Možemo li govoriti o ljubavi, a da je sami nismo iskusili… da se sami nismo bacili u nju koliko smo dugi i široki… i pustili da nas nosi gdje god želi? To je putovanje koje se ne da kontrolirati… možemo mu samo svjedočiti i čuditi se. Jer sve osobno pada u vodu i nestaje… i mi ostajemo oslobođeni vlastitog viška bez početka i kraja.

Znate li priču o kralju koji je bolovao od nepoznate bolesti i kraljevski liječnici mu nisu znali pomoći. Nakon dugog vijećanja liječnici su odlučili: Kralj će ozdraviti onog trena kad obuče košulju sretnog čovjeka. Odmah je krenula potraga za sretnim čovjekom. Obišla su se sela i gradovi, ali svatko je zbog nečega bio nesretan. Kad su već sve pretražili i odlučili odustati začuju veselo pjevanje. Upitaše čovjeka za razloge njegovog pjevanja. “Nemam nikakvog razloga”odgovori čovjek, “ja pjevam naprosto zato što sam sretan.” Kad su to čuli kraljevi poslanici kliknuše i jurnuše brže bolje čovjeku skinuti košulju. Ali da! Na sretnom čovjeku nije bilo košulje.