Čitam ti srce

Večeras sam opet bila na vježbama. Onim bezimenim, a tako djelotvornim, poput unutarnje masaže. I dok smo ležali u potpunom mraku svatko na svojoj strunjači, nježni su nas zvukovi preuzimali. Do kraja…

Više ne čekam da ti dođeš, ja k tebi dolazim. Čitam ti srce kao što gluhi čitaju s usana – svaku kretnju, svaki otkucaj. I najglasniji si kad šutiš. To je zato što smo mi jedno drugom sloboda, od ovog svijeta i od svih drugih svjetova u kojima smo već zajedno disali.

I više se ne raspadam od boli,od straha da ću te izgubiti, od panike da ću sebe izgubiti. Jednom ću se probuditi i doznati kako se čuda događaju onima koji u njih vjeruju. On će to obaviti. Dogovorili smo se …..

 

 

– Gordana Balić

Kao kapljice vode

Mi smo kao kapi vode. Sastav vode (H20) je uvijek isti, inače to nije voda. No, ono po čemu se razlikuju pojedine kapi su informacije koje nose u sebi. Informacije je kap prikupila kroz iskustvo (znamo da voda na sebe prima informaciju). Jedan mali kristalić vode izdvojen iz leda star nekoliko tisuća godina nosi u sebi informaciju iz tog vremena.

Tako smo i mi puni informacija, koje smo pokupili kroz vlastita iskustva. Neke informacije su nam drage… većina baš i ne. Sa čišćenjem krećemo jer smo nezadovoljni, jer osjećamo da nešto nije onako kako bi trebalo biti. I kad si to pokušavamo pojasniti eto nas opet kod informacija…
Volim biti u tišini… oduvijek. Ne zato jer je netko rekao da je to dobro nego zato što tišinu doživljavam kao vlastiti dom. No, i tu tišinu i zadovoljstvo čistim… jer neke stvari se ne daju očistiti. Informacije su kao prašina. Kad brišemo prašinu mi ne prebiramo po zrncima i tražimo što ćemo brisati, a što ostaviti…

Možemo biti mirni… brisati se može samo ono što se naknadno nakupilo (nataložilo).
Kad jedna kapljica gleda drugu, one se ustvari ne vide. Svaka vidi samo vlastite informacije (vlastitu prašinu)…
I zato: hopsamo ne samo da bi jedna kapljica mogla vidjeti drugu… nego da bi obje kapljice vidjele more. ♥ ♥ ♥
– Daniela Pal Bučan

NIŠTA nije ništa

Ajmo na trenutak ostaviti sve sa strane… sve ono što mislimo da jesmo i sve ono što mislimo da naš život čini životom.
Samo na tren i odmah ćemo se vratiti… sve što smo ostavili tu će nas čekati.
Ajmo iskoračiti da samo malo vidimo kako izgleda kad nema nikoga i ničega osim nas samih.
Evo, ja ću prva 🙂 …
Osjećam ogromno olakšanje…

Cijelo tijelo… ali što je tijelo? Bezbroj malih titrajućih čestica… ma to nije tijelo – nemam tijelo…
Idem dalje… misao je tu – da sam tu… Šta sam misao?… Nisam ni misao…
Pa što je ostalo: NIŠTA. Taj NIŠTA nije ništa. To nije onaj običan svakodnevni ništa.
Ovaj NIŠTA se proteže u svim smjerovima i svugdje je jednak i toga je svjestan.
Pa kaže: JA JESAM!!! ♥ ♥ ♥
– Daniela Pal Bučan

Zašto hopsam?

Ima li sadržaja u Nuli?Je li Apsolutna Ljubav sadržaj? Što je to PUL (Čista Bezuvjetna Ljubav)?

To je putovanje u Sebe, jer Nula to smo mi. Kada ostane Ništa, onda smo Sve. Ipak, osjećam još nešto… nešto što me vuče, neka žudnja. Ova neobjašnjiva privlačnost okupira Ništavilo i ja je pratim; Srcem idem za njom. Idem kući. Kada kažem Volim te, ispunjavam sadržajem Nulu. Kada kažem Hvala Ti opet praznim sadržaj. Predajem se ovoj izmjeni iz Nule u Ništa, topim se u iskustvu. Ne znam drugačije.

Hopsam jer Volim. Hopsam jer me tada nema. Hopsam jer sam to oduvijek bio.

♥ ♥ ♥

 

– Neno Lubić

Tko sam, što sam, odakle sam?

Svaka osoba došavši u dob razuma počinje se pitati tko sam, što sam, odakle sam? Hoće li „moje“ ime i ostale „moje“ identifikacije dati odgovor na pitanje tko sam? To „moje” postoji samo u mojoj glavi, jer kad bih ove noći umro u stvarnosti se ništa ne bi promijenilo. Sva ljudska patnja proistječe upravo iz prianjanja uz nešto, iz misli o posjedovanju. Kada polako odlijepimo etikete „ja” i „moje” sa zemljišta, kuća, odjeće, poduzeća, nacije, religije, našeg tijela, našeg identiteta, tada počinjemo shvaćati tko smo, tada počinjemo shvaćati svijet oko sebe. Kada „ja” i „moje“ iščezne onda stvari postaju ono što jesu.

Pokušajte shvatiti kakvu patnju i strah izaziva stanje u kojem svoje postojanje vežemo i uvjetujemo s prolaznim, privremenim i praznim stvarima i obilježjima. Sve što postoji nestaje ili se mijenja, a nas hvata smrtni strah radi identifikacije s prolaznim. Mnogi bi htjeli zaustaviti vrijeme i promjene ali time bi zanijekali samo post

ojanje. Još je pjesnik Petar Preradović rekao: „Stalna na tom svijetu samo mijena jest!” O problemu identifikacije govorio je i Isus kad je rekao: Tko je moja majka, moj otac, moja sestra? Nemam nikoga. Tu postoji jedna žena, ali je „moja“ majka samo mentalna konstrukcija.

Sve konvencije, etikete, razgraničenja, nisu stvorena u prirodi, od Boga, već ih je definirao i napisao čovjek. One su nastale u njegovom umu. Stvari su ono što jesu. Naše misli stvaraju etikete i mi ih lijepimo tamo gdje želimo i tvrdimo da je od tog trenutka ova ili ona zajednica odvojena od ostalih. Zatim zahtijevamo od drugih da žrtvuju svoj život da bi obranili etikete koje smo izmislili. Ovakve poduhvate definiramo zvučnim terminima, kao na primjer: „Umrijeti za naciju“ ili „Umrijeti za veru”. Obećavaju nam se nevidljive nagrade, kao recimo: „Ako umrete za veru, za naciju, za Boga, stječete vječni život”, iako ništa od svega toga nije stvarno.

Stanje u kojem naš život, sreću i mir uvjetujemo nečim što nazivamo „moje“ ime, „moj“ posao, „moja“ žena, „moja“ djeca, „moja“ vjera, „moja“nacija… ušli smo u stanje uma koje nas uvjetuje, postaje naša uvjetovana realnost. Uvjetovana realnost nam omogućava postojanje i sreću ali samo „pod uvjetom“ da imamo nešto što ću nazvati „moje“, nešto s čim smo se identificirali i bez čega odbijamo biti sretni.

Kada odbacimo sve identifikacije ulazimo u jednu bezuvjetnu realnost koja nas uvodi u potpuno svjesno stanje postojanja ovdje i sada. Tada za sebe možemo reći „ja jesam ono što jesam“. U bezuvjetnoj stvarnosti stvari nisu ni dobre ni loše, one jednostavno jesu. Jednostavno jesmo i puštamo da se stvari događaju bez otpora i borbe. U takvoj poziciji ne postoji uvjet za moju sreću i mir, sve je kako treba biti i sve je dobro.

– Tomislav Tomasić

Zagrliti cijeli svijet

Obgrlite se rukama,
onako kako biste zagrlili najboljeg prijatelja,
ljubav svog života…
Zagrlite se i lagano ljuljajte,
kao majka svoju bebu…

I osjetite kako vas prožima ljubav,
kako dolazi iznutra,
prolazi cijelim tijelom.
Osjetite njezinu dubinu,
osjetite njezinu širinu…

Upravo ste zagrlili cijeli svijet.
Kako se osjećate?

– Anita Migles

Volim svoju bol

Postojalo je vrijeme kad sam znala prihvatiti svoju bol…
a onda sam zaboravila.
Od boli sam stvarala patnju.
Došlo je vrijeme kada volim svoju bol
i čudim se.
Hvala vam. Volim vas.♥♥♥

 

– Andrea Banožić Devčić

Božji plan

Stvari koje nam se dogode, a loše su po nas – nisu Božji plan…. One su rezultat naših ljudskih planova…. a Božji plan je da mi naučimo proći kroz to ne gubeći dušu…..

 

– Anita Barišić

Slobodna da budem slobodna

Tko mi daje tu slobodu?
Sama sebi dajem.
A tko mi je oduzeo slobodu?

Sama sebi (razni programi, lažna vjerovanja uma)
Što više prihvaćam sve što mi dolazi,
što manje osuđujem i prosuđujem ljude i događaje,
to sam slobodnija…

Slobodno dišem, slobodno živim,
beskrajna sloboda je u srcu,
jer ništa više ne stvara otpore…

(otpori stvaraju zidove,
a zidovi stvaraju zatvor
u kom se osjećamo zaglavljeni i bespomoćni
i žudimo za slobodom)

– Ivana Shanti

Ho’oponopono, Kuran i Biblija

Koje sam nevjerojatno iskustvo imala tijekom mog seminara u Bristolu, Engleska!

Osoba koja je organizirala seminar bio je musliman iz Ghane. Pokupio me na aerodromu, a na putu prema hotelu sam ostala šokirana kada me upitao: “Imate kršćansko porijeklo zar ne?” I da, možete samo nagađati koji je bio moj odgovor: “Ne, židovka sam.”
Tada je spomenuo da će brojni njegovi prijatelji muslimani doći na seminar. Dogovorili smo se da se nađemo kasnije i popričamo o tome što reći, a što ne, i bila sam malo nervozna u vezi s tim jer sam ja uvijek svoja tijekom seminara. Ne pripremam se posebno, spontana sam i kažem što god mi padne na pamet u tom trenutku. Najgora stvar koju mogu napraviti jest pripremati se unaprijed za svoja predavanja. Za mene je jako važno da sve dolazi iz Inspiracije I da teče u skladu s događajima.

Kad smo se susreli to popodne i prolazili kroz ono što bi trebalo i ne bi trebalo reći, u jednom sam mu trenutku rekla: “Želim da znaš da ću reći ono što Bog bude želio da kažem!”
Tijekom seminara, na moje veliko iznenađenje, muslimani su bili otvoreni, fleksibilni, dragi i sretni da čuju ono što sam im govorila. Jedina osoba koja se nije slagala sa mnom bila je jedna religiozna kršćanka koja je od početka tražila objašnjenje za svaku moju rečenicu i ispitivala odakle moje informacije dolaze.
Kako je seminar (čišćenje) napredovalo, tako je i njeno ponašanje postajalo sve progresivnije. Počela je nalaziti korelacije u onome što sam govorila i zatim to potkrepljivati primjerima. Nastavila je uspoređivati činjenice po kojima je moje učenje bilo jednako onome iz Biblije. Kako je izgovarala citate mi bi shvatili da se sve ono što ja govorim zapravo nalazi i u Bibliji.

Predavanje je završilo kao zabavno natjecanje između Ho’oponopona, Kurana i Biblije. Zabavili smo se samo tražeći sličnosti u kojima je očito kako zapravo svačija religijska pozadina zapravo ima temelj na istim stvarima.

Znam da se neki od vas sjećaju kako sam kroz sva moja putovanja shvaćala i potvrđivala da smo mi svi JEDNA OBITELJ.
Moramo više čistiti, šutjeti i SLUŠATI! Svi mi govorimo iste stvari, možda samo koristimo različite nazive!

Željela bih vas podsjetiti na moje iskustvo s jednim palestincem u Čileu koje je ostavio jak dojam na mene, dojam kojeg nikada neću zaboraviti. Prije nekoliko godina sam poučavala Ho’oponopono u Čileu. Seminar je trajao cijelu subotu i pola nedjelje.
U prvoj pauzi u subotu ujutro, Palestinac mi je pristupio i rekao mi da se ne slaže ni sa čim što sam podijelila s njima.
Također mi je rekao da nije želio doći na predavanje jer je, kad je vidio moje židovsko prezime, odmah pomislio: “Čemu bi me ona mogla naučiti?” Nastavio mi je pričati o onome u što on vjeruje i, na njegovo iznenađenje, kad je završio rekla sam mu da se slažem sa svime što je rekao. Zamolila sam ga da bude otvoren i fleksibilan jer mislim da pričamo o istim stvarima koje samo nazivamo drugačije. Pristao je i odlučio ostati.

Sljedeće jutro je s nama podijelio nevjerojatnu priču o problemu koji je večer prije imao s policijom. Koristio je jedan od alata koji sam im dala u subotu i nije mogao vjerovati u rezultat. Bio je zapanjen kako su se stvari riješile na čudesan način! Na kraju seminara me jako zagrlio i rekao: “Ovo je Mir srednjeg istoka”.

Kako je predivno otkriti da je istina jedina i da smo svi zapravo u potrazi za njom. Da izgledamo različito ali smo svi zapravo dio iste obitelji i potječemo od jednog Oca. Sve što mogu reći je da je ovaj seminar bio jedno nevjerojatno iskustvo za mene o tome kako čišćenje funkcionira, da nema slučajnosti u tome tko sve dolazi na seminar i da Bog (kako god ga zvali) zna točno ono što bi svi u toj prostoriji trebali čuti. Jedino žalim zbog toga što nisam mogla zagrliti te predivne muslimanske duše koje su se pojavile da mi daju jednu prekrasnu priliku za čišćenje. Zaista sam im i rekla: “Žao mi je što vas ne mogu zagrliti”, zato što bih voljela da sam im mogla dati zagrljaj. Nevjerojatno je što je ovo čišćenje učinilo, i shvaćajući to stvorila se i prilika da čistimo i s našim precima! Kao što dr. Ihaleakala kaže, mi na seminar ne dolazimo sami, dovodimo sa sobom svoje pretke koji drže fige. Zašto? Zato što sve ono što se briše iz nas, briše se i iz njih, a oni se nadaju da ćemo konačno to shvatiti ovaj put!

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/