Zamislite ovaj scenarij: Živčana osoba za volanom vraća se doma s posla i nakon teške svađe s šefom uzrujano vozi puno brže nego što je dozvoljeno. Kroz glavu joj prolaze teške misli ljutnje i bijesa i ne vidi grupu djece koja pretrčavaju cestu na nedozvoljenom mjestu. Trenutak nepažnje i eto tragedije za sve.
Ili na primjer slučaj s nerazriješenim ostavinskim raspravama u obitelji. Crna kronika je prepuna tragedija na tu temu…
E sad zamislite, neovisno o pravdi i nepravdi, osobu koja ne djeluje prema automatizmu, koja se ne zanosi tko je u pravu i koja bez obzira što je možda opravdano uzrujana odlučuje preuzeti Odgovornost i koja u prvom primjeru dok ulazi u auto govori sebi: Što je to u meni da vidim svog šefa kao idiota koji me non-stop maltretira i kojega bih najradije zatukao? Što je to u meni?
Ili u drugom slučaju: Što je to u meni da vidim svoju obitelj kao pohlepne materijaliste koji bi prodali i vlastitog brata za komad imovine? Što?
Onog trenutka kad si osoba postavi ova pitanja, sve se mijenja.

Zamislite oca koji se sprema izmlatiti svog sina jer je napravio neku glupost i diže ruku da ga klepi po glavi, ali u tom trenutku odustaje jer preuzima odgovornost pomišljajući u sebi: što je to u meni da vidim ovo dijete kao bezobrazno, neodgojeno i sl. ?
Onog trenutka kad bez obzira na težinu situacije pomislite: ŠTO JE TO U MENI…? Preuzeli ste odgovornost. Ali, koga briga za odgovornost? Doista. Bitne su posljedice odgovornosti, a one su VELIKE. Preuzeti odgovornost i ne reagirati po automatizmu božanska je kvaliteta. Jer na taj način se prekida lanac nesretnih događaja, programi se više ne množe i agoniji se nazire konačni kraj. U suprotnom, život se pretvara u sapunicu, gdje uopće nije teško pogoditi kako će se dalje drama razvijati i koliko će ona trajati.

– Dani Ella