O nuspojavama Ho’oponopona

nuspojave

Hopsamo li dobrovoljno ili iz očaja? Želimo li promijeniti svoj život iz korijena ili se želimo riješiti šefa, napasnog muža, susjeda ili bolesti?

O ovome ovise nuspojeve kod čišćenja. Ako želimo promijeniti svoj život, onda moramo donijeti dobrovoljnu, nepokolebljivu odluku. To tada znači preuzeti odgovornost za prihvaćanje da je možda ipak sve u meni. Pa ću onda reći: “OK, ajmo vidjeti što to znači da je sve u meni? Idem po alat i krećem s istraživanjem.”
Kada udarimo prvi put lopatom po zemlji koja je sebe i krenemo kopati, to je izraz odlučnosti, gesta Univerzumu da mislimo ozbiljno. Znači da smo spremni preuzeti odgovornost za sve što ćemo iskopati. Zapravo, najveći rad i transformacija se događa kad počnemo uviđati da sve što smo iskopali – cijela ta gomila smeća – nismo mi!

Poanta čišćenja je razotkriti svoju pravu prirodu, tko smo mi zaista. Počnemo tako prebirati po svemu onome što mislimo da jesmo i sjećanje koje se tada u slojevima pojavljuje je dokaz osvještavanja onoga što mi nismo. Sjećanje je dvojnik, tamna silueta koja hoda s nama po svijetu i šapuće nam tko smo mi, kuda trebamo ići i donosi sve odluke za nas. To je kao kada gledate svoje slike iz srednje škole i svaki lik u toj slici odjednom izazove lavinu sjećanja, podataka, a pogotovo ako vas je ta osoba uvrijedila. Ako tada, baš u tom trenutku govorite “Volim te, Hvala ti”, onda vi osvještavate svoju avet, šaptača životu i kapate sredstvo kojim će ono otpustiti svoj pipak kojim vas siše! Svima nam je to poznato – fotografije izazivaju lance sjećanja, vrlo brzo naše misli su sasvim daleko od srednje škole. One se izmjenjuju iz događaja u događaj, sasvim kaotičnim redom, baš onako kako smo i došli do ovoga danas. Ako osvijestimo to, taj nasumični nered koji nas iscrpljuje, mi tada na neki način brišemo matricu, onaj šematski prikaz našeg života nacrtan plavom olovkom na papiru svijesti. Paradoksalno je da – što se više prisjećamo smeća, što više iskopamo vani, to ćemo imati više energije!

Što se tada događa?

Odjednom ćemo dobiti novu količinu energije, odnosno, dobit ćemo na raspolaganje energiju koja je bila zapostavljena, nije ucrtana u shemu, ali je u praznom prostoru oko nje. S tom energijom ćemo smoći snage otpustiti tu matricu, taj globalni beton koji nam drži noge zacementiranim u mjestu. Imat ćemo volju i potencijal da otpustimo sve sheme, sve temelje, konstrukcije, dogovore i ugovore za koje smo se mahnito držali kao jedino pravilo života. Imat ćemo inspiraciju da se vratimo Nuli, percepciji sebe kao praznog papira, kao apstraktne svijesti što Sebe k površini gura da se izrazi u svijetu pojavnosti kao Čista Bezuvjetna Ljubav.

“Nuspojave” postoje zato što smo se identificirali s svojom prošlošću, s nesretnim djetinjstvom, nesretnim okolnostima u kojima smo ostavljali svoje tragove, zapise, crtali obrazac po kojem danas živimo. Riječ je zapravo, o našoj privrženosti tom dvojniku što nas je strahom zatočio i htjeli ne htjeli, strah je prvo što vidimo kada se nešto dogodi! Prvi komadić sjećanja kojeg iskopamo je uvijek strah (nuspojava)! I drugi i treći će to biti i četvrti… Stvara se osjećaj samoće i tuge, jer još dublje otkrivamo našu strasnu priljubljenost tim ostacima prošlosti.

Sada nastupa ona odlučnost iz početka teksta: hopsamo li dobrovoljno ili iz očaja?

Očaj traži očaj, to je jednaki medij, šaput duplikata sazdanog od istog tipa sjećanja, tamne energije nesretna djetinjstva. To je onaj vražičak iz crtića “Tom i Jerry” koji uvijek nadjača anđelčića i uspješno predloži depresiju jer je vrhunski strateg! Da, naša prošlost je vrhunski diplomat, strateg, doktor znanosti, poznavatelj svega i svačega! Zaista jest!

Ima jedna jedna priča iz knjige Carlosa Castanede u kojem se govorilo o preuzimanju odgovornosti za svoj život (karikiram). Castaneda je pitao svoga učitelja don Juana: “Ali don Juane, što je sa zlostavljanom djecom, s djevojčicama koje su bile maltretirane ili čak i silovane u djetinjstvu, kako će one preuzeti odgovornost? Poznavao sam ženu koja je prvo bila zlostavljana od strane starijeg brata kada je imala šest godina. Onda je to saznao drugi brat, pa je i on počeo zlostavljati. Zatim je to saznao i otac, pa ju je i on maltretirao. To je trajalo godinama. Pa to je Mount Everest trauma! Što da kažem osobi poput nje?”
Don Juan mu je rekao: “To je bilo tada! Sada je sada. Ne postoji terapija koja može pomoći da se nadvlada takva koncentracija negativne energije. Terapija je dio reportoara iz istog tog sjećanja u kojem je trauma i nastala.”

Dakle, trebamo preuzeti odgovornost za sada, za ovo danas, ovu tipkovnicu, ovaj ekran, zrak kojeg dišem! Kroz sada se čisti prošlost. Čistimo je iz trenutne slobodne svijesti, umjesto iz zatočene!

“Nuspojave” su sjećanja, podaci koji se vrte u našim umovima, jer smo zapleteni u njihovu mrežu. Ako govorimo “Volim te, Hvala ti” svakom udahu, izdahu, našoj prisutnosti životu, svemu onome što se sada događa, baš ovoga trenutka, onda “nuspojave” skidaju masku i jasno ih vidimo. Tako ćemo izgubiti i strah, jer je babaroga razotkrivena.

Hopsajmo sebi, jer tako ćemo do Sebe. Cilj je osvijestiti da sva ta iskopana gomila nismo mi. Baš kao što nismo crna vreća od smeća koju smo upravo ubacili u kantu!

– Neno Lubich

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s