Oni više orijentirani tjelesno: “Bit ću sretan kad se obogatim, dobijem na lotu, bit ću sretan kad budem imao bolji posao, kad budem imao stan, auto, jahtu… kad budem mršavija 5,10,25 kila, kada postanem poznata javna osoba, …”
Oni fiksirani na neke psihološke karakteristike: “Bit ću sretna kada me otac prihvati, a to će biti kada završim tri fakulteta, bit ću sretna kada se zaljubim, udam, dobijem djecu, bit ću sretan kada se ostvarim na poslu ( a usput zaradim koji stan, jahtu ili auto), kada otputujem na Havaje, Sejšele ili jednostavno kad negdje otputujem (samo da nisam ovdje gdje jesam)…… ”
Oni što streme duhovnosti: “Bit ću sretna kad se prosvijetlim, kad odbacim ego, kada budem u sada, kada se očistim, kada budem uvijek, uvijek u zdravlju i miru…’
Ali zapravo što je to u biti čemu mi težimo, što nas može učiniti zaista trajno sretnima ?
To je, da tako kažem, SPOSOBNOST osjećanja sreće.
Da bi je dosegli potrebno je učiniti jedan, nekoliko ili mnogo malih koračića unazad. Na tom putu unazad možemo mahati i govoriti pa-pa svom umnom /intelektualnom krajoliku kroz koji putujemo. Samo to, hvala i pa-pa. Jer govoreći HVALA postajemo ponizniji i vraćamo se tamo gdje nam je dom, gdje ponovo preuzimamo naše blago, našu sposobnost osjećanja sreće. Kad smo tu , u sebi, mekani smo, a opet cijeli vibriramo, prazni smo, a puni bjeline koja se uklapa u sve što jest. Mirna radost oslikana je u našem smiješku kojeg nosimo u srcu i na usnama. Dobrota i smislenost ispunila je svaku našu stanicu, riječ, misao, djelo.
Mnogi su putevi ( zato ih i je toliko da svatko odabere koji mu paše). Poanta je da se rikvercamo unazad i kao u svoj pik uskočimo u našu sposobnost za ljubav. Ona je kao antena- magnet za sve dobro što će nam u život doći…
Hvala Ti, hvala Ti, hvala ti….
Ho'oponopono Tehnika 