O učiteljima i učenicima…

Prolazeći šumarkom pored rijeke, čovjek vidje kako majmun vadi ribu iz vode i stavlja je na granu obližnjeg deveta.
“Što to radiš”, upita ga začuđeno.

“Spasit ću je, da se ne bi utopila”, odvrati majmun mirno.

Koračajući životom, svi u osnovi težimo istome, poput hodočasnika dostići nekakav cilj. Neki se hodočasnici na put zapućuju sami, neki u društvu probranih ljudi…U teškim trenucima sumnje i straha svatko je od nas poželio društvo kakve mudre osobe koja bi mu pokazala put i pomogla krenuti dalje u pravcu kojim se zaputio…

Ono što za nekoga predstavlja lijek, za drugoga može biti otrov. Sunce koje orlu izoštrava vid, sovu će zaslijepiti.
“Ne trebamo ljude hraniti ribom već ih učiti kako da je sami ulove”, kaže jedna kineska poslovica. Najviše što možemo pružiti jedni drugima jest podrška i poticaj da se krene vlastitim putem. Ma koliko iskreni bili nitko od nas ne može znati što je dobro za onog drugog. Istina je da postoje ljudi koji su kroz svoj proces rasta na duhovnom putu dospjeli nešto dalje i mogu više vidjeti od onih koji stoje u podnožju brda, svatko od nas u sebi posjeduje unutarnju mudrost koja ga sigurnom rukom vodi njegovim vlastitim putem,
čak i onda kada se, izvana gledajući taj put čini strmim i opasnim po život.

Drugim riječima, čak i onda kada nam se čini da vrlo jasno vidimo što drugome nedostaje i kada bi, po našem mišljenju, lijek za to bio vrlo jednostavan, to još uvijek ne znači da je i u praksi tako. Suočivši drugog čovjeka s nečim na što on još nije spreman i potičući ga na promjenu kojoj se on u dubini svog bića opire, možemo mu napraviti mnogo više štete nego koristi. Mislim da je važno imati “sluha” i znati poštovati izbore drugog bića, čak i kad nam se obrati za pomoć.
– Gordana Balić

Jedan odgovor

Komentiraj