Evo mene opet s Matricom jer me toliko oduševljava Njeno postojanje. Ona je zapravo rješenje svih problema. Hvala i volim te su kao rakete koje munjevito brzo vode do te beskrajne Prekrasnoće.

Jer bilo što, bilo koji dio tijela, ili druge materije, koncepta, bilo koje umotvorine uzrokovane strahom i svega ostalog što nam može stvarati napetost JE POVEZAN kanalićem do tog beskrajnog sjajnog mora, koje nas okružuje. I još k tome, radi se o bezbroj kanalića do tog Izvora, bezbroj kanalića ide iz svake male čestice tog našeg problema. Sa svake strane idu kanalići i sigurno završavaju u Izvoru jer iz njega su nastali. I kao takvi, ako me pratite, shvaćamo da smo zapravo gore, dolje, lijevo, desno, unutra, vanka okruženi tim Poljem, koje zapravo kao ocean nosi naš brodić trenutnog problemčića.

A koliko je more u odnosu na sve brodove ovoga svijeta? Neusporedivo ogromno.

– Dena Žuvan

http://tajna.rs/hooponopono-seminar-licni-dozivljaj/#more-2971

Za jednu od najljepših ljubavnih priča čula sam u jednoj emisiji prije dosta godina. Priča je to o dvoje djece iz jednog sirotišta od nekih 5, 6 godina… dječaku i djevojčici. Njih dvoje su bili toliko privrženi jedno drugome da su se stalno držali zajedno, bili su nerazdvojni. Njihova najveća sreća je bila ta što su imali jedno drugoga i to im je za sreću bilo sasvim dovoljno.
Jednog dana je djevojčicu usvojio jedan bračni par i dječak je ostao sam u domu za nezbrinutu djecu. Nedugo nakon toga i on je usvojen, pa se preselio u novi dom.
Geografska udaljenost između dječaka i djevojčice je bila stvarno velika, gotovo da nije bilo nikakve šanse da se na bilo koji način sretnu. Ipak, sreli su se jednog dana “slučajno” u jednom restoranu (svašta se moralo potrefiti da bi se taj događaj realizirao, ali ljubavi ništa nije teško, zar ne? ). Sjedili su u restoranu, svatko za svojim stolom, zatečeni osjećajem blizine jedan drugoga. Iako su godinama bili razdvojeni njih dvoje se u stvari nisu nikada stvarno odvojili. Oboje su svaku večeri gledali u zvijezde pitajući se što radi i gdje je ovaj drugi… nikad nisu prestali misliti jedan na drugoga…
Nakon susreta u restoranu oni se više nisu odvajali…

Jedna od potresnih knjiga koju sam čitala je knjiga Viktora E. Frankla, malo čudnog naziva: Zašto se niste ubili? Nakon te knjige pročitala sam i sve ostale njegove knjige prevedene kod nas. To je osobna ispovijest psihijatra pisca koji je preživio koncentracioni logor, a ujedno je knjiga i uvod u logoterapiju.
Zašto se nisu ubili? Ne samo da se nisu ubili, nego je volja za životom odjednom postala zrak bez kojeg se ne može. Kako se u neljudskim životnim uvjetima može očitovati smisao života, u uvjetima u kojima smrt izgleda kao spas, kao jedino humano rješenje života? Život uvijek iznenadi, očituje svoju pravu prirodu kad se najmanje nadamo i tamo gdje je najmanje očekujemo. Što istinski znamo o životu, osim činjenice da smo uronjeni u njega i da nam se nekim čudom dešava.
I mi smo dio života, i ako je život čudo i mi smo isto tako jedan dio tog čuda…

U logoru je bilo ljudi koji su doživljavali neopisivo blaženstvo, i to ne jedan… neki su bili zahvalni za sve što im je život donio i ništa ni pod kojim uvjetima da su mogli ne bi mijenjali.
Viktora je “spasio” vapaj za smislom (opisuje ga u svojoj knjizi: Nečujni vapaj za smislom), iako nije znao da je njegova supruga pogubljena odmah čim je stigla u logor on je cijelo vrijeme bio s njom u vezi (misli na nju su ga držale u životu…), kad je mislio na nju daljnji život je imao smisla…Viktor je u ratu izgubio gotove sve drage ljude, pa ipak doživio je 90 i nešto godina i svojim iskustvom strahovito puno doprinio psihologiji i psihijatriji.

Trebalo je vremena da se dvije “razdvojene” duše sretnu… neke su se srele još u ovom životu (prva priča), a neke su se srele malo kasnije (druga priča)… iako se u stvari niti u jednoj priči duše nisu nikada niti razdvojile…♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Kad ponavljam Volim Te, ja hopsam, ali i volim. Volim Te mi bira put, a ja onda ljubavlju putujem po tom putu dok god ne dođem doma.
Ljubavi je teško odoljeti jer uljepšava sve što imam, vraća mi sve što sam izgubila i daruje mi ono za što nisam niti sanjala da je moje.
Ljubav se razdijelila u bezbroj Volim te jer je toliko jaka da dolazi u dijelovima… a opet samo taj jedan njen dio – samo jedan Volim te je toliko snažan i pun ljubavi da se na njega Ljubav smjesta oglašava i spušta na zemlju… pa pita: Zar ima ikoga osim nas?

– Daniela Pal Bučan

Koja divota! Koja radost! 🙂 🙂

Pratim ovu našu grupu i razvoj energetskih promjena koje su vrlo naglašene u zadnje vrijeme! Nekoć, na početku ovog okupljanja, sve zvjezdice što su se ovdje skupljale nastojale su sjati i više nego što mogu, ali zbunjenost, sumnja, opreznost i neprestano preispitivanje davalo je malu zagušljivost tom svjetlucanju, pa i sputanost! Ali usred tog meteža i trčanja amo-tamo, uredno smo gradili prelijepu oazu, rajsko polje ograđeno Ljubavlju što se neprimjetno izlučivala iz nas i činila svoje, bez da imamo pojma :).

Ne mogu, a ne primijetiti kako je Ho’oponono definitivno evoluirao! Ta metoda je konačno izašla iz okvira “drevne havajske prakse” i zašla u novo doba – postala je globalna kultura osvještenja Božanske ljubavi u svima nama! Mislim da je Hew Len itekako kužio koji mu je zadatak i da je potpuno preuzeo odgovornost s njim: Ho’oponopono je sada živo biće, prelijepo golemo dijete enormne perspektive, prožeto kroz cijeli planet, pa do u Beskraj! Intenzivno osjećam Ho’oponopono kao organizam što se razvija u svom prirodnom staništu – finoj Ljubavnoj vibraciji cijeloga planeta i vuče nas sa sobom u Beskonačnost.

Naš zadatak, odnosno naša izvedba preuzimanja odgovornosti za Ho’oponopono jest da mu dozvolimo da se razvija. Ako se u potpunosti predamo toj predivnoj evoluciji, dopustiti ćemo individualnosti da djeluje i gradi aspekte čišćenja prostora, prvo individualnog sjećanja, pa potom i planetarnog! To ćemo uraditi na način da dopuštamo Božanstvu da nam šalje “prilagođenu Ljubav”, osobnu ili personaliziranu percepciju kojom ćemo doživljavati proces čišćenja i moći se ispoljavati u njemu bez sputavanja. Prepuštanje blaženstvu omogućiti će nam osluškivanje hopsanja, kao da slušamo valove mora i dati priliku da se totalno opustimo u svemu što nam dođe u tom doživljaju!

Ako skinemo 20 kilograma tereta s leđa, postajemo lagani, zar ne? Što ćemo učiniti sa tom slobodom? Nastaviti živjeti rutinom imaginarnog tereta, pa i dalje biti pognuti? Ili ćemo prihvatiti ovu lepršavost, pa se malo poigrati po livadi života, potrčati po svjesnosti što nam se ukazala i disati punim plućima! Tračanje, disanje to je evolucija, to je život u novom stanju svijesti. Prihvatimo to objeručke – to nam je poklon Ho’oponopona, stare havajske tradicije koja je konačno postala slobodna!

Ništa više od sada pa nadalje neće biti isto! Valja nam preuzeti odgovornost za novo doba Nove Zemljine tradicije i davati sve od sebe da budemo u stanju prihvatiti tu promjenu, bez osvrtanja – jer tamo više nema ničega!

Hvala vam, volim vas, divna bića ♥ ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Evo me opet malo u prošlosti (prije jedno 15 godina); na predavanju sam žene kojoj sam zaboravila ime, s prijateljicom. Sjedim, pomalo zvjeram okolo po dvorani i slušam, kad će žena u jednom trenutku:
“Znate, potpuno je svejedno jeste li svjesno skočili s trećeg kata ili ste se sasvim ‘slučajno’ na cesti zabili u stup vozeći sto na sat. Vi ste odgovorni i u jednom i u drugom slučaju.”

“Samo mi to fali…” – pomislila sam, pa to mi ne ostavlja ni malo prostora da izigravam žrtvu. Teorija mi ne dozvoljava da budem jadna!
A nekad je baš lijepo biti jadan… Ljudi te tješe, gledaju sa sažaljenjem, možeš neke obaveze izbjegavati… nitko te ne gnjavi jer si ionako dovoljno jadan. I ne samo to, čitav jedan život se može izgraditi na ‘jadu’. Mogu se pisati priče i pjesme o jadu, možemo se družiti s drugima koji su jadni kao mi pa se možemo uspoređivati tko je jadniji. A možemo ‘kao’ tražiti rješenje za svoj jad (iako ga nikada nećemo naći na ovaj način); sve zajedno može biti vrlo romantično i jad može postati temelj na kojem ćemo graditi cjeli svoj život…

UZBUNAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!! OPĆAAAAAAAAAAA OPASNOST !!!!
Kad dođemo kod doktora, mi potpuno nepoznatoj osobi postavljamo jedno vrlo glupo pitanje: “Doktore, možete li mi reći što mi je?”, i umjesto da na to pitanje doktor odgovori protupitanjem: “Recite vi meni što vam je?” on nagađa što bi nam moglo biti po nekim simptomima koji eventualno mogu ukazivati na jednu od bolesti koje su zabilježene u medicinskom sustavu..
Nas deset se može razboljeti od gripe tipa A, ali uzrok kod svakoga je drugačiji – nekome je pao imunitet zbog loše prehrane, netko je doživio šok, netko je konstantno pod stresom… razloga je onoliko koliko je i ljudi… svi imamo isti virus, ali nije virus uzrok – on se pojavio kao posljedica.

Iz rupe u koju smo upali ne možemo se isčupati ako niti ne znamo da smo u nju upali… dodatan je problem ako nam se iz rupe baš i ne izlazi i smatramo da nam je ustvari vrlo ugodno u tom skučenom prostoru, samo ne bi bilo loše kad bi se ta rupa malo proširila pa da se bar možemo ispružiti koliko smo dugi i široki…

To je možda dovoljno po ljudskoj mjeri, božanska mjera je nešto sasvim drugo. Nju ne zanimaju nikakve rupe, jad i ostali programi… Bog zna tko je; On zna gdje mu je mjesto i što mu pripada. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Ho’oponopono kaže da treba preuzeti 100% odgovornost za sve što nam se dešava u životu… (preuzimamo odgovornost za ono što mi doživljavamo).
Lako je preuzeti odgovornost, ako se osjećamo odgovorni, ali u većini slučajeva to baš i nije tako. Tako nam je vrlo lako preuzeti odgovornost za razbijenu šalicu koja nam je upravo ispala iz ruke našom nepažnjom, ali nam je teže preuzeti odgovornost za gladne u Africi, jer nam nikako nije jasno u čemu se tu sastoji naša odgovornost. Je li je odgovornost uopće dobro definirana? Jer, u prvom slučaju, ja sam svjedočila svojoj odgovornosti, a u drugom kao da se ne radi o odgovornosti nego o reakciji na nešto što se dogodilo, a ja u tome nisam sudjelovala izravno. Ako ne osjećam ništa dok primam informacije o nečijoj bolesti, gladi, bilo kojoj nevolji znači li to da sam bezdušna ili nemam ništa za čišćenje, iako je problem itekako očigledan?

U stvari, nedavno sam otkrila kroz vlastito iskustvo kako to funkcionira. Mi zbilja jesmo odgovorni za sve što nam se dešava – i za ono dobro i za ono loše. I za jedno i za drugo smo vezani i ne puštamo, dok ne pustimo. Tako na primjer, ako u mom životu postoji nešto što mi se ne sviđa, to je tu samo zato jer se ja od toga ne želim odvojiti. Nije dovoljno reći – evo otpuštam! To ne znači ništa, zato i nema rezultata. Otpustiti se može samo ako se preuzme odgovornost, a to znači da smo stvarno svjesni da smo za to što nam se dešava, što nas muči, zbilja odgovorni.

Neke stvari ne želimo otpustiti jer sami sebe time kažnjavamo. Nema šanse da i jedan negativni element ostane prisutan u našem životu ako smo ga pustili da ode.

S jedne strane to je vrlo jednostavno, a sa druge baš i nije. Zašto? Zato što mi u svom sustavu već imao programiran cijeli proces, zajedno s pravilima koja rukovode zakonitostima tog procesa. Tako, na primjer, ako imamo jak osjećaj za pravdu i nepravdu, naš program će cijelo vrijeme biti baždaren po tim mjerilima. Sve ćemo promatrati kroz prizmu pravde i nepravde i mislit ćemo da je naša zadaća čišćenje nepravde. E, ali nije; naša zadaća je otpuštanje cijelog procesa čija je eto igrom slučaja tema pravde i nepravde.
Zarobljeni smo u samostvorene procese (i to su samo programi) koje ne otpuštamo jer mislimo da nam koriste. Dokaz tome je cijeli naš život i sve ono što se u njemu dešava.

Postoje vrlo rijetke situacije u životu koje nisu popravljive, koje su zabetonirane do kraja. Te nas uglavnom niti ne muče, s njima smo se pomirili. Ono što nas muči i na što trošimo strahovito puno energije i vremena su stvari koje su popravljive. To su uglavnom problemi sa kojima se budimo i idemo spavati. Ti problemi su tu isključivo zato jer ih ne želimo otpustiti od sebe. A ne želimo ih otpustiti od sebe, jer ne možemo preuzeti 100% odgovornost za njih.

Dakle, bilo bi dobro rasvijetliti problem što nas muči i lijepo si priznati da unutar njega postoje elementi za koje mislimo da nam koriste i da smo za te elemente vezani i da se ništa neće promjeniti dok ne postanemo svjesni da sami sebe držimo u zamci. Zatvor je zatvor, bez obzira kako lijepo i luksuzno bio uređen – sloboda se nalazi izvan njega… može i unutar njega, ali samo onda ako je to slobodan izbor, jedna od mogućnosti, a ne stanje s kojim smo se pomirili.

Što predlažem?
Predlažem da raskrinkamo ono što smatramo svojim problemom. Da si priznamo zbog čega uživamo (bez obzira što to zvuči mazohistički) u tom problemu. Kad nam postane jasno da je naš problem zapravo spoj više sastavnica, a ne sačinjen od samo jedne, da se unutar njega nalazi čitav niz proturječnih elemenata (želja, krivnje, samo-kažnjavanja…) onda za sve to možemo preuzeti odgovornost kao i za šalicu koju smo nepažnjom nehotice razbili. Prije toga teško da će se nešto vidno mijenjati. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Ako se Bog nalazi u svemu, onda se i smisao života mora nalaziti u svemu.
Prihvatiti sebe u cijelosti bi značilo priznati si SVE, a osjećaj slobode bi trebao biti prirodan.
Život ne bi trebao biti kompliciran, treba dati slobodu grču što nas koči… dopustiti mu da ode, jer nakon njega će ostati oslobođen prazan prostor, prirodan osjećaj slobode…

Kad mislim da znam, onda najmanje znam… pa je najbolje da ništa ne znam, a i to “ništa ne znam” ne znači ustvari ništa..
Kad već ništa niti znam niti ne znam onda je najbolje da ništa niti ne predviđam, da se ne upuštam u bilo kakve analize…
Što ostaje?
Ostaje vječnost, koja se sastoji od bezbroj trenutaka…
Što je trenutak?
-Treptaj oka, udah, izdah, osjet, Hvala ili Volim te…
Bez trenutka mene nema jer ja jesam taj trenutak, trenutak u komu se nešto dešava…
Ništa se ne može desiti izvan tog TRENUTKA, jer ništa se ne može desiti izvan MENE. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Jučer mi je moje unutrašnje dijete odlučilo pokazati svijet kako ga vidi svojim očima. Taj svijet je drugačiji. Manje “ozbiljan” tim očima shvaćam koliko je besmisleno toliko “krvi, znoja i suza” uključiti u nešto, taj mi pogled pokazuje kako je to samo uvjerenje. Uvjerenje koje je isprazno i nepotrebno. Nepotrebno? Da, sada je nepotrebno. Možda još do jučer nije bilo. Možda mi je još do jučer trebalo.

Kad gledam tim očima, vidim svijet na način kako sam inače vidio maštariju, kako sam vidio “nestvarne” svjetove koje posjetim u transu i meditaciji. Kako sam inače vidio prošlost i budućnost.

Pokazao mi je da je sve to stvarno i nestvarno i da za sve vrijede ista pravila. Da se sa svakim može raditi isto, izaći iz njega ili ga prizvati u svoju realnost. Evo i sada kad pogledam tim očima vidim kako se iz ničega ispred mene stvaraju slova, jednostavno zato što sam dotaknuo nešto što zovem tipka nečim što zovem prst i čemu sam dao toliku važnost i moć da to može učiniti… stvoriti slovo na ekranu 🙂 Fascinantno 🙂

Idem se malo igrati sa svojim novim svijetom 🙂

– Miro Skender

Po gradu su oblijepljeni plakati za kazališnu predstavu neobičnog naziva: “Sutra nije novi dan”.
Ne znam, o čemu se u predstavi radi, nije ni važno…važno je da je um od ovakvih izjava zbunjen i zatečen, pa se odmah buni pitanjima: Kako nije novi dan? Kako je to uopće moguće?… Ako nije novi dan, što je onda?
Ako želim zbuniti um, mogu to i glazbom… pustim si nešto što sam slušala prije dvadeset godina na primjer i onda se čudim sama sebi. Posebno ako se radi o glazbi koju sam više puta preslušavala u to vrijeme, pa ne samo da mi se urezala u pamćenje, nego je ostala zabilježena negdje u meni, zajedno i sa svim ostalim senzacijama iz tog vremena.
Neobično je to automatsko vraćanje… ustvari pitanje je dali to i je vraćanje? Meni se čini da nije, da se ustvari ne vraćam nego nanovo biram ne samo pjesmu nego i vrijeme.
Ako isključim um samo na tren, slušajući glazbu koju sam slušala prije 20 godina…na neki način sam opet izabrala biti dvadeset godina mlađa.
Oživljavam trenutak, koji sam već proživjela … ali dodajem i sebe 20 godina stariju, pa sad imam dvije sebe i jednu pjesmu.
Um na ovakve stvari urla, ništa mu nije jasno.
Je li sutra stvarno novi dan? Život postoji samo u sadašnjem trenutku i iz tog trenutka biramo slijedeći, ali ne nizajući jedan iza drugoga.
Novog dana ustvari nema, uvijek je jedan te isti dan, samo je izbor sadržaja za taj dan drugačiji. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan