Nedavno je otišao čovjek koji je skoro cijeli svoj život bio paraliziran od vrata prema dolje.
Vijest da je otišao nakon sedamdeset i nešto godina vrlo “ograničavajućeg” života na mene je djelovala oslobađajuće. Pomislila sam: napokon je slobodan!

Nisam ga dobro poznavala, ali sasvim dovoljno da mogu ovdje napisati par rečenica.
Bio je jedan od onih ljudi koji oko sebe šire mir i blagost. Radovao se životu, a i život njemu… tako da je bez obzira na tešku dijagnozu živio puno duže nego ostali ljudi s tom bolešću.
Cijeli život se bavio glazbom, čitao je i družio se s ljudima. Sjećam se, u nekoliko navrata smo razgovarali o odgoju djece. Netko bi mogao pomisliti da osoba s takvim problemima u životu baš i ne zna previše o odgoju djece, međutim njegova razmišljanja o djeci su bila kao u najnježnijeg roditelja.

Jednom prilikom je priupitan kako se nosi s problemom koji je u njegovom slučaju nepremostiv.
Odgovorio je nešto vrlo zanimljivo: “Primjetio sam u jednom trenutku da nisam samo ja taj koji ima problema – imaju ih i drugi. Ali, isto tako neki koji imaju puno manji problem negoli je moj, doživljavaju ga na puno teži način. Znači, nije vrsta problema problem. Bitno je kako se mi odnosimo prema njima.”

Otišao je vrlo mudar čovjek… dalje. Vinuo se u visine… nije ni bilo druge opcije za njega.
Mi smo još tu. Usidreni, sa svojim raznoraznim teretima, “programima”. Svatko od nas vrti neku svoju kombinaciju (da ne kažem koktel) problema (programa).
Hajdemo ih sve otpustiti – jer, letjeti je moguće odmah – na krilima Ljubavi i Zahvalnosti.

– Dani Ella