Evo me opet malo u prošlosti (prije jedno 15 godina); na predavanju sam žene kojoj sam zaboravila ime, s prijateljicom. Sjedim, pomalo zvjeram okolo po dvorani i slušam, kad će žena u jednom trenutku:
“Znate, potpuno je svejedno jeste li svjesno skočili s trećeg kata ili ste se sasvim ‘slučajno’ na cesti zabili u stup vozeći sto na sat. Vi ste odgovorni i u jednom i u drugom slučaju.”

“Samo mi to fali…” – pomislila sam, pa to mi ne ostavlja ni malo prostora da izigravam žrtvu. Teorija mi ne dozvoljava da budem jadna!
A nekad je baš lijepo biti jadan… Ljudi te tješe, gledaju sa sažaljenjem, možeš neke obaveze izbjegavati… nitko te ne gnjavi jer si ionako dovoljno jadan. I ne samo to, čitav jedan život se može izgraditi na ‘jadu’. Mogu se pisati priče i pjesme o jadu, možemo se družiti s drugima koji su jadni kao mi pa se možemo uspoređivati tko je jadniji. A možemo ‘kao’ tražiti rješenje za svoj jad (iako ga nikada nećemo naći na ovaj način); sve zajedno može biti vrlo romantično i jad može postati temelj na kojem ćemo graditi cjeli svoj život…

UZBUNAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!! OPĆAAAAAAAAAAA OPASNOST !!!!
Kad dođemo kod doktora, mi potpuno nepoznatoj osobi postavljamo jedno vrlo glupo pitanje: “Doktore, možete li mi reći što mi je?”, i umjesto da na to pitanje doktor odgovori protupitanjem: “Recite vi meni što vam je?” on nagađa što bi nam moglo biti po nekim simptomima koji eventualno mogu ukazivati na jednu od bolesti koje su zabilježene u medicinskom sustavu..
Nas deset se može razboljeti od gripe tipa A, ali uzrok kod svakoga je drugačiji – nekome je pao imunitet zbog loše prehrane, netko je doživio šok, netko je konstantno pod stresom… razloga je onoliko koliko je i ljudi… svi imamo isti virus, ali nije virus uzrok – on se pojavio kao posljedica.

Iz rupe u koju smo upali ne možemo se isčupati ako niti ne znamo da smo u nju upali… dodatan je problem ako nam se iz rupe baš i ne izlazi i smatramo da nam je ustvari vrlo ugodno u tom skučenom prostoru, samo ne bi bilo loše kad bi se ta rupa malo proširila pa da se bar možemo ispružiti koliko smo dugi i široki…

To je možda dovoljno po ljudskoj mjeri, božanska mjera je nešto sasvim drugo. Nju ne zanimaju nikakve rupe, jad i ostali programi… Bog zna tko je; On zna gdje mu je mjesto i što mu pripada. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan