Živjeli su na svijetu obični muž i žena. Zvali su ženu Jelena, a muža Ivan. Vrativši se muž s posla u fotelju ispred televizora je sjeo i novine čitao. Žena njegova Jelena večeru je gotovila. Davala je mužu večeru i brundala da po kući on ništa pametno ne radi, novaca malo zarađuje… Ivana je živciralo gunđanje ženino.

Ali joj grubošću nije odgovarao, samo je mislio u sebi: “Aljkavuša prljava, a još mi i prijeti. Kad sam se oženio potpuno je drugačija bila – lijepa i nježna”. Jednom kada je gunđava žena zahtijevala da Ivan smeće iznese, on se preko volje odvojio od televizora i krenuo u dvorište. Vraćajući se zaustavi se kod vrata kuće i misleno se obrati Bogu:
– Bože moj, Bože moj! Neskladan mi je život postao. Zar ću cijeli život svoj izgubiti s takvom ženom brundavom i ružnom? Pa, to nije život već mučenje najobičnije.
Iznenada, začu Ivan tihi glas Božji:
– Nevolji tvojoj, sine Moj, da pomognem mogao bih: prekrasnu boginju tebi za ženu dati, ali ako susjedi promjene iznenadne u sudbini tvojoj ugledaju u nedoumicu će veliku doći. Učinit ćemo ovako: tvoju ženu Ja ću postupno mijenjati unoseći u nju duh boginje i poboljšavajući njezin izgled. Samo zapamti ako želiš živjeti s boginjom, život i tvoj dostojan boginje postati mora. 
– Hvala Ti Bože. Život svoj bilo koji muškarac zarad boginje može izmijeniti. Reci mi samo – promjene kada ćeš započeti s mojom ženom da tvoriš?
– Odmah, upravo sada. I sa svakom minutom nju ću na bolje mijenjati.

Uđe u svoj dom Ivan, sjede u naslonjač, uze novine i televizor ponovo uključi. Samo ne čita mu se, ne gleda film. Ne može izdržati da ne poviri – da li se barem malkice mijenja njegova žena? Ustade, otvori vrata kuhinje, ramenom se nasloni na okvir vrata i poče pažljivo zagledati u svoju ženu. Leđima je bila okrenuta i posuđe je prala. Jelena odjednom osjeti pogled i okrenu se prema vratima. Pogledi im se susretoše. Ivan je gledao ženu i razmišljao: “Ne, promjene se nikakve na mojoj ženi ne događaju”. Jelena, ugledavši neobično pažljjiv pogled muža ništa ne shvaćajući odjednom frizuru popravi, laganim rumenilom buknuše obrazi kada upita:
– Što me, Ivane, tako promatraš pažljivo? Muž nije smislio što bi rekao doveden u nepriliku te iznenada izgovori:
– Tebi suđe, možda da pomognem prati? Pomislio sam iz nekog razloga, da…
– Suđe? Meni da pomogneš? – tiho upita zapanjena žena, skidajući isprljanu pregaču – pa, već sam sve oprala. “Nevjerojatno, kako se naočigled mijenja ona” – Ivan pomisli – proljepšala se odjednom”.
I poče posuđe da briše. Drugog dana nakon posla s nestrpljenjem je kući žurio Ivan. Oh, jedva je čekao da pogleda kako postepeno u boginju preobražavaju njegovu gunđavu ženu. “A što ako je već boginje mnogo u njoj? A ja, kao i prije, ništa se nisam promijenio. Za svaki slučaj kupit ću nekoliko cvjetova da se ne osramotim pred boginjom”. Otvoriše se kućna vrata i izgubi se začuđeni Ivan. Pred njim je Jelena stajala u haljini za izlazak, onoj koju joj je kupio prije godinu dana. Frizura uredna i traka u kosi. Zbunjen, nespretno pruži cvijeće ne skidajući pogled s Jelene. Ona uze cvijeće i uzdahnu spustivši pogled, zarumeni se.

“Oh, kako su prelijepe u boginje trepavice! Kako je krotka njena narav! Kako je neobična njena unutarnja ljepota i vanjski izgled!” Uzdahnu sad Ivan ugledavši sto svečano postavljen s divnim priborom iz servisa, dvije čaše kristalne i dvije svijeće su gorjele na stolu. A hrana je mirisima božanskim privlačila. Kada je za sto sjeo preko puta njega je žena Jelena također sjela ali odjednom skoči govoreći: Oprosti mi, televizor sam za tebe uključiti zaboravila, a evo i novine sam ti kupila.
– Ne treba mi televizor, a ni novine mi se ne čitaju, stalno je jedno te isto u njima – Ivan odgovori iskreno – bolje mi ispričaj kako bi dan subotnji, sutrašnji željela provesti? Zapanjena Jelena uzvrati pitanjem:
– A ti?
– Ma, dvije karte sam nam za kazalište za svaki slučaj kupio. A preko dana bi možda, ako se slažeš, mogli prošetati? Ako nam se u kazalište bude išlo moramo do trgovine otići i haljinu tebi dostojnu kupiti. Umalo ne izlanu Ivan zavjetne riječi: “haljinu, dostojnu boginje”, zbuni se, baci pogled na nju i ponovo uzdahnu. Pred njim je za stolom sjedila boginja. Lice njeno je sjajilo srećom, a oči blistale. Osmijeh je skriveni, pomalo upitan bio.

– O Bože, kako je prekrasna boginja! A ako se proljepšava sa svakim danom ona, da li ću uzmoći da dostojan budem boginje? Pomisli Ivan i iznenada kao munja prostrijeli ga misao: “Moram uspeti! Uspeti, dok je boginja pokraj mene. Treba je pitati i zamoliti da dijete moje rodi. Dijete će biti moje i najdivnije boginje”.
– O čemu si se zamislio Ivane ili uznemirenost vidim na tvom licu? – Jelena upita muža.
A on je sjedio uzrujano, ne znajući kako da kaže o potajnom. Šala li je moliti dijete od boginje?! Takav dar mu Bog nije obećao. Nije znao, kako bi rekao, ustade, stolnjak čupkajući, te izusti crveneći:
– Ne znam… Mogu li… Reći… Htio sam… Davno… Da, želim dijete s tobom, prekrasna boginjo.
Ona, Jelena, Ivanu-mužu priđe. Iz očiju ispunjenih ljubavlju suza sreće niz obraz rumeni kliznu. Na rame je Ivanu ruku položila i dahom vrelim ga oprljila.

“Ah, noć je bila! Oh, ovo jutro! Ovaj dan! O, kako je prekrasan život s boginjom!” – mislio je Ivan, drugog unuka za šetnju oblačeći.

– Tomislav Tomasić