Davno sam čitala knjige Wilhelma Reicha (ima 20 godina sigurno) i baš se dobro i ne sjećam detalja, ali zapamtila sam njegove analize psihologije masa. U jednoj od svojih knjiga navodi primjere masovnih euforija kod skupine ljudi na određenim mjestima (utakmice, skupovi, koncerti i sl.). Tako je na jednom mjestu spomenuo ovaj primjer: dok je stajao na jednoj autobusnoj postaji u društvu agresivnih huligana, i sam u jednom trenutku počeo osjećati agresiju u sebi (njihova agresija ga je na neki način ponijela).

Nisam baš nešto hodala po utakmicama, ali imala sam par puta priliku osjetiti tu masovnu euforiju na svojoj koži. Taj osjećaj ushićenja je zbilja stvaran i nije ga teško definirati – toliko je konkretan. Isto vrijedi i za pozitivne i za negativne osjećaje. Nije to ništa novo i u tome i jest problem (ako uopće o tome možemo govoriti na taj način), jer premalo na to računamo. Da bi nešto prevladalo potrebna je tzv. kritična masa; a ako to vrijedi za masovne pojave onda bi trebalo vrijediti i u pojedinačnim slučajevima (individualno), zar ne?

Slikajući odlažem slike jednu pored druge (gledam kako jedna paše uz drugu) i gotovo niti ne primjećujem da je slika koju trenutno slikam na neki način povezana s ove dvije koje sam prethodno naslikala – ne stilski nego u izboru boja (a boje su emocije). Tako na primjer nikada ne bih stavila na ovu zadnju sliku narančastu boju da mi u vidokrug nije ušla zelena s prethodne slike dok sam slikala. Tu pojavu sam prvi put uočila na akademiji u klasi, kad sam shvatila da je itekako bitno tko slika i kako slika s moje i lijeve i desne strane.

Kako se pomalo ježim od te vrste uvjetovanosti, sad se uglavnom pobrinem da je sve oko mene bijelo dok slikam.
Iz svoje okoline upijamo sve i svašta, a mislimo da su naši doživljaji autentični i da su samo naši vlastiti. E nije tako, itekako je bitno gdje se nalazimo i s kim se nalazimo. Istina, ne moramo mi biti medij koji preuzima tuđu energiju, hopsajući mi prenosimo dominantnu emociju (nema ječe emocije od ‘volim te’ i ‘hvala’).

Kako se sve dešava u nama (to je početna pozicija sa koje krećemo), možemo sve to promatrati s individualne razine. Dakle, unutar nas se prelamaju razno razne emocije i da bi neka emocija postala dominantna potrebna je kritična masa te emocije. Za hopsiće je to jako dobra vijest jer mi hopsajući forsiramo konstantno jednu te istu emociju: ljubav (volim te) ili zahvalnost (hvala ti)… (ili pomiješane te dvije emocije).

Da bi nešto prevladalo, treba određena količina i kvaliteta i zato su glavni alati u HO Volim te i Hvala (izjave vibracijski posebno jake), a količina ponavljanja ključna. Možda to i nije tako, ali sigurno nije ni daleko od istine. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella