Nije lako mijenjati se. To znači ući u sebe, u tamu svog srca i osvijestiti dijelove koji su krajnje divlji i primitivni. Prirodan je otpor prema tome. I čemu to uopće služi? upitat će mnogi. Zar nije mnogo lakše živjeti ovako?
Prilikom jedne svađe, negdje na početku naše veze, moj mi je partner u jednom trenutku rekao: “Nevjerojatno je koliko ljutnje ima u tebi!” Pogledala sam ga s nevjericom i osjećajem duboke povrijeđenosti. Kako može tako misliti o meni? U to sam vrijeme sebe smatrala mirnom osobom punom razumijevanja i uvijek spremnom pomoći drugima. Trebalo mi je dosta vremena da prepoznam da u meni postoje i neki drugi, ne tako lijepi osjećaji. Radeći na sebi i upoznavajući se s tamnim dijelovima svog bića za koje prije nisam ni slutila da postoje, počela sam se učiti zdravijem odnosu prema sebi i drugim ljudima. Mnogo sam sati provela upoznavajući se s preplašenim djetetom u sebi koje je u svom strahu i osjećaju napuštenosti i nemoći često znalo biti netolerantno i zlo prema sebi i drugima. Suočavajući se s mračnim, potisnutim dijelovima sebe, počela sam učiti živjeti s njima i njima usprkos, znatno svjesnije no prije, što se svakako odrazilo na moj osobni i profesionalni život, a moji odnosi s drugim ljudima postajali su sve topliji, bliskiji i sadržajniji.
To nam nitko ne može oduzeti.
x x x
Učitelj zena skromno je živio u kolibici u podnožju brda. Jedne večeri uđe u kolibu lopov i, razočaran što u njoj nema ničega vrijednog, pokupi sve što je našao. Potom priđe učitelju, koji je mirno sjedio pred kućom i strga košulju s njega. Učitelj se ni ne pomakne s mjesta. Lopova to razbjesni. “Kako možeš tako mirno sjediti kad više ničega nemaš?” upita ga. Učitelj se blago nasmiješi i pokaza rukom na mjesec, rekavši: Istina je da si mi sve uzeo, ali ovaj mjesec…ovaj mjesec mi ne možeš uzeti.” I potom mirno nastavi gledati u noć.
Ho'oponopono Tehnika 