Po gradu su oblijepljeni plakati za kazališnu predstavu neobičnog naziva: “Sutra nije novi dan”.
Ne znam, o čemu se u predstavi radi, nije ni važno…važno je da je um od ovakvih izjava zbunjen i zatečen, pa se odmah buni pitanjima: Kako nije novi dan? Kako je to uopće moguće?… Ako nije novi dan, što je onda?
Ako želim zbuniti um, mogu to i glazbom… pustim si nešto što sam slušala prije dvadeset godina na primjer i onda se čudim sama sebi. Posebno ako se radi o glazbi koju sam više puta preslušavala u to vrijeme, pa ne samo da mi se urezala u pamćenje, nego je ostala zabilježena negdje u meni, zajedno i sa svim ostalim senzacijama iz tog vremena.
Neobično je to automatsko vraćanje… ustvari pitanje je dali to i je vraćanje? Meni se čini da nije, da se ustvari ne vraćam nego nanovo biram ne samo pjesmu nego i vrijeme.
Ako isključim um samo na tren, slušajući glazbu koju sam slušala prije 20 godina…na neki način sam opet izabrala biti dvadeset godina mlađa.
Oživljavam trenutak, koji sam već proživjela … ali dodajem i sebe 20 godina stariju, pa sad imam dvije sebe i jednu pjesmu.
Um na ovakve stvari urla, ništa mu nije jasno.
Je li sutra stvarno novi dan? Život postoji samo u sadašnjem trenutku i iz tog trenutka biramo slijedeći, ali ne nizajući jedan iza drugoga.
Novog dana ustvari nema, uvijek je jedan te isti dan, samo je izbor sadržaja za taj dan drugačiji. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan