Krenuli su padati slojevi lažne kože koju sam obukla za života. Celofani i folije raznih boja, mirisa, tekstura… Sve sam ih kao simbole sjećanja grčevito lijepila uz sebe i nesvjesna grčila se i gušila se omotana njima.
Po svojim sjećanjima sam sudila druge… Često nepravedno. Po sjećanjima sam birala strahovati od življenja. Po sjećanjima sam odredila tko sam i tko nisam. I tko si, a tko nisi.
Padaju slojevi. Osjećam tremu od ogoljenosti pred samom sobom te znatiželju i uzbuđenost u isti tren jer otkrivam onu koja diše i voli!
Kada padnu slojevi… ostat će Ljubav… Ona nije sloj…ona se ne rasplinjuje i ne čisti od mene/tebe/nas… Ona je nositeljica! Ona je naša srž!
Predugo je Ljubav u nama bila trpni nosivi stup nama i našem smeću. Ne možemo preko noći iznjedriti je na vidjelo… Bilo bi nam nepodnošljivo.
Poput očiju naviknutih na naočale i mrak, pri naglom izlaganju svjetlu one se oštećuju…. Poput čovjeka izgladnjelog kojeg ne smijemo najesti naglo!
Budimo strpljivi u čišćenju sebe… Budimo strpljivi i osvjestimo kako određeni sloj pada točno onda kada smo sposobni podnijeti to. Kada smo spremni nositi na licu tu iznjedrenu Ljubav sjajniju i čišću za taj jedan sloj smeća.
Hoće li pasti svi moji/tvoji slojevi za ovog života? Ne znam…. Čistim… Ali kada padnu tada nećemo pričati o hvala ti i volim te… Tada jesmo Hvala i Volim…
♥
Ho'oponopono Tehnika 
Svi slojevi koje skidamo su slatki kao šećer! A, najlepše je ono što ostaje iza njih- Vaše Istinsko Ja! Žao mi je, Molim te, Oprosti mi, Hvala ti, Volim te! 🙂
Hvala hvala hvala 🙂