Evo gotovo godina dana otkako ho opsam… Počela onako da probam – svidjele su mi se te četiri rečenice i smisao…. U početku nisam namjerno htjela previše čitati, istraživati, skupljati previše informacija, eventualnih “dokaza”. Znala sam da bi me to odvelo u krivom smjeru, sumnje, suvišnih pitanja, kako, zašto, ma je itd. Prepustila sam se samo vibraciji tih četiri rečenice… Što će se s time “riješiti”, kako, bilo mi je nevažno… samo sam pratila osjećaj koji mi donose te četiri rečenice… bilo u trenucima mira ili trenucima strke…

Svjedočila sam tom osjećaju mira, manje nervoze, napetosti, straha, seboreja koja mi se znala izmjenjivati svakih mjesec dana, pogotovo u vrijeme pojačanog stresa, napetosti … već više od pola godine gotovo je nema… Imam li očekivanja? Očekivanja su na neki način dio svačijeg života… Postavlja se pitanje kako ho opsati bez očekivanja (ipak je to nešto jače), čemu ako nemamo cilj, svrhu, nadu, čemu ako nećemo riješiti to to i to…., mudrolije našeg uma koji opet uvjetuje, preispituje, rađaju nesigurnost, strah sumnju jel to to, hoće li se i meni riješiti to i to… kako drugima, meni ne, ho opsam li dovoljno, pravilno itd.

Sva ova pitanja, dileme, vode samo u pogrešnom smjeru, vode u smjeru odustajanja…

Stoga bez pitanja, preispitavanja samo Hvala, Volim te, jer tu su svi odgovori…

A što nam život piše i kud ćemo se odvesti to ne znam, ali znam da je lakše sa Hvala i Volim, nego u vječitom strahu, tjeskobi, sumnji….

Volim vas ♥

– Vanja Štrmelj