Dragi moji, htjela bih s vama podijeliti što mi se dogodilo danas… Jučer mi je rečeno da ću trebati ići na sud. Činjenica da prvi put u životu idem na bilo kakav sud, i još tome prekršaj jest napravljen, moram(o) priznati odgovornost i biti jaaaako ponizni, birati riječi jer ipak je to ozbiljna stvar…. hmmm… hvala hvala hvala, što je to u meni da sam se našla u toj situaciji, oprosti zbog svega što je u meni što mi u vezi ove situacije stvara neugodan osjećaj.

Danas od odvjetnice saznajem da zapravo ja (zbog x okolnosti) trebam iznijeti obranu(?!) pa doslovce na putu prema sudu zapisujem glavne natuknice koje zajedno prolazimo. Poslušno pišem točno te riječi koje čujem da odvjetnica koristi, ali zapisujem u prvom licu jednine da mi bude lakše kasnije čitati… i to svega u par riječi jer više vremena nije bilo. Paralelno s tim hopsam (to je sad dio mene kao i disanje)… žao mi je molim te oprosti, ti znaš što je to u meni…

Ulazimo u zgradu suda. Zezam se s odvjetnicom da zašto je mene zvala jer (znamo se i privatno) zna da sam ja prevesela za tako nešto i što ako prasnem u smijeh ili pokažem prstom u nekog drugog da je taj kriv, a mene neka puste   u pozadini i dalje: oprosti molim te, žao mi je, hvala…

Dolazimo kod sutkinje. Žena već na prvu kaže: «Pa vi i ne trebate biti ovdje, ako baš želite možete» – na to moji iz obrane kažu da nek ostanem. Divno, eto, zašto sam uopće ovdje… Ali sjednem sastrane i što ću drugo nego čistit. Molim te oprosti zbog svega što je u meni… hvala hvala hvala volim te.

Kreće optužba, kreće obrana… sutkinja nakon prvih par rečenica kaže da će nas osloboditi kazne. Točka.

Izađemo van, ne priliči se veseliti pa ajde da barem s nekim podijelim ja i dalje hopsam  hvala hvala hvala volim te volim te volim te…

I sad gledam bilješke koje sam napisala u autu na temelju savjeta od odvjetnice i vidim da sam zaokružila samo 2 stvari:
– preuzimam odgovornost
– jako mi je žao

I eto, upravo sam to i odradila    🙂

– Nikolina T.