Predavanje Mabel Katz u Beogradu, 09.11.2017. – Ho’oponopono

mabel

Sa zadovoljstvom vas pozivamo na predavanje Mabel Katz u Beogradu!

Što je Ho’oponopono, kako ga pravilno primenjivati, šta (ne)očekivati, kako život učiniti lepim, laganim i srećnim, saznajte od Mabel; a što je najvažnije – uživajte u benefitima njenog čišćenja.

Dođite s onima koje volite, Ho’oponopono je čisti blagoslov!

Predavanje će se održati u četvrtak, 09.11.2017. u hotelu M, u 19.00 sati.

Ulaz je 1000 rsd.

Prijava nije obavezna, ali Vas molimo da je ipak pošaljete, ako ste sigurni da dolazite, kako bismo mogli opremiti dvoranu dovoljnim brojem stolica.

Vidimo se!

Oglasi

Predavanje Mabel Katz u Zagrebu, 02.11.2017. – Ho’oponopono

mabel

Sa zadovoljstvom vas pozivamo na predavanje Mabel Katz u Zagrebu!

Što je Ho’oponopono, kako pravilno primjenjivati tehniku, što (ne)očekivati, kako život učiniti lijepim, laganim i sretnim, saznajte od Mabel; a što je najvažnije – uživajte u benefitima njezinog čišćenja.

Dođite s onima koje volite, Ho’oponopono je čisti blagoslov!

Predavanje će se održati u četvrtak, 02.11.2017. u hotelu Antunović (Zagrebačka avenija 100), u 19.00 sati.

Kotizacija je 100 kn.

Prijava nije obavezna, ali Vas molimo da je ipak pošaljete, ako ste sigurni da dolazite, kako bismo mogli opremiti dvoranu dovoljnim brojem stolica.

Vidimo se!

Sve dublje shvatam da nema nikog vani

ho

 

Misli i reči mi dolaze same, nadolaze kao plimni talasi, imam potrebu da ih podelim. Hvala, hvala, hvala, oprosti mi molim te…

.

Gledam svoje ruke, izražene vene na nadlanicama, otečene i pomalo deformisane prste, koji ponekad otkazuju poslušnost, a sve češće su i bolni.

 .
Gledam kosu koja više “nije moja”, istanjila se i proredila.
.
Gledam svoje lice u ogledalu – ko je to!? Umorne oči, sve dublje bore…kako?…zašto?…dokle?
.
mk
.
Ako krenem sa “inventarom” i popisom od stopala ka temenu, bila bi to poduža lista. Godinama sam svedok tome, godinama to gledam i…ne volim to što vidim. Ne volim svoje Telo!  Ne volim Promene koje vidim!  Ne volim to što više nemam Snage onoliko koliko sam imala, a sve sam mogla sama, ništa mi nije bilo teško, snage i energije na pretek! Neću ovo, ne želim više da klizim niz ovu nizbrdicu, dostaaaaaa! Upomooooć!
 .
Gledam sebe i počinjem da shvatam. Šta očekujem od svog Tela, kako me ono može služiti na najbolji način ako je svesno da ga ne volim zbog promena koje su rezultat mog celokupnog Života!? To znači da ne volim moj celokupni Život do sada!? Ne volim Sebe!? Kako da me voli Telo, da me voli Život, ako ja ne volim njih, ako odbijam da priznam i prihvatim neminovnost Promene i Prolaznosti!?. To Telo, taj Dom moje Duše! Gde bih ja kao Duša boravila da nisam dobila tako dragocen poklon kao što je ovo Telo?
.
Sve vidljive promene, a i one nevidljive koje samo ja znam i osetim, su slova, reči, iz kojih čitam svoj Život. I shvatam, moj problem je u tome što niko sem mene neće pravilno pročitati i protumačiti te reči, a ta pomisao me povređuje. E, a to je već velik korak za mene, taj uvid. Uz HO sve dublje shvatam da “nema nikoga vani”, da  zapravo ja sama sebe povređujem, da su tuđe reakcije zapravo moje lične, duboko skrivene i od mene same, zakopane ko zna od kada, ko zna u kojoj prethodnoj generaciji, ko to zna…Jedino je važno da sada ja znam sve to, da sam zahvalna svima koji “dotaknu tu tipku” i pomognu mi da osvestim te Programe, da ih se mogu konačno osloboditi, hvala, hvala, hvala.
.
Zahvaljujući HO, učim nova slova, novo Pismo, Pismo Ljubavi… Počinjem ponovo čitati Knjigu Mog Života iz tog novog Pisma. To je potpuno nova i drugačija Knjiga!  Sagledana sada iz novog ugla, ugla Ljubavi i Zahvalnosti, i gle, nešto se počinje menjati, nešto što mi krišom i spontano, lagano razvlači osmeh, koji je dugo bio sakriven, a Srce tiho, tiho počinje pevušiti, a Telo se raduje Meni Koja se vraća Kući i Koja se budi u Ljubavi i Svesnosti  I prihvatam, Sve prihvatam onako kako Jeste, jer Sve je baš onako kako treba Biti.
.
-Dušica Popović
.
.

Vrijeme izlaska iz ljušture

raj

Ako kažeš nekoj misli ili osjećaju hvala ti, volim te, u tom trenutku događa se neka vrsta munjevitog shvaćanja da je tvoje biće u toj milisekundi, na neki način odvojeno od onoga čemu zahvaljuješ.

Kada kažeš hvala, momentalno se postavlja pitanje: tko govori hvala, a kome (čemu) je hvala upućeno?
Nisu jedno te isto, rekla bih..

Kao da, za trenutak, kažeš: ta misao, to nisam ja. Zato što nisam, zato tome mogu reći hvala. Jer da sam ta emocija i misao ja, ne bih mogla tome reći hvala jer ne bih toga bila ni svjesna, ne bih bila odvojena od te misli. Ako i ne osjećam da sam odvojena, onda mi hvala pomaže da se odvojim, bar za tren.
A ovako, kako sam svjesna,da to nisam ja, dobivam prostor tom nečem drugom reći hvala. I mogu tu misao ili emociju tada, uz božju pomoć otpustiti ako shvaćam da je to odvojeno od mene. A mogu je zadržati. Povuci, potegni ili otpusti. Reci mi, šta ćeš? Što ostaje kad otpustiš?

A sve počinje od toga da taj trenutni ja, kaže hvala tom nečem što nisam ja. Polako se, sa praksom, otkriva nešto veće od ja, vraća hvala tom ja koji gaji te misli i osjećaje. Na kraju ostaje samo osviješteni, očišćeni ja koji istinski vibrira kao hvala i kao volim te, tamo vibrira gdje je sve i počelo, prije misli.

Radi se o osvještavanju. Buđenju iz balona koji sada zovemo ja.
Svjesnost se širi kad shvatiš da to što misliš i osjećaš nisi ustvari ti.
Postavlja se pitanje: a tko sam onda ja?
Kome pripada moja misao ili emocija? Tko misli? Tko osjeća?

Umne tvorevine ne daju se lako. Mnogi kažu, ma šta me briga, nemam vremena se s time opterećivati, imam svoje probleme, svoj život, a čak i da se zabavljam time, pitanje je da li bi mi se svidjelo to što bih pronašla. Ima li to sve uopće smisla? Ili: ne da mi se otkrivati tko tu šta misli ili osjeća , imam važnijeg posla. I opet glavu pod pijesak zavučemo.
Ima li važnijeg posla od toga da otkriješ tko si?

Zaboravili smo puno toga. Zaboravili smo da smo zaboravili da mi nismo ono što su nas programirali da budemo, jer su njih programirali da budu, pa i one prije njih. Možda smo sada mi ti, koji napokon možemo iskočiti iz vagona, otpustiti te terete i nasljeđe predaka i izguliti sa sebe sve slojeve koji su pripijeni uz nas kao druga koža, a više nam ne trebaju. Možda će zahvaljujući nama, oni koji dolaze poslije nas, dočekati čist i uredan vagon za svjesno i putovanje s čistom ljubavi i mirno i inspirativno kroz život.

Mi smo nešto više od tog ja koji mislimo da sada jesmo. Za mnoge dolazi vrijeme izlaska iz ljušture u koju smo se omotali, ispiranja od onoga što smo upili u sebe.
Da li ostati taj mali ja – identitet, ili odabrati stapanje s većim Ja – identitetom, pitanje je sad? Poziv je tu, treba ga samo prihvatiti i raditi na tome.

Došlo je vrijeme slobode, izlaska iz zaborava. Vrijeme promatranja onog koji promatra promatrano. Vrijeme buđenja , prepoznavanja koje je veza između lažnog, pravog ja i onog što je bezgranično i vječno prisutno u ljubavi, inspirativnosti,svježoj spontanosti života. Da se to troje na ispravan način stope u jedno. Vrijeme življenja iz povjerenja, iz srca a ne potpuno iz uma. Vrijeme stapanja s većim Ja-identitetom,koji je cijelo vrijeme tu negdje..
Čak iako moram kroz dolinu suza prolaziti danima, ja odabirem potruditi se, probuditi se, proći kroz iskušenja i vezanosti, biram otpustiti ono što nisam ja i stopiti se s onim što je veće od života samog. Tamo želim ostati, želim to živjeti i udisati ljubav. Svako hvala i volim te, još su jedna stepenica bliže onome što zaista ja jesam. Zato čistim i zato idem na seminar (jer mi pomaže da brže stignem tamo gdje želim) i zato sam zahvalna. Vidimo se! Hvala ti, volim te 

-Lejla Hejja

Čišćenje programa

a

Treba biti uporan i bez očekivanja u čišćenju loših programa. Nekom treba više a nekom manje vremena da uvidi da je došlo do poboljšanja i napredaka. Dosta ima uticaja podložnost, preuzimanja kao i deljenja loših podataka , zbog nemanja 100% odgovornosti u svakoj situaciji.

Loši programi su kao virusi koji nam postepeno prodre u telo i bivamo svesni tek kada dobijemo temperaturu. A u ovom slučaju,se ispoljava tek kroz neželjenu reakciju ili događanja, koje teško kontrolišemo.
Boravak predugo u lošim emotivnim stanjima dovode do umnožavanja sličnih uverenja i stavova. Postajemo pravi rasadnik loših programa, i uglavnom završimo na nekom slepom koloseku dok ne preuzmemo odgovornost za svoj život.
Određena stanja traže dubinske promene i hitne reakcije, u zavisnosti od stepena naše upornosti i prepoznavanja da smo zaraženi.

Kritikovanje i osuđivanje drugih: Uvek nas udaljava od izvora i emocionalno pokazuje da smo u tom trenutku promašili cilj i da ne prihvatamo Božju volju. Vibraciono se spuštamo sve niže i niže, muti nam se svest i od osobe koju ogovaramo bilo iza leđa ili u nečijem prisustvu preuzimamo deo tereta, loše karme i operećujemo sebe nepotrebno. Negativne / pod navodnicima/ osobe oslobađamo sve više negativnosti a mi deo preuzimamo u svoje iskustvo. Onda počinjemo da ličimo na takve ljude, kao i da naši životi bivaju isti ili slični kao i njihovi. Delimo sa njima iste okolnosti, situacije, pa čak i način rešavanja problema.

Tuga, očajanje, preduga depresija: Boraveći predugo u takvom stanju bez nade, najpogodniji smo za sakupljanje velike količine otpada svuda iz naše okoline. Tada smo najranjiviji, podložniji raznim infekcijama i verujemo u sve što nam se kaže, dugo bivajući pod uticajem određenih mišljenja. Događa se da nam curi životna energija pa negativni entiteti koji borave u takvim strukturama energija bivaju po nekad privučeni od nas. Pomišljamo da smo pod dejstvom nekakve magije, odlazimo po rešenje na određena mesta ne znajući da je problem u nama. Tada je najlakše manipulisati sa nama.
Sila, moć i novac: Po mnogima to je najteža karma koju čovek može iskusi na zemlji kada je u vidu duhovni razvoj. Naš narod kaže ako želiš da saznaš kakav je neko daj mu silu ili bogatstvo. Zamislite samo / to naravno nije slučaj za svakoga, jer mnogi su uspeli da se usklade sa energijom novca i da je održe/ bogat i nadmen čovek koji ima uglavnom sve materijalno, koliko mu je stalo do bilo kakvog rasta. Iz njegove vizure za njega sve je idealno a ostali materijalno ne ostvareni po njemu su luzeri. Programi se tu množe i množe i ko zna. kada, u ovom ili možda sledećem životu će doći na red za čišćenje. Za takve osobe mi kažemo da su preke naravi, inpulsivni, nadmeni i dok oni misle da drže sve konce u svojim rukama ustvari sve je obrnuto. Programi u ovom slučaju prosto plešu do iznemoglosti praveći iluziju u svakom događanju.

Ovo je samo delić negativnih emocija, koji izazivaju našu blokadu u određenim segmentima života. To utiče na naš život i određuje naše situacije, odluke ,događaje i rešavanje a šta mi u suštini sami stvaramo. Šta je tek sa programima koje smo nasledili, ili programima naših predaka. Za ovo nije potrebna duboka analiza i istraživanje jer kad bi mogli da budemo svesni svih loših podataka i znamo njihov koren nastanka, nastala bi neviđena blokada i ludilo. Nije bitan problem uvek se treba fokusirati na rešenje.

Treba čistiti što više, i koristiti sve raspoložive alate. Senzibilne osobe u određenim situacijama mogu uočiti po nešto očišćeno, tako što su u ponovljenim situacijama svesnije i ne reaguju više isto po automatizmu programa. Tada problemi prosto isčezavaju, ljudi se spontano mire i otvaraju se šanse za razne vidove stvaranja.
Pozdrav svima čistimo, bez osvrtanja na rezultate, oni moraju doći, ali nisu uvek za nas vidljivi….
H.H.H.

Vladimir Tamindzic

Mabel Katz: Moje obilje

mabel

 

Što je po Vašem mišljenju, temelj za uravnotežen i sretan život? 
– Biti u miru sami sa sobom. Prihvatiti da je sve u redu, kako jest. Prestati tražiti prihvaćanje u okruženju. Biti svoj.

Koliko se često ljudi prisjećaju „dobrih starih vremena“, a koliko sanjaju o nekoj svjetlijoj budućnosti?
– Ljudi to stalno rade. Stalno se vraćamo u prošlost, tjeskobni smo u vezi neizvjesne budućnosti. Većinu vremena nismo u sadašnjosti, nismo u balansu. Moramo otpustiti prošlost, moramo biti češće u sadašnjosti. Možda ne možemo zaboraviti, ali možemo optustiti. Dajemo značenja događajima, ali je sve dobro. Trebamo imati povjerenje u kreiranje svjetlije budućnosti. Uvijek smo na pravom mjestu, u pravom trenutku, s pravim ljudima. Dopustite sebi da budete vođeni.

mk

Po vašem iskustvu, koliko su ljudi svjesni punog značenja riječi obilje? 
– Ne, smatram da nisu. Ljudi često misle da je obilje stanje na računu. Zaboravljaju da je to ono što imamo u sebi, mogućnosti koje imamo, sloboda i sve što nas okružuje. Obilje je u nama. Obilje je osjećaj sreće. Prioritet je sreća i mir, a onda dolazi i financijsko obilje.

Koliko i kako nam u tome može pomoći Ho’oponopono?
– Ho’oponopono nam daje snagu da možemo upravljati svojim životom, rasti, daje nam priliku da preuzmemo 100% odgovornost za svoj život. Ho’oponopono nas uči da nam sve daje priliku za rast, i dobre i „loše“ stvari. Ho’oponopono nam pomaže da obrišemo „programe“ koji nas zaustavljaju u rastu. Pomaže nam da budemo slobodni i otvoreni za istinu.

Koliko dugo se Ho’oponopono prakticira i koliko se mijenjao kroz vrijeme?
– Moj učitelj je često govorio da ovo učenje nije sa Zamlje i da postoji oduvijek, samo je bilo zaboravljeno, kao i druga učenja. Mornah Simeona ga je prilagodila u nešto što svi možemo prakticirati u svom domu, individualno, umjesto da se moramo nalaziti svi zajedno, cijele obitelji, u isto vrijeme na istome mjestu. U vrijeme kad sam ja bila s dr Ihaleakalom, on je počeo primati ono što mi zovemo „laganim alatima“ – kraćima, jednostavnijima. Druga stvar je da Ho’oponopono jest osoban, kao što smo svi jedinstveni, pa ovo radi direktno s vašim božanskim, onim dijelom vas koji zna – za vas će biti drugačije nego za mene. Svaki put kad odlučite otpustiti, netko je tu da vam pomogne, niste sami. Zato možete dobiti svoje vlastite, osobne alate, jer opet, Ho’oponopono je vrlo osoban…

Život je pun izazova i prepreka, kao i lijepih trenutaka. Kako prihvatiti te promjene i kako se fokusirati na učenje i razvoj?
– Već ste dijelom dali odgovor na ovo pitanje. Ho’oponopono nam pomaže da se oslobodimo programa koji nam ne koriste, da postanemo slobodni. Ključno je vidjeti prepreku kao priliku za razvoj. Važno je shvatiti da sve što dolazi u naš život je blagoslov i da je cijeli život škola i prilika da nešto naučimo. Sve što tražimo je u nama. Imat ćemo problema i izazova u životu, ali i dalje su to prilike koje nam omogućavaju rast. Ključno je ne shvaćati stvari osobno, već ih otpustiti.

Što je u Vašem životu obilje koje biste željeli istaknuti?
– Odnos s mojom djecom. Putovanja po cijelom svijetu uz svoj posao. Obilje je što prihaćam mir u sebi, imam povjerenja u sebe i unutarnju mudrost. Shvaćanje da nisam sama. Toliko toga je obilje. Posao koji volim. Prilike. Radost.

-Elvira Mlivić Budeš

Nenad Ljubić: Promocija knjige “Ljubav u knjizi” u Beogradu, 15.09.2017.

“Može li se pretjerati s pričom o Ljubavi? Ta riječ se u ovoj knjizi spominje točno 475 puta! Ljubav se provlači kroz sve teme u njoj i poput ljepila povezuje svaki njezin zglob i vezivno tkivo. Jednako tako možemo reći da je ona ista vrsta ljepila što i nas drži na okupu, jer Ljubav u knjizi – to smo mi! Ona ustrajno povezuje sve naše atome, svaku stanicu, tkivo, mišićnu masu i formu u jedan entitet, jednu Ljubav. Mi je onda nadalje razvlačimo kroz druge ljude, sav živi svijet i pejzaže, cijeli planet Zemlju, univerzum i Božanstvo. Sve je to opet jedan entitet, jedna Ljubav.”

-citat iz knjige “Ljubav u knjizi”

Kako promovirati Ljubav? Ona se promovira već tisućama godina, a ipak, nismo je niti blizu opisali. Ali, pokušat ćemo dodati još jedan gram njezina pojašnjenja, njezina mirisa i strasti. Možda je bolje reći – dopustit ćemo joj da ona sama priča, neka se kroz nas izjasni, neka se predstavi! Jer koliko god se ona trudila, mi ćemo ionako razumjeti tek jednu zraku s njezina beskrajna Izvora. Sve što mi o njoj govorili tek je mrvica, sitna točkica, koja opet, ako joj posvetimo dovoljno pažnje, može zauzeti svu našu svijest i drastično nam promijeniti živote.

Dakle, u petak u 15.09.2017., u hotelu Belgrade City Hotel (dvorana Petrograd) s početkom u 20.45h, na Zemlji će govoriti Ljubav.

To će biti barem jedno mjesto za koje znamo da Ljubav živi. Dopustit ćemo joj da se iz svih nas oslobodi, da zauzme taj prostor, osvoji naša srca i umove. I uživat ćemo u toj divoti.

Ovo je prvo predstavljanje autora, Nenada Ljubića, beogradskoj publici.

Dođite! Ulaz je besplatan. ❤

Prije promocije, s početkom  u 19.00 sati, u istom prostoru će se održati predavanje o Ho’oponoponu.

Beograd: Predavanje o Ho’oponoponu 15.09.2017.

a

Ho’oponopono je jednostavna, duboka i plemenita duhovna praksa.
Njome se na razini prauzroka rješavaju probemi i u život unosi mir.

15.09.2017., u hotelu Belgrade City Hotel (dvorana Petrograd), s početkom u 19.00 sati, Karmen Jerković će održati predavanje o Ho’oponoponu.
To je već tradicionalno predavanje gdje se okupe stari, ali i novi “hopsići”.

Svi ste dobrodošli.

Ulaz je 500 rsd.
Prijavite se preko:


Predavanje traje do 20.30.

Nakon predavanja, možete ostati na promociji knjige “Ljubav u knjizi” – sigurni smo da jedva čekate upoznati Nenu Ljubića, autora predivnih tekstova o Ljubavi i Ho’oponoponu.
Promocija će biti od 20.45 do 22.00.
(Ulaz slobodan)

Hopsaj najbolje kako znaš… to je dovoljno!

amraa

Za hopsanje često čujemo da je važno da ga prakticiramo bez očekivanja što može zbuniti jer hopsamo upravo kako bi došlo do neke promjene. I nema ničeg loše u tome da želimo da nam život bude lakši i ljepši. Otpuštanje očekivanja se ne odnosi na to da se odreknemo rezultata već da se odreknemo oblika u kojem će promjena doći. No, prije ikakvih rezultata dolazi možda najveći teret očekivanja, a to su očekivanja koja imamo od samih sebe.

mk

Bez obzira što radimo, dovoljno je raditi onako kako znamo u tom trenutku, a kad ćemo znati bolje onda ćemo raditi bolje. Kad uvijek iznova preispitujemo ono što nam je poznato onda rastemo, a istinski učitelj čak će reći neka obavezno preispitujemo njegove riječi. Prihvatimo li poziv duhovnog rasta, konstantno preispitivanje i obogaćivanje prakse postaje dio puta. To ne znači da trebamo sumnjati na svakom koraku jer postoji razlika između sumnje i preispitivanja. Sumnja razara, dok preispitivanje stvara. Sumnja donosi paranoični drhtaj pred svakim potezom, dok preispitivanje znatiželjno traži novu stepenicu. Iako godi kad nam netko potvrdi da ono što prakticiramo radimo “dobro”, u duhovnom rastu ne postoji profesor koji će nam dati peticu.

Zamislite maltretirano i zanemareno dijete kako čuti u kutu, stisnutih ručica i uplašenog pogleda. I sad mu dođe strašna učiteljica koja mu govori da mora biti najbolji u razredu. Kako će se to dijete osjećati? Hoće li biti motivirano? Baš i ne, jel da? Kad sumnjamo u vlastitu sposobnost i popustimo pred zabludom očekivanja, onda smo mi ta stroga učiteljica. Ako se uz silni pritisak trudimo bildati pozitivnim mislima i veselim osjećajima, onda smo i dalje ta zastrašujuća učiteljica samo što sad mašemo bičem i pri tome se smiješimo. Zato su kod pristupa unutarnjem djetetu suosjećanje i nježnost jako važni.

Duhovni rast u svojoj srži je proces prisjećanja. Ovdje se ne radi o učenju nego o od-učenju pri čemu je naš zadatak oslobađati se od suvišnih uvjerenja koja prikrivaju moć u nama. Srećom, unutarnje dijete nikad ne odustaje. Trebamo mu zahvaljivati na tome tako da mu govorimo: “Znam da si tu. Hvala što si tu. Oprosti što prije nisam znao drugačije, ali sad znam. Volim te.” Budući da je upravo nedostatak ovakve nježnosti doveo do silne patnje, suosjećajna pažnja prema ranjenom dijelu nas treba biti melem za te rane.

Na putu duhovnog rasta očekivanja su popriličan izazov s obzirom da um želi mjeriti što dobivamo s onim što radimo. Možemo reći da je to i onaj naš dio koji želi da uspijemo pa vrijedi to upotrijebiti u našu korist i prisjetiti se da duhovna praksa uz povjerenje zahtjeva i disciplinu. Kad postanemo previše strogi unutarnje dijete će to shvatiti kao napad. Ipak, trebamo biti dovoljno prisebni da vidimo da li uopće primjenjujemo tehniku. Riječ je o opuštenom treningu gdje ravnotežu između ustrajnosti i prepuštanja moramo sami pronaći.

U prakticiranju tehnike trebali bismo imati čvrstinu i lakoću balona koji leprša. Kad primijetimo da su nas očekivanja prenapuhala trebamo popustiti, a opet ne smijemo dozvoliti da se posve ispušemo. Unatoč tome što naš um pokušava materijalizirati uspjeh svega što radimo, sjetimo se da svaki nevidljivi trening počinje i završava povjerenjem:

“Znam da radim najbolje kako znam. I to je dovoljno.”

Nikolina Tomašković

 

Voleti sebe

Love_Yourself

Između ostalog voleti sebe znači i to.

Preuzmanjem 100% odgovornost za sve što se događa u našoj realnosti mi se slažemo da je problem uvek u nama a ne u spoljašnjem svetu. Toga samo treba biti svestan u svakoj situaciji na koju nailazimo. Međutim tu se uvek prikrade dobro kamuflirana zamka satkana od naših emocija i uverenja. Mislimo i sve radimo na tome da počnemo da volimo sebe, a u stvari se sve više udaljavamo….ne razumeći matricu…

Ponavljamo iste obrasce u životu kukamo i žalimo se na naše prijatelje, familiju, ženu , decu.. Mrzimo stari auto, idemo na posao od koga nam je muka. Ceo takozvani spoljni svet na koji se žalimo i menjali bi ga u stvari je naša kreacija. Mi faktički mrzimo sve što smo mi stvorili, u stvari mrzimo sami sebe. Kako da onda očekujemo boljitak u našem životu kad nevolimo ono što smo u stvari mi. Pozitivne promene sporije idu ka nama jer sami sebe u potpunosti ne prihvatamo. Voleti sebe znači voleti i sve što je deo nas bilo dobro ili loše. Dobro će se utvrditi a loše će uz Božju pomoć izgubiti značaj i nestaće iz naše realnosti.


Hvala. Hvala. Hvala.

Vladimir Tamindzic