Zapravo svim se silama trudimo izbjeći one nelagodne osjećaje u nama. A imamo ih svi, dobro su nam znani. Sva se ljudska nastojanja svode oko toga da radimo stvari za koje mislimo da će nam donijeti sreću, štogod mi smatrali da je sreća.

Ali štogod radio, ne možeš pobjeći od seebe, svoje sjenke, niti od događaja i ljudi koji su privučeni u tvoj život magnetičnošću tvojih programa. I taman si se lijepo uljuljkao u ugodu, kad; one opet, tako znani nadolazeći vlak sastavljen od tvojih, samo tebi svojstvenih, emocija… zabija se ravno u tebe… PUFFFFF, pa onda ide UFFFFFF.

I jest zaista svaki puta je to isti proces, iako istini za volju, mora se priznati, svaki puta je sve slabijeg i slabijeg intenziteta, ali svejedno siše energiju… hoću reći, tj. priznati, nelagodno je svaki put biti metom toga vlaka, ali eto, vremenom je ta nelagoda manja u smislu da obavljaš normalno sve što se traži od tebe, ma čak dođe do toga da uživaš u svom životu dok ne gledaš u taj vlak koji se sjurio u tebe… ma da čak naučiš i ne gledati u taj vlak, odnosno sve manje i manje ga gledaš dok na kraju ne izblijedi i ta epizoda.
…i tako si sretan do slijedećeg vlaka.

I to je taj put, nema izbora… mora se ostati otvoren i dopustiti da te ispogađa onoliko puta koliko hoće. Kako svaki puta izranjaš iz situacije, u isto vrijeme se nekako iscjeljuješ iznutra, rasteš, raste tvoja snaga, tj. vraća ti se tvoja snaga. Također pojačava se ona uloga Svjedoka Promatrača, koji sve to zapravo negdje gleda, snima, govori: ‘aha evo opet ovog mog vlaka, a ništa, evo sad će me pogodit, evo da to je to… znalo mi je prije biti puno gore, pa sam se izvukla, tako će, i još bolje biti ovaj put.

Pogotovo otkad znam za Ho’oponopono, sve se otpušta mnogo mnogo brže. Tu sam na ovoj Zemlji da se očistim, da se vratim svom Izvoru, potpuno i u svakom segmentu. Tvorče moj dragi hvala ti na mome vlaku, na svemu i svima koji me vraćaju k tebi. Je malo je nekad nelagodno, ali nagrada je velika, a nagrada je da sve više i više gledam Tvoje Lice u meni.

– Dena