“Tko sam ja?” – upita mladić Starca. “Ti si ono što ti misliš.” – odgovori Starac. – “Objasnit ću ti jednom pričom.”

“Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.”

“To su tata i mama.” – misli nevino dijete. “To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte. “To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam. “To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem. “To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nježne duše. “To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri. “To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi. “To su dvojica koji se bore na smrt.” – misli ubojica. “Tko zna zašto se grle?” – misli uskogrudi čovjek. “Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli čovjek Božji.

“Svatko misli,” – zaključi Starac – “ovisno o sebi šta je, i što nosi u sebi. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome tko si nego bilo tko drugi…”