Sjećate li se svojih snova? Ako da, onda ćete se sjećati i svog odnosa prema stvarnosti u snu. Naime, kada iz perspektive svakodnevne pozornosti promatramo snove, čini se da tamo nemamo svjesnosti o sebi kao ni znanje o svijetu što nas okružuje, jer eto, kako je moguće da letimo i da bezuvjetno prihvaćamo taj let? U snu isto tako vrlo dobro znamo sve izlaze za opasnost kada nas proganjaju “zla bića, demoni”, savršeno dobro znamo gdje se nalazimo, iako je taj svijet totalno kaotičan i apsurdan iz ove perspektive. Zašto je tomu tako?

Razlog tome je što u snu imamo totalnu svjesnost sadašnjeg trenutka! Ako se sjećate snova, sjetiti ćete se da tamo ne postoji prošlost ili budućnost, nema djelovanja iz polja uvjetovanosti koje nam određuje slijedeći korak. U snu egzistiramo isključivo sada i ovdje i to savršeno dobro razumijemo iz razloga što opažanje ne prolazi kroz filter uma nego filter svijesti, recimo, kao neki opažajni top što puca svjesnost samo u jednu točku i sve što vidimo se nalazi u njoj. Apstrakcija sanjajuče pozornosti se razvija i uplivom sjećanja iz svakodnevne pozornosti, njegovih elemenata, ali to i dalje ne narušava sadašnji trenutak, niti nam nameće upitnost sadržaja kojeg proživljavamo. U snu, percepcija ide kroz opažanje energije iza “objekata” na način energije onoga koji opaža, nas. Volim reči da smo u snovima doma, tamo smo letači, čarobnjaci, anđeli, ali i demoni. Znanje koje tamo imamo je strahovito veće od onog što ga imamo ovdje, odatle nedostatak briga, problema, bolesti (osim kod upliva sjećanja “odavde”, a i to je jaaaako rijetko). Jedini izuzetak je strah koji je strašno duboko utkan u sve dijelove naše svijesti i ako ovo malo promotrite uvidjeti čete kako je strah zastrašujuće kompleksna tvorevina, negativni duplikat naše ukupnosti. Strah je protuteža postojanja i uvijek insistira na dominaciji u toj vazi života! 
Ako ste lucidni u snu, sadašnji trenutak je još puno izražajniji! 

S druge strane, naša svakodnevna pozornosti je zapravo ništa drugo doli san o svjesnosti, jer nemamo ovaj fokus pažnje, nego radije višeslojnu strukturu podataka kojima se bavi um i obrađuje u logičnu čvrstu sliku. Jedini izuzetak iz ovoga jest područje između prošlosti i budućnosti – sadašnji trenutak. Sadašnjost je čin percepcije. Prošlost i budućnost su funkcije sjećanja i time dio sna o svjesnosti. Primjer možemo pronaći u audio vrpci: vrpca je san o svjesnosti, a zvuk bi bio sadašnji trenutak kojeg “kupimo” kako se vrpca reproducira. Mi ne možemo znati što je slijedeće na vrpci dok ne dođe do tog položaja, a ono što smo preslušali je već smotano oko sebe same u nekom drugom sloju nesvjesnog.

Kada usporedimo ova dva svijeta, san i tzv. javu, vrlo jasna će nam biti umiješanost jednog u drugi, isprepletenost kao u grafikonu DNA molekula. Međutim, razlika je u percepciji i jasnoći sadašnjeg trenutka: san je sada, a java je vrpca u reprodukciji. Ako radimo na buđenju iz sna o svjesnosti, onda možemo zaustaviti slojevitost našeg opažanja i izvesti njegovo uštimavanje u sadašnjost.

Ho’oponopono nam može u tome pomoći! Nekoliko puta sam spomenuo kako volim vidjeti hopsanje kao zaustavljanje vrpce ili barem usporavanje. Kada kažemo “Volim te” i “Hvala ti”, pa i “Oprosti mi” ili “Žao mi je”, mi dajemo priliku prihvaćanju – vrlo važnoj platformi koja nosi svjesnost. Na primjer:

U snu prihvaćamo sve potpuno bezuvjetno! Prihvaćamo letećeg slona, da ne trebamo zrak da bi disali, da možemo živjeti pod vodom, da mi ne trebaju naočale da bih vidio savršeno. Prihvaćamo bespogovorno, jer znamo istinu!
Ali to znanje nije racionalno, ono je u sveukupnosti, zato je toliko pouzdano i pridodaje apsolutnu sigurnost. S druge strane, u svakodnevnom svijetu, prihvaćanje je vrlo složen i dubok proces i da bismo ga usvojili potrebno je zaustaviti se na trenutak, a u tome nam pomaže hopsanje!

Kao što u snu nepogrešivo znamo izlaz iz stupice straha buđenjem, tako i ovdje, jednaki je tip izlaza: buđenjem! 

♥ ♥ ♥

 – Neno Lubich