Danas su me došla posjetiti obitelj grlica koja je imala gnijezdo na bagremu ispred mog prozora…

Dvije ptičice su rasle, ja sam ih promatrala, od kada su se “ispilile” iz jajeta sve dok nisu naučile letjeti i odletjele… Povremeno bi dvije mlade ptice dolazile u posjetu svom “rodnom stablu”. Danas sam na stablu ugledala odrasle ptice “mamu” i “tatu” i samo jednu mladu pticu. Druge nije bilo… Izgledali su jako tužni… Izgledalo je kao da tuguju (ja sam to tako osjećala). Kao da su se došli podsjetiti dana kad su svi bili “na broju” i na istom stablu i tu odtugovati… Hopsala sam i hopsala… One su me sve tri gledale u oči… Nadam se da je hopsanje ublažilo i njihovu tugu kao što je moju, a možda ću ugledati cijelu ptičju obitelj na broju, uskoro… Kako ne znam razgovarati s pticama, ovo je samo moj doživljaj jedne ptičje obitelji…

Prije nikada nisam na ovaj način osjećala životinje i život – eto šta hopsanje učini od čovjeka 🙂

– Maja Štulić