Jutros na kavi sa nekim frendovima, nametnula se tema o važnosti u bivanju neprestano aktivnim kako bi život imao smisao.

“Ja bih poludio da ne radim!” bila je glavna definicija postojanja, svakodnevnice. Svjedoci smo brzog umiranja u muškaraca netom po odlasku u mirovinu ili pri dobivanju nekog oblika invaliditeta koji ga čini nemoćnim u davanju sebe bilo čemu.

“Ako nemam svrhu, nema ni mene, preostaje mi samo smrt!”

Jedini način za preživjeti jest imati neku zanimaciju, neki hobi, neki predmet pažnje. Poražavajući je ovaj ultimativni odnos čovjeka i svijeta koji ga okružuje! Kada čovjek izgubi svoj cilj, izgubi smisao svog života i počinje da odumire.

Ali, zašto ne postavimo Ljubav kao cilj?

Ako nam je Ljubav prizma kroz koju percipiramo stvarnost, ako nam je referenca prema kojoj su postavljeni odnosi među stvarima, onda će nam Ona biti i tamo i amo, izvan nas i unutar nas, jer je to zakon dualizma, ovoga svijeta. Ako zabrinutim pogledima strepimo prema tamo, odnosno što će biti sutra – onda neka tamo bude Ljubav! Ako već moraju biti dva, neka nam to sutra bude Ljubav!

Ako idemo sa “Kako ću ja?”, što je opet tamo, onda neka bude – “Ja ću putem Ljubavi!”

Na taj način uzimamo iz Izvora vječnosti, Izvora života, crpimo energiju, snagu i moć, crpimo Mir. Preuzeti odgovornost, to znači preuzeti i prihvatiti Ljubav. Ako ovo želimo i vidjeti, možemo vizualizirati da nas okružuje svjetlosno lopta, aura, koja je Ljubav, prekrasni omotač, a ono što osvjetljava auru je naše Srce. Kada kažemo “Volim Te”, činimo upravo to – gradimo svjesnost o jezgri, našem Srcu, Izvoru u nama koji se reflektira prema vani, prema omotaču sačinjenog od Ljubavi, hranimo ga, održavamo snažnim.

Ako se kaže da je sve ono što promatramo ogledalo (omotač) našeg Sebstva, pa onda neka se reflektira Ljubav, tako da je možemo vidjeti u svemu ostalome! U onome što je vani možemo istinski vidjeti Sebe, znati da smo to mi, da je to naš odraz i da je sjajan, lijep i prekrasan. To je ono što možemo učiniti, sada i ovdje! Preuzmimo odgovornost za Čistu Bezuvjetnu Ljubav u sebi, neka nam ona bude jučer, danas i sutra i sve brige ovoga svijeta, sve bolesti i patnje! Utopimo svu tu gomilu u ovaj Bezdan našeg Srca.

Često se žalimo na upadanje u krize, nedostatak snage, energetski pad, tugu, depresiju. Valja nam naučiti da to nismo mi! Treba se naučiti vidjeti Ljubav, to je vještina vidovnjaka! Istinska moć vidovnjaka nije proricati budućnost, sudbinu, nego vidjeti Ljubav, suštinu, vidjeti svoje Srce u drugima! Vidjeti Jednotu, Izvor u svima i svemu! Budimo vidovnjaci, naučimo vidjeti, radimo na sebi.

Ljubav je naše neiscrpno bogatstvo i izvor beskonačne energije. Ako smo Ljubav i imamo znanje i svijest, nemojmo se brinuti – mi smo Slobodni!

Kada nešto izgubimo u životu, to je znak da se trebamo razvijati! Trebamo otići na stepenicu na kojoj to nije više gubitak, nego evolucija, napredak. Svijest o tome donosi red i Mir.

Volim Te. Hvala Ti!

ZAISTA JE TO ŠTO NEKA SITUACIJA ILI OSOBA IZAZOVE U NAMA NAŠ BLAGOSLOV, iako ta neugodna osjećanja mogu biti toliko stvarna da nas čvrsto drže u slijepom oklopu naše iluzije kako je taj ‘loš’ osjećaj u nama izazvala druga osoba, situacija…
Ali zapravo naše Više ja toliko je mudro i toliko nas ljubi da je dovelo tu situaciju, tu osobu, tu nelagodnu emociju u naš život da bi je transcendirali, tj. neutralno prošli kroz nju, i kao takvu transformirali u svoj original koji se zove LJUBAV.

Ponekad nas bez vidljivog razloga uhvati neka apatija, tugica, nelagoda. Ona je vjerojatno tu zbog još nekog našeg psihološkog obrasca koji ju je privukao, ili zbog kolektivnog nesvjesnog kojeg svi ćutimo…ali ne treba se baš ni baviti pretjerano time odakle je…dobije se uvid s vremenom odakle je. Ono što se može raditi je SVJEDOČENJE, PROMATRANJE . Ponekad ćeš imati više za promatrati, morat ćeš to nekako koncentriranije činiti. A ponekad će se promatranje odvijati s lakoćom. Naravno da je ugodnije ovo drugo.

NULO MOJA,
Ljubavi moja, najdraža moja ,
Volim te najviše na svijetu,
Utočište najsigurnije, najugodnije
Topli, svijetli i čisti dome moj,

Danas su me došla posjetiti obitelj grlica koja je imala gnijezdo na bagremu ispred mog prozora…

Dvije ptičice su rasle, ja sam ih promatrala, od kada su se “ispilile” iz jajeta sve dok nisu naučile letjeti i odletjele… Povremeno bi dvije mlade ptice dolazile u posjetu svom “rodnom stablu”. Danas sam na stablu ugledala odrasle ptice “mamu” i “tatu” i samo jednu mladu pticu. Druge nije bilo… Izgledali su jako tužni… Izgledalo je kao da tuguju (ja sam to tako osjećala). Kao da su se došli podsjetiti dana kad su svi bili “na broju” i na istom stablu i tu odtugovati… Hopsala sam i hopsala… One su me sve tri gledale u oči… Nadam se da je hopsanje ublažilo i njihovu tugu kao što je moju, a možda ću ugledati cijelu ptičju obitelj na broju, uskoro… Kako ne znam razgovarati s pticama, ovo je samo moj doživljaj jedne ptičje obitelji…

Prije nikada nisam na ovaj način osjećala životinje i život – eto šta hopsanje učini od čovjeka 🙂

– Maja Štulić