Dok pijem jutarnji čaj…

Znate onu priču o čovjeku čiji je ruksak bio pretrpan problemima… pa se s njim na leđima uputio kod Boga. Malo će se žaliti… kako mu je ruksak težak… kako sadržaj baš nije po njegovom ukusu…
Kad je stigao, vidio je da nije sam… da ima još ljudi sa istim problemom kao što je njegov. Kad se Bog pojavio zamolio je sve prisutne da odlože svoje ruksake na drugi kraj prostorije. Nakon što su to učinili na hrpi se našlo brdo različitih ruksaka, s raznoraznim sadržajima.
Zatim je Bog rekao: neka sad svatko uzme ruksak koji želi!… U tišini svatko se uputio po svoj ruksak…

Prije nekoliko godina pročitala sam članak o ženi koja je bila teško bolesna… muž ju je ostavio i njihovo petero djece, od kojih je jedno teško bolesno, a jedno dijete sa posebnim potrebama. Novaca nigdje…
Bez obzira na sve na kraju intervjua su je pitali – što ima za reći… Rekla je: Znate, bez obzira na sve, ovo je moj život i ja ga volim.

Životna paleta (izbor boja) nekih ljudi je vrlo tamna… O samom izboru palete ne ovisi kvaliteta slike. I kad imamo na raspolaganju sve moguće boje ovog svijeta mi možemo naslikati lošu sliku, a netko sa tri boje u stanju je naslikati remek djelo. Ajmo vidjeti s čim raspolažemo… ajmo s tim što imamo pokušati naslikati najbolju moguću sliku… Rezultat nije toliko važan koliko je važno iskustvo, jer već u slijedećoj sekundi možemo uzeti novo platno i krenuti iz početka ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan