Dakle, seminar… 

Odlučio sam sprovesti jedan eksperiment! Nastojao sam seminar opažati u tišini, angažirati se vrlinom promatrača. Trudio sam se izbjeći forme i podatke, proživjeti ga energetski i mislim da sam u tome uspio. Taj trag je ostao vrlo duboko i jako dugo će se meškoljiti po mojim nervima, dražiti me, unositi smiješak u moju svakodnevnu pozornost.

Na seminaru sam svjedočio transformaciji ljudske prirode, njegovom istinskom preobražaju. Seminar su ljudi, njihova energija, zgusnuta sila što pritišće naše aure strašću volje za promjenom. Nalaziti se na mjestu gdje 200 ljudi vibrira sa Volim te, Hvala ti, to je zaista divna harmonija, prekrasno podešavanje tonova svijesti u vibraciju Ljubavi. Kada je tako velika grupa ljudi sinkronizirana u Ljubav, u volju da otpusti, da propusti u Život u sebe – e to je seminar, to je ono što volimo u njemu, bili toga svjesni ili ne!

Za mene je seminar bio – Volim te u praksi, jedna fina, energetska interakcija sa ljudima oko sebe! Sasvim lijepo se moglo vidjeti kako se to Volim te raspršuje, udara u krutost svijeta… Sva ta lijepa, divna bića oko mene, silna opuštenost, radost tih “nepoznatih” ljudi, naša prisnost i združenost u Ljubav – to je bilo fascinantno za promatrati!

Ja zapravo od svih alata u Ho’oponoponu živim samo jedan, a to je Volim te. Tako, za mene cijeli seminar nije bio ništa drugo do jedan beskrajni Volim te! Doživio sam ga kao kolektivno nastojanje da se Volim te, iz tog nekog fantomskog kutka neznane nam stvarnosti prebaci u znano – svjesno – pažnjom na Mabel koja je (tobože) objašnjavala kako to Volim te izgleda, gdje je Ono i što čini.

Ponekad se čini da je taj Volim te još uvijek rasprostranjen po našim rubovima svijesti, tek na dosegu znanja i prihvaćanja. No Inspiracija uredno krči put do Njegova iskustva kroz osmjeh, opuštenost i užitak Bivanja. Svjedočenje ovomu je bio vrhunac seminara!

Za mene nema zapravo ničeg osim Volim te. Ono je divna izmaglica obožavanja života što se provlači u sve pore iskustva, pa je tako sve zapravo seminar! To je intimna ispovjest Duše o razotkrivanju Sebe kroz kolektivno, u svim ostalim sudionicima i kroz sjećanje sada razabirem tu priču, trenutke prepoznavanja tog Volim te. Pa se sjećam priprema za put, razmišljanja o njemu, otkrivanja smicalica uma kako priziva nesreće, vjetrove, bronhitise . Sjećam se i odmahivanja ljubavnom rukom nad tim smicalicama, putovanja, gubitaka osjećaja protoka vremena. Sjećam se kako je sve beskrajno lijepo, precizno, kako se stvarnost rastočila u neku čudnu ošamućenost, zbunjenost…. Znanje o ovim divotama dolazi sada, u prizvucima iskustva, kada intelekt ide razabirati mane i pogreške, pa se sramno povuče u porazu otkrića da ih nema. Odlazi ljut, a srce radosno, govori Volim te! 

Ja ne znam ništa drugo nego Volim te. Izgleda da sam pomalo počeo zaboravljati kako svakodnevni svijet izgleda…. zameo sam ga vjetrom Ljubavi… svoju osobnu povijest preplavio s Volim te, svoju budućnost predao povjerenju u Sebe. Jer, zamislite, u jednom dijelu seminara trebate napisati na papir što biste radili, a da nije za novac, (imate novca kao Bill Gates), koja je vaša svrha, što odabirete! Ja sam na sve ovo napisao Volim te, jer se ničeg drugog nisam mogao sjetiti! Baš poput zaljubljenog tinejđera što na predavanju crta srce oko svoje djevojke i ispisuje Volim te po cijeloj stranici .

Kada pogledamo sve ono što je rečeno tamo, sve slike, citate, videa, ideje, sve se to na kraju ipak svodi samo na Volim te, Hvala ti. I u Ponedjeljak nakon seminara, Volim te je sve što nam preostaje. To je sadašnji trenutak Ponedjeljka, Utorka, Srijede, života…

Jer Volim te – to je seminar! 

– Neno Lubich