U ovom vrlo teškom periodu života, zakrčena programima, shvatila sam da ovakav život nema smisla i vodi u bolest.
Želim li ja to?
Ne, naravno da ne zelim. Ceka me toliko toga u zivotu a ja padam vec na pocetku. Da bi sacuvala sebe krenula sam u potragu. Put me doveo hoponoponu .
Po prvi puta u životu zaista sam se trebala suočiti sa sobom i svojim strahovima, preuzeti potpunu odgovornost za sadašnji trenutak i čistiti, čistiti, čistiti sve nevaljale programe koji su oblikovali moje razmišljanje i moj dosadašnji život. Bilo je i više nego jasno da nema nikoga drugoga koji to može učinit za mene, a biti jaka bio je moj jedini preostali izbor. Ovog puta ostala sam sama sa sobom, doslovno gurnuta u transformator, jer više jednostavno nije bilo vremena za izvlačenja, bježanja, skrivanja.
To je to – ovo sad ce odrediti moj karakter i moj budući zživot.
Čišćenja su trajala neko vrijeme dok ne bi očistila određeni program. Kad god bi mi se pojavile misli koje bi se opetovano ponavljale u mom umu i stvarale problem, zamjenila bi ih božanskim mislima- riječima koje zvuče, vibriraju i zaista jesu čista božanska ljubav.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti, volim te.
Te riječi postale su moj štit. Štit od same sebe i vlastita nerealnog straha. Štit od toga da se ne uništim pred crnilom. Strah je tama. Strah je nedostatat božanske ljubavi. Odvaja te od Izvora.
Dok bi se čistila, vibracije mog bića bi se podizale. Uz to sam i meditirala i svakodnevno se otvarala božanskoj ljubavi.

Kad brišeš sve te programe, ono što nakon njih ostaje je ogroman prostor koji žudi za tim da bude ispunjen ljubavlju, kreativnom snagom, mirnoćom i potpunom svjesnošću. Zaista, kad jednom krenes čistiti sebe, postaješ mnogo svjesniji svega. Bez pomagala, bez drugih ljudi, bez alkohola, bez tabletica…čista svijest trenutka bez zamagljivanja.
Odjednom dobivaš snagu. Odjednom nisi više malodušan, ne patiš, ne bojiš se. Epizode nevaljalih misli ponekad opet počnu navirati, jer su snažne. Njihovi programi su duboko, duboko unutar nas. Međutim, mi imamo oružje koje je jače od njih. Čišćenje i samo čišćenje. Čisti u tisini i nikome ne govori o svojim patnjama. One su iluzorne, ali onog trena kad ih izgovoriš i podijeliš s drugima, one postaju stvarne, multipliciraju se i postaju težina kolektivnoj svijesti.
Zato, čišćenjem sebe čistimo i okoliš. Zaista je tako! I to nema nikakve veze s tim da te nitko drugi ne može razumjeti, shvatiti ili da smo ‘Pale sam na svijetu’. Ne. To je jednostavno preuzimanje odgovornosti za svoju težinu. To je napokon put kojim trebaš ići.
Zato, neka bude prekid programa! Neka počne transformacija!
Hvala i volim te!

– Kristina Jelavić Šako