U bolnici je bilo nešto više od 30 zatvorenika, mahom ubojica, silovatelja, psihopata. Samice su bile pune, oni su se kretali s lancima na rukama i nogama, a napadi između njih, i na osoblje bili su svakodnevna pojava. Samo osoblje je bilo u strahu, pod pritiscima, i nitko se nije zadržavao dugo.

Dr Len se odmah pokazao vrlo neobičnim – uvijek je bio dobre volje, i izgledalo je da se dobro zabavlja. To bi se još nekako i dalo shvatiti, ali problem je bio u tome, što on zapravo uopće nije radio svoj posao! Nije razgovarao s bolesnicima, nije im određivao terapije, niti davao lijekove. Jedini osobni kontakt s njima, bio je u bolničkim hodnicima, u prolazu.

Pa ipak, vrlo brzo su se počele događati promjene. Napadi su prestali, samice se ispraznile, lijekovi smanjili. I jedan po jedan, bolesnici su ozdravljivali…

Nakon nešto više od tri godine, taj odjel je zatvoren, jer više nije bilo bolesnika.

Metoda koju je koristio dr Len zove se ho’oponopono.