Za jednu od najljepših ljubavnih priča čula sam u jednoj emisiji prije dosta godina. Priča je to o dvoje djece iz jednog sirotišta od nekih 5, 6 godina… dječaku i djevojčici. Njih dvoje su bili toliko privrženi jedno drugome da su se stalno držali zajedno, bili su nerazdvojni. Njihova najveća sreća je bila ta što su imali jedno drugoga i to im je za sreću bilo sasvim dovoljno.
Jednog dana je djevojčicu usvojio jedan bračni par i dječak je ostao sam u domu za nezbrinutu djecu. Nedugo nakon toga i on je usvojen, pa se preselio u novi dom.
Geografska udaljenost između dječaka i djevojčice je bila stvarno velika, gotovo da nije bilo nikakve šanse da se na bilo koji način sretnu. Ipak, sreli su se jednog dana “slučajno” u jednom restoranu (svašta se moralo potrefiti da bi se taj događaj realizirao, ali ljubavi ništa nije teško, zar ne? ). Sjedili su u restoranu, svatko za svojim stolom, zatečeni osjećajem blizine jedan drugoga. Iako su godinama bili razdvojeni njih dvoje se u stvari nisu nikada stvarno odvojili. Oboje su svaku večeri gledali u zvijezde pitajući se što radi i gdje je ovaj drugi… nikad nisu prestali misliti jedan na drugoga…
Nakon susreta u restoranu oni se više nisu odvajali…

Jedna od potresnih knjiga koju sam čitala je knjiga Viktora E. Frankla, malo čudnog naziva: Zašto se niste ubili? Nakon te knjige pročitala sam i sve ostale njegove knjige prevedene kod nas. To je osobna ispovijest psihijatra pisca koji je preživio koncentracioni logor, a ujedno je knjiga i uvod u logoterapiju.
Zašto se nisu ubili? Ne samo da se nisu ubili, nego je volja za životom odjednom postala zrak bez kojeg se ne može. Kako se u neljudskim životnim uvjetima može očitovati smisao života, u uvjetima u kojima smrt izgleda kao spas, kao jedino humano rješenje života? Život uvijek iznenadi, očituje svoju pravu prirodu kad se najmanje nadamo i tamo gdje je najmanje očekujemo. Što istinski znamo o životu, osim činjenice da smo uronjeni u njega i da nam se nekim čudom dešava.
I mi smo dio života, i ako je život čudo i mi smo isto tako jedan dio tog čuda…

U logoru je bilo ljudi koji su doživljavali neopisivo blaženstvo, i to ne jedan… neki su bili zahvalni za sve što im je život donio i ništa ni pod kojim uvjetima da su mogli ne bi mijenjali.
Viktora je “spasio” vapaj za smislom (opisuje ga u svojoj knjizi: Nečujni vapaj za smislom), iako nije znao da je njegova supruga pogubljena odmah čim je stigla u logor on je cijelo vrijeme bio s njom u vezi (misli na nju su ga držale u životu…), kad je mislio na nju daljnji život je imao smisla…Viktor je u ratu izgubio gotove sve drage ljude, pa ipak doživio je 90 i nešto godina i svojim iskustvom strahovito puno doprinio psihologiji i psihijatriji.

Trebalo je vremena da se dvije “razdvojene” duše sretnu… neke su se srele još u ovom životu (prva priča), a neke su se srele malo kasnije (druga priča)… iako se u stvari niti u jednoj priči duše nisu nikada niti razdvojile…♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan