Dragi moji hooponoponovci,

eto i mene nakon malo dužeg vremena i zapravo ne znam odakle uopće da počnem svoju priču o tome što se sve izdešavalo…

Mnoge stvari o kojima sam razmišljala, koje sam pokušavala “pospremiti” na svoje mjesto, brige razno razne, manje i veće… sve se ODJEDNOM počelo rješavati kao “samo od sebe”… meni se u jednom trenutku učinilo da ću i odustati, i pustiti sve da ide kako ide… hopsala sam tu i tamo, malo da, malo ne i osjećala grižnju savjesti kad je bilo ne… oko mene odjednom ljudi koje znam već godinama, ali sada spremni na pomoć i to konkretnu, puno su mi pomogli jer bilo je fizičkog posla i bez njih definitivno ne bih mogla. Nakon 18 godina izađem iz najma s galerijom u svoj prostor, napadaji panike nestali, naplatim sve dugove od prije nekoliko godina, dobijem psa na poklon od sestre koja isto hopsa :), ugovorim jako lijep posao za slijedeću godinu,… nije da mi se dogodilo čišćenje samo fizičko i tehničko, nego i psihičko… više mjesta ima sada u mojoj glavi, veselim se što se napravilo mjesta za novo i drugačije…

Eto…ovo je samo jedna mala priča, jednog malog čovjeka koji hvali svaki dan ♥

– Pamela Mei Ivanković