PRIČA PRVA (od 2.12. do 10.12.2012)

Nedjelja popodne, na seminaru sam. Torba mi je na podu. U neko doba osjetim da mobitel vibrira, ali ne reagiram. Drugi put. Treći put. Rukom krenem prema torbi, izvučem mobitel i vidim 7 propuštenih poziva i poruka. Naravno, svih sedam poziva od Zakonitog. Otvaram poruku: “Marinu je loše. Hitno se javi!”
Proljev, povraćanje i užasna glavobolja. S njim je na putu od dežurne ambulante prema bolnici. Nakon sat vremena, opet poziv: “Nisu ništa otkrili. Gledali mu i fundus oka. Ništa. Dao sam mu ibuprofen. Sad spava.” Seminar još traje. Seminar završava. Večera. Krećemo prema vlaku. I hopsam li ga hopsam.

Nakon cjelonoćnog truckanja, stignem kući zgužvana i mrtva umorna. Marin spava s velikom temperaturom. Budim obojicu, oblačimo se i pravac u pedijatra. Dr. nas hitno šalje u bolnicu. U bolničkom hodniku kaos. Bolesna djeca, policija, hitni slučaj, spašavaju život petnaestogodišnjakinji. Četiri liječnika i tri medicinske sestre. Ne stižu sve. Moje hvala, hvala, hvala pokriva tu buku u bolničkom hodniku sve dok na hodnik nije izašla sestra sa tri bočice sirupa protiv bolova i temperature. Dijeli bolesnoj djeci da se umire, dok spašavaju tinejđericu. Marinova glavobolja ne prestaje. Plače. Ustvari, urla od bolova. Sirup malo ublažava stvar. Konačno dolazimo na red. Tri liječnika oko njega. I nakon pregleda, sva tri zaključuju: hitno na odjel, dijagnoza – meningitis. Odlazimo na odjel.

Dolazi liječnica. Četvrta po redu. Opet pregled i zaključuje kako se lumbalna punkcija mora napraviti odmah. Hvala, hvala, hvala, hvala, a pri tom mi se noge tresu. Liječnica me gleda, vrati se do mog sina i kaže: “Ajde , zlato, pokaži mi još samo ovo: sjedni i dodirni desnom petom lijevo koljeno.” Moj junak hrabro odradi i tu vježbicu. Ona me pogleda i kaže: “Odgađamo punkciju za ujutro.” Odlazimo prema sobi, kroz hodnik dolazi i peti liječnik. Peti po redu taj dan. Hvala, hvala, hvala, hvala… opet isti pregled, opet junačina sve ponavlja vidno iscrpljen i umoran. Dr. No 5 kaže ovako: ” Ne mogu vam reć da sam stoposto siguran, ali ja mislim da tu ni m od menigitisa NEMA! Neka prespava ovu noć pa ćemo vidjet ujutro. “

Zaspala sam ko top. Otkako sam otvorila oči slijedeće jutro, uhvatih se kako hvala, hvala, hvala, ne izlazi iz glave. Stižem u bolnicu u 6.30. Moje zlato još spava. Glavobolja se umirila. Sirup protiv bolova je dobio prije sedam sati. Dolazi sestra oko 8.00 sati i kaže da ne smije ništa jesti i piti dok ne završi konzilij. Dakle, znamo šta se čeka. Hvala, hvala, hvala…….
8.50. ulijeće sestra i kaže:”Marine, sve smaži sa te tacne i popij sve sokiće koje imaš i svu vodu iz bolničkog vodovoda!!!” OOOOOOOOOOOOOOOOO, YEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEESSSSSSSSSSSSSSS!!!!!

Dijagnoza je upala gornjih dišnih puteva. Sedam dana primanje antibiotika intravenozno. Dok je tri dana bio u bolnici , davali su mu preko braunile. Kad je pušten kući, dolazili smo svaki dan na “bockanja”. Tako to moj junačina zove. A bockanja…. Pri svakom ubodu, vene pucaju al on to hrabro podnosi “jer je dobro za zdravlje”. U subotu krenemo opet na bockanje i kaže on meni: “A šta misliš, oće li me opet sedan puta bockat?” “Mislim da danas neće.” Gleda on mene i kaže.” Hvala, mama!” Moj petogodišnjak. “Zašto hvala?”, pitam ja. “Pa zato šta me hrabriš. Ali san ti ja već dobija diplomu za hrabrost nekidan. I reka san onoj teti šta me izbockala:”Hvala!” i mislin da me danas neće puno bockat.”

U ambulanti “naša” sestra i jedna nama nepoznata, s drugog odjela. Kaže joj ova naša da je to taj dječak kojemu pucaju vene. Ja više nisam bila uključena u razgovor. Nova teta počinje priču s Marinom, i usput pregledava ruke. Uzima iglu i jen, dva, tri. Gotovo! Marin me gleda, pa gleda nju, pa opet mene. “Čoviče, ne mogu virovat!”, ispali ko iz topa. Teta odvali sa stolice! I da ne duljim, u razgovoru zaključimo kako živimo ulica do ulice! A nismo se poznavale.
Sutradan, tržimo našu tetu, ali nje nema. Ne radi. Ali je poslala drugu tetu, svoju kolegicu. Koja je isto na jen, dva, tri našla venu, dala antibiotik. I to je to. Hvala, hvala, hvala!

17.12. je kontrola. Čekamo. Hvala, hvala, hvala…

– Žana Sunara