalaze sjećanja i kako je moguće da ona putuju s nama cijelo vrijeme. Ne moramo mi to znati, ne moramo ni vjerovati. Jedno ipak moramo: preuzeti odgovornost za svoje stanje, za ovaj planet. I imati malo povjerenja. To je sve. Cijela praksa!

nenadljubic.com

Oglasi

Osvijestiti, očistiti, otpustiti

a

Osvijestiti, očistiti, otpustiti

Počela sam hopsati zbog jedne situacije koja mi nije bila ugodna, radi koje sam osjećala brigu i strah. Hopsala sam sto na sat. Ali sam i čitala i gledala materijale, stalno i opet ispočetka i to svakodnevno radim i danas, polako učeći da se ne radi samo o rješavanju problema koji mene sad muče, nego o nečem puno, puno dubljem. Važnijem. Za mene. Velikom motivu da nastavim s hvala hvala hvala. Da ne prestanem. Do zadnjeg daha.

Osvijestila sam vreću s programima, sjećanjima, uvjerenjima, vjerovanjima koju svatko od nas dobije od predaka i iz prošlih života, koju napuni još i svojim matricama i predaje svojim potomcima Kad mi je ta slika postala jasnija, kad sam to osvijestila, zar imam pametnijeg posla nego čistiti? Gledajući unatrag, a radi se o ljudima s kojima sam krvno povezana i za njih znam, a gdje su tek oni za koje ne znam, mi dijelimo nešto što sam i ja doživjela. 


Kao da mi se koprena digla s očiju.
Pa sad lakše osvijestim prilike za čišćenje koje mi dolaze.
Drugačije na njih gledam.
Nekima se i razveselim.
Nekima malo manje.
Ali, tu su. Došle su da ih očistim.
I čistim.
Da vreća bude lakša.
Postoje i one koje se ne daju.
Koje se ponavljaju.
Valjda i ja trebam dodatno vrijeme.
Trebam otvoriti šake.
Pustiti.
Otpustiti.


I baš zato i dalje nastavljam gledati već viđeno, čitati već pročitano.
I uvijek čujem ili pročitam baš ono što mi u tom trenutku treba.
Da nastavim dalje.

Žofa Gregorinčić

 

Ja i moje Ja

a
U godinama prije Ho’ oponopona susrela sam se i s pojmom Unutarnje dijete. Oduvijek sam znala da u meni ono postoji, jer, bez obzira koliko godina imala, kako sam u tom trenutku izgledala, kad sam stala pred ogledalo i zaronila u svoje oči, baš zaronila, duboko, ništa drugo nisam vidjela nego sebe, onu Ja.

Ne vidim godine što su prošle. To sam Ja.
Tragajući dugi niz godina za nečim što može ono što sam doživjela iscijeliti, što može pomoći da s tim nosim i radi sebe i drugih, susrela sam se i s povezivanjem s unutarnjim djetetom.


Pričala sam s njim. Voljela ga. I nije bilo lako. I nisam znala kamo s tim osjećajima tuge, straha, ljutnje koji su dolazili kao bljeskovi, a koje je dijete imalo u sebi.
Tek s Ho’ oponoponom mogu te povrede njegovati.


Ta sjećanja. Informacije.
Čistim.
Hvala Hvala Hvala
Njegujem.
Iscjeljujem.
Volim.
Onako kako najbolje znam.
Ali, to nije sve.
Počela sam se igrati s njim.
Ponukana onim što sam pročitala i čula ovih dana.
Hvala Neno Ljubić.
I tako, odlučim ja, idemo se igrati…
Bar probati, dugo nisam.
Pitam ja prekjučer ujutro moje Ja, što ćemo danas raditi, a ono će, kao iz topa-hodati bose po travi!
Uhhh…


Pa kud to, možda me nešto ugrize, možda na nešto stanem, začujem onaj glas u glavi, znate već koji, bla bla bla…
Ali, odlučna sam, poslušati ću moje Ja.
Hodamo po travi…
Koji užitak! Koje veselje!
Usput, odem u dućan, pitam moje Ja, da ti nešto kupim, što želiš, a ono će, napolitanke!!!
Napolitanke???
Pa, to i nije zdravo, ja to izbjegavam, slatko…Kad počnem, neću znati stati…
Ne, moje Ja ne čuje.
Hoće napolitanke.
Veliki paket.
Dođem kući, otvaram napolitanke, pojedem dvije…Eto, tamo cijeli paket, stoji, ne osjećam želju da jedem, jedem i jedem…
Jučer smo pisale, moje Ja i ja.
Ja desnom. Ona lijevom rukom.
Svašta mi je rekla.
I nije boljelo.
Jer čistim.


A danas…Eh, danas!
Sjedim na biciklu i upitam moje Ja što ćemo danas raditi?
A ona će, pjevati.
We Are the Champions !
Tu pjesmu?
Baš tu.
I onda smo pjevale. U vožnji.
I malo glasnije i malo tiše.
Dakle, nas dvije se ovih dana baš zabavljamo!
Vjerujem da usput jedna drugu iscjeljujemo.

Žofa Gregorinčić

HO razgovor s novcem

 a

Kako Mabel Katz često naglašava postoji mnogo “neobičnih “stvari koje radimo u Ho’oponopono tehnici. Šta je to? Mi takođe razgovaramo sa predmetima: automobilima,kuhinjskim aparatima, kućama, kompjuterima, alatima,stolicama itd.

Sve ovo zvuči veoma čudno dok ne naučimo da u Ho’oponopono tehnici takozvani neživi objekti imaju 3 pod- identiteta (podsvesno, svesno i supersvesno, sve povezano sa Bogom), baš kao i ljudi.

U stvari dr Ihaleakala Hew Len kaže da ne postoje neživi predmeti , tj, da svi predmeti imaju dušu; predmeti reaguju na nas u zavisnosti od našeg tretmana njima.

Pošto neki od nas često proklinju,psuju mašine sa kojima rade, obraćanje njima ne bi trebalo da nam bude toliko strano. Šta ako ti ,,predmeti ,,osećaju naše nezadovoljstvo, zgroženost ili još gore?

Šta ako mogu čak da odreaguju na našu zahvalnost? Mogu li predmeti da nauče da zajedno sa nama rade Ho’oponopono čišćenje ?

U Ho’oponopono možemo razgovarati sa novcem. Mnogi od nas, kao i ja do nedavno, imali smo uglavnom neprijatne konverzacije u vezi sa tim.

Zapravo bilo je nekoliko noći prošle nedelje kada nisam mogla da spavam i budila sam se u 3h ujutru. Prilikom jednog ovakvog buđenja setila sam se čišćenja u vezi novca, te da bi novac mogao da razgovara sa mnom. Dakle u toj besanoj noći razgovarala sam sa mojim poslovnim novcem i novcem sa mog ličnog računa.

,,Ako sam vas ja, moja porodica, moja rodbina, preci uvredili u mislima, rečima i na delu žao mi je, molim vas da mi oprostite za sve što se dešava u meni što me čini toliko zabrinutim za vas. ,,Takođe sam pitala moje unutrašnje dete da mi pomogne da otpustimo te strahove. Rekla sam volim te i zaspala. Sledećeg jutra sam dobila ideju da 20 dolara iz mog novčanika stavim ispod ¾ napunjene čaše u kuhinji.

,,Želim da se bolje brinem o vama,, rekla sam novcu ,,
“Ahhhhhh, hvala,, novac mi je odgovorio ,,ovo mi je baš bilo potrebno, ako mi dozvoliš da se danas ovde odmorim, sutra ću se vratiti u tvoj novčenik i očistiću sve ostale pare, više njih će želeti da dođe kod tebe,,.

Moj intelekt se osećao malo šašavo u vezi sa tim, ali u isto vreme sam osećala da sam uradila pravu stvar. Kao dete sam često razgovarala sa stvarima, sve dok mi odrasli nisu rekli da je to glupo.

Osećala sam da se u meni pokreće nešto novo, živo i otišla sam na posao ostavljajući novčanicu od $20 da uživa u svom spa danu.

Pozdravila sam moju kancelariju, zahvalila sam joj što zadržava moje pacijente i mene.

Rekla sam ,,ja sam ja,,molitva sa mojim ,,samoidentitetom kroz Ho’oponopono ka mom srcu”.

Osećala sam da me prožimaju toplina i udobnost.

“Dragi Tvorče,” molila sam, “molim te pomozi mi da održim prvo tebe u svemu što radim; vodi me tako kao što ja radim sa mojim pacijentima. Volim te. Hvala. Pomozi mi da prevaziđem brigu o novcu; Žao mi je što ih imam(brige). Hvala što brineš o meni “

Prošao je taj dan I sledeći dan. Trećeg dana je došao račun za mesečno osiguranje.

Strah je rastao dok sam gledala u moj poslovni konto, da li će biti dovoljno novca.

Pitala sam novac šta želi od mene. ,,Potrebno je da nas voliš, mi ne znamo da li ti nas želiš ili ne,, Rekla sam ,,žao mi je, osećam krivicu jer želim nešto samo za sebe”
“Dobro,mi želimo da budemo sa tobom, ako tvoj um to može da prihvati” rekao je novac. Zaista! Ovaj komentar me je šokirao. “Oh, da!” odgovorila sam, “Ja vas želim kod mene.” “Onda voli i sebe, i mi ćemo stići,” rekao je novac.

Na računu je bila uplata, visoka cifra, honorar za predavanje na koje sam potpuno zaboravila.

Nekada sam bila duboko uplašena i samokritična jer sam mislila da nisam „dovoljno“ produktivna, dok je krivica zbog primanja drugi kraj ovog konstantnog ciklusa koji kod mnogih lekara, iscelitelja i sl. izaziva užasnu krivicu.

Ovaj novac je izgledao kao poklon iz vedra neba, od Boga, bilo je dovoljno da pokrije premiju osiguranja za taj mesec. „Hvala, volim te“ rekla sam.

Neki će reći da je ovo čista slučajnost, ali mene neće ubediti u to.

Zurila sam u uplatu sa čuđenjem i strahopoštovanjem.

Sa Ho’oponopono, moje celokupno biće je konačno živo – uključujući moje unutrašnje dete koje je bilo zanemareno toliko mnogo godina.

Samo u zemlji Ho’oponopono-psihijatar može da razgovara sa “stvarima” umesto da ih odbaci 🙂

Mir počinje sa mnom

Pam

Nikad nije kasno

a

Nikad nije kasno…

U sedmoj deceniji života sam upoznala Ho’oponopono i život mi se počeo ubrzano menjati na veoma očigledan način. Mada sam se dugo bavila radom na sebi, moglo bi se reći celog života, ali konkretno neke četiri decenije, to se sve svodilo na menjanje perspektive i širenje Svesti, što me je u mnogo čemu udaljavalo od većine ljudi, pa i meni najbližih članova porodice i prijatelja. Više nisam mogla sa njima deliti neke stare obrasce razmišljanja i uverenja.

ALTERNATIVA-INFORMACIJE---HOOPONOPONO (2)

To nije lako, osećala sam se sve izolovanije i usamljenije, toliko, da sam se ponekad pitala: da li je ovo što mi se dešava normalno, da li sam ja “normalna”, ili su svi ostali (većina) “normalni” i u redu, a da sa mnom nešto nije kako treba…

Međutim, jednom kada se krene tim putem, putem Spoznaje i Samospoznaje, nema povratka, jer se ne možemo vratiti u neznanje.

Krenula sam i mogu samo povremeno usporiti ili malo zastati, dok ne dune opet odnekud neki vetrić u leđa i pogura me napred.. i ja nastavim svojim putem…

Povremeno se dešavalo da na tom putu sretnem ponekog isto tako usamljenog tragača, i to su uvek bili radosni susreti, razumevanje sa malo reči. To je bio onaj osećaj – nisam sama – ima nas – sa mnom je sve u redu – još neko misli i vidi slično. Tada se dešavala radost i lakoća, uzlet duše.. i put bi se nastavio sa manje tereta i sumnje.

Kada sam dobro “zagazila”, sve manje sam učestvovala u raznim razgovorima i diskusijama, čak sam se i fizički udaljavala iz takvog okruženja, a ako bi to bilo nemoguće, tada bih se povlačila u sebe, na sigurno, u tišinu.. i bila bih samo posmatrač, svedok. To se dešavalo sve češće, distance su postajale sve veće, jaz se produbljivao.

Moja potreba za smislom je bila jača od osećaja nepripadanja – odnosno potrebe za pripadanjem, jer sam spoznala da je put ka sebi – put usamljenika. Na taj put ne možemo nikoga povesti, u svoje središte ne možemo uvesti nikoga. Isto tako, ni sa kim ne možemo podeliti sve te “mrakove”, nemani i ale na koje nailazmoi u sebi i koje izazivaju ogromne strahove. To se ne može nikome objasniti, a i ne treba, jer to je u nama i samo naše, i niko ih ne može uništiti i pobediti sem nas samih. Mi smo svoj junak sa mačem, koji jednim zamahom može odrubiti sve tri glave strašnoj aždaji koja nam proždire život.

Drugi ne žele ni slušati o tome, jer negde duboko u sebi znaju i osećaju da i sami imaju bezdane straha i očaja, i svoje troglave aždaje.. i ne usuđuju se napraviti ni prvi korak, a kamoli krenuti u susret svemu tome. Strah vreba, on je uvek prisutan, ali uprkos strahu treba se suočiti s tim, i jedino tako ga možemo savladati, prevazići i osloboditi sami sebe. Jer nema nikoga vani, mi sami smo i svoja troglava aždaja i svoj “princ na belom konju”, koji nas oslobađa i sa kojim nastavljamo put u slobodu, u svoju sopstvenu bajku.

Kada sam upoznala HO, sve ono što se počelo dešavati izvan mene, ukazivalo mi je na ono što se dešava u meni. Ustvari, tako je bilo oduvek, samo što toga nisam bila svesna i do tada sam za mnogo šta krivila druge. HO mi je doneo spoznaju i razumevanje da ne postoje “drugi”, da je sve u meni, a “drugi” samo ukazuju na to što je u meni, a što mi je dugo bilo skriveno i nepoznato. Dešava se novo razumevanje i jasnoća.

U moj život su počeli dolaziti novi ljudi, koji mi pomažu da sagledam i shvatim “šta je to u meni”… I kad shvatim, prihvatim i otpustim “to što je u meni”, ja sebe oslobađam, i korak sam bliže do svoje sopstvene bajke🙂

U sedmoj deceniji života sam upoznala Ho’oponopono i život mi se počeo menjati. Više nisam SAMA. Ima nas mnogo koji smo na istom putu, neko je brži, neko sporiji, neko mlađi, a neko stariji, nekad posrćemo i padamo, ali se uz pomoć i podršku ove velike, nesebične HO porodice, ponovo dižemo i nastavljamo put. Put probuđenja i oboženja. Neizmerno sam zahvalna na tome.

Jedino tada, tako probuđeni i oboženi imamo šta da ponudimo, jedino tada i takvi možemo svojim davanjem probuditi duše oko sebe, jedino tada je moguće razumevanje, tamo gde do tada nikad nije postojalo. Probuđena Duša širi svoj miris kao cvet u polju.

Hvala ti, volim te.

-Dušica Popović

ALTERNATIVA-INFORMACIJE---HOOPONOPONO (2)

Otpuštanje unutarnjeg kaosa

Hooponopono-The-Miracle-Ritual-of-Forgiveness

“Unaprijed vas molim da mi ne zamjerite ako sam u krivu:)
Naime, nakon citanja ”iskustava” onih koji hopsaju odredjeni vremenski period, i koji navode ”pogorsanje” (kog god segmenta zivota to bilo) jedno pitanje mi se stalno mota po glavi.  I glasi: Da li je moguce da se hopsanjem dobije neka bolest? Kakvo je vase misljenje o tome?
Procitala sam da neki ”sumnjaju” da im je hopsanje to iznijelo na povrsinu kako bi cistili…”

-Milena

Hvala na inspiraciji Milena!

To je dobro pitanje. “Da li Ho može pokrenuti neku bolest ili sr.anje?” Kad bi ga postavljali u svakom segmentu života, onda ne bismo zapadali u probleme. Međutim, mi smo, na žalost, pasivni u svojoj svakodnevnici, nemamo kritički um u smislu preispitivanja vlastite odgovornosti oko svega što nam se događa. A upravo smo tu zakazali. Postavljamo ga tek kada trebamo učiniti korak više i preuzeti odgovornost, kada smo na korak ka razrješenju, a onda od straha odustanemo.

Kada bi vam se pojavila neka viša sila i ponudila izbor: “Želiš li proći kroz malo bure i brže se očistiti od tereta prošlosti, programa i sjećanja ili da sve ostane kako jest pa da kasnije bude teže?” Što biste izabrali? (Čini mi se da već svojom svojim zanimanjem za Ho pokazujete svoj izbor.)

Svatko tko želi biti vrhunski u nečemu zna da mora proći s.anja da bi to postao. Liječnici odlaze na ratišta, jer znaju da će tamo steći najbolje moguće iskustvo. Veliki broj biznismena je krenuo od otvaranja vrata u predvorju i penjalo se polako, premda su možda imali priliku odmah sjesti na krov zgrade. Što veći stres u šegrtovanju, to bolji majstor! To je neka univerzalna formula i možda princip koji nas tjera da dolazimo iznova i iznova na ovaj planet.

Kad čistimo onda na površinu izbija naše zaboravljeno šegrtovanje. Mi provociramo sjećanje na stvari koje su nas dovele dovde i kojih se želimo riješiti. Problem je što smo zaboravili i ne znamo koje su to stvari. One izbijaju na površinu kroz situacije i druge ljude i tako nam ukazuju na korijenske uzroke našeg trenutnog stanja, kakvo god da ono bilo.

Mi smo uvijek okruženi kaosom. To je ono kad na stol bacite piljevinu od metala, a ispod magnetom šetate po stolu i kaos za vama putuje. On će nas uvijek vjerno pratiti, sve dok ne otpustimo magnet u sebi koji ga privlači. Odatle osjećaj drvlja i kamenja po životu dok hopsamo: postali smo svjesni te ružne sjene.

Dakle, možete biti sigurni da će vam Ho izbiti s.anja na površinu! Ali vi sada imate instrumente koji će vam pomoći da se nosite s tim. Znači, nije da vas je iskrcalo iz aviona u džunglu, pa se snalazite kako znate, nego sad imate GPS, vrhunsku opremu, odlučnost i kao najvažnije, inspiraciju za vodiča. Džungla je neminovna, živimo i lutamo u njoj tko zna koliko milenija, a sada imamo pomoć. Sve što izbije iza svakog stabla, grma, šume – možemo prepoznati kao preslik unutarnjeg kaosa i shvatiti kao priliku da otpustimo i oslobodimo se iz tog gustiša.

Ali ne brinite, ide to pomalo:)

-Neno Ljubić

Kad čistimo, zavesa konfuzije se podiže

tlo

Božanstvo nas posmatra, i uvek nam šalje svu potrebnu pomoć koja nam je u tom trenutku potrebna.

Kad se zaglavimo, i ne znamo kako dalje, moramo imati na umu da se odgovori nalaze u nama . Ne vidimo ih od buke programa koji naviru u svest. Pokušavamo da se kontrolišemo, a pritom se konstantno čekiramo novim šljamom krećući se od prodavnice, ka poslu, prevozu i nazad na putu ka svom domu. Uglavnom na kraju dana više i ne znamo šta je naše a šta smo pokupili od ljudi koje smo sreli. Uglavnom u zavisnosti od naše vibracije, tog trenutka na nas ostavi utisak burna svađa u prevozu, ili nežni zagrljaj zaljubljenog para u parku. Nije presudno da znamo šta je čije, ali je važno da smo svesni da to postoji u nama. Ako nas sputava i koči u svakodnevnom radu, mora biti isceljeno. Međutim moramo znati da teške životne prepreke uvek donose važne poruke kao i rešenja. Zaključke da se dalje ne može na stari način, i da se neke navike i odnosi moraju rapidno menjati. Kako se već zna da se veliki karmički izazovi otplaćuju do 30-te godine, pa ako nas i dalje nešto pritiska to je znak da sami moramo rešiti rebus.

Za nekog ko nas posmatra sa strane uvek je rešenje lako, a za nas predstavlja pravu noćnu moru. Tako i naš Tvorac uz budno oko prepušta da sami otkrijemo zagonetku, dajući nam po nekad i dodatno vreme za rešavanje. Moramo biti strpljivi i temeljni, a On će se uvek umešati te tolio da bi ostali na pravoj stazi. Ako bi nam ponudio odgovor na tacni onda to ne bi bila naša transformacija i celovita promena. Ne bi bio naš uspeh. Kad čistimo, tada se zavesa konfuzije podiže i mi počinjemo jasnije da vidimo gde je srž zastoja. Koliko smo uporni u stvarnoj želji za rešavanjem naše blokade i spremni da se zaista menjamo kroz pokajanje, opraštanje i ljubav, imaćemo više uspeha. Večna Inspiracija uvek zna koliko smo spremni da podnesemo i u kojoj fazi smo trenutno i kad ćemo biti u stanju da prihvatimo veću odgovornost, i lekcije iz viših razreda.

Ali isto tako, što smo odgovorniji i probuđeniji i pomoć koju dobijamo biva nam jasnija i bolje je tumačimo. I na kraju, što smo bliži ostvarenju cilja iluzija u vidu straha se povećava, ponekad praćena jakim telesnim tegobama u želji da nam zada jak udarac kako bi odustali i vratili se pod njenu kontrolu. Tada treba biti uporan, čistiti jer počinje naš najveći preporod, naše ćelije se isceljuju i harmonizuju . Učimo da kao voda zaobilazimo prepreke i bez otpora pronalazimo put, ka cilju koji glasi -Jedinstvo i ljubav prema sebi, a tako onda i sa svima.

Ja sam, kako sada znam imao blokade u mnogim segmentima, a da nisam ni znao da one utiču presudno na moj život. Praktikovajući Ho* svaki dan otkrivam nešto novo o sebi. Okovi se skidaju i svetlost polako ulazi i obasjava tamne prostore našeg bića. Čistim na svoj način od 1994 /tada nisam znao da je to bio Ho,/ godine kada se moj život posve promenio i krenuo savim drugim pravcem…. Sve se odigralo uz veliku simboliku broja 7 koji je obeležio preko 20 događaja sa jakom sinboliom. Sve mi se čini da rekapituliram u ovom životu sva iskustva i polako se prisećam svega proživljenog od davnih vremena…imam osećaj kao da sam star bar 1000 godina…
P.S.
Samo da svima prenesem da sam prošao faze kada mi je strah i konfuzija bio dnevni meni. To je trajalo preko 4 godine, i po određenom stavu nekih učenja o zakonu privlačenja ne bi imao šanse da preživima, a kamoli da se izvučem bez loših posledica. Nisam ništa negativno iskreirao i privukao, osim haosa u glavi koji sam prevazišao i naučio važne životne lekcije… svako od nas ima zacrtan put kojim ide, i na kraju neko pre, neko kasnije ali uvek stigne na zajedniči cilj…

Važno je uvek imati na umu da je Tvorac uvek tu sa nama i nadzire naš rast i onda kada nas svi otpišu pa i na kraju, kad i mi dignemo ruke od života . Ako zastanemo i malo se primirimo u tišini uvek možemo čuti poruku upućenu nama„ Ja nisam odustao od tebe, JA verujem u tebe dete moje“.

HvHvHv…

Vladimir Tamindzic

 

Ateisti i Ho’oponopono

s

Pitanje iz inboxa:
Vidim da se jako često spominje božanska pomoć/energija/poruka. Što je s nama ateistima/agnosticima koji ne vjerujemo u Boga, a rado bismo hopsali?
Hvala!

Odgovor:

1. Imajte malo povjerenja u inspiraciju, pa počnite gledati prvo što vam naleti. Pokušajte odustati od zadanih parametara, planova i struktura, pa što vam zasvijetli, zazvoni, to pogledajte. To će vas opet dalje potaknuti na druge stvari i, ako vas doista bude zanimalo i privlačilo, imat ćete volje gledati, čitati, proučavati materijale sve više i više.

2. Znači, da biste mogli hopsati, morate prvo vjerovati da svijest nije proizvod mozga, nego da je ono puno kompleksnija i vrlo apstraktna “tvorevina”.

-Morate vjerovati da su ljudska bića prvo energija, zapravo cijeli sustav nevidljivih struktura, prije nego li su tijelo. Između ostaloga, čovjek je skup sjećanja i programa koji se nalaze tko zna gdje, a najmanje u mozgu.

-Morate vjerovati da su naši problemi posljedica tih sjećanja i programa i da smo poslušni nesvjesni stroj koji hoda Zemljom i tone sve dublje u blato samovažnosti.

-Morate vjerovati da postoji mogućnost da ste ta sjećanja prikupili u drugim životima, da ona mogu biti stara tisućama godina, da cijela gomila predaka vreba i čeka trenutak kad ćete ih otpustiti.

-Morate vjerovati da je sve u vama, i bolesni član obitelji, napola otopljeni ledenjak, GMO, demonstracije u New Delhiju, mrzovoljni susjed, prodavačica u samoposluzi, odvratni šef, vlada, predsjednik/ca, zapravo sve čemu svakodnevno svjedočite.

-Morate vjerovati da imate snagu, moć i potencijal preuzeti odgovornost za sve to, odnosno za svoja sjećanja o svemu tome. I da to sve možete otpustiti i osloboditi se.

-Morate vjerovati da je moguće – kada ste vi u miru – da i drugi ljudi ili okolnosti budu u miru.

-Morate vjerovati da ste sve u svom životu vi odabrali negdje nekad, da ste donijeli odluke na temelju svojih sjećanja koji su vas doveli do tko zna kakvog stanja stresa i unutarnjeg nezadovoljstva. Ali i da možete sada donositi druge odluke i svemu tome reći Hvala.

-Morate vjerovati da ste vrlo moćno biće koje može sada zaustaviti te lance sjećanja i prekinuti niz bolesti, problema, nevolja različite vrste za sve slijedeće generacije.

-Morate vjerovati da ste u stanju transformirati svoj život i živote svih ljudi na planeti, a tako i samu planetu, i to samo kroz činjenicu otpuštanja i preuzimanja odgovornosti za svoja sjećanja. “Ne postoji na ovoj planeti neki događaj, a da on nije u vama. Ne postoji”. – Hew Len

Sad imate problem🙂 Sve ovo je puno teže nego ne vjerovati u Boga:) Ali, nije to ni važno, dovoljno je samo Volim te/Hvala ti. Dakle, od sada pa nadalje, ponavljajte ove riječi u sebi, svakom doživljaju, svakom susretu, misli, ideji, svjedočanstvu. Ostalo vam ništa nije važno. Nitko od nas ne zna što je prava istina, što je to Bog, gdje se nalaze sjećanja i kako je moguće da ona putuju s nama cijelo vrijeme. Ne moramo mi to znati, ne moramo ni vjerovati. Jedno ipak moramo: preuzeti odgovornost za svoje stanje, za ovaj planet. I imati malo povjerenja. To je sve. Cijela praksa.

 

-Nenad Ljubić

Možemo li se preforsirati hopsanjem? Možemo li postati o ovisni o Ho’oponoponu?

buddhist-symbol-pink-lotus-flower

Pa ne možemo se preforsirati hopsanjem, ali možemo očekivanjima. Treba imati na umu da Ho’oponopono ne služi da bi život (prvenstveno) bio bajka, nego da bi očistili sve ono što nas sputava da imamo proširenu svijest i da budemo slobodni u smislu povjerenja i stanja ne-zabrinutosti. Na žalost, preveliki značaj se stavlja na Ho’oponopono kao metodi za rješavanjem problema, a u stvari, to je samo posljedica, a ne cilj. Primjerice, hopsanje nam pomaže da osvijestimo vlastiti udio u svakodnevnim dramama, i radimo na njemu, umjesto da okrivljavamo, što je uobičajena reakcija.

Naravno, mi itekako možemo postati ovisni o hopsanju, ali u smislu “tehnike za rješavanjem problema”, a ne odgovornosti. Pošto sve ovisnosti služe za prekrivanje ili ublažavanje stresa, onda tome tada služi i hopsanje, baš kao i žvakalica, žudnja za slatkim ili alkoholom.
A treba služiti čišćenju.

Kad preuzmemo odgovornost onda nema govora o ovisnosti jer je to zapravo svjesnost svog položaja u vlastitom životu.

Mi često hopsamo iz straha, nestrpljenja, neraspoloženja, ovoga ili onoga, i onda Ho’oponopono kao praksa postaje ovisnost. Dakle, što se događa? Pa program zapravo hopsa, a ne mi! Mi često pristupamo praksi slično kao što bi radniku u firmi čiji smo šef, mužu, ženi, a često i vlastitom djetetu, i tako stvorimo uzročno-posljedični odnos sa samima sobom. Jedno definitivno mora dovesti do drugog, a caka je u tome da očekivanje tog drugog je naša kreacija, a ne stvarna. To je najteži dio ove prakse! Na primjer, kao da dođemo u neku dolinu koja je poznata da ima lijepi eho i mi zaurlamo “Volim teeeee”, očekujući da će sad par minuta odjekivati volim te…volim te…volim te…
“Trik” kod Ho’oponopona je da se može dogoditi nešto posve drugo i to nas onda razbije kao kalup, kao formu sačinjenu od programa i sjećanja. Ako urlamo tamo, a nastupi tišina – to je to! Čišćenje je uspjelo! To se zove prihvaćanje i povjerenje da je ovaj muk zapravo najbolji rezultat koji se mogao dogoditi! Jer upravo u tom muku, u toj tišini dolazi inspiracija i preusmjerava nas na neke druge poželjnije tokove u životu.

No, ako mi tvrdoglavo stojimo tamo i čekamo eho kao jedini mogući razvoj događaja, onda nećemo tako lako čuti šapat inspiracije…

Poanta je u čišćenju radi Nule, odnosno potpune Slobode, a ne radi zle svekrve. Ipak, kad čistimo svoja sjećanja, to jest “onog što je u meni”, onda kao posljedica dolazi do transformacije našeg odnosa s okolinom, a time i zlom svekrvom. Prvo, nećemo imati na što reagirati jer je izvor “trenja” nestao iz podsvijesti, a drugo, svekrva će, ili odustati, ili nastaviti po svom, no koga briga?

-Neno Ljubić

Trenutak sa najmanje smisla, ali potrebom za najviše vere

m

Ho oponopono čišćenje se može uporediti sa situacijom, kao kad automobilom u velikoj brzini prošišamo seoskim putem i podignemo prašinu pa za trenutak nevidimo ništa dok se sve ponovo ne slegne. Sva ta prašina i đubre stajalo je tu po putu neprimetno, a posle našeg prolaska sve je postalo tako živo i uznemirujuće.

Upravo se tako događa kada preuzmemo odgovornost i bez sumnje počnemo da čistimo.Tada dotaknemo i uznemirimo naše pogrešne programe koji su sve vreme delovali u pozadini i neprimetno uticali i krojili naš život u lošem smeru. Izvlačimo ih iz sene i razotkrivamo. Oni tada bljesnu u našoj realnosti sa željom da nas parališu i uplaše.

Kao i ona podignuta prašina koja će se posle izvesnog perioda sleći po putu i oni žele da se vrate na staro mesto i ponovo deluju bez uznemiravanja. Tada je pravi momenat za promenu Zato nam se tada događaju burne stvari bez ikakve najave i mogućnosti kontrole. Život nam liči na stan posle lude žurke, u potpunom haosu. Jer sve što je loše mora napolje, ali na tom putu ne želi da se lako preda. Želi da nas povredi, i uveri na sve načine kroz razne situacije da je svaka promena uzaludna. Trenutak sa najmanje smisla, ali potrebom za najviše vere.

Zaustavimo um u prevelikom rasuđivanju i prepustimo se promeni koja je neminovna. Što kaže dr. Hu Len“ ja bih tada čistio“.

Vladimir Tamindzic