Vrlo često na mojim Ho’oponopono seminarima budu jedan ili dva polaznika koji su žrtve zlostavljanja. Uvijek im je jako teško prihvatiti stopostotnu odgovornost i shvatiti da su oni sami privukli to na sebe, posebno ako im se to dogodilo dok su bili djeca. Razumjeti da je gledanje sebe kao žrtve zapravo vlastiti izbor i da ćeš, jednom kada prihvatiš potpunu odgovornost, tek onda to osloboditi iz sebe.

Tijekom jednog od mojih seminara u Rumunjskoj, spomenula sam na satu kako je važno da ne gledamo sami sebe kao žrtve. Rekla sam im da smo mi 100% odgovorni za svaku situaciju i svaku osobu koju privučemo u vlastiti život. Počela sam davati primjere o tome kako biramo roditelje i situacije kroz koje prolazimo. Neki od studenata su bili jako iznenađeni mojim komentarima. Tada je jedan žena podigla ruku i rekla, “Kada je moja kći bila mala ova činjenica mi je bila potvrđena.”
Majka i kći su obje bile na seminaru. Kći je počela dijeliti svoju priču s nama, te je započela govoreći kako su joj sjećanja još uvijek jako jasna. Prije nego je zapravo začeta u majčinoj maternici, sjeća se kako je bila okružena mnoštvom zvijezda i urođeno je znala da je jedna od njih njezina majka. Počela je tražiti među zvijezdama, kada je u jednom trenutku vidjela jednu zvijezdu koja jako svijetli i u tom je trenutku znala da je pronašla svoju majku.

Nakon toga seminara u Rumunjskoj, o toj sam priči pisala u jednom od mojih biltena, i tada sam primila ovaj e-mail od Rosanne iz Argentine:
“Bok!
Pišem zbog toga što sam pročitala bilten, i nisam bila iznenađena djevojčinom pričom, jer sam i sama prošla nešto slično. To je bilo prije sedam godina i tako se jasno sjećam svega. Sjećam se da, kada je moj život započeo, nisam izabrala da budem rođena i rekla sam osobi koja me vodila da bi bilo loše da izaberem baš tu obitelj i da neću uspjeti. Ali, ta mi je osoba rekla da moram to učiniti, da ću uspjeti, i da neću biti sama jer će on biti uz mene. Tada me odveo za ruku do mjesta gdje su se nalazile zvijezde i ostavio me tamo. Od tamo samo počela svoj put kroz zvijezde prema životu. Mislila sam da bi bilo korisno da podijelim s vama ovo iskustvo.
Srdačni pozdravi,
Rosanna”

I zato, ako smo prolazili kroz poteškoće u odnosu s našim roditeljima, teško nam je shvatiti da smo to sami izabrali, da smo zaboravili tko smo mi zaista. Kako uopće možemo razmišljati o biranju takvog iskustva? Pa, nismo to napravili svjesno, ali postojao je dio nas koji je znao bolje.
Jednog dana primila sam e-mail u kojem je pisalo da je ova osoba isto to prošla? Pogodite o kome su pričali, Oprah Winfrey. Obratite pažnju. Pogledajte oko sebe. Mnogi ljudi koji su imali užasna iskustva u životu izabrali su da se više ne promatraju kao žrtve i sada koriste svoje iskustvo kako bi promijenili Svijet.

Smatrate li sebe žrtvom zlostavljanja? Onda je vrijeme da se probudite i nešto promijenite. Vi ste ovdje zbog nečeg VELIKOG. Vi ste VELIKI. Samo se toga ne sjećate. Morali ste proći kroz to, ili da platite dug kojeg se ne sjećate, kako bi se mogli osloboditi, i/ili da pomognete drugima koji su imali isto iskustvo i podsjetite ih da su oni iznad toga.
Došli smo da činimo ispravke, otkrijemo tko smo zaista i da se oslobodimo. Svemir je uvijek savršen i situacije u našim životima su skriveni blagoslovi.

Problem nikad nije problem, problem je način na koji mi reagiramo. Nikada nije do tebe, ni do druge osobe, već do programa koji se odvijaju u našoj podsvijesti. Ovi programi mogu privući savršenu situaciju i dati nam mogućnost da je otpustimo i izbrišemo.

Dopustite mi da podijelim s vama studiju koja je izvršena u kontaktu sa zatvorenicima. U studiji, zatvorenicima su pokazani različiti ljudi, te je traženo od njih da izaberu one koje bi opljačkali, kao i one koje ne bi. Također su upitani po čemu su to odredili. Preneražavajuća činjenica je bila da su svi izabrali one za koje su mislili da se ne bi branili. Vidite, postoji nešto u nama što privlači određene ljude i situacije u naš život, bez da smo toga svjesni.
Ne kažem da trebate slaviti silovanje ili krađu, samo kažem da treba prihvatiti činjenicu da postoji nešto u vama što je privuklo silovatelja ili pljačkaša da vas izabere kao žrtvu. Prepoznajte da su to programi koji uvijek rade i tek kada ih zaustavimo počet ćemo privlačiti drugačije stvari. Važno je da se ne krivimo, već da prihvatimo stopostotnu odgovornost. Tako da možemo zaustaviti te programe koji su privukli tu osobu ili situaciju u naš život.

I, molim vas, uvijek zapamtite, odgovornost i krivnja nisu sinonimi.
I, molim vas, znajte da je s vama sve u redu. Dobro se brinite za sebe i volite sami sebe. I , što je najvažnije, oprostite sebi što ste bili žrtva i oprostite osobi koja vas je učinila žrtvom, tako da bol može nestati.

Kada ne oprostite, samo povrjeđujete sebe,  a ne drugu osobu.
Sada možete otpustiti krivnju, sram i gnjev i iskoristiti svoje iskustvo da promijenite život neke druge žrtve.

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Više od 150 ljudi došlo je na Ho’oponopono konferenciju u Zagrebu, u Hrvatskoj. ”Očekivali” smo 100, ali, na naše iznenađenje, došlo ih je 150. Hrvati su tako dobar i velikodušan narod, i hotel nije bio iznimka. Nisu imali problema prilikom smještanja neočekivanih 50 ljudi, te su nam dali dodatnu prostoriju.

Neki su me ljudi pitali zbog čega prisustvovati Ho’oponopono seminarima. Što se radi na seminarima? Pa, ne krivim ih, jer su sve ono što znaju o Ho’oponoponu naučili s interneta, ili im je netko prepričao. Zato su govorili stvari kao, ”Samo treba ponavljati te četiri rečenice! I zato, naravno, ako je to što ja mislim Ho’oponopono, zbog čega moram plaćati i dolaziti na seminar? Ja to već znam!”
Rekla sam da ja ne podučavam te četiri fraze, i da ih niti Dr.Ihaleakala ne podučava, te da te četiri fraze nisu u našem priručniku.

Zar nisu simpatični ti intelekti? Oni misle da znaju. Oni su slatki ali i vrlo opasni!

Mogla bih podijeliti s vama svoj odgovor o pohađanju seminara, ali mislim da je prikladnije i bolje objašnjenje jednog od mojih Ho’oponopono učenika:

”Bok, Mabel. Hvala na tome što si me upitala bih li mogao s tobom i drugim učenicima podijeliti svoje razloge ponovnog dolaska na seminare.
– Ho’oponopono je najlakši način, ali trik je u tome da održavamo ovaj proces 24/7, a to nije jednostavno.
Dolazeći ponovno na seminare znam da moj Unihipili (Unutrašnje dijete), moja podsvijest, ima podršku (i edukaciju) kako bi za mene obavljala čišćenje 24/7. Kada je ”dijete” u potpunosti u tom procesu, Ho’oponopono funkcionira kontinuirano, i svako jutro, kada se ustanem, osjećam se lakši zato što sam čistio cijelu noć.
– Kada dođem na seminar, uvijek naučim nešto novo, ulazim dublje u proces i materijali postaju sve poznatiji mojoj svijesti koja postaje entuzijastičnija u tome da se posveti procesu. Prostorija u kojoj se seminar odvija je kao usisavač za sjećanja. Tu se odradi jako puno posla. Osoba skoro može osjetiti (a neki i stvarno osjete) kako sjećanja izlaze iz njih u zrak. U velikoj grupi mnoštvo sjećanja izlazi na površinu i iščezne. Također, kada jedna osoba konstantno čisti u toj prostoriji, proces se intenzivira za dobrobit svih prisutnih, tako da je osoba sretna kada se nalazi u prostoriji na seminaru s istreniranim učenicima koji kontinuirano čiste, te može biti sigurna kako će još više sjećanja izići i reći ”doviđenja”. Povratak na seminar je usluga i meni ali i novopridošlima.

Peace of I,

Oren White smoke, Oren.”

Kao što Oren jako dobro kaže, ako želite biti u mogućnosti raditi ovo 24 sata dnevno, onda trebate seminar, i alate da vam pomognu, zato što će biti situacija kada nećete moći pustiti, i bit će reakcija i miješanja, i trebat ćete svu pomoć koju možete dobiti.

Također, zato što dolazite, dajete sebi i nama šansu da čistimo s vašom obitelji, rođacima i precima. Devedeset posto naših sjećanja dolazi od naših predaka. Da, nikad nećemo znati kolika je količina sjećanja koju otpustimo tijekom seminara, ali možemo samo zamisliti i biti zahvalni.

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

Biti roditelj može biti lakše nego što mislite, definitivno s više nagrada i efektivnosti, ako se samo prisjetite nekoliko istina.
Ho’oponopono, antički način rješavanja problema, uči nas da naša iskustva i sjećanja zaklanjaju ono što mi zaista jesmo, te kako stvoriti onakav život kakav želimo. Kako starimo sa svakim danom koji prođe, dobivamo nove brige, strahove i nesigurnosti, koji kreiraju ograničavajuća vjerovanja koja se baziraju na predrasudama i mišljenjima. U posljednje vrijeme, odvojili smo se od onoga što zaista jesmo, i počeli smo gubiti vezu s prirodom I Božjim svemirom (našim čistim izvorom).

Brige, strahovi, nesigurnosti, predrasude, razmišljanja i vjerovanja, samo su “pogreške” i Ho’oponopono nam može pomoći da ih izbrišemo. Ho’oponopono je kao tipka delete na tipkovnici našeg kompjutera.

Većina problema i poteškoća koje imamo s našom djecom kontrolirani su od strane naših sjećanja. Mnoge od tih problema stvorili su program u našoj banci memorije; oni se počinju igrati i tada se prikažu na našem monitoru, te nas na taj način usmjeravaju na određene reakcije prema našoj djeci. Naše reakcije su zapravo samo odraz naših sjećanja.
Jedan način na koji možemo izbrisati naša sjećanja koja nam uzrokuju problem (pogreške) uz pomoć Ho’oponopona, je govoriti im “hvala” (pritisnuti tipku delete) umjesto da ih zadržavamo (pričamo s monitorom).

Moj učitelj Dr. Ihaleakalá Hew Len, kod kojeg sam učila 12 godina, uvijek kaže da je lakše naučiti stolicu da prakticira Ho’oponopono nego ljude, zato što ljudi razmišljaju (intelekt). Mi uvijek razmišljamo, uspoređujemo i pričamo priče. Uvijek pokušavamo shvatiti!
Uvijek mi je bilo puno lakše djecu naučiti ovaj koncept. Oni ne kompliciraju stvari s nepotrebnom racionalizacijom, i ne osjećaju potrebu da sve razumiju, kao što je osjećamo mi! U biti, djeca koja su na mojim seminarima su meni najveća nagrada. Dobijem toliko iskrenih potvrda od njih zato što su djeca, kao što već znate, puno iskrenija po pitanju osjećaja jer još uvijek nisu došla do sjećanja koja ih kontroliraju.

Kada djeci kažem, “Samo kažite “Hvala” i tada to otpustite,” djeca krenu svojim putem veseli, skakućući I ponavljajući “Hvala”. Kada odraslima kažem da kažu “Hvala” I da puste,” odrasli pitaju, “Kako ću reći hvala? Moram li to zaista I misliti? Moram li to osjećati? Moram li misliti na nešto određeno dok to govorim?” Uvijek pokušavamo razumjeti, ali tu nema ništa što bi se trebalo razumjeti, samo to trebamo učiniti (pritisnuti tipku delete). Slažete li se u tome da djeca ništa ne trebaju analizirati, oni to samo naprave?
Mislite li da su vaša djeca ovdje da bi ih vi učili, da bi im kazali što je pravo i savršeno za njih? U biti, oni su vaši gurui i oni su ovdje da bi učili vas. Oni su ovdje da bi vam dali priliku da izbrišete te programe. Ako ne znate što je dobro za vas, kako ćete znati što je dobro za njih?

Nedavno mi je na jednoj radionici prišla jedna majka i rekla da mi njen sin želi nešto reći. Dječak je imao 8 godina, i rekao je:” Rekao sam mami, ‘Hvala ti što si me dovela.’  Ja ću prakticirati ovo, i tako ću imati manje problema kad narastem.” Tada me majka konzultirala u vezi problema kojeg je imala. Tražila je moj savjet. Zatim sam ja pogledala u dječaka i upitala ga, ”Što bi ti rekao svojoj majci?” A dječak je odgovorio,” Rekao bih joj da se ne brine toliko i da ne shvaća taj problem tako ozbiljno.” Tada sam ja rekla majci, ”Sljedeći put kada budete imali problema, obratite se svom sinu!”

Vaša su djeca došla u vaš život da vam pokažu na čemu trebate raditi. Nemojte se bojati rješavati problem zajedno s njima. Bit ćete iznenađeni njihovom povezanošću s inspiracijom, ali i njihovom mudrošću. Oni zapravo znaju bolje od nas, zato što su čistiji i imaju stvarnije misli i osjećaje. Samo čekaju da mi to shvatimo!
Djeca vas promatraju; ona vas ne slušaju. Ljubav prema sebi i prihvaćanje samoga sebe su kritični za našu dobrobit. Najbolja stvar koju im možemo pokazati jest da volimo sami sebe i da prihvaćamo sami sebe onakvima kakvi zapravo jesmo. To je najbolji dar koji možemo dati svojoj djeci, i on će im pomoći da traže ljubav i prihvaćanje od vanjskog svijeta, kao što smo mi činili.
Ljubav je vjetar pod vašim krilima. Morate voljeti sami sebe, biti sretni i biti primjer. Roditelji puni ljubav stvaraju djecu prepunu ljubavi, a djeca puna ljubavi stvaranju svijet pun ljubavi.

Nakon što sam otkrila ovu istinu (prije sam bila jako skeptična i zatvorena), rekla sam svojim dječacima: “Znate, možete biti sretni sada; ne morate čekati kao ja.” Također sam ih naučila da je u redu da stave sami sebe na prvo mjesto i rade ono što je za njih dobro. Vidite, ja shvaćam da ovo zvuči sebično, ali ono što sam ja otkrila jest da, kada radiš nešto za druge, ili stavljaš druge na prvo mjesto (pa čak i svoju djecu), ako ne funkcionira za tebe, neće funkcionirati ni za tvoju djecu. Kada si ti u redu, tvoja djeca su u redu. Nije obrnuto. Vrijeme žrtvovanja je završilo. Morate se probuditi. Zato što su vaša djeca još sretnija onda kada ste vi sretni. Ne možete im dati ono što vi sami nemate.

Želite li znati kako efektivnije komunicirati s djecom? Sve što trebaju čuti od vas jest: “Volim te, hvala što si dio mog života.” A najbolje vrijeme da im to kažete je dok spavaju, kada vas njihova podsvijest može čuti. Kada to učinite, vaše riječi idu direktno u njihovo srce. Čak i ako vaše dijete više ne živi s vama, pričajte s njim ili s njom kada znate da spavaju! Dobit ćete puno bolje rezultate.
I ako ne osjećate da bi im to mogli reći naglas, možete to onavljati mentalno, svaki put kada mislite na njih ili kada se pomislite umješati ili reagirati. Radi čak i ako škrgućete zubima od bijesa. Zapamtite, vi samo pritišćete tipku delete, tako da to možete raditi i mentalno, I funkcionira čak i ako to ne mislite ili ne osjećate u tom trenutku.

Kada radite ove stvari, možete se jednostavno opustiti, zato što dajete dopuštenje nekom tko ih puno bolje poznaje da se brine o nima. Vi zapravo ne znate zašto su vaša djeca ovdje i što će iskusiti u ovom životu. Cijenite njihovo postojanje, i ono što su vam došli dati, i svi će od toga imati koristi.
Svaki put kada kažete “hvala” ili “volim te” (čak i mentalno, iako to ne osjećate) umjesto reagiranja, pokušaja kontrole i brige, predajete svoje dijete Bogu da im bude vodič i da ih štiti. Zapamtite, Bog ih je stvorio i zna što je savršeno za njih. Vi ne znate.
Djeca su budućnost, i mi možemo promijeniti svijet pomažući našoj djeci da zadrže radost kroz samoprihvaćanje i ljubav prema samome sebi. I, učeći ih da su u redu baš takvi kakvi jesu, da posjeduju jedinstvene talente, i da je u redu biti drugačiji od drugih.
Ja se nadam da će jednog draga ljudska nesreća biti iznimka, a ne pravilo. Duboko u srcu vjerujem da je to moguće, i da s Ho’oponoponom možemo do tamo i doći.

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/