Iako djeluju stvarno kada ih doživljavamo, bol, patnja ili tuga u stvari NE POSTOJE u nama.

Te emocije su samo posljedica identiteta (npr. identitet žrtve, napuštene, ostavljene, razočarane, povrijeđene) s kojim smo se poistovjetili, a koji također ne postoji u nama. Tijekom života smo nešto krivo zaključili i prihvatili taj identitet kao svoj, ali on nismo mi. Mi smo onaj TIHI SVJEDOK koji sve to PROMATRA , koji VOLI, koji ZACJELJUJE sve rane jednim dodirom, a koji na poslijetku i shvaća da on nikada i nije bio ranjen jer je VJEČAN i NEDODIRLJIV.

Tom BIĆU u meni i u tebi se klanjam i govorim: ŽAO MI JE za sve ono u meni i oko mene što nije u skladu s Tobom, HVALA TI što me tvoja providnost vodi kroza sve moje razrede, VOLIM TE neizmjerno iako se moja ljubav ne može usporediti s Tvojom prema meni.

– Dena Žuvan