Zadnje vrijeme bilo je dosta turbulentno za mene – susresti se s nečim što izbjegavaš poprilično je teško, a još teže krenuti s radom. Išlo je sve glatko, pa onda malo teže, pa opet lakše…

Onda mi se dogodilo nešto prekrasno – wow, mislio sam si, napokon sve ide onako kako treba ići, ali nije bilo tako – bol te situacije je bila teška, mentalni pad u kojem ti se sruši cijela duhovna koncepcija – poželio sam u tom trenutku da se sve ovo nije nikada ni dogodilo, da se ne moram ustajati ponovno… zašto padati i zašto ponovno ustajati, čemu svo to jačanje padovima, koja je svrha cijele ove životne škole… i to me je držalo tjedan dana (možda i više) – zahvaljivao sam jer nekako nisam mogao odustati (to je do sada bio običaj)…

Kada sam se krenuo oporavljati odjednom zbrka u grupi – bar sam ja tako to shvaćao… i osjećao sam se pomalo izblesiran – osjetim da se nešto mućka u meni i odjednom sve što sam radio ne valja (tako sam ja to tumačio) da bi mi u jednom trenutku kroz glavu prošlo – cijeli svoj život rješenje svojih problema tražim u stvarima i ljudima, a nikada ne pitam sam sebe… koncept slušanja unutarnjeg bića mi je bio poznat, ali nikad ga nisam osjetio…

I eto, sad sam ušao u sebe, u dubinu svog prekrasnog bića – sve što sam iskušavao kao bol i patnju nalazilo se je u mojoj glavi. Nikada nisam imao probleme u životu, stvarne probleme, jedini problem je bila moja mentalna konstatacija – a još veći vezanost za projekciju određenih dijelova mene 🙂

– Ivan Tomasić