Praktikujem Hooponopono skoro godinu dana.
Do sada, po vanjskim manifestacijama je bilo više manjih promjena, ispočetka i neprimjećenih, dok mi se “njuh” nije izoštrio za ono sto se oko mene dešava (mijenja).

Mnogi su me pitali – ima li promjena na bolje kako radiš HO?
Moj odgovor je bio – najveće promjene osjećam iznutra, u vidu sve većeg mira u sebi i sa sobom.
Nije da nisam imala šta za razriješiti (itekako jesam) i da mi ništa nije trebalo, ali mir koji je izranjao i ljubav koju sam osjećala po prvi puta prema sebi, bili su nešto novo i neprocjenjivo.
Imala sam povjerenja da se čisti ono sto je najpreče i čistila uporno očekivanja.
Jednu veče u snu sam svjedočila kako dvije krupne i teške stvari, sa još par sitnijih, odlaze od mene u visine…. to sam shvatila kao “milostivi uvid” i doživjela kao podstrek za dalje čišćenje bez očekivanja…. hvala,hvala,hvala.
To bi bila moja Ho’oponopono istorija za proteklu godinu, s maksimalnim ponavljanjem hvala ti, volim te, i kada je akcija pred očima i kada se naizgled ništa ne dešava, bez velikih promjena i bez čuda…..

Uporedo sa svime što sam napisala za proteklu godinu, neprestano me pritiskalo najveće breme, koje nosim sa sobom godinama, a to je rješenje stambenog pitanja tj. kupovina našeg (porodičnog) stana, bez tuđeg imena na vratima. To mi je bila i tema na jednoj od vježbi na seminaru.
Finansijska situacija nam je znala biti i loša i dobra i odlična…. kada je bila loša, mirili smo se sa sudbinom…. kada je bila dobra, još nije bila dovoljna, a kada je bila odlična, kupili smo američku fransizu za posao 🙂
……Stanova i placeva se nagledali… bili su ili neprihvatljivi… ili daleko… ili preskupi…, a kad bi se sve poklopilo, pred nosom su nam prodati ….
Pošto sve to ni sama nisam mogla podnijeti i drugi (moja ogledala) su me često na to podsjećali…. Čistila sam osjećaje prema svemu tome, molila Unutrasnje dijete da mi oprosti, da otpusti – i podatke i očekivanja uporedo… .drzala sam času s vodom, par mjeseci, na računima koji glase na tuđe ime i obraćala joj se rečenicom: Mnogo sam ti zahvalna što čistiš sa mnom, a Božanstvo će znati šta je najpreče za čistiti….

Kako sam čistila, vremenom očekivanja su se smanjivala i smirivala, sve do potpunog prestanka maštanja i željenja – što se desilo prije dvije sedmice: sjedila sam i misao o stanu je blago kucnula na vrata 🙂 upitala sam se: A šta ako nikad do kraja ovoga života ne riješim stambeno pitanje…. šta će se desiti…. NIŠTA, ništa se neće desiti!….. Mir koji sada imam u duši, hoće li biti promijenjen bilo čime materijalnim….? NEĆE!… ne može… to je bio kraj mislima o stanu, kraj očekivanjima… i MIR jos veći i širi…. hvala,hvala,hvala…

Za tri dana dešava se sledeće: Milošev prijatelj prodaje stan…. nov…. tek ga počeo za sebe opremati…. cijena je i više nego prihvatljiva…. uslovi za plaćanje – polovina novca za godinu, druga za dvije godine 🙂 stan neobičan, fenomenalan…. u potkrovlju… krovni prozori…. u kupatilu jakuzi, skupe pločice i česme…. srećan što bas mi trebamo stan……. nevjerovatNO ….

Ipak, za mene ČUDO neprocjenjivo veliko i dugo kao i ovaj tekst… pa sam pustila prstima oduška….
….je to što sam bez euforije prošla kroz ovo neočekivano iskustvo….
Znatno se povećala zahvalnost i ljubav Onome koji se brine za nas…
A najveći blagoslov od svega je što znam, da bi MIR nepromijenjen ostao i tinjao u meni i da se ništa nije desilo, niti razriješilo….. na tome VJEČNO HOOPONOPONO HVALA!

T. T.

Jesam brbljavica…
Ne mogu to ne napisati. Sjećate se kako smo na seminaru izvlačili na površinu posao koji volimo? Nešto što nam je lagano išlo od djetinjstva, nešto što i danas radimo iz ljubavi?

Meni je to pisanje. Oduvijek škrabam, što za druge, što za sebe. Na radnim mjestima do sada bih donekle uspjela ispoljiti tu svoju ljubav, to mi je uvijek predstavljalo onaj segment posla koji nisam mogla mjeriti novcem jer sam djelovala iz čiste ljubavi.
Nešto sitno sam profi pisala, uglavnom je pisanje moj hobi. Nikada mu nisam pridavala neku važnost, nije mi padalo na pamet da bi mi se posao mogao sastojati od pisanja… osvijestila sam to na seminaru.

Nedavno sam imala neke dileme oko posla i zamolila sam Tamaru da to pogleda s astrološke strane. Uz zbilja puno korisnih informacija koje sam dobila od ove naše super astrologinje, podosta se je spominjalo baš pisanje (nisam pitala ništa za pisanje, nije mi bilo ni na kraj pameti..). Pročitavši njen mail prošli ponedjeljak, krenula sam surfati i tražiti neku opciju za pisanje.. nisam našla ništa. U utorak sam još malo bezuspješno surfnula.. i rekla samoj sebi da nema veze, pisanje je i dalje moja ljubav. Ne trebam pisati za novac da bih uživala u tome, jednako me ispunjava pisanje na forumu, fejsu ili pisanje sastavaka za male rođake. Ako jednog dana dobijem priliku da pisanje pretvorim u posao – nitko sretniji od mene, ali i do tada će pisanje biti moja radost i moja strast.

Srijeda.. dobivam pm od Mirke. Link na stranicu na kojoj se traži osoba koja bi pisala..
Interesantno je da Mirka nije znala da sam ja dva dana tražila upravo nešto takvo i da je to što sam ja tražila preko nje – pronašlo mene.
U dahu sam napisala CV i molbu i poslala. Kako ta molba nije baš standardna, poslovna djelovala mi je malo bedasto, ali opće prilika da nekome mogu poslati molbu za posao koji bi se sastojao od moje strasti i moje ljubavi mi je pokazatelj da sam maknula jednu blokadu, očistila dio uvjerenja. I raščistim ja to sama sa sobom.. nemam apsolutno nikakvih očekivanja jer nemam samopouzdanja. Shvatila sam poruku – neću odustati od svoje strasti, čak i ako mi nitko ne odgovori na moju bedastu molbu. 🙂
U četvrtak sam primila poziv za razgovor za posao!!!
Znate kako izgledaju mala djeca kada prvi put vide cirkus ili ZOO? Imaju širom otvorene oči, ne dišu, nego onako isprekidano idu IH, IH, IH, IH i tresu se u tom ritmu? E.. tako sam ja izgledala kada sam otprilike sedamdeset peti put čitala poziv za razgovor za posao. 🙂

Nisam novinar, nemam novinarskog iskustva i šansa da ću dobiti posao je gotovo nikakva, nemam samopouzdanja i imam brdo blokada na tom području.
No, interesantno je da su u situaciju oko pisanja kao posla, od svih ljudi koje poznajem, upleteni baš ljudi koji slijede i žive svoju strast i svoju ljubav – Mirka, Tamara i Miro.
Kao podsjetnik koji me opali po glavi svaki put kada ne stojim iza sebe i iza onoga što me dovodi najbliže meni samoj – pisanja. Znate kako ih osjećam.. jako narcisoidno.. 🙂 kao prelijepe segmente mene same, segmente koji su se osvijestili i usudili biti ono što oduvijek jesu.
Mali impuls nadahnuća koji je našao put da se probije kroz brda uvjerenja… meni pokazatelj da su čuda moguća i da nikada ne smijem odustati od onoga što mi je strast – jer je to moja esencija.
Odustajanjem od naših strasti, odustajemo od nas samih.

Hvala Ho`oponoponu!
Ljubiškam vas sve redom! ♥

– Petra Varsić

Prijateljičina sestra je operisala tumor na mozgu i na kontroli za dvije godine ponovo je dijagnostifikovan na istom mjestu….
Nastaje haos, vrše se pripreme za odlazak u Zagreb na operaciju….
Prijateljica i ja čistimo non-stop….
I sledeći snimak – tumora nigdje nema….
Slijedi pozitivan šok ali je tako….
Kako znati sa sigurnošću šta se desilo?…..
Da li je samo ljekareva greška?
….Ne znam ali mislim da znam… Čuudooo….hvala, hvala, hvala

– Tanja Todorović

Često spominjemo bezuvjetnu ljubav. Mislim da će ovo biti poduža objava, nastojati ću je skratiti.. eto, upozoreni ste. 🙂
Ne pričam ovo često, ali osjećam da to s vama mogu podijeliti.
Imala sam u životu osobu koja me je bezuvjetno voljela. Podržavala me je u svakoj mojoj odluci, ugrijala kada mi je bilo hladno, utješila kada bih plakala i nasmijala kada bih bila tužna. Nije mi to bila majka, s njom je davno sve krenulo naopako.. pa je ovu ulogu preuzela moja baka Magdalena. U odnosu sa mnom i sa sestrom ona je živjela čistu bezuvjetnu ljubav.. ne samo živjela. Imala je sposobnost da prenese svoj mir na svaku osobu koju je srela, neki poseban osjećaj sklada i zadovoljstva.
Često se sjetim kako je voljela proljeće, s dolaskom prvog toplog dana bi mi rekla: “Zapamti, ništa nije vječno, ni veliko dobro, ni veliko zlo, ni velika zima, vidiš ovoj je došao kraj.” Kada još nisam znala što je Valentinovo, pričala mi je priče o vjenčanju ptičica na taj dan, o slavlju u čast dolaska lijepog vremena. Obožavala sam tu priču, danas istu pričam mojoj maloj Lani Magdaleni i svakog Valentinova posakrijem slatkiše po sjenovitim mjestima na dvorištu, a ona ih traži – jer su joj to ostavile ptičice koje se vjenčaju i slave.. Pričala nam je o smrti, kao o prijelazu koji je neizbježan, meni je obećala da će mi se javiti prije nego ode, a sestra joj je rekla da se ne treba javljati, jer će se ona preplašiti nečeg takvog. Opće nisam sumnjala da će se Megi za to pobrinuti na njoj svojstven način.
Kada je završila u bolnici nisam mogla doći k sebi, visjela sam na odjelu po cijele dane, izgledala je kao da spava, pa ipak mi je mazila ruku i slušajući moja brbljanja povremeno se je nasmiješila ili pustila koju suzu. Sestre na tom odjelu su bile izrazito hladne, što i nije čudno, svakodnevno su bile s ljudima koji su umirali, nekakva emotivnost bi bila preveliki luksuz.
Jedan dan mi je prišla jedna sestra i rekla kako je baki namještala krevet, a ona ju je primila za ruku i počela je milovati… rekla je da sjela pored nje, da joj se nešto takvo još nikada nije desilo i da joj je bilo jako lijepo s njom i da ne zna koliko je vremena provela sjedeći pored nje. To bi bilo čudno svakome tko je nije poznavao, a ja sam znala da je to toj ženi trebao mir. Megi je umirala, ali je i toj ženi dala dio svog mira..

Dan uoči Valentinova sam išla k njoj u bolnicu, kupila sam joj putem crvenu ružu, bio je tako lijep dan i žurila sam da joj to velim. Kako sam došla na hodnik s kojeg se je ulazilo u njenu sobu, zabljesnula me je svjetlost s prozora koji je bio okrenut prema jugu – zima je bila toliko tamna i siva da je sunčeva svjetlost s tog prozora zasljepljivala oči naviknute na sivilo… Rekla sam joj ljube, ružu ti šalju ptičice koje se spremaju za svadbu sutra i vani je sunačn dan, pravi proljetni, a sutrašnji će biti još ljepši i topliji, prošla je i ova zima… i ona i ja smo znale koja rečenica slijedi… ništa ne traje vječno. Plakale smo zajedno.

Lana je bila beba, muža danima nisam vidjela, s posla sam jurila u bolnicu i odlučila sam taj dan kada ih pospremim na spavanje ispeći kolač i na Valentinovo se više baviti s mužem. Zaspali su, a ja sam se digla i spremala kolač. Misli su mi bile s mojom Megi, bol me je razdirala. I odjednom me je preplavio nevjerojatan mir. Na moje uskomešano stanje je došao naglo kao šamar i morala sam sjesti… znala sam da je to ona i da je osjećaj mira i zadovoljstva koji me obavija njen zagrljaj. Posljednji zagrljaj. Završila sam kolač i otišla spavati, kada je ujutro zvonio telefon moje suze su već presahle, ja sam je te noći oplakala.
Umrla je u prvim satima tog Valentinova.
Otišla sam k sestri, bojala sam se kako će to podnijeti, pa ipak, moja sestra je bila začuđujuće mirna. Rekla je da je sanjala nešto lijepo. “Mi smo došle u bolnicu po baku, da je vodimo doma. Ona se je digla, a ja sam gledala kako više nije pogrbljena, opet je bila viša od nas. I izašle smo iz sobe, ti i ja smo krenule prema stepeništu, a ona je krenula u onaj prozor, znaš onaj prozor na hodniku kroz koji sunce blješti da ne možeš gledati u njega? Ali nismo išle za njom, nismo joj ništa govorile, mi smo znale da ona ide doma.”
Megi je našla načina da se javi sestri i da je utješi… i njen posljednji izdisaj je bila ljubav.

Nikada mi neće prestati faliti, i dan danas se sjećam zadovoljstva mi je prestavljalo pijenje kave s njom, grijanje promrzlih prstiju pored peći, njeno pjevanje i njene apsolutna podrška u svakoj situaciji – jednostavno, svako njeno djelovanje je bilo iz ljubavi. I kada me preplavi tuga znam da je taj osjećaj tako suvišan i nepotreban.. zahvalna sam jer sam bila povlaštena uopće poznavati takvo biće i iskusiti njenu bezuvjetnu ljubav prema sebi.

– Petra Varsić

Evo vam jedna mala jutrošnja HO sinkronizacija!

Zvao me frend i kaže neka mu pronađem neki maleni prostor za maleni najam u Solinu jer pokreće posao. I kažem ja – ok! I mislim se ja i padne mi na pamet moja nećakinja i njen prostor koji bi bio idealan za to, al kao znam da je taj prostor već u najmu pa otpustim… i čistim, čistim, čistim, čistim…

Nakon 30 min zvoni mi mob. Zove me nećakinja:

“Evo me u knjižari, kupujem papire za raskid ugovora za prostor, maločas me čovjek zvao da ide ća… ”

Hahahahahhahahahah

– Anita Barišić

Evo mog iskustva sa plavom vodom ili kako je moji klinci zovu: sveta ili ritualna voda 🙂

Dakle, nekoliko dana prije seminara sam kupila plavu bocu i objasnila ukratko svojoj djeci za što služi. Moj sin koji je jako discipliniran odmah je počeo hopsati i piti vodu, i kćer također.
Uglavnom, od tada u mojoj kući vlada mir i ljubav. Zamislite, imate dvoje djece – jedno u pubertetu, a drugo samo što nije, i umjesto jurnjave po stanu, lupanja vratima, sada se samo grle i smiju. ♥

I onda mom sinu dođe prijatelj i pita ga: “Što se s tobom događa? Pa sestra te zeza, a ti uopće više ne reagiraš!”
Kada je prijatelj otišao, sve mi to ispriča moj sin i kaže: “Mama, ta sveta voda stvarno djeluje!”

Dakle malo vode malo hopsanja, i mi smo u raju čak i s pubertetom ♥
hvala, hvala, hvala ♥

– Vesna Brekalo

SLUČAJNOST NE POSTOJI
ovo mi se desilo prije nekih pola sata. Imam svoj Tobacco (obrtnik sam) i sjedim ja tu na svom radnom mjestu, preda mnom laptop (posla nema-utakmica), i upravo sam na ovoj divnoj našoj stranici i čitam, kad u tobacco ulazi pljačkaš s uperenim pištoljem u mene (mislim da je bio dječji ali ni taj nije ugodan kad ga netko uperi u tebe), i vikne: Daj pare!, a ja ustanem sa stolice, stanem pred pult, uhvatim škare koji su mi bile nadohvat ruke, i prema njemu!

Uplaši se i izađe trkom van, u tom momentu ne možeš hopsati, ali nisam osjetila neki strah kao prije (ovo je treći put), nego sam osjetila strašan bijes (hvala za čišćenje-volim te pljačkašu) za koji nisam ni znala da imam. Kako sam već navela da je ovo već treći put, s time da je jedan put to doživjela moja bivša djelatnica u ovom tobacu (indentično kao ja danas). I da ne duljim dalje i zamaram vas, NAKON TOG INCIDENTA ULAZI MOJ BIVŠA DJELATNICA NEŠTO KUPITI! S L U Č A J N O S T? NEEEEEEEE…

Tada sam shvatila poruku, program koji moram očistiti i bijes koji sam osvijestila, ali ja sam nakon svega toga tako smirena, a u prijašnjim situacijana bila mi je potreba tableta za smirenje. DIVAN JE OVAJ HOPONOPONO! ČISTIM PUNOM PAROM, sve vas puno volim i hvala vam

– V., Zagreb

Duuuuugo se dugo nisam javljala, ali evo me konačno opet s još jednom potvrdom ove najdivnije i najčudesnije tehnike koju sam imala prilike prakticirati ♥

Nekolicina vas se sjeća onog mog depresivnog posta od ljetos kada nisam imala pojma što dalje i kuda i kako usmjeriti svoju budućnost, tražila rješenja na svim mogućim mjestima i imala jaaaaako puno očekivanja… Međutim, ho’oponopono i čišćenje, izbrisali su sva moja očekivanja i “donijeli sve odluke” umjesto mene 🙂

Evo kako. U rujnu sam imala nekih laganih zdravstvenih problema u obliku polipa u maternici za koji je moja doktorica predvidjela operativni zahvat osim u slučaju da ostanem trudna (što sam i pokušavali već nekoliko mjeseci, al nažalost bezuspješno). Šalila sam se s njom da ću ja onako kako ona kaže, po narudžbi napraviti, ali isto mi nije bilo baš svejedno jer mi je rečeno da polip možda i sprječava trudnoću tako da će možda operacija biti neizbježna. Nije to nikakva strašna operacija, ali u svakom slučaju nije nimalo ugodno. I tako je prošlo još 2 mjeseca, ništa se značajno događalo nije, ja sam se malo primirila, hopsala, mijenjala svoju vodu u čašama :)))

I došao je prosinac, seminar u Zagrebu na kojem smo svjesno i nesvjesno i ja i vi uz Mabelinu pomoć očistili punooooo više toga no što smo ikada pomislili da je moguće ♥

Nakon seminara došao je kredit iz mog prijašnjeg posta, određivanje datuma za vjenčanje, gužva oko Božića, kad ono…. Nešto se počelo događati 🙂 Pripisivala sam to nervozi, želučanim problemima i slično, ali…..

Točno mjesec dana nakon seminara saznala sam da se u meni stvara novi život, jedna mala ho’oponopono bebica ♥ ♥ ♥ I zato HVALA HVALA HVALA, BESKRAJNO HVALA SVIMA VAMA, MABEL (koja je sigurno sudjelovala u ovome čudu) I DRAGOME BOGU OVOJ MOJOJ VELIKOJ SREĆI KOJA STIŽE (ako dragi Bog da da bude sve u redu) POČETKOM RUJNA ♥ ♥ ♥ VOLIM VAAAAAAAAAAAAAAAAAAS ♥ ♥ ♥

– Magdalena Pulić

Evo htjela bih podijeliti i jednu uspjesnu pricu.
Naime imala sam na poslu jednu tesku, jako tesku situaciju. Radilo se o mogucem gubitku dugogodisnjeg partnera zbog jednog fatalnog niza gresaka.
Iako je ova situacije jedna – ona nije jedina u mom zivotu. Svake godine se ponavlja nazalost…

Tri dana hopsanja, tri puta meditacije sa unutarnjim djetetom da otpusti tu situaciju i sva sjecanja na prosle situacije, tri dana case vode pune mjehurica…
Situacija se upravo sada razrijesila na najbolji moguci nacin- jednostavno i bezbolno…

Ne mogu vam izraziti srecu koju osjecam kada svako jutro otvorim grupu i citam sva divna iskustva – vi me drzite u ustrajnosti hopsanja i kreirate u meni ogromno povjerenje u zivot. Iako vas ne znam, beskrajno vas volim.
Hvala, Hvala, Hvala

– Josipa, Split

 Smejala sam se pre neko veče.
Vozim auto. Kod sebe imam imam saobraćajnu i vozačku dozvolu, nalepnica nije nalepljena, imam letnje gume (a zakon, naravno, nalaže zimske) i popila sam čašu vina.
Vozim druga kući i šalimo se nešto za policiju. Naravno poučena iskustvom, brzo čistim misli. Ali, džabe, zaustave me
(inače ih mesecima čistim, otkad sam platila kaznu).
Kad sam ih uočila, čistila sam.

Prilazi policajac, ja imam vezan pojas (uglavnom nemam, nemojte me odati 🙂 ).
“Je l’ ste pili nesto?” Rekoh: “Nisam.” (i dalje čistim u sebi, pritom bih naglasila da baš nemam sreće s njima).
Obilazi šoferku, gleda, nalepnice nema, a samo što nije istekla registracija (pokazujem mu je, pošto mi je u kolima, naljutio se tu kao govori mi kolika je kazna što nije nalepljena, ja ga ne konstatujem i čistim i dalje 😀 ).
Kažem da ličnu kartu nemam (izgubila sam).
Da fora bude veća, to je baš onaj policajac, koji mi je naplatio kaznu koju sam i čistila (sećate se, napisala sam da čistim par meseci već).
Gume za divno čudo (hvala hvala hvala) nije pregledao i pustio me je.
U šoku upalih auto i odoh.

Sutradan, mama doživi saobraćajku (sve je ok s njom, i ona je bila vezana 🙂 ). Auto je na svu sreću dobar, ali pazite sad, od siline udara drugog auta s leve strane, njen auto ode skroz na desnu stranu, od stuba ju je delio ivičnjak (koji ju je spasio, HVALA) i od udarca- pukoše gume. Tako ja dobih i zimske gume 😀
Eto, sve je dobro prošlo uz pomoć HOO! 😀

– K.