Kapljica vode

Jednom  je jedan novinar pokušao isprovocirati Majku Tereziju:“Majko Terezijo, vi sada imate sedamdeset godina. Kada umrete, svijet će izgledati isto kao i prije vas. Nakon svega truda koji ste uložili što se promijenilo u svijetu?”

Bez imalo nestrpljenja i s osmijehom koji osvaja odgovorila mu je:“Znate, nikada nisam htjela promijeniti svijet. Samo sam nastojala biti kapljica čiste vode u kojoj će se moći zrcaliti Božja ljubav. Čini li vam se to mala stvar? “

Kao što se često događalo, u prostoriji nastade tajac. Nitko se nije usudio ništa reći. Majka se Terezija iznova okrenu prema novinaru pa mu kaza: “Zašto i vi ne pokušate biti kapljica čiste vode? Onda bi nas već bilo dvoje. Jeste li oženjeni?”

“Da, Majko Terezijo.”
“Kažite ovo i svojoj supruzi. Onda će nas već biti troje. Imate li djece?”

“Da, troje djece, Majko Terezijo.”

“Ispričajte to i svojoj djeci. Onda će nas već biti šestero.”

Odjednom…

Dragi moji hooponoponovci,

eto i mene nakon malo dužeg vremena i zapravo ne znam odakle uopće da počnem svoju priču o tome što se sve izdešavalo…

Mnoge stvari o kojima sam razmišljala, koje sam pokušavala “pospremiti” na svoje mjesto, brige razno razne, manje i veće… sve se ODJEDNOM počelo rješavati kao “samo od sebe”… meni se u jednom trenutku učinilo da ću i odustati, i pustiti sve da ide kako ide… hopsala sam tu i tamo, malo da, malo ne i osjećala grižnju savjesti kad je bilo ne… oko mene odjednom ljudi koje znam već godinama, ali sada spremni na pomoć i to konkretnu, puno su mi pomogli jer bilo je fizičkog posla i bez njih definitivno ne bih mogla. Nakon 18 godina izađem iz najma s galerijom u svoj prostor, napadaji panike nestali, naplatim sve dugove od prije nekoliko godina, dobijem psa na poklon od sestre koja isto hopsa :), ugovorim jako lijep posao za slijedeću godinu,… nije da mi se dogodilo čišćenje samo fizičko i tehničko, nego i psihičko… više mjesta ima sada u mojoj glavi, veselim se što se napravilo mjesta za novo i drugačije…

Eto…ovo je samo jedna mala priča, jednog malog čovjeka koji hvali svaki dan ♥

– Pamela Mei Ivanković

Mom Unutrašnjem Djetetu

U jučerašnjoj noći nisam mogla zaspati. Kako mi misli ne bi vrludale, hopsala sam… i dođe mi… Moram razgovarati s Unutrašnjim Djetetom konačno… Jednom sam u početku imala sliku te djevojčice koja sjedi na krevetu, sva prozračna i obrubljena zlatnim… Krenula sam pričati s njom… No! Nje tamo nije bilo.

Sobica je bila tek dovoljno svijetla da se nazire, u kutu na podu, otvorena knjiga….
Stranice su joj toliko pogužvane i stršile su iz nje poput grma. Boja listova je ona pak-papira. Oker.

Ok. Ovo već shvaćam…valjda… Je li mi to ostavila ona djevojčica ili je to moje Dijete?

Pričala sam s knjigom. Šutjela je za sada… Jutros sam joj napisala pjesmu.

VOLIM TE DUŠO

Volim te jer kroz godine, stoljeća, vječnost uporno postaješ…. ne prestaješ…

Volim te jer si ovozemaljska, a nisi….

Volim te jer si slaba, a nisi…

Volim te jer si među opačinama svijeta, ipak odabrala ostati topla, krhka, plačna, živa…

Volim te jer kroz oči ovog tijela činiš sliku svojom!

Volim te kroz meki udah i mekši izdah!

Volim te kad kliziš preko mojih usana i pretačeš se u druge sebe… i kad slušaš mojim ušima i kad grliš mojim rukama…

Volim te jer iznutra voliš moje tijelo, i jer strpljivo čekaš da te tijelom zavolim!

Volim te jer je tako lako voljeti te!

– Anita Barišić

Čudo ljubavi

Prekjučer je ovaj naš blog oborio rekord – imali smo 1355 posjeta, a već jučer je bilo 1393!

Kako je ovo blog na kojem piše veći broj ljudi, čestitam i zahvaljujem svima na prekrasnim tekstovima, i ljubavi, iskrenosti i energiji, koje svakim danom privlače sve više ljudi. Nadam se da i vi, čitatelji, uživate bar koliko i mi koji pišemo.

Čudo ho’oponopona se širi, daje vjeru i nadu, inspiraciju i ljubav, radost i mir.

Hvala svima kojima je naš blogić ugodno mjesto.

Hvala hvala hvala hvala ♥

– Karmen Jerković

NULA, SLIKAR I NJEGOVO PLATNO

Došla mi usporedba stanja NULE sa slikarskim platnom.
Slikarsko platno vazda je bijelo, sastavljeno od pravilnog veza kako to već platna bivaju vezena. Njemu je svejedno koja je na njemu slika; može biti bilo koji motiv, svijetlih tonova, tamnih kišnih kapi, oštrih bridova, mekih pokreta, oblika, ploha kakvih možeš i ne možeš zamisliti.

Što će Slikar naslikati, platno dopušta, naprosto otvoreno je i prepušteno Slikaru da ga oslika kako god želi. Ne pita se zašto je Slikar odabrao baš tu boju, oslikao baš tu sliku, Vjeruje Mu da postoji razlog za upravo tu sliku u ovom trenutku.

Niti je u prirodi platna da želi samo jednu vrstu slika, na primjer samo lijepe, a niti samo tužne ili dramatične.
A Slikar naslika što mu drago, pa ispere, naslika ponovo, pa ispere. Tko zna možda samo oslikava naše izbore od prije, a možda želi biti siguran da je platno zaista shvatilo da je samo platno, ne platno koje želi, ne platno koje treba, ne platno koje se vezuje za bilo koju od naslikanih mu slika, već platno koje samo DOPUŠTA, ništa više, ništa manje.
I onda kada se platno vratilo platnu, i ničemu višem, i ničemu nižem, Slikar odluči unijeti ČAROLIJU u platno, naslikat će na njemu prekrasnu sliku, sliku koja je autentična baš za to platno. To je slika koja savršeno u svakom pogledu odgovara tom platnu.
Tada platno i Slikar postaju jedno, svaki potez koji se oslikava, svaka boja, svaka nijansa, sve se dešava kao jedan ples. Platno i Slikarevi prsti se savršeno osjećaju, savršeno su usklađeni i klize po Slici stvarajući najljepše umjetničko djelo…
– Dena Žuvan

Kad dopuštamo da nam pripada

Danas je lijep dan… kao i svi ostali :D… pa jeste li za jednu hooponopono pričicu?
Jutros sam pročitala poruku od prijateljice u kojoj piše kako su joj se neke stvari neočekivano posložile… nije ni čudo kad je hooponopono u igri, a prijateljica naravno hopsa… Evo o čemu se radi. Dijete (malo veće) od prijateljice je odlučilo da nakon srednje škole ne želi studirati… nego se želi zaposliti. Kako je odluka donesena prijateljica ju je prihvatila… jer zna koliko je važno poštovati tuđe odluke, pa bile to i odluke vlastitog djeteta. Međutim, kako je rastavljena prekidom školovanja djeteta ona gubi alimentaciju kojom je plaćala dio mjesečne rate kredita…
I kako to biva… na scenu nastupa hooponopono…jer baš u to vrijeme prijateljica prima obavijest od bivše firme o mjesečnom isplaćivanju nekog zaostatka koji (gle čuda) gotovo da pokriva isti onaj iznos koji gubi alimentacijom.
Kad se u SveMiru nešto pomakne… cijeli SveMir se preorganizira… Tako je to… kad dopuštamo da nam Pripada… onda to ne tražimo jer znamo da je već na putu prema nama ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Odgovornost unutar sebe

Jutros sam ustala kao i obično desnom nogom. Ne samo figurativno, nego i doslovno jer mi je to strana kreveta. Ustala sam prilično čila s obzirom na količinu sna. Vanjski svijet je oblačan no bila sam u očekivanju razgovora s  divnom osobom pa me nije diralo to okolno sivilo… a što bi me i diralo… tako kako jest, danas je najbolje jer Bog zna kojem dijelu Njegove slike treba vlažnost i kiša.

Sunce na telefonu.

Tako je doživjeh. Kao sunce. Blagi glas, nježna majčinska vibracija kojom me obgrlilo to biće već pri prvom ‘halo’! Postojala sam kao lagani titraj u tom razgovoru koji je svjedočanstvo nečeg mnogo većeg od nas.
Neću kazati kako sam je upoznala, nego kako sam je se prisjetila. Prisjetih se @Mara Doljak. ♥Nakon dužeg razgovora upitala me:
Anita, kada ćemo čitati nešto tvoje u formalnom obliku? Kada ćeš izdati knjigu?
Ja: Pa ne znam… nisam… čini mi se… Ovisi… Treba mi… Nemam vrijeme…. – nizala sam i sve su bile isprike i sve su se, kako uvijek mi ljudi činimo, odnosile na vanjske okolnosti…

Preformulirat ću pitanje, rekla je. Koji ti je korak potreban kako bi ti to napravila?

Hrabrost! – ispalila sam kao iz topa…

Eto!… To je preuzimanje odgovornosti unutar sebe, a ne izvan sebe.- rekla je. To je normalno jer je to proces stvaranja. Kada donosiš svijetu svoje djelo tada osjećaš i “skrbnički strah” kako će se to djelo snaći u svijetu. Poput rađanja (donošenja) djeteta na svijet.
Maro… ja već imam knjigu napisanu… – rekla sam polutiho… Valjda sam se nadala kako neće čuti.

Znala sam to nekako. I gdje je zapelo? – blago će ona meni.

Pa činilo mi se kako je bolje ostaviti je za sebe jer svijetu ne treba još jedna takva knjiga, puna boli…

Eto! – uskliknula je.
Od toga stava imaš migrene! Jer pazi: Jaaa mislim kako ta knjiga koju je Bog kroz mene napisao, poslao… nije potrebna svijetu?! Bog se  valjda prevario! Zbunio! Možda napio večer prije nego je knjigu poslao tebi?!
To je ta naša arogancija koju zamjenjujemo skromnošću!!

Sjela sam. Potpuno svjesna pozitivne “pleske” koju mi je ova blaga duša podarila! Tim više jer je knjiga pričala o mom životu… Podsvjesno sam svoj život držala nepotrebnim ovom svijetu! Sputavam kreativnost koja mi navire, a sve zbog straha od prosudbe… odnosno zbog neznanja kako sebe voljeti!

I znate što… vani je za mene sunčano…

Budite ali i dajte sebi i svijetu sve najbolje što možete biti sada… Volim vas…

– Anita Barišić

Mehaničko ponavljanje

Razmišljajući o jučerašnjoj diskusiji, odlučila sam da s vama podelim moje iskustvo s ho’oponopono-om.

U nadi da ću rešiti situaciju od koje je “zavisio čitav moj život”, isprobala sam razne tehnike i sve su dale blede i polovične rezultate, bez konačnog rešenja već nepodnošljive situacije. Došla sam u stanje beznađa, bez želje za životom, gorke suze su tekle… A onda sam se setila ho oponopono-a. Mnogo puta ranije sam isprobavala tehniku, kratkotrajno i bez vere. Nije mi bilo logično, um traži objašnjenje.

Tog dana sam sebi rekla: ” sad ću ovo ponavljati dok se nešto ne promeni, ne mogu više ovako”. Ležala sam u krevetu, buljila u plafon i počela mehanički ponavljati: “hvala ti, volim te, hvala ti, volim te…” Ponavljala sam i ponavljala sa samo jednim ciljem – da iščezne parališući strah od neizvesnosti, od budućnosti. Samo sam ponavljala, ne razmišljajući kome se obraćam – sebi, Božanstvu, nekom drugom… Mislim da sam to radila satima… čula sam lupanje na vratima, zvonjavu telefona… ali nisam prestajala. I… taj trenutak je došao. Trenutak kad sam shvatila da je moj strah iluzoran. Otpustila sam. To što me je mučilo godinama, za šta sam se grčevito držala – otpustila… Nakon vrlo kratkog vremena, svega nekoliko dana, zamršeno klupko mog života je počelo da se odmotava :).

Napisala sam ovo zbog nedoumica oko toga kome se obraćamo dok govorimo hvala ti kao i komentarima da nema rezultata od mehaničkog ponavljanja. Ima, još kako :D.

– Zorica Plavšić
VOLIM VAS ♥

Jesi li sretan?

Jednom prigodom, tijekom svečane proslave dobrodošlice novom direktoru marketinga  važne poslovne tvrtke, nekoliko supruga ostalih direktora, koje su željele bolje upoznati suprugu slavljenika, upitale su je, pomalo bojažljivo:

– Da li te tvoj suprug čini sretnom, istinski sretnom?

Gospodin suprug, koji u tom trenutku nije bio odmah do nje, ali ipak dovoljno blizu da čuje pitanje, obratio je više pažnje na njihov razgovor, i spontano promijenio držanje, pun sigurnosti, i nekako ponosno se isprsio, znajući da će njegova žena potvrdno odgovoriti, jer se ona nikada nije žalila na njihov brak. No ipak, na njegovo iznenađenje, i svih ostalih, žena je jasno i glasno odgovorila:

-Ne, ne čini me sretnom.

U dvorani je nastala neugodna tišina, budući su svi okupljeni jasno čuli ženin odgovor. Muž se skamenio. Nije mogao vjerovati da je njegova žena tako odgovorila, I to još u tom trenutku, toliko važnom za njega. Na iznenađenje svoga muža i svih ostalih, ona je jednostavno nastavila:

– Ne, ne čini me on sretnom… Ja sam sretna! Odgovor na pitanje jesam li ja sretna, ili nisam, ne ovisi o njemu, već o meni samoj. Ja sam jedina osoba o kojoj ovisi moja
sreća. Ja odlučujem biti sretna u svakoj situaciji i u svakom trenutku svog života, jer kad bi moja sreća ovisila o bilo kojoj drugoj osobi, ili stvari ili okolnosti na ovoj zemlji, bih u ozbiljnim problemima. Sve što postoji u ovom životu trajno se mijenja: ljudi, prijateljstva, bogatstva, vlastito tijelo, klima, užici…
I tako bih mogla beskonačno nabrajati… Ali tijekom svoga života, nešto sam naučila:
Ja odlučujem biti sretna, a sve drugo su ” iskustva ili situacije”, kako pomagati, shvaćati, prihvaćati, slušati, tješiti… I sve to sam sa svojim mužem živjela i vježbala toliko puta… Sreća se uvijek temelji na istinskom opraštanju i ljubavi prema samom sebi i prema drugima Nije moj muž dužan učiniti me sretnom…I on ima svoja “iskustva ili situacije”, ali ja volim njega i on voli mene, unatoč svim njegovim situacijama, i unatoč svim mojim. On se mijenja, ja se mijenjam, sredina se mijenja, sve se mijenja;
Ali živeći istinsku ljubav i opraštanje, promatrajući ove promjene ( manje ili veće, ali koje postoje ), potrebno je susresti se s ljubavlju koja postoji u svakome od nas, jer ako se nas dvoje volimo i opraštamo si, sve te promjene bit će samo “iskustva ili situacije”, koje nas obogaćuju i daju nam snagu, inače bismo bili samo jedan od parova “u prolazu”… Nekima je rastaviti se jedino rješenje; (…u stvarnosti – najlakše…). Istinski ljubiti je teško, jer to znači voljeti i opraštati bezuvjetno, živjeti,
prihvaćajući “iskustva i situacije” takve kakve jesu, zajednički se suočavati s njima, i biti sretan iz uvjerenja. Ima ljudi koji kažu: Ne mogu biti sretan jer sam bolestan, jer nemam novca, jer je jako vruće, jer su me uvrijedili, jer me netko prestao voljeti, jer me netko ne cijeni! Ali ono što možda ne znaš jest da možeš biti sretan makar si bolestan, makar je vruće, bez obzira na to imaš ili nemaš novca, makar te netko uvrijedio ili te nije volio, ili te nije cijenio.

Biti sretan je životni stav, i svatko sam odlučuje!…
Biti sretan, ovisi o tebi!

Izvor: Internet

Preuzimanje odgovornosti – ho’oponopono

Još malo o preuzimanju odgovornosti:-)

Ne znam kako vi to doživljavate kada se kaže da treba preuzeti odgovornost, ali za mene je to svjesnost! Dakle, preuzimanje odgovornosti je biti svjestan određene situacije ili stanja stvari, te djelovati u skladu s tom svjesnošću – ništa drugo! U ovom kontekstu mi zaista možemo prihvatiti odgovornost za rušenje WTC Centra, iako nismo sudjelovali u tome, ali znanje o cijelom incidentu je svjesnost, možda prošireni horizont smeća ili sjećanja kojeg treba čistiti. Ako nemamo svjesnost, ne možemo ni čistiti, pa ne možemo biti ni odgovorni!

Dakle, ja to gledam ovako: ako idem ulicom i preuzimam odgovornost za svaki korak i prizor što ga vidim u tom sadašnjem trenutku, pa odjednom padne klavir ispred mene – to znači da je cijeli proces pada klavira i moje svjedočenje tome je zapravo moja odgovornost! To znači da sam u tom trenutku prepoznao još jednu gomilu informacija, odnosno memorije koja se sada odvija u mom prisustvu i preuzimam ih na sebe da ću ih očistiti i tako prvo promijeniti sebe, pa onda i svijet!

Odatle ona “what’s going on in me…” (što se događa u meni…), jer cijeli incident je dio mene kojeg nisam bio do tada svjestan. Mi ne znamo zašto je baš tada pao taj klavir, ne treba nas to ni zanimati, jer u procesu sadašnjeg trenutka ne postoji uzročno-posljedična veza, a pogotovo jer smo cijelo vrijeme čistili prije tog incidenta.

Dakle, IMO, nije riječ o tome da ću sada ja morati preuzeti na sebe da idem lijepiti ponovno klavir u jednu cjelinu, tražiti vlasnika klavira pa s njim razgovarati, svađati se – ići popravljati štetu ili mijenjati ljude koji su je prouzrokovali! Ne, preuzimanje odgovornosti je priznanje memorije, njenog postojanja i djelovanje u skladu s tim. Ako inspiracija navodi da idemo lijepiti klavir natrag – OK, uživajmo u inspiraciji:-))Ne može jednostavnije, to uopće nije neki bauk, ekstremno teška stvar, nego samo stvar gledišta i kao reakcije – čišćenja! Ionako to radimo cijelo vrijeme, zar ne:-))

– Neno Lubich