Nedavno sam pročitala tekst u kojem se čuđenje i euforija nakon nekog lijepog događaja smatra izrazom nepovjerenja u život, jer kako se možemo čuditi nečem lijepom što nas je zadesilo ako po difoltu to i zaslužujemo? Što je tu čudno i što tu može izazvati euforiju?
Prije nisam bila toliko euforična, više sam se orijentirala na loše stvari i na traženje rješenja, racionalizirala.

Obzirom da u posljednje vrijeme često skačem do plafona od euforije, imala sam potrebu preispitati sebe. Tijekom tog preispitivanja, sjetila sam se Lane i njenog društva prije 5 godina kada su otikrili neke šarene kukce i silno se smijali gazeći po njima. Razgovarala sam s Lanom i rekla joj da je svaki kukac živo biće, lijepo čudo koje je Bog postavio na Zemlju s razlogom. I koliko god je lako ubiti to sitno biće, nikome od nas nije moguće stvoriti ga ponovo. Mi ne možemo stvoriti nijednog kukca, nijednog mrava… svi su oni čudo života. Kojih godinu dana nakon tog razgovora, Lana je bila oduševljena svakom bubom na koju je naišla i svaku mi je nosila na ručici uz: “Mami, pogledaj kakvo prekrasno živo biće, gle krila, gle točkicu, gle kako se presijava…”. Još se uvijek čudi nad životinjicama koje dođu u dvorište.. neki dan sam morala pomaziti žabu krastaču.. nije mi baš bilo svejedno isprve.. i htjela sam reći da je stavi dolje, da može dobiti neku bolest od nje, ali Lanina euforija i čuđenje nad malom žabicom koja može tako jako odskočiti i koja je tako lijepe zelene boje, bili su zarazni..

Djeca se čude i proslave svaki sretan događaj, “radosno kao djeca”. 🙂 Čini mi se da je prestanak čuđenja nad životom odlika odraslih ljudi. Djeca će prepričati što se desilo i jako se veseliti, neće racionalizirati, neće pričati o uzrocima, neće tražiti slična zbivanja i tuđa iskustva, dok će naš um dati sve od sebe da euforiju nadomjesti racionalizacijom i pretvori je u riječi.

Kako ono što trebamo proživjeti možemo pretvoriti u riječ? Pa “riječ je tijelom postala”! Euforija nad još jednim čudom života dolazi prirodno, poput izdisaja.

Slobodno si dopustimo čuđenje i euforiju. Nije to nešto što trebamo naučiti, samo se trebamo sjetiti.. autor meni najdraže knjige Mali princ, rekao je da su svi odrasli ljudi jednom bili djeca. Slažem se s njim.

– Petra Varsić