Došla mi usporedba stanja NULE sa slikarskim platnom.
Slikarsko platno vazda je bijelo, sastavljeno od pravilnog veza kako to već platna bivaju vezena. Njemu je svejedno koja je na njemu slika; može biti bilo koji motiv, svijetlih tonova, tamnih kišnih kapi, oštrih bridova, mekih pokreta, oblika, ploha kakvih možeš i ne možeš zamisliti.

Što će Slikar naslikati, platno dopušta, naprosto otvoreno je i prepušteno Slikaru da ga oslika kako god želi. Ne pita se zašto je Slikar odabrao baš tu boju, oslikao baš tu sliku, Vjeruje Mu da postoji razlog za upravo tu sliku u ovom trenutku.

Još malo o preuzimanju odgovornosti:-)

Ne znam kako vi to doživljavate kada se kaže da treba preuzeti odgovornost, ali za mene je to svjesnost! Dakle, preuzimanje odgovornosti je biti svjestan određene situacije ili stanja stvari, te djelovati u skladu s tom svjesnošću – ništa drugo! U ovom kontekstu mi zaista možemo prihvatiti odgovornost za rušenje WTC Centra, iako nismo sudjelovali u tome, ali znanje o cijelom incidentu je svjesnost, možda prošireni horizont smeća ili sjećanja kojeg treba čistiti. Ako nemamo svjesnost, ne možemo ni čistiti, pa ne možemo biti ni odgovorni!

Dakle, ja to gledam ovako: ako idem ulicom i preuzimam odgovornost za svaki korak i prizor što ga vidim u tom sadašnjem trenutku, pa odjednom padne klavir ispred mene – to znači da je cijeli proces pada klavira i moje svjedočenje tome je zapravo moja odgovornost! To znači da sam u tom trenutku prepoznao još jednu gomilu informacija, odnosno memorije koja se sada odvija u mom prisustvu i preuzimam ih na sebe da ću ih očistiti i tako prvo promijeniti sebe, pa onda i svijet!

Odatle ona “what’s going on in me…” (što se događa u meni…), jer cijeli incident je dio mene kojeg nisam bio do tada svjestan. Mi ne znamo zašto je baš tada pao taj klavir, ne treba nas to ni zanimati, jer u procesu sadašnjeg trenutka ne postoji uzročno-posljedična veza, a pogotovo jer smo cijelo vrijeme čistili prije tog incidenta.

Kada uđemo u svijet Ho’oponopona, to nije samo ušetavanje u avanturu, kratku razbibrigu kojom ćemo rješavati neke privremene probleme i malo guštati u ugodnoj zabavici. To je zaseban svijet, neobičan, prepun ljepote i ugode, ali istovremeno zastrašujući, ponekad čak izaziva i sablazan! Ako otvaramo svoje Srce, idemo petljati po bravi što otvara ta vrata, dobro razmislimo što kada ih otvorimo! Možemo tamo pronaći svašta, to nam je kao nekakvo skladište u koje smo uguravali cijeli svoj život, kao polje veličanstvene Čistote na koje su s “neba” našeg života padale energetske bombe, traume, plač i tuga, gomila smeća naše neodgovornosti, nepažnje i neljubaznosti. Da… neće nam se svidjeti što ćemo tamo pronaći…

Ako mislimo spasiti što se spasiti da, predstoji nam novi put čišćenja tog prostora u Srcu, upravo ono u što smo netom ušli – Ho’oponopono!

Postoji jedno pravilo kod joge, koje na sanskritu glasi “Ishwara pranidhanad va” ili u prijevodu, PREDANOST UZVISENOM.

Staro je to pravilo, barem par tisuca godina. Postoji ono gotovo svugdje u razlicitim civilizacijama i kulturama. Svugde su ga tumacili na razlicite ili slicne nacine. Neki su to davno protumacili kao predanost nekim bogovima-kipovima, neki nekako drugacije, pa su se svadjali tko je u pravu, nekad su vodili cak i ratove… A pravilo je jednostavno… i kratko: PREDANOST ZIVOTU ili OTVORENOST ZA ZIVOT, OTVORENOST KA ZIVOTU. Jer tek tada ga mozete istinski i dozivjeti, tek tada cete moci ostvariti i uzivati u onim dobrim potencijalima koji su vam u natalnom horoskopu i u vasim genima, a lakse cete prebroditi one lose. Jer, otvoreni ste, protocni ste, otvoreni ste za ucenje, otvoreni ste nekada pa pogrijesite i drugi pogrijese, pa tako brze naucite. To je jako bolno u pocetku, kao kad prvi put ucite voziti bicikl na 2 kotaca. Padate i to boli, ali ustajete i nastavljate dalje, i tako naucite.

Pazite jer i kada naucite, to nije kraj. To ne znaci da trebate postati pasivni i hedonisti, jer igra jos nije gotova, igra jos traje, zivot traje jos. Covjek uci dok je ziv. Naucili ste pravilo, boljelo je, ali sad je to proslost, uzitak je veliki jer sada znate, pa ne padate. Sad znate voziti bicikl! No eto, dolazi vam u susret slijedeci nivo igre. Naucili ste voziti bicikl, lijepo.. sada idete na Tour de France! To je slijedeci izazov… sad trebate uciti nova pravila novog nivoa igre, vaze i stara koja ste naucili, mozda neka ne (pa niste vise djeca), ali sada ima puno novog. Nemojte bjezati, mozete se otimati koliko god zelite, no opet cete nakon nekoliko mjeseci ili godina (zavisi kako tko) shvatiti kako igru trebate nastaviti. Ili ako ste “toliko tvrdoglavi” pa odlucite da spavate ili da tugujete do kraja igre, do kraja zivota.

Sto se ovog nivoa tice, gledali ste sigurno bar jednom Tour de France na TV. Tamo su vozaci male tezine, laki bicikli, lake kacige, bez dodatne opreme. Tako ce postici najbolju brzinu, jer nema nepotrebnog tereta. Ono sto im treba dobiju usput od svojih, od svoje ekipe. Pa, vjerovatno je tako i u zivotu, ako je covjek otvoren ka zivotu, zivot mu u svakom trenutku da ono sto mu treba, a takodje oslobodi onoga sto mu ne treba. Jer, svemir je uvijek u harmoniji. Ako covjek nije otvoren, onda ne moze primiti ono sto treba, a ne moze se ni rjesiti onoga sto ne treba. Ljudi se nekad drze za svoj teret, za svoje lazne potrebe, postali su im tako drage pa ih vuku, ubjedili su sebe da tako mora biti. A ne mora. To nije po pravilima Tour de France-a… dobro, nije ni protiv pravila… nosite ga vi i dalje, ali sami ste krivi sto tako sporo idete kroz zivot, a jos biste se mogli i razboliti.

Ima jos mnogo stvari koje se mogu reci na ovu temu…no ovaj put toliko…
Igrajuci OTVORENO i FER igru zivota, ucite i uciti cete i sami…

Jos nesto, kada sretnete nekoga tko ne zna pravila…objasnite mu ih, pa cak i ako igra protiv vas. Jer igra je igra, a cilj svake igre je da bude zabavna.
Tko zna, mozda bas on/ona zna nesto sto vi ne znate, pa i vi nesto naucite, a mozda cak i postanete suigraci.

♥ Hvala Vam ♥ Volim Vas ♥

– Saso Dimitrievski

Dok pijem jutarnji čaj…

Znate onu priču o čovjeku čiji je ruksak bio pretrpan problemima… pa se s njim na leđima uputio kod Boga. Malo će se žaliti… kako mu je ruksak težak… kako sadržaj baš nije po njegovom ukusu…
Kad je stigao, vidio je da nije sam… da ima još ljudi sa istim problemom kao što je njegov. Kad se Bog pojavio zamolio je sve prisutne da odlože svoje ruksake na drugi kraj prostorije. Nakon što su to učinili na hrpi se našlo brdo različitih ruksaka, s raznoraznim sadržajima.
Zatim je Bog rekao: neka sad svatko uzme ruksak koji želi!… U tišini svatko se uputio po svoj ruksak…

Prije nekoliko godina pročitala sam članak o ženi koja je bila teško bolesna… muž ju je ostavio i njihovo petero djece, od kojih je jedno teško bolesno, a jedno dijete sa posebnim potrebama. Novaca nigdje…
Bez obzira na sve na kraju intervjua su je pitali – što ima za reći… Rekla je: Znate, bez obzira na sve, ovo je moj život i ja ga volim.

Životna paleta (izbor boja) nekih ljudi je vrlo tamna… O samom izboru palete ne ovisi kvaliteta slike. I kad imamo na raspolaganju sve moguće boje ovog svijeta mi možemo naslikati lošu sliku, a netko sa tri boje u stanju je naslikati remek djelo. Ajmo vidjeti s čim raspolažemo… ajmo s tim što imamo pokušati naslikati najbolju moguću sliku… Rezultat nije toliko važan koliko je važno iskustvo, jer već u slijedećoj sekundi možemo uzeti novo platno i krenuti iz početka ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Opisuje se često šok kao pokretač Buđenja, pokušaji naše prilagodbe novom nepoznatom stanju kaosa kada skužimo da smo izgubili kontrolu, odnosno, da je nismo nikada ni imali, pa onda lijevo ili desno – nastavak Buđenja kroz odgovor na Pitanje ili depresija!

Što odabrati, kako odabrati? Tko uopće odabire? Ja sam recimo godinama pokušavao rekapitulirati kroz prisjećanje odakle meni ova strast za duhovnošću, zašto sam tako predan toj stvari da sam odbacio sve ostale elemente tzv. uobičajenog života? Nisam imao nikakve utjecaje niti preko roditelja niti društva, okoline! A ipak sam u jednom trenutku “zagrizao” na duhovnost i nikada nisam napustio niti se pokolebao, posumnjao, kalkulirao, nikada! Odakle ovo?

Tek nedavno sam otkrio odgovor da je to evolucijsko nasljeđe koje vučem jako dugo vremena, dakle, jednostavno nikada nisam ni imao šanse biti bilo što drugo! Mislim da je to način na koji ćemo odabrati kuda nakon šoka/Buđenja: trebamo rekapitulirati dio osobne povijesti koji nam otkriva poveznice naših kontakata sa Sebstvom, sve što smo prihvatili ili ignorirali. Tada ćemo znati jesmo li učinili evolucijski pomak:-))

Hvala, volim te ❤

– Neno Lubić

‎“Tek u zrcalu primjećujemo koliko smo tuđi sami sebi”

Prije ili kasnije, svaki čovjek dođe do točke u kojoj sve ono što je do sada naučio, sve što je izgradio i stekao – više jednostavo ne funkcionira i ne ide dalje.

Živjeli su na svijetu obični muž i žena. Zvali su ženu Jelena, a muža Ivan. Vrativši se muž s posla u fotelju ispred televizora je sjeo i novine čitao. Žena njegova Jelena večeru je gotovila. Davala je mužu večeru i brundala da po kući on ništa pametno ne radi, novaca malo zarađuje… Ivana je živciralo gunđanje ženino.

Ali joj grubošću nije odgovarao, samo je mislio u sebi: “Aljkavuša prljava, a još mi i prijeti. Kad sam se oženio potpuno je drugačija bila – lijepa i nježna”. Jednom kada je gunđava žena zahtijevala da Ivan smeće iznese, on se preko volje odvojio od televizora i krenuo u dvorište. Vraćajući se zaustavi se kod vrata kuće i misleno se obrati Bogu:
– Bože moj, Bože moj! Neskladan mi je život postao. Zar ću cijeli život svoj izgubiti s takvom ženom brundavom i ružnom? Pa, to nije život već mučenje najobičnije.
Iznenada, začu Ivan tihi glas Božji:
– Nevolji tvojoj, sine Moj, da pomognem mogao bih: prekrasnu boginju tebi za ženu dati, ali ako susjedi promjene iznenadne u sudbini tvojoj ugledaju u nedoumicu će veliku doći. Učinit ćemo ovako: tvoju ženu Ja ću postupno mijenjati unoseći u nju duh boginje i poboljšavajući njezin izgled. Samo zapamti ako želiš živjeti s boginjom, život i tvoj dostojan boginje postati mora. 
– Hvala Ti Bože. Život svoj bilo koji muškarac zarad boginje može izmijeniti. Reci mi samo – promjene kada ćeš započeti s mojom ženom da tvoriš?
– Odmah, upravo sada. I sa svakom minutom nju ću na bolje mijenjati.

Uđe u svoj dom Ivan, sjede u naslonjač, uze novine i televizor ponovo uključi. Samo ne čita mu se, ne gleda film. Ne može izdržati da ne poviri – da li se barem malkice mijenja njegova žena? Ustade, otvori vrata kuhinje, ramenom se nasloni na okvir vrata i poče pažljivo zagledati u svoju ženu. Leđima je bila okrenuta i posuđe je prala. Jelena odjednom osjeti pogled i okrenu se prema vratima. Pogledi im se susretoše. Ivan je gledao ženu i razmišljao: “Ne, promjene se nikakve na mojoj ženi ne događaju”. Jelena, ugledavši neobično pažljjiv pogled muža ništa ne shvaćajući odjednom frizuru popravi, laganim rumenilom buknuše obrazi kada upita:
– Što me, Ivane, tako promatraš pažljivo? Muž nije smislio što bi rekao doveden u nepriliku te iznenada izgovori:
– Tebi suđe, možda da pomognem prati? Pomislio sam iz nekog razloga, da…
– Suđe? Meni da pomogneš? – tiho upita zapanjena žena, skidajući isprljanu pregaču – pa, već sam sve oprala. “Nevjerojatno, kako se naočigled mijenja ona” – Ivan pomisli – proljepšala se odjednom”.
I poče posuđe da briše. Drugog dana nakon posla s nestrpljenjem je kući žurio Ivan. Oh, jedva je čekao da pogleda kako postepeno u boginju preobražavaju njegovu gunđavu ženu. “A što ako je već boginje mnogo u njoj? A ja, kao i prije, ništa se nisam promijenio. Za svaki slučaj kupit ću nekoliko cvjetova da se ne osramotim pred boginjom”. Otvoriše se kućna vrata i izgubi se začuđeni Ivan. Pred njim je Jelena stajala u haljini za izlazak, onoj koju joj je kupio prije godinu dana. Frizura uredna i traka u kosi. Zbunjen, nespretno pruži cvijeće ne skidajući pogled s Jelene. Ona uze cvijeće i uzdahnu spustivši pogled, zarumeni se.

“Oh, kako su prelijepe u boginje trepavice! Kako je krotka njena narav! Kako je neobična njena unutarnja ljepota i vanjski izgled!” Uzdahnu sad Ivan ugledavši sto svečano postavljen s divnim priborom iz servisa, dvije čaše kristalne i dvije svijeće su gorjele na stolu. A hrana je mirisima božanskim privlačila. Kada je za sto sjeo preko puta njega je žena Jelena također sjela ali odjednom skoči govoreći: Oprosti mi, televizor sam za tebe uključiti zaboravila, a evo i novine sam ti kupila.
– Ne treba mi televizor, a ni novine mi se ne čitaju, stalno je jedno te isto u njima – Ivan odgovori iskreno – bolje mi ispričaj kako bi dan subotnji, sutrašnji željela provesti? Zapanjena Jelena uzvrati pitanjem:
– A ti?
– Ma, dvije karte sam nam za kazalište za svaki slučaj kupio. A preko dana bi možda, ako se slažeš, mogli prošetati? Ako nam se u kazalište bude išlo moramo do trgovine otići i haljinu tebi dostojnu kupiti. Umalo ne izlanu Ivan zavjetne riječi: “haljinu, dostojnu boginje”, zbuni se, baci pogled na nju i ponovo uzdahnu. Pred njim je za stolom sjedila boginja. Lice njeno je sjajilo srećom, a oči blistale. Osmijeh je skriveni, pomalo upitan bio.

– O Bože, kako je prekrasna boginja! A ako se proljepšava sa svakim danom ona, da li ću uzmoći da dostojan budem boginje? Pomisli Ivan i iznenada kao munja prostrijeli ga misao: “Moram uspeti! Uspeti, dok je boginja pokraj mene. Treba je pitati i zamoliti da dijete moje rodi. Dijete će biti moje i najdivnije boginje”.
– O čemu si se zamislio Ivane ili uznemirenost vidim na tvom licu? – Jelena upita muža.
A on je sjedio uzrujano, ne znajući kako da kaže o potajnom. Šala li je moliti dijete od boginje?! Takav dar mu Bog nije obećao. Nije znao, kako bi rekao, ustade, stolnjak čupkajući, te izusti crveneći:
– Ne znam… Mogu li… Reći… Htio sam… Davno… Da, želim dijete s tobom, prekrasna boginjo.
Ona, Jelena, Ivanu-mužu priđe. Iz očiju ispunjenih ljubavlju suza sreće niz obraz rumeni kliznu. Na rame je Ivanu ruku položila i dahom vrelim ga oprljila.

“Ah, noć je bila! Oh, ovo jutro! Ovaj dan! O, kako je prekrasan život s boginjom!” – mislio je Ivan, drugog unuka za šetnju oblačeći.

– Tomislav Tomasić

Nekolicina ljudi  mi je spomenula osjećaj uznemirenosti koji im se javlja. Uglavnom su to ljudi koji su tek počeli prakticirati tehniku i moguće je da kroz početak procesa čišćenja neka uvjerenja dotaknu svijest i ispolje se kroz neugodne snove ili osjećaj uznemirenosti ili straha.

Pa ako se taj osjećaj pojavi, sjetite se da se radi samo o “stanju” na koje utječete promjenom vibracije posredstvom Hooponopona. Ukoliko smo u vibraciji straha, istovremeno ne možemo biti u vibraciji ljubavi. Ali vrijedi i obrnuto – ukoliko smo u vibraciji ljubavi, ne možemo biti u vibraciji straha.
Kada se čovjek boji, nije mu baš najjednostavnije ponavljati Hvala i Volim te, međutim to su idealni alati za rješavanje osjećaja straha i uzemirenosti.

Svima vam je poznata moć simbola. Simboli djeluju zbog energije koja je utisnuta u njih, bilo da smo je utisnuli mi sami ili netko prije nas. Pri pogledu na određeni simbol možete opaziti kako vam se energetsko stanje mijenja… čak i voda reagira na simbole tako da će na podražaj “pozitivnih” formirati prekrasne kristale, a na podražaj “negativnih” kaotične strukture. Isto tako reagiramo i mi.
Sjetite se osjećaja koji prati izgovaranje hvala ti i/ili volim te vama dragoj osobi… ili osjećaja kada to čujete od nekog tko vam je drag.

Ponekad samo prisjećanje potakne osmijeh na licu i osjećaj razdraganosti… To je energija kojom su nabijene te riječi i dok god ih ponavljate, podižete svoju vibraciju u vibraciju ljubavi.
A dok god ste u toj vibraciji ne možete biti u vibraciji uznemirenosti ili straha.

Hvala ti, Volim te! ♥

– Petra Varsić