Nastavljamo li nakon “negativnog” iskustva?

ho

Stari Hopsići uglavnom sve znaju o mom putu u Ho , ali možda ne bi bilo loše da se i sama podsjetim, a novi članovi pročitaju još jedno iskustvo.

mkKao i većina nas i mene je u Ho doveo problem i to ne mali , u pitanju je bila bolest supruga..ona…kojoj ime ne volim niti izgovarati. Bilo je to krajem 2012.god… operacija koja je počela ali nije odrađena nego odgođena za 3 tjedna, jer tolike su ustvari bile prognoze da će živjeti mada mi to nije direktno rečeno.
Nakon ta 3 tjedna moj suprug je odlučio da neće na operaciju jer je po struci bio medicinar i znao je da nema smisla. 10 mjeseci kasnije u drugoj bolnici liječnik mi je rekao da mu apsolutno nije jasno zašto je on još živ. Cijelo to vrijeme i on i kćer i ja smo revnosno hopsali. Bilo je lakših, bilo je težih dana, ali nismo odustajali.
Stanko je najviše radio na pomirbi s precima… Obišli smo mjesta za koja smo prije pronalazili izgovore da odemo… Konačno smo sjeli u brod i odvezli se do Splita, otišli u Žrnovnicu….Nazvao je sve prijatelje s kojima se dugo nije čuo. I cijelo to vrijeme i oni ja smo znali… Nada je postojala – danas bih rekla da je s moje strane to bilo očekivanje, s njegove ne, on je bio pravi hopsić.
Stanko se nije iscjelio. Jednostavno, njegova duša je odabrala takav put i takav kraj.

I sad dolazimo do onog bitnog – jesam li ja prestala hopsati jer eto, hopsala sam i ja i on i kći. a svjedno je umro… NE, nisam prestala nego sam pojačala.
Da nije bilo hopsanja on bi vjerojatno otišao u ona tri tjedna. Svaki dan poslije toga bio je poklon, svaki dan su se otvarala neka vrata iza kojih su bili dragi ljudi koji su i danas u mom životu, svaki dan je bio poklon meni, jer Stanko je pripremao mene na život bez sebe. On je znao, ali nije odlazio dok ja nisam bila spremna za njegov odlazak…i sve to zahvaljujući Ho oponoponu.

Naravno da je tuga postojala ali uz redovno čišćenje ubrzo je došla i spoznaja da ta tuga je ustvari sebičnost s moje strane, a moj prvi seminar 2014. godine učinio je to da sam mogla izgovoriti… putuj s ljubavlju kući

I onda je sve krenulo vrtoglavo naprijed. Mjesec dana nakon seminara moj poslodavac prestaje raditi u Mozambiku i ja ostajem bez posla, ali ne i bez plaće… Dobivam od njega laptop, auto, ali ono što je najvažnije – imam mir usprkos problemima koji su još uvijek prisutni, ali mir me ne napušta…
Moje bivanje na Fb se uglavnom svodilo na posjetu našoj grupi i igranju karata, ali kad je Ho na djelu, kad se prepustiš Bogu… kad čistiš bez očekivanja i kad Bog briše On te i navodi kao najbolji navigator i upoznaje me s Karlom (preko fb)… odvodi me na radionice s anđelima našoj Martini i cijeli moj svijet se mijenja.

Danas sam ponovno sretna… ponovno voljena… dane provodim radeći ono što najviše volim… Živim konačno tamo gdje nema stepenica i uzbrdica-nizbrdica 😀 (kao u Rijeci) i naravno i dalje čistim… čistim… čistim…

-Ksenija Šimić

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s