U jučerašnjoj noći nisam mogla zaspati. Kako mi misli ne bi vrludale, hopsala sam… i dođe mi… Moram razgovarati s Unutrašnjim Djetetom konačno… Jednom sam u početku imala sliku te djevojčice koja sjedi na krevetu, sva prozračna i obrubljena zlatnim… Krenula sam pričati s njom… No! Nje tamo nije bilo.
Sobica je bila tek dovoljno svijetla da se nazire, u kutu na podu, otvorena knjiga….
Stranice su joj toliko pogužvane i stršile su iz nje poput grma. Boja listova je ona pak-papira. Oker.
Pričala sam s knjigom. Šutjela je za sada… Jutros sam joj napisala pjesmu.
VOLIM TE DUŠO
Volim te jer kroz godine, stoljeća, vječnost uporno postaješ…. ne prestaješ…
Volim te jer si ovozemaljska, a nisi….
Volim te jer si slaba, a nisi…
Volim te jer si među opačinama svijeta, ipak odabrala ostati topla, krhka, plačna, živa…
Volim te jer kroz oči ovog tijela činiš sliku svojom!
Volim te kad kliziš preko mojih usana i pretačeš se u druge sebe… i kad slušaš mojim ušima i kad grliš mojim rukama…
Volim te jer iznutra voliš moje tijelo, i jer strpljivo čekaš da te tijelom zavolim!
Volim te jer je tako lako voljeti te!
Ho'oponopono Tehnika 