Učini to još nekoliko puta i tako, jedan po jedan, baci u rijeku sve kamenčiće. Sunce je polako izlazilo i bivalo je sve svjetlije. U ribarovoj ruci bio je posljednji kamenčić i on se spremao i njega baciti u rijeku. No, pogledavši kamenčić u svjetlosti dana koji se budio, spazi da je to dragi kamen. Srce mu je skoro stalo kad ga je ugledao. Tek tada je spoznao što je učinio. Bio je u prilici svoj život proživjeti bogato, no u mraku i svom neznanju u rijeku je bacio sve što mu je bilo dano. Sve, osim tog jednog kamenčića koji mu je slučajno ostao. Da je kojim slučajem zora svanula nešto kasnije, ostao bi i bez tog posljednjeg kamenčića…

Na samom početku svi smo, bez razlike, fascinirani slutnjom da postoji i nešto drugo, nešto izvan ove “doline suza” i da je to drugo puno najsjajnijih obećanja. “Gutamo” sve što nam na tu temu dođe pod ruku, uživamo u novim otkrićima, darovima koje dobivamo, osjećajima koje nam to donosi. Mnogi su krenuli tim putem. I zastali. I vratili natrag. I odustali. Do daljnjega. Dok ne dođe njihovo vrijeme. Prije ili kasnije ta će se prva stepenica ponovno naći pred njima. Put do svjetla vodi kroz tamu i jedino u najdubljoj tami možemo uistinu pronaći i prepoznati svjetlo….

HVALA TI

– Gordana Balić