Većina terapija se bazira na ulaženju u osjećaje, obrađivanje istih uzduž i poprijeko, analize i što sve ne…
Ali kad pogledaš, nije uvijek dobra terapija ući u osjećaj, prihvatiti ga (istina nekada nemaš izbora jer si već u njemu pa čekaš da prođe, boljerečeno promatraš ga dok prolazi…).

Razumijevanjem ili bar sviješću da je taj osjećaj lažan (jer je produkt nepostojećeg identiteta) možeš, čim na obzoru ugledaš nadolazeći ‘nepoželjan’ osjećaj, uzeti svoj oštri HO mač i – sijeci, sijeci!… bez milosti… jer zašto bi njegovao i mazio uljeza? To bi bilo isto kao da vidiš da će pasti kišurina a ti lijepo otvoriš širom prozor pa neka se topiš ti i parket u sobi…

Ovako lijepo zatvoriš prozor i zahvališ kišurini što te je naučila da se mora zatvoriti prozor kad kiša pada. I kišurina će ti se nasmijati lupkanjem po zatvorenom staklu, te produžiti dalje u potrazi za novim učenicima kojima treba njena lekcija…

– Dena Žuvan