Mijenjati se

Nije lako mijenjati se. To znači ući u sebe, u tamu svog srca i osvijestiti dijelove koji su krajnje divlji i primitivni. Prirodan je otpor prema tome. I čemu to uopće služi? upitat će mnogi. Zar nije mnogo lakše živjeti ovako?

Prilikom jedne svađe, negdje na početku naše veze, moj mi je partner u jednom trenutku rekao: “Nevjerojatno je koliko ljutnje ima u tebi!” Pogledala sam ga s nevjericom i osjećajem duboke povrijeđenosti. Kako može tako misliti o meni? U to sam vrijeme sebe smatrala mirnom osobom punom razumijevanja i uvijek spremnom pomoći drugima. Trebalo mi je dosta vremena da prepoznam da u meni postoje i neki drugi, ne tako lijepi osjećaji. Radeći na sebi i upoznavajući se s tamnim dijelovima svog bića za koje prije nisam ni slutila da postoje, počela sam se učiti zdravijem odnosu prema sebi i drugim ljudima. Mnogo sam sati provela upoznavajući se s preplašenim djetetom u sebi koje je u svom strahu i osjećaju napuštenosti i nemoći često znalo biti netolerantno i zlo prema sebi i drugima. Suočavajući se s mračnim, potisnutim dijelovima sebe, počela sam učiti živjeti s njima i njima usprkos, znatno svjesnije no prije, što se svakako odrazilo na moj osobni i profesionalni život, a moji odnosi s drugim ljudima postajali su sve topliji, bliskiji i sadržajniji.

Svjesno se suočavajući s onim sirovim i divljim dijelovima sebe oslobodilo se zdrave i kreativne snage i mom je životu dalo novu dimenziju. Promjena nije nešto što se događa odjednom: osvještavanje je tek prvi korak. To je proces koji se događa postupno i put je pri tom ono što je važno; cilj sam po sebi nije toliko važan, on je samo poticaj koji nas tjera da idemo dalje. Ne treba težiti velikim koracima, već praviti male ali čvrste korake. I ako ponekad pogriješimo, to nije strašno i ne treba sebe osuđivati zbog toga, uvijek možemo ponovno pokušati.
Pokušaj… pogreška… pokušaj….I to je ples života, a mi plesači koji ga plešu… s radošću i zahvalnošću. Zahvalnost je važna. Ona otvara naša srca čudima. Živimo li kao putnici svjesni cilja svog puta, u svakom smo trenutku uronjeni u Beskrajno. Kraljevstvo nebesko je već tu, vječnost je izvan vremena i prostora i postoji bez obzira na sve izvana.
To nam nitko ne može oduzeti.

x x x

Učitelj zena skromno je živio u kolibici u podnožju brda. Jedne večeri uđe u kolibu lopov i, razočaran što u njoj nema ničega vrijednog, pokupi sve što je našao. Potom priđe učitelju, koji je mirno sjedio pred kućom i strga košulju s njega. Učitelj se ni ne pomakne s mjesta. Lopova to razbjesni. “Kako možeš tako mirno sjediti kad više ničega nemaš?” upita ga. Učitelj se blago nasmiješi i pokaza rukom na mjesec, rekavši: Istina je da si mi sve uzeo, ali ovaj mjesec…ovaj mjesec mi ne možeš uzeti.” I potom mirno nastavi gledati u noć.

 

– Gordana Balić

Mijenjanje percepcije

Vidim na jasnom primjeru kako mi prakticiranje tehnike mijenja percepciju i čini me zadovoljnijom i sretnijom osobom.

Svih ovih godina bi mi se tako poklopila situacija da si nisam mogla kupiti baš one nove kuglice i ukrase za bor koje sam htjela. I svaki put kada bi kuglice došle na police u trgovinama ja bih bila nervozna i jadna zbog toga (ili mi je kasnila plaća ili je uletio neki nepredviđen trošak – uglavnom uvjerenje da sam nekakva žrtvica).
Nekidan dođemo dragi i ja u trgovački centar u blizini i vidim kuglice… i obrazac se krene vrtiti… jer si ih ni ove godine neću priuštiti.

I u MOMENTU, umjesto malodušnosti i nervoze, preuzme me osjećaj zahvalnosti. Spontano sam počela zahvaljivati na prelijepom prizoru preda mnom, zahvaljivati Bogu što nam je dao svijet u bojama, zahvaljivati na ljudima koji su osmislili te kuglice, blagoslivljati te ljude, blagoslivljati ljepotu i raskoš kuglica i ukrasa, zahvaljivati što imam oči i što imam prilike uživati u divnom prizoru preda mnom…
Jest da sam u oduševljenju skakutala po odjelu ko da nisam baš prava (iskreno, aj dont giv a damn), ali osjećala sam istinsku radost.
Nastavila sam šoping sa smiješkom… prvi put poslije o-ho-ho godina, prizor kuglica i ukrasa za bor koje si neću kupiti me nije bacio u bed…
Naprotiv… osjećaj koji me je držao je bio osjećaj da imam baš sve na svijetu.
Imam mir… ♥
– Petra Varsić

U mojoj glavi

Zadnje vrijeme bilo je dosta turbulentno za mene – susresti se s nečim što izbjegavaš poprilično je teško, a još teže krenuti s radom. Išlo je sve glatko, pa onda malo teže, pa opet lakše…

Onda mi se dogodilo nešto prekrasno – wow, mislio sam si, napokon sve ide onako kako treba ići, ali nije bilo tako – bol te situacije je bila teška, mentalni pad u kojem ti se sruši cijela duhovna koncepcija – poželio sam u tom trenutku da se sve ovo nije nikada ni dogodilo, da se ne moram ustajati ponovno… zašto padati i zašto ponovno ustajati, čemu svo to jačanje padovima, koja je svrha cijele ove životne škole… i to me je držalo tjedan dana (možda i više) – zahvaljivao sam jer nekako nisam mogao odustati (to je do sada bio običaj)…

Kada sam se krenuo oporavljati odjednom zbrka u grupi – bar sam ja tako to shvaćao… i osjećao sam se pomalo izblesiran – osjetim da se nešto mućka u meni i odjednom sve što sam radio ne valja (tako sam ja to tumačio) da bi mi u jednom trenutku kroz glavu prošlo – cijeli svoj život rješenje svojih problema tražim u stvarima i ljudima, a nikada ne pitam sam sebe… koncept slušanja unutarnjeg bića mi je bio poznat, ali nikad ga nisam osjetio…

I eto, sad sam ušao u sebe, u dubinu svog prekrasnog bića – sve što sam iskušavao kao bol i patnju nalazilo se je u mojoj glavi. Nikada nisam imao probleme u životu, stvarne probleme, jedini problem je bila moja mentalna konstatacija – a još veći vezanost za projekciju određenih dijelova mene 🙂

– Ivan Tomasić

Ho’oponopono i zlostavljanje

Vrlo često na mojim Ho’oponopono seminarima budu jedan ili dva polaznika koji su žrtve zlostavljanja. Uvijek im je jako teško prihvatiti stopostotnu odgovornost i shvatiti da su oni sami privukli to na sebe, posebno ako im se to dogodilo dok su bili djeca. Razumjeti da je gledanje sebe kao žrtve zapravo vlastiti izbor i da ćeš, jednom kada prihvatiš potpunu odgovornost, tek onda to osloboditi iz sebe.

Tijekom jednog od mojih seminara u Rumunjskoj, spomenula sam na satu kako je važno da ne gledamo sami sebe kao žrtve. Rekla sam im da smo mi 100% odgovorni za svaku situaciju i svaku osobu koju privučemo u vlastiti život. Počela sam davati primjere o tome kako biramo roditelje i situacije kroz koje prolazimo. Neki od studenata su bili jako iznenađeni mojim komentarima. Tada je jedan žena podigla ruku i rekla, “Kada je moja kći bila mala ova činjenica mi je bila potvrđena.”
Majka i kći su obje bile na seminaru. Kći je počela dijeliti svoju priču s nama, te je započela govoreći kako su joj sjećanja još uvijek jako jasna. Prije nego je zapravo začeta u majčinoj maternici, sjeća se kako je bila okružena mnoštvom zvijezda i urođeno je znala da je jedna od njih njezina majka. Počela je tražiti među zvijezdama, kada je u jednom trenutku vidjela jednu zvijezdu koja jako svijetli i u tom je trenutku znala da je pronašla svoju majku.

Nakon toga seminara u Rumunjskoj, o toj sam priči pisala u jednom od mojih biltena, i tada sam primila ovaj e-mail od Rosanne iz Argentine:
“Bok!
Pišem zbog toga što sam pročitala bilten, i nisam bila iznenađena djevojčinom pričom, jer sam i sama prošla nešto slično. To je bilo prije sedam godina i tako se jasno sjećam svega. Sjećam se da, kada je moj život započeo, nisam izabrala da budem rođena i rekla sam osobi koja me vodila da bi bilo loše da izaberem baš tu obitelj i da neću uspjeti. Ali, ta mi je osoba rekla da moram to učiniti, da ću uspjeti, i da neću biti sama jer će on biti uz mene. Tada me odveo za ruku do mjesta gdje su se nalazile zvijezde i ostavio me tamo. Od tamo samo počela svoj put kroz zvijezde prema životu. Mislila sam da bi bilo korisno da podijelim s vama ovo iskustvo.
Srdačni pozdravi,
Rosanna”

I zato, ako smo prolazili kroz poteškoće u odnosu s našim roditeljima, teško nam je shvatiti da smo to sami izabrali, da smo zaboravili tko smo mi zaista. Kako uopće možemo razmišljati o biranju takvog iskustva? Pa, nismo to napravili svjesno, ali postojao je dio nas koji je znao bolje.
Jednog dana primila sam e-mail u kojem je pisalo da je ova osoba isto to prošla? Pogodite o kome su pričali, Oprah Winfrey. Obratite pažnju. Pogledajte oko sebe. Mnogi ljudi koji su imali užasna iskustva u životu izabrali su da se više ne promatraju kao žrtve i sada koriste svoje iskustvo kako bi promijenili Svijet.

Smatrate li sebe žrtvom zlostavljanja? Onda je vrijeme da se probudite i nešto promijenite. Vi ste ovdje zbog nečeg VELIKOG. Vi ste VELIKI. Samo se toga ne sjećate. Morali ste proći kroz to, ili da platite dug kojeg se ne sjećate, kako bi se mogli osloboditi, i/ili da pomognete drugima koji su imali isto iskustvo i podsjetite ih da su oni iznad toga.
Došli smo da činimo ispravke, otkrijemo tko smo zaista i da se oslobodimo. Svemir je uvijek savršen i situacije u našim životima su skriveni blagoslovi.

Problem nikad nije problem, problem je način na koji mi reagiramo. Nikada nije do tebe, ni do druge osobe, već do programa koji se odvijaju u našoj podsvijesti. Ovi programi mogu privući savršenu situaciju i dati nam mogućnost da je otpustimo i izbrišemo.

Dopustite mi da podijelim s vama studiju koja je izvršena u kontaktu sa zatvorenicima. U studiji, zatvorenicima su pokazani različiti ljudi, te je traženo od njih da izaberu one koje bi opljačkali, kao i one koje ne bi. Također su upitani po čemu su to odredili. Preneražavajuća činjenica je bila da su svi izabrali one za koje su mislili da se ne bi branili. Vidite, postoji nešto u nama što privlači određene ljude i situacije u naš život, bez da smo toga svjesni.
Ne kažem da trebate slaviti silovanje ili krađu, samo kažem da treba prihvatiti činjenicu da postoji nešto u vama što je privuklo silovatelja ili pljačkaša da vas izabere kao žrtvu. Prepoznajte da su to programi koji uvijek rade i tek kada ih zaustavimo počet ćemo privlačiti drugačije stvari. Važno je da se ne krivimo, već da prihvatimo stopostotnu odgovornost. Tako da možemo zaustaviti te programe koji su privukli tu osobu ili situaciju u naš život.

I, molim vas, uvijek zapamtite, odgovornost i krivnja nisu sinonimi.
I, molim vas, znajte da je s vama sve u redu. Dobro se brinite za sebe i volite sami sebe. I , što je najvažnije, oprostite sebi što ste bili žrtva i oprostite osobi koja vas je učinila žrtvom, tako da bol može nestati.

Kada ne oprostite, samo povrjeđujete sebe,  a ne drugu osobu.
Sada možete otpustiti krivnju, sram i gnjev i iskoristiti svoje iskustvo da promijenite život neke druge žrtve.

– Mabel Katz

 

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Osvrt na predavanje Mabel Katz o Ho’oponoponu – Zagreb, 2012.g. (4. dio)

Kad smo sretni, onda smo jedno sa Svemirom (Mabel na predavanju).

Sreća je stanje… prirodno u kojem se nalazimo ili ne nalazimo. Sreća na koju se ovdje misli je sreća koju nije moguće izgubiti… i opet – podaci nas samo prividno mogu “usrećiti”… Promjenom podataka sreće u podatke nesreće i naš doživljaj se mijenja… Bitno je razlučiti ta dva različita stanja. Kad smo sretni na način na koji Mabel misli, mi smo u savršenoj vezi sa apsolutno svime u Svemiru… znači i sa samim sobom… i svaki naš korak je pravi korak (ispravan korak), iz tog stanja sreće svaki naš kreativni čin je čin širenja sreće…

Dakle, hopsići…hopsanje nije sredstvo kojim mi poboljšavamo svoj život (obogaćujemo ga), već način transformacije iz neistine u istinu ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Mabel Katz u Zagrebu

Više od 150 ljudi došlo je na Ho’oponopono konferenciju u Zagrebu, u Hrvatskoj. ”Očekivali” smo 100, ali, na naše iznenađenje, došlo ih je 150. Hrvati su tako dobar i velikodušan narod, i hotel nije bio iznimka. Nisu imali problema prilikom smještanja neočekivanih 50 ljudi, te su nam dali dodatnu prostoriju.

Neki su me ljudi pitali zbog čega prisustvovati Ho’oponopono seminarima. Što se radi na seminarima? Pa, ne krivim ih, jer su sve ono što znaju o Ho’oponoponu naučili s interneta, ili im je netko prepričao. Zato su govorili stvari kao, ”Samo treba ponavljati te četiri rečenice! I zato, naravno, ako je to što ja mislim Ho’oponopono, zbog čega moram plaćati i dolaziti na seminar? Ja to već znam!”
Rekla sam da ja ne podučavam te četiri fraze, i da ih niti Dr.Ihaleakala ne podučava, te da te četiri fraze nisu u našem priručniku.

Zar nisu simpatični ti intelekti? Oni misle da znaju. Oni su slatki ali i vrlo opasni!

Mogla bih podijeliti s vama svoj odgovor o pohađanju seminara, ali mislim da je prikladnije i bolje objašnjenje jednog od mojih Ho’oponopono učenika:

”Bok, Mabel. Hvala na tome što si me upitala bih li mogao s tobom i drugim učenicima podijeliti svoje razloge ponovnog dolaska na seminare.
– Ho’oponopono je najlakši način, ali trik je u tome da održavamo ovaj proces 24/7, a to nije jednostavno.
Dolazeći ponovno na seminare znam da moj Unihipili (Unutrašnje dijete), moja podsvijest, ima podršku (i edukaciju) kako bi za mene obavljala čišćenje 24/7. Kada je ”dijete” u potpunosti u tom procesu, Ho’oponopono funkcionira kontinuirano, i svako jutro, kada se ustanem, osjećam se lakši zato što sam čistio cijelu noć.
– Kada dođem na seminar, uvijek naučim nešto novo, ulazim dublje u proces i materijali postaju sve poznatiji mojoj svijesti koja postaje entuzijastičnija u tome da se posveti procesu. Prostorija u kojoj se seminar odvija je kao usisavač za sjećanja. Tu se odradi jako puno posla. Osoba skoro može osjetiti (a neki i stvarno osjete) kako sjećanja izlaze iz njih u zrak. U velikoj grupi mnoštvo sjećanja izlazi na površinu i iščezne. Također, kada jedna osoba konstantno čisti u toj prostoriji, proces se intenzivira za dobrobit svih prisutnih, tako da je osoba sretna kada se nalazi u prostoriji na seminaru s istreniranim učenicima koji kontinuirano čiste, te može biti sigurna kako će još više sjećanja izići i reći ”doviđenja”. Povratak na seminar je usluga i meni ali i novopridošlima.

Peace of I,

Oren White smoke, Oren.”

Kao što Oren jako dobro kaže, ako želite biti u mogućnosti raditi ovo 24 sata dnevno, onda trebate seminar, i alate da vam pomognu, zato što će biti situacija kada nećete moći pustiti, i bit će reakcija i miješanja, i trebat ćete svu pomoć koju možete dobiti.

Također, zato što dolazite, dajete sebi i nama šansu da čistimo s vašom obitelji, rođacima i precima. Devedeset posto naših sjećanja dolazi od naših predaka. Da, nikad nećemo znati kolika je količina sjećanja koju otpustimo tijekom seminara, ali možemo samo zamisliti i biti zahvalni.

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić