Postoji nešto što nas pogoni, gura na istraživanje sebe i svijeta, a to je znatiželja.

Cvijet je isto “znatiželjan”, mora biti jer bi odumro, nestao kao vrsta, to je Namjera postojanja. Radoznalost je ubila mačku, kaže uzrečica, no ubila je i nas, jer nas je izmijenila! Nećemo “umrijeti u promjeni” ako se ne progonimo radoznalošću, pa tako hopsamo da bismo spoznali tko smo.

Hopsam, dakle tragam. Dođem do neke razine, pa mi se čini da je to to, a onda otkrijem da baš i nije, pa hopsam i dalje. To je kao da bagerom kopam do istine o Sebi i svijetu, pa izbacujem gomilu zemlje vani. Kada promatramo iskopanu zemlju, uvijek nam se čini da je nemoguće da je to moglo stati u tu rupu. Količina smeća koja se čisti hopsanjem je “volumenski” praktički beskonačna, ali je beskonačan i prostor u kojem se taloži oko Sebstva. Zato sa hopsanjem stvarajmo i link sa Suštinom, umjesto da kopanjem dolazimo do nje mic po mic.

Kako stvaramo link do Suštine? Možemo plivati do sredine jezera, a možemo isprovocirati sredinu jezera da dođe do nas, pa ćemo baciti kamen u nju i samo dočekati vibraciju, što je njena Suština. Ako bacimo kamen Ljubavi u sebe, svoj svijet, sve što mislimo da jesmo – odmah ćemo isprovocirati val Ljubavi iz Sebe i osjetiti njegovu bliskost, veličanstvenost. Na taj način sinkroniziramo našu prirodu sa samim Sobom, Radoznalošću u Nuli koja je sve ovo i pokrenula, nekada davno.

Ljubavlju dozivamo Ljubav, brzinom munje prolazimo sve smeće što se nagomilalo i dobivamo golemo Samopuzdanje – ključ Mira – znanja da je sve u redu, najbolje kako može biti!

– Neno Lubich