Tako je doživjeh. Kao sunce. Blagi glas, nježna majčinska vibracija kojom me obgrlilo to biće već pri prvom ‘halo’! Postojala sam kao lagani titraj u tom razgovoru koji je svjedočanstvo nečeg mnogo većeg od nas.
Neću kazati kako sam je upoznala, nego kako sam je se prisjetila. Prisjetih se @Mara Doljak. ♥Nakon dužeg razgovora upitala me:
Anita, kada ćemo čitati nešto tvoje u formalnom obliku? Kada ćeš izdati knjigu?
Ja: Pa ne znam… nisam… čini mi se… Ovisi… Treba mi… Nemam vrijeme…. – nizala sam i sve su bile isprike i sve su se, kako uvijek mi ljudi činimo, odnosile na vanjske okolnosti…

Preformulirat ću pitanje, rekla je. Koji ti je korak potreban kako bi ti to napravila?

Hrabrost! – ispalila sam kao iz topa…

Eto!… To je preuzimanje odgovornosti unutar sebe, a ne izvan sebe.- rekla je. To je normalno jer je to proces stvaranja. Kada donosiš svijetu svoje djelo tada osjećaš i “skrbnički strah” kako će se to djelo snaći u svijetu. Poput rađanja (donošenja) djeteta na svijet.
Maro… ja već imam knjigu napisanu… – rekla sam polutiho… Valjda sam se nadala kako neće čuti.

Znala sam to nekako. I gdje je zapelo? – blago će ona meni.

Pa činilo mi se kako je bolje ostaviti je za sebe jer svijetu ne treba još jedna takva knjiga, puna boli…

Eto! – uskliknula je.
Od toga stava imaš migrene! Jer pazi: Jaaa mislim kako ta knjiga koju je Bog kroz mene napisao, poslao… nije potrebna svijetu?! Bog se  valjda prevario! Zbunio! Možda napio večer prije nego je knjigu poslao tebi?!
To je ta naša arogancija koju zamjenjujemo skromnošću!!

Sjela sam. Potpuno svjesna pozitivne “pleske” koju mi je ova blaga duša podarila! Tim više jer je knjiga pričala o mom životu… Podsvjesno sam svoj život držala nepotrebnim ovom svijetu! Sputavam kreativnost koja mi navire, a sve zbog straha od prosudbe… odnosno zbog neznanja kako sebe voljeti!

I znate što… vani je za mene sunčano…

Budite ali i dajte sebi i svijetu sve najbolje što možete biti sada… Volim vas…

– Anita Barišić